Politika Hrvata u BiH, folovi, autogolovi, alternative...

[Loki2k9]

Ciklus "superiornog" cuvenog tzv "hb" poduzetnistva se nastavlja:

HT Eronet ostvario je u prvom polugodištu 2020. godine neto gubitak od 3,45 miliona KM, pokazuje finansijski izvještaj telekoma objavljen na Sarajervskoj berzi, izvještava Indiaktor.ba.

Wow !

Propade hb poduzetništvo. Jesu li i koliko su dužni državi, F BiH i kantonima/žuoanijama ovi iz bh poduzetništva ?

https://www.klix.ba/biznis/elektroprivr ... /200804052

Elektroprivreda BiH i tri rudnika Tuzlanskom kantonu duguju 10 miliona KM za koncesije

Pregled poreznih obveznika sa iznosom duga preko 50.000,00 KM, na dan 30.06.2020.godine

http://pufbih.ba/v1/public/upload/files ... _2020_.pdf

Ima li slucajno ovdje klinika/bolnica koja je najzaduzenija u drzavi?

[Loki2k9]

Politika u Bosni im se svodi na balansiranje izmedu narativa i imedza majoriziranog i daljnje uzivanje iznadproporcionalnog prisustva u drzavnim strukturama, agencijama i tako dalje...


I kompromitiranje Bosnjaka, surfanje na valovima antimuslimanskog sentimenta u Europi, uz nadu da ce to pomoci njihovim aspiracijama (vladanje nad Bosnjacima, ili kroz teritorijalizaciju ili institucijalno).

Zajedno s srbima drzavu iznutra preuzeti i ogaditi Bosnjacima svaku pomisao na ideju iste dok ovi konacno ne odustanu, isele i prepuste ju je mirnoj podjeli izmedu srbije i hrvatske.

Nije lako, potreban je tu latinluk, kojeg ovi (mahom) pokatoliceni srbi iz juzne bosanske pokrajine ne posjeduju.

[BHCluster]

Ciklus "superiornog" cuvenog tzv "hb" poduzetnistva se nastavlja:

HT Eronet ostvario je u prvom polugodištu 2020. godine neto gubitak od 3,45 miliona KM, pokazuje finansijski izvještaj telekoma objavljen na Sarajervskoj berzi, izvještava Indiaktor.ba.

Wow !

Propade hb poduzetništvo. Jesu li i koliko su dužni državi, F BiH i kantonima/žuoanijama ovi iz bh poduzetništva ?

https://www.klix.ba/biznis/elektroprivr ... /200804052

Elektroprivreda BiH i tri rudnika Tuzlanskom kantonu duguju 10 miliona KM za koncesije

Pregled poreznih obveznika sa iznosom duga preko 50.000,00 KM, na dan 30.06.2020.godine

http://pufbih.ba/v1/public/upload/files ... _2020_.pdf

Svi navedeni rudnici, izuzev onog u Banovićima nalaze se u koncernu Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. I pored značajnog iznosa ukupnog duga, ovo pokazuje da su Vlada Tuzlanskog kantona i resorna ministarstva kroz različite načine uspjeli poboljšati izmirenja obaveza po osnovu koncesionih naknada te smanjiti dugovanja određenih koncesionara. Elektroprivreda Bosne i Hercegovine ostvarila je u 2019. godini neto dobit od 20,1 miliona KM.

Za gubitke u HT Eronetu je iskljuciv krivac dugovi u Tuzlanskom kantonu. Pajseristan na kub.

[MorningStar]

Ciklus "superiornog" cuvenog tzv "hb" poduzetnistva se nastavlja:

Wow !

Propade hb poduzetništvo. Jesu li i koliko su dužni državi, F BiH i kantonima/žuoanijama ovi iz bh poduzetništva ?

https://www.klix.ba/biznis/elektroprivr ... /200804052

Elektroprivreda BiH i tri rudnika Tuzlanskom kantonu duguju 10 miliona KM za koncesije

Pregled poreznih obveznika sa iznosom duga preko 50.000,00 KM, na dan 30.06.2020.godine

http://pufbih.ba/v1/public/upload/files ... _2020_.pdf

Svi navedeni rudnici, izuzev onog u Banovićima nalaze se u koncernu Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. I pored značajnog iznosa ukupnog duga, ovo pokazuje da su Vlada Tuzlanskog kantona i resorna ministarstva kroz različite načine uspjeli poboljšati izmirenja obaveza po osnovu koncesionih naknada te smanjiti dugovanja određenih koncesionara. Elektroprivreda Bosne i Hercegovine ostvarila je u 2019. godini neto dobit od 20,1 miliona KM.

Za gubitke u HT Eronetu je iskljuciv krivac dugovi u Tuzlanskom kantonu. Pajseristan na kub.

Neto dobit 20 mil a znas li koliki je ukupni obrt bio ? Profit negdje oko 1.5 procenata obrta... sto u elektroenergetskom sektoru.... trebali bi dobro svi malo razmisliti..

[no_sekirli]

Ciklus "superiornog" cuvenog tzv "hb" poduzetnistva se nastavlja:

HT Eronet ostvario je u prvom polugodištu 2020. godine neto gubitak od 3,45 miliona KM, pokazuje finansijski izvještaj telekoma objavljen na Sarajervskoj berzi, izvještava Indiaktor.ba.

Wow !

Propade hb poduzetništvo. Jesu li i koliko su dužni državi, F BiH i kantonima/žuoanijama ovi iz bh poduzetništva ?

https://www.klix.ba/biznis/elektroprivr ... /200804052

Elektroprivreda BiH i tri rudnika Tuzlanskom kantonu duguju 10 miliona KM za koncesije

Pregled poreznih obveznika sa iznosom duga preko 50.000,00 KM, na dan 30.06.2020.godine

http://pufbih.ba/v1/public/upload/files ... _2020_.pdf

Jesi i ti dezurni dusebriznik, Boze dragi.

Znaci, super je biti u minusu 3,45 miliona, jer oni neki tamo duguju 10 miliona. Tuk na utuk, govno mu ko napravi manji minus.

[Loki2k9]

Ciklus "superiornog" cuvenog tzv "hb" poduzetnistva se nastavlja:

Wow !

Propade hb poduzetništvo. Jesu li i koliko su dužni državi, F BiH i kantonima/žuoanijama ovi iz bh poduzetništva ?

https://www.klix.ba/biznis/elektroprivr ... /200804052

Elektroprivreda BiH i tri rudnika Tuzlanskom kantonu duguju 10 miliona KM za koncesije

Pregled poreznih obveznika sa iznosom duga preko 50.000,00 KM, na dan 30.06.2020.godine

http://pufbih.ba/v1/public/upload/files ... _2020_.pdf

Jesi i ti dezurni dusebriznik, Boze dragi.

Znaci, super je biti u minusu 3,45 miliona, jer oni neki tamo duguju 10 miliona. Tuk na utuk, govno mu ko napravi manji minus.

Ljudi su u kratkom vremenu napravili 3,45 miliona. Za to treba kapu skinuti. Do kraja godine mozda bude jos dva do tri puta toliko.

[no_sekirli]

Ma lopine, to svi znamo. Biti u minusu u visokoprofitabilnim granama mogu samo lopovi i stranacki poslusnici.

Ali rehibilitrati "svoje" lopove, samo jer tamo negdje na "drugoj strani" operiraju takodjer lopovi, je zbilja vrhunac licemjerja.

[Kolinda]

Našli se pisati o 3 mil. Minusa u najvećoj krizi koja je pogodila čovječanstvo u novo doba

[BHCluster]

Našli se pisati o 3 mil. Minusa u najvećoj krizi koja je pogodila čovječanstvo u novo doba

A neki dodjeliva kave nagrade i to...

[Novak20]

Našli se pisati o 3 mil. Minusa u najvećoj krizi koja je pogodila čovječanstvo u novo doba

Pa kada se priča o 3,5 milijuna gubitka firme koju nije teško prodati, zašto ne pričati o milijardi koju federalne državne firme duguju državi odnosno svima nama i posluju sa gubitkom i bez posljedica.

Liječnike i medicinsko osoblje iz Mostara i nije neka muka zaposliti samo što uraditi sa rudarima, željezničarima, grasovcima ???

[BHCluster]

Našli se pisati o 3 mil. Minusa u najvećoj krizi koja je pogodila čovječanstvo u novo doba

Pa kada se priča o 3,5 milijuna gubitka firme koju nije teško prodati, zašto ne pričati o milijardi koju federalne državne firme duguju državi odnosno svima nama i posluju sa gubitkom i bez posljedica.

Liječnike i medicinsko osoblje iz Mostara i nije neka muka zaposliti samo što uraditi sa rudarima, željezničarima, grasovcima ???

Neki mogu da placaju svoja dugovanj drugi pak ne i ako se kurche tim nekim fantomskim superiornim poduzetnisvom naravno bez pokrica.

[Novak20]

Našli se pisati o 3 mil. Minusa u najvećoj krizi koja je pogodila čovječanstvo u novo doba

Pa kada se priča o 3,5 milijuna gubitka firme koju nije teško prodati, zašto ne pričati o milijardi koju federalne državne firme duguju državi odnosno svima nama i posluju sa gubitkom i bez posljedica.

Liječnike i medicinsko osoblje iz Mostara i nije neka muka zaposliti samo što uraditi sa rudarima, željezničarima, grasovcima ???

Neki mogu da placaju svoja dugovanj drugi pak ne i ako se kurche tim nekim fantomskim superiornim poduzetnisvom naravno bez pokrica.

Nije u pitanju k*rchenje hb poduzetništvom nego zlurado reagiranje na svaku lošu vijest u tom poduzetništvu koje na koncu ima refleksiju na privredu i život, standard u F BiH i BiH. E ako ćemo se radovati što crkavaju bolesne privredne krave u Hrvata, onda se treba opredijeliti što sa bolesnim privrednim kravama u Bošnjaka. Skupo nas koštaju.

[DonieBrasco]

Da malo zaokrenm ovu temu i da postavim jedno pitanje svima vama, pa mislim da je ovo adekvatna tema jer se tice hrvata.

Hipoteticki ... kada se zavrsi ova prepirka Srbija vs Kosovo i kada priznaju (nebitno kako dogovor ili nesto drugo) Kosovo kao nezavisnu drzavu, vec je u najavi da ce RS krenuti na neku kartu odcjepljenja jer oni misle da to tako moze.

Nego mene zanima hoce li se neko sa hrvatske strane bilo ovi Covicevi u BiH ili neko u Zagrebu napraviti pametan u fazonu kad mogu oni mozemo i mi, nesto kao da se nepostojeca Herceg-Bosna da se odcjepi od BiH i "pripoji Hrvatskoj".

Znam da ovo zvuci krupno i da nema nista od ovoga, ali politka je kurva i ovi zlotvori oko BiH pa i njoj su na sve spremni pa makar i pokusali.

[BHCluster]

Pa kada se priča o 3,5 milijuna gubitka firme koju nije teško prodati, zašto ne pričati o milijardi koju federalne državne firme duguju državi odnosno svima nama i posluju sa gubitkom i bez posljedica.

Liječnike i medicinsko osoblje iz Mostara i nije neka muka zaposliti samo što uraditi sa rudarima, željezničarima, grasovcima ???

Neki mogu da placaju svoja dugovanj drugi pak ne i ako se kurche tim nekim fantomskim superiornim poduzetnisvom naravno bez pokrica.

Nije u pitanju k*rchenje hb poduzetništvom nego zlurado reagiranje na svaku lošu vijest u tom poduzetništvu koje na koncu ima refleksiju na privredu i život, standard u F BiH i BiH. E ako ćemo se radovati što crkavaju bolesne privredne krave u Hrvata, onda se treba opredijeliti što sa bolesnim privrednim kravama u Bošnjaka. Skupo nas koštaju.

Jeni mogu placati drugi ne.

[Novak20]

Da malo zaokrenm ovu temu i da postavim jedno pitanje svima vama, pa mislim da je ovo adekvatna tema jer se tice hrvata.

Hipoteticki ... kada se zavrsi ova prepirka Srbija vs Kosovo i kada priznaju (nebitno kako dogovor ili nesto drugo) Kosovo kao nezavisnu drzavu, vec je u najavi da ce RS krenuti na neku kartu odcjepljenja jer oni misle da to tako moze.

Nego mene zanima hoce li se neko sa hrvatske strane bilo ovi Covicevi u BiH ili neko u Zagrebu napraviti pametan u fazonu kad mogu oni mozemo i mi, nesto kao da se nepostojeca Herceg-Bosna da se odcjepi od BiH i "pripoji Hrvatskoj".

Znam da ovo zvuci krupno i da nema nista od ovoga, ali politka je kurva i ovi zlotvori oko BiH pa i njoj su na sve spremni pa makar i pokusali.

Hrvatska politika nema snagu i ne traži ništa više od prava da bira svoje predstavnike u Predsjedništvo i DN. Neko od hrvatskih političara neki dan ponovi da od raspada BiH nema ništa. Uostalom, to je stav i EU koji Zagreb slijedi.

Postavio bih i ja tebi jedno hipotetsko pitanje. Misliš li da je u tim pričama o disoluciji entiteta bošnjačkoj politici pametno imati bh Hrvate kao saveznike ili neprijatelje ?

[Novak20]

Neki mogu da placaju svoja dugovanj drugi pak ne i ako se kurche tim nekim fantomskim superiornim poduzetnisvom naravno bez pokrica.

Nije u pitanju k*rchenje hb poduzetništvom nego zlurado reagiranje na svaku lošu vijest u tom poduzetništvu koje na koncu ima refleksiju na privredu i život, standard u F BiH i BiH. E ako ćemo se radovati što crkavaju bolesne privredne krave u Hrvata, onda se treba opredijeliti što sa bolesnim privrednim kravama u Bošnjaka. Skupo nas koštaju.

Jeni mogu placati drugi ne.

Naravno da mogu.

Samo jedan rudnik zdravstvu ž/k duguje 50 milijuna. To je da svaki općinski Dom zdravlja ž/k ima CT i MR uređaje. Rahat patnja ili kako siješ, tako ćeš i da požanješ.

[BHCluster]

Nije u pitanju k*rchenje hb poduzetništvom nego zlurado reagiranje na svaku lošu vijest u tom poduzetništvu koje na koncu ima refleksiju na privredu i život, standard u F BiH i BiH. E ako ćemo se radovati što crkavaju bolesne privredne krave u Hrvata, onda se treba opredijeliti što sa bolesnim privrednim kravama u Bošnjaka. Skupo nas koštaju.

Jeni mogu placati drugi ne.

Naravno da mogu.

Samo jedan rudnik zdravstvu ž/k duguje 50 milijuna. To je da svaki općinski Dom zdravlja ž/k ima CT i MR uređaje. Rahat patnja ili kako siješ, tako ćeš i da požanješ.

To se vidi iz primjera "Sveučilišne kliničke bolnice Mostar" koja pored infuzija od 11 mil maraka od Hrvatske svake godine molarala i na Federalnu sisu. Da ne idemo dalje.

[BrziGonzales]

Jeni mogu placati drugi ne.
Fe na A]

Naravno da mogu.

Samo jedan rudnik zdravstvu ž/k duguje 50 milijuna. To je da svaki općinski Dom zdravlja ž/k ima CT i MR uređaje. Rahat patnja ili kako siješ, tako ćeš i da požanješ.

To se vidi iz primjera "Sveučilišne kliničke bolnice Mostar" koja pored infuzija od 11 mil maraka od Hrvatske svake godine molarala i na Federalnu sisu. Da ne idemo dalje.

Ne kontam. Zašto Sveučilišna klinička bolnica Mostar ne bi bila na sisi kao i sve ostale univerzitetske bolnice u federaciji? Možda bi ti to rado ukinuo?

[BHCluster]

To se vidi iz primjera "Sveučilišne kliničke bolnice Mostar" koja pored infuzija od 11 mil maraka od Hrvatske svake godine molarala i na Federalnu sisu. Da ne idemo dalje.

Ne kontam. Zašto Sveučilišna klinička bolnica Mostar ne bi bila na sisi kao i sve ostale univerzitetske bolnice u federaciji? Možda bi ti to rado ukinuo?

Mozda bi ti trebao malo mozak ukljuciti pa vidjeti zasto do sada nije bila na federalnoj memi?

[BHCluster]

"Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji nego zbog zajedničke ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u “Historijski sporazum”. Da su tada prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga", piše Sjepan Kljujić, nekadašnji lider HDZ-a BiH, u zagrebačkom Jutarnjem listu, u autorskom tekstu koji prenosimo u cijelosti.

Teško je to prihvatiti, ali u Hrvatskoj nije došlo do otrežnjenja niti suočavanja s tragičnom politikom Franje Tuđmana spram BiH. U tekstu izvjesnog Davora Marijana, koji se predstavlja kao historičar, vrvi i dominira laž, netočan red poteza i već toliko naglašena mržnja prema našim Muslimanima. Da pred sobom imamo tekst nekog korumpiranog novinara, situacija bi bila manje bolna. Međutim, Davor Marjan je historičar koji pretendira na znanstvenu podlogu navedenih stavova. To me podsjeća na činjenicu da su Karlovac, Odžak, Travnik i Široki Brijeg branili Njemačku Adolfa Hitlera i nakon njene službene kapitulacije. Posljedice su bile tragične.Smrt na kongresu

Svaki iole politički pismen čovjek zna da je Jugoslavija praktično prestala postojati na 14. Kongresu SKJ. Onog trenutka kada su Sonja Lokar i Štefan Korošec napustili kongresnu dvoranu, to je bio kraj zajedničke države. Slobodan Milošević izvršio je detaljne pripreme reorganizirajući JNA, kada su Slovenija i BiH izgubile svoje vojne oblasti. Slovenija je priključena Zagrebačkoj (zapovjednik Simo Rašeta), a Sarajevska je pripala Beogradskoj. Uz to sramnim ponašanjem komunista u Hrvatskoj i BiH oduzeto je oružje Teritorijalne obrane, koju je toliko forsirao Josip Broz znajući da je došlo do deformacije JNA. Zanimljivo je i značajno da Slovenija nije pristala na razoružavanje svojeg TO.

Unatoč tome što je BiH posljednja dozvolila osnivanje narodnih stranaka, mi smo bili spremni. Ipak, KOS nam je poturio prvog predsjednika, ali se odmah vidjelo da je to podvala. Sudjelovao sam u stvaranju HDZ-a, ali sam odbio suradnju s Davorom Perinovićem. Kada mi je Miljenko Žagar, glavni tajnik HDZ-a Hrvatske, rekao: “Zašto? Pa mi gospodine Stjepane Kljuiću imamo sve najbolje preporuke za vas?”

Preporuke su u redu, ali ja brinem za budućnost Hrvata, a s ovim čovjekom očekuje nas politička propast. Ja sam uistinu pravi i kad-tad doći ćete po mene.

I došli su.

Vrlo brzo sam okupio najumnije Hrvate u BiH i mi smo briljantno dobili izbore. Pobijedili smo čak u deset gradova u kojima nismo bili većinsko stanovništvo. Uz mene su bili Vitomir Lukić, Jerko Doko, Jure Pelivan, Milivoje Gagro, Damjan Vlašić, Martin Udovčić, Pavao Sićija, Martin Raguz (prvi predsjednik Vrhovnog suda), Franjo Topić, fra Petar Anđelović i Crkva u cjelini, izuzev nekoliko svećenika koji su bili umreženi u KOS.

Vitomir Lukić i ja smo napravili Program Hrvata BiH i to je naišlo na plebiscitarnu podršku domaćih, ali i dijaspore. Treba naglasiti da smo mi Hrvati tada imali 70 posto deviznog kapitala u svojim rukama i nama je trebala samo brza tranzicija. Premijer je postao Jure Pelivan, vrsni ekonomist i nekadašnji guverner Narodne banke BiH. Ministar obrane je bio Jerko Doko, koji će zahvaljujući svojoj superiornosti u to vrijeme zasjeniti Gojka Šuška.


Plan i Beograda

Srbi su već tada imali precizan plan iz Beograda. S Muslimanima je išlo nešto teže, jer su se trebali osloboditi ugodnog jugoslavenstva i osvijestiti što je išlo sporo zahvaljujući umreženosti KOS-a u njihovim redovima. Ipak, kada su imali prve žrtve, stvari su krenule u pozitivnom smjeru. Izdržali su sve pritiske i nisu htjeli pod Miloševićevu vlast. Možda je Alija Izetbegović i imao izvjesnih dilema, ali Muslimani su odlučno odbili inicijativu “Historijskog sporazuma”. U tome su ključnu ulogu imali Omer Behmen i Safet Isović. Nisu to učinili što su vjerovali Zagrebu, nego našem rukovodstvu i meni osobno.

U Zagrebu nisu znali situaciju u BiH. Predsjednik Franjo Tuđman u jednom trenutku mi se obratio:

“Stjepane, kaj ti Muslimani nisu Hrvati islamske vjeroispovijesti?”.

- Nisu, Predsjedniče. Oni su danas samosvjesna nacionalna zajednica i tko im to prizna, ima u njima prijatelje. Ja uistinu želim, ne samo u današnjoj situaciji, dva milijuna istinskih prijatelja...

I tada je došlo do najsramnijeg čina u historiji Hrvata, od stoljeća sedmog – sastanak u Karađorđevu.

Prvo je sramota što je Franjo Tuđman otišao krvniku na noge, a drugo, pokazat će se kasnije, što je on u tim razgovorima bio potpuno inferioran. Franjo Tuđman je kao general držao do svoje riječi što je Milošević višestruko iskoristio. Kada je obećao krvniku Posavinu, on je to obećanje i održao.

S druge strane, često sam bio izložen pitanju brojnih državnika (Aloise Mock, Boby Dole, Flavio Cotti, Vaclav Havel...) kako je mogao prihvatiti prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem i amnestirati ga od agresorskog čina, pa time i Hrvatsku uveo u tešku situaciju. Franjo Tuđman je u tome bio dosljedan: kada je NATO 1999. godine raketirao strateške ciljeve u Jugoslaviji, Zagreb traži obustavljanje bombardiranja, jer tobože ne želi vojnu akciju u blizini svoje granice.


Za koga glasati

Sporazum iz Karađorđeva bio je konačna odrednica Franje Tuđmana i kako ja to nisam prihvatio, tražena su alternativna rješenja. KOS je bio neobično djelotvoran i odmah su se na nižoj razini našli Boban i Karadžić. Zagreb nije uvažavao ni fantastičan rezultat Referenduma za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Nije istina da je na kraju Tuđman podržao referendum.

Pod velikim međunarodnim pritiskom, posebno Vatikana i Uzoritog kardinala Franje Kuharića u subotu, prvog dana referenduma, kratko se obratio riječima:

Izađite na referendum...

Nije naglasio kako treba glasati.

Prije toga su mi zakazali sastanak u Širokom Brijegu sa željom da me smijene. Iz Zagreba su došli Stjepan Mesić, Perica Jurić i Vice Vukojević. Nisu uspjeli, ali sam tamo bio otrovan. Srećom preživio sam, što je s dijagnozom sepsa krvi, rijedak slučaj.

Kakva je bila politika Zagreb prema nama u BiH vidjelo se početkom svibnja 1991. godine. Do tada su u Hrvatskoj bila samo dva incidenta: na Plitvicama 15. travnja i Borovu Selu 2. svibnja. Gojko Šušak je po svaku cijenu htio da se sukobi prebace u BiH. Stoga je sa svojim suradnicima organizirao zaustavljanje tenkovske kolone 7. svibnja u Pologu nadomak Širokog Brijega. Bio je to incident koji je privukao veliku međunarodnu pozornost. Ipak sam, kao gradski inteligent, spriječio planirani masakr. U tome mi je izdašno pomogao Uzoriti kardinal Franjo Kuharić, širokobriješki fratri, Slobodan Božić i Petar Zelenika, koji je tada bio na našoj strani, Jerko Doko i ja smo 72 sata proveli tražeći izlaz, iako je Boban sa svojim pratiocima (Vinko Zorić, Božo Raić, Pero Marković, Jozo Marić...) dolazio svaki dan i huškao našu mladež da napadne kolonu JNA od 156 tenkova.

Nije nepoznato široj javnosti da su Boban i njegovi suradnici brutalno napali zagrebačkog kardinala. Takova drskost još nije zabilježena u historiji Crkve kod Hrvata.

Najveći hendikep Tuđmanove politike bio je što se odrekao najumnijih ljudi u Hrvatskoj (Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Dražen Budiša, Zvonimir Čičak, Ivo Banac, Slavko Degoricija...), a okružio se “gospodarskim kastorima”, te dozvolio da najglasniji njegovi navijači i suradnici postanu Boban, Tuta, Štela, Božo Raić, Jozo Marić, Ivić Pašalić, Canjuga, Beljo, Jurica, Pero Marković... Odrekao se i najboljih generala Antona Tusa i Martina Špegelja, upravo na pitanju politike o Bosni.

Koliko su moja politika i program bila superiorni najbolje se vidjelo na stranačkoj Konvenciji u Mostaru. Namjerno sam odredio Mostar, kako bi im na licu mjesta pokazao što narodni predstavnici BiH misle. Kazao sam Vitomiru Lukiću da pozove sve one koji se žele kandidirati. Miro Lasić i Milenko Brkić su dobili po jedan (vlastiti) glas, Mato Boban 28, a ja 258 glasova. Tada je Gojko Šušak nagovorio Matu Bobana da me poljubi tobože u cilju našeg hrvatskog jedinstva. U zagrebačkom DANAS-u ja sam u tekstu to opisao kao Judin poljubac.

Uspostavljena suradnja između Bobana i Prlića s jedne strane te Karadžića i Lukića (predsjednik Vlade RS) s druge strane rezultirala je lancem neregularne trgovine i šverca. Treba naglasiti da su Grude pomagale Karadžića i Miloševića i kada je ovaj bio pod međunarodnim sankcijama.

Konačno, ostvario se san političkih patuljaka iz Gruda i Zagreba. Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih stratišta i započeo je rat protiv Muslimana. To je nagovijestio Jozo Marić, načelnik općine Grude, još 2. veljače na sastanku u Širokom Brijegu kada je kazao: “Mi ne želimo opet biti 500 godina pod Turcima zahvaljujući politici Stjepana Kljuića...”

Time su Hrvati prekinuli rat protiv agresora i započeli protiv jedinog saveznika. Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji, nego zbog zajedničke ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u “Historijski sporazum”. Da su tada prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga.

Washingtonskim sporazumom taj bezumni sukob je stao, ali otad nije bilo iskrene suradnje obostrano, iako su se na nekim ratištima postizali zajednički dobri rezultati.

Najzad je došao tragičan dan za bosanske Hrvate, kada je u Daytonu Franjo Tuđman pristao na dva entiteta. Za njega je kraj bio u onom trenutku kada je dobio američke garancije za oslobađanje cjelokupnog hrvatskog teritorija. Prije toga mu je veoma mnogo pomogao jedan milicijski bilmez Mile Martić, koji je odbio plan Z4, i time na sreću Hrvatska je ostala uistinu cjelovita.

Prodali Hrvate

O Hrvatima BiH se nije ni raspravljalo. Jedan častan čovjek Krešimir Zubak odbio je potpisati Daytonski sporazum, kada je vidio prodaju Posavine Srbima, ali je hrvatski Predsjednik pronašao rješenje u Jadranku Prliću. I danas HDZ BiH traži način da bar simbolično dobije 3. entitet, ali bez izgleda. Stvar je riješena u Daytonu.

Kako cinično zvuče izjave dužnosnika iz Zagreba da će oni štititi Hrvate u BiH, da su oni garanti Daytonskog sporazuma. Njihovi prethodnici su na brutalan način prodali bosanske Hrvate. Nije njih briga za žrtve Prijedora, Banjaluke, Ljubije, Ivanjske, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Dervente, Kotor Varoši...

Takvom politikom uspjeli su istrijebiti Hrvate u Bosni što nije pošlo za rukom ni Osmanskom Carstvu za 415 godina njihove vladavine. Dapače, i danas je na djelu suradnja hrvatskih dužnosnika u BiH s Miloradom Dodikom, koji je samo finalizirao ono što su Karadžić i Krajišnik, uz pomoć Ćosića i Miloševića, započeli.

Najzad ja nisam nimalo pogođen konstatacijom ovog “historičara” da smo mi bili meki i nesposobni. Stvari su bile sasvim drugačije, ali ta konstatacija je bila dovoljna ljudima u Zagrebu da preko trabanata preuzmu vođenje politike u BiH. Posljedice su veoma zorne, katastrofalne i pogubne za cio hrvatski narod.

Pomenuti gospodin “historičar” bi morao znati da su svi ozbiljni državnici u Europi osuđivali Tuđmanovu suradnju s Miloševićem. Zar nije ponižavajuće što na pogreb hrvatskom Predsjedniku nije došao niti jedan predsjednik europskih zemalja. Dotični bi morao znati da je nazočan bio samo Turčin Sulejman Demirel. To ga svakako nije obradovalo, ali to je nepobitna činjenica.

(Jutarnji)

Jedni odbili sporazum sa Srbima drugi nisu pa im ovi prvi opet ispali krivi.

[Seyfo]

Sta ono fini djecaci jutros uradise u Mostaru,s ove vamo strane Neretve? Prvi put u zivotu presli stari most pa se ne znaju ponasati? A mama im fino govorila da ne idu tamo,da se ne mijesaju sa tamnoputim Bosnjama, nije to ista rasa, hoce to ujest.

[BHCluster]

Kako je moguće nakon haških presuda prekrivati istinu očitim lažima? Kako je moguće na dan pada Vukovara slaviti „Herceg-Bosnu“ a ne pitati se što ih povezuje?

U našoj povijesti novembar je bio mjesec velikih događaja i značajnih odluka. Tako je i sa 18. novembrom 1991. godine. Taj dan pao je Vukovar. To nije bio pad koji bi se stavljao pod navodnike. Grad je razoren kao u vrijeme provala barbarskih plemena. Nestao je jedan od bisera baroknog graditeljstva. Pobijeni su stanovnici. Pobijeni su oni koji su ga branili. Iz bolnice su izvučeni ranjenici, koji nikome nisu predstavljali opasnost, i pobijeni. Mnogi su prethodno prošli kroz mučilište i klaonicu Ovčare i drugih stratišta. Mnogi su „nestali“ i do danas im se ne zna za trag. Vukovar je hrvatska Srebrenica.

Ne čudi jedinstvena solidarnost sa žrtvom Vukovara. I ne samo u Hrvatskoj, i ne samo hrvatskog naroda. Ove godine je organiziran treći po redu „Marš mira“ Srebrenica-Odžak-Vukovar u organizaciji preživjelih genocida u Srebrenici te nekih boračkih udruga. Svako takvo stratište je svjetsko stratište, takva stradanja imaju univerzalan značaj. S Vukovarom je pao ljudski rod.

Malo tko, međutim, zna i malo se podsjeća na to da je tog istog dana, 18. novembra 1991. godine, formirana „Herceg-Bosna“ kao „hrvatska zajednica“. Da nije HDZ-a BiH, to bi se gotovo zaboravilo, jer oni vežu Vukovar i „Herceg-Bosnu“, htjeli ili ne. Svako podsjećanje na ovu hrvatsku paradržavnu zajednicu neizbježno uključuje podsjećanje na tragediju Vukovara. Isti dan moraju slaviti i žaliti. „Hrvatska zajednica“ će prerasti za dvije godine u hrvatsku paradržavu u BiH, u tzv. HR HB. Tek sa „Hrvatskom republikom“ ona će dobiti svoj konačni smisao, dobiti onu formu koja joj je bila od početka namijenjena. Kao „hrvatska republika“ ona će od „političke, gospodarske i područne cjeline Hrvata u BiH“ prerasti u hrvatsku državnu tvorevinu u BiH. U tom prelaznom periodu izgrađene su sve državne institucije i svi mehanizmi vlasti, uključujući vojsku, policiju, obavještajnu službu, pravosudni sistem, itd.

Povijesni ciljevi

Iako joj je dano ime „Herceg-Bosna“, ova „zajednica“ nije imala ni prohercegovačku ni probosansku namjenu, već posredničku, u ostvarenju „povijesnih ciljeva hrvatske države“. Istina, u tom trenutku bh. Hrvati nisu do kraja razumjeli što to znači i koje posljedice za njih ima (s obzirom da taj dan pada Vukovar i da se Hrvatska bori protiv „srpskih krajina“ koje su na njenom tlu formirane), a oni koji su znali o čemu se radi prešutjeli su to i objeručke prihvatili jer je dolazilo od „predsjednika svih Hrvata“.

Kada je „Hrvatska zajednica“ počela funkcionirati kao „Hrvatska republika Herceg-Bosna“, tek je tada postao jasan pravi smisao pojmova u njenom imenu.

Prvo, „Herceg-Bosna“ je izokrenuto ime za već postojeću Bosnu i Hercegovinu, najblaže rečeno, okrenutu naglavačke. Zna se da je Hercegovina južna pokrajina stare bosanske države i nikada nije mogla zauzeti mjesto koje je Bosna kao država imala. Poslije je ušla u ime države kao dodatak. Međutim, u imenu „Herceg-Bosna“, Bosna je postala dodatak, i to privremeni, prijelazni, koji je vremenom trebao otpasti. Tako bi se Hercegovina, poput Dalmacije, Istre, Slavonije, Dubrovnika, utopila u državu Hrvatsku, možda dobila i svoj simbol u grbu; teško je pretpostaviti koji, jer je koza već zauzela svoje mjesto.

Drugo, pojam „demokratska“ je najveća prevara. Ništa u njoj nije bilo demokratsko. Civilne vlasti izabrane na demokratskim izborima 1990. godine, vojnim su pučem uklonjene sa svih svojih pozicija i vlast preuzima HVO – vojna vlast s civilnim ovlastima. Državne institucije Republike BiH, u kojima je participirao HDZ BiH, brutalno su razorene, a njihovi dužnosnici se povlače u paradržavne hercegbosanske.

Postojeća struktura stanovništva je također uništena. Po popisu iz 1991. godine, preko 40% stanovništva na područjima proglašene „Herceg-Bosne“ su Muslimani. „Demokratskom“ akcijom „etničkog čišćenja“, koje će „predsjednik svih Hrvata“ nazvati „humanim preseljenjem“, oni su protjerani sa tih područja (također i dio Srba koji je tu živio), sa svojih ognjišta, iz svoje zemlje, s tim što je većina prošla kroz logore, nazvane „sabirni centri“, u kojima su mučeni i ubijani.

Životno upućeni jedni na druge

Što se tiče pojma „hrvatska“ u imenu, on je najmanje pokrivao i obuhvatao stvarne, narodne i ljudske interese hrvatskog naroda u BiH. Hrvati su živjeli širom BiH (treba vidjeti popis iz 1991. godine), izmiješani s druga dva naroda, što znači da su bili životno upućeni jedni na druge, dijelili mjesto življenja, razumjeli se i poštivali. „Zajednica“ koja im je ponuđena morala je biti etnički čista, bez njihovih susjeda, bez njihovih običaja, bez njihovih imanja, bez njihove države. To je zahtijevao projekat „hrvatske zajednice“. On je uključivao preseljenje svih bh. naroda i razmjenu teritorija. Kako je to praktično provedeno i koji je oblik dobilo, najbolje pokazuju današnja područja od Dervente do Broda, od Broda do Orašja i Brčkog, te od Kupresa do Drvara. U tim područjima nisu samo zapaljene i izminirane kuće, spaljena imanja, nego i svaka štala, svaki kokošinjac, da bi se zatro svaki trag života naroda. Slično su prošla i područja u srednjoj Bosni gdje se taj projekat provodio. Tim unesrećenima je pružena alternativa: „Bobanovo“ ili „Šuškovo“ selo, ili pak Grahovo, Glamoč i Drvar, kao „stara, povijesna hrvatska mjesta“. Danas, niti Hrvata ima u Posavini, niti Srba u jugozapadnoj Bosni. Ostala je samo pustoš. Ostali su zgarišta i poneki usamljeni povratnik.

Uz to, Bosna i Hercegovina kao stara hrvatska postojbina koju je narod znao čuvati vijekovima, bez obzira na porobljivače, njihovu snagu i projekte uništenja, iščupana je iz kolektivne svijesti naroda. Uništen je jedan način života u zajednici s drugima, vrijednost za kojom svijet danas traga. Uništen je moral na kome je narod počivao jer su pljačka, nasilje, silovanje i ubijanje postali stil života. I sve se izokrenulo – izokrenuta svijest je postala normalnom, a normalna nenormalnom, zločinstvo je postalo herojstvo, a humanizam i milosrđe slabost.

Možda do 1993. godine i nije bilo sve jasno vidljivo, dok „zajednica“ nije narasla u „republiku“. Rat je veliki jorgan koji sve može pokriti. Ali kako je moguće danas, nakon svega, kada je i nevidljivo postalo vidljivo, nakon haških presuda, pokušavati prekriti istinu očitim lažima. Kako je moguće danas, na dan pada Vukovara, slaviti „Herceg-Bosnu“ a ne pitati se što uistinu povezuje Vukovar s njom? Kako to da se isti dan 1991. godine u Grudama slavilo a padao je Vukovar? Gdje su bili oni koji danas pale svijeće za „grad heroj“ i zašto ga nisu branili? Zašto tadašnji i današnji slavljenici nisu barem poslali naoružanje braniteljima Vukovara i odazvali se vapajima novinara Siniše Glavaševića? Je li u Grudama taj dan bila tolika slavljenička buka da se njegov glas nije čuo ni u Zagrebu? Ili je oružje, umjesto u Vukovaru, dejstvovalo punom snagom na zamišljenoj granici „Herceg-Bosne“?

Ne odustaju od laži

Slavljenici danas lamentiraju nad „Herceg-Bosnom“ i ne odustaju od laži kako je ta paradržava bila na braniku BiH, kako je svoje institucije ugradila u državu BiH. HVO pod njihovom kontrolom ratovao je protiv BiH sve do Vašingtonskog sporazuma, kada je ta tvorevina izbrisana s lica zemlje. Niti jedna njena institucija nije ostala, a kamoli da je ugrađena u BiH. Oni tvrde kako je njihova paradržava bila „reakcija na srpsku agresiju“, a zna se veoma dobro da su bili u sadejstvu, komadajući Bosnu i Hercegovinu. Prešućuju činjenicu da je sporazum Tuđmana i Miloševića o granicama hrvatske i srpske države u BiH postignut još u martu te godine. Sama činjenica da je u „Herceg-Bosnu“ uračunato 30 općina i 10 područja pojedinih općina (tko li je, Bože, živio u tim općinama) govori o „demokratskom“ principu koji je poštovan pri određenju njene granice. Je li to princip Ahmića i Stupnog Dola, ili onaj iz Grabovice i Trusine, svejedno, posljedice su iste. U tih 30-40 općina živjelo je preko 40% Muslimana, koji su se tako izjašnjavali na popisu 1991. godine, i znatan broj Srba. Kako su kreatori te paradržavne tvorevine zamislili ostvariti svoj projekat? Jedino zločinom koji se pokrivao eufemizmom „humano preseljenje“. I to ne samo zločinom nad drugima nego i nad vlastitim narodom. Kako inače „kompaktirati“, ili jasnije, nacionalizirati teritorij kada je narod rasut širom zemlje.

Projekat je konačno dobio svoju pravosudnu ocjenu i presudu, utvrđenu u proceduri međunarodnog suda kojeg je formirao UN samo za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Projekat je prepoznat, istražen, utvrđen i obrazložen kao „Udruženi zločinački poduhvat“. U dugotrajnoj pravnoj proceduri koja se oslanjala na materijalne dokaze i svjedoke, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu u žalbenom postupku je potvrdio prvostepenu presudu Suda i pravosnažno osudio „Herceg-Bosnu“ kao „Udruženi zločinački poduhvat“. (Ovo bi čak trebalo pisati bez navodnika jer je postalo obrazac zločina, već formirani pojam.)

Presuda glasi:

„Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo, i dalje većinom glasova, da su već u decembru 1991., članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom predsjednik Hrvatske republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske), ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maločas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne….

HVO je isto tako organizovao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu. To iseljavanje imalo je za cilj da zaštiti jedan dio hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne od borbi koje su se vodile u tom području, ali i da ojača prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni sa ciljem da odnos snaga prevagne u korist Hrvata. Uslijed ove činjenice, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je dio HVO iselio uz primjenu sile.“ (Izvađeno iz arhiva Haškog tribunala).

Zločinački poduhvat

Dakle, iz ove presude je jasno da je „Herceg-Bosna“ bila zločinački poduhvat u suprotnosti sa svim mirovnim planovima koji su se u međuvremenu nudili i sa svim mirovnim inicijativama koje su dolazile iz BiH. Nemjerljiva je bezočnost danas tvrditi kako je to bio projekat koji je slijedio mirovne sporazume i bio u funkciji očuvanja BiH. Stvar stoji obrnuto, zločinački projekat „Herceg-Bosne“ je stvarao na terenu stanje koje se onda trebalo ugraditi u neki mirovni sporazum i raskomadati BiH.

U kontekstu haške presude treba gledati na reafirmaciju „Herceg-Bosne“ preko Čovićeve „hrvatske izborne jedinice“ i „trećeg entiteta“, a što hrvatski državni vrh pokušava podmetnuti Evropskoj uniji kao zahtjev za uspostavljaje „institucionalne ravnopravnosti“ naroda. Nažalost, Plenkovićevi prijatelji u EU su već nasjeli na to i takve zahtjeve plasiraju kao legitimne. Nisu ni svjesni da time otvoreno negiraju presude Međunarodnog krivičnog suda i tako naknadno podržavaju „Udruženi zločinački poduhvat“. I u EU trebaju znati da politika odbijanja sudskih presuda ruši svjetski poredak. To što rade Dragan Čović i hrvatski državni vrh navlači hipoteku cijelom narodu i stavlja na njega povijesnu odgovornost za zločine koji su ipak individualizirani u Haškom sudu i tako presuđeni. Ili je, možda, problem samo u tome što je Franjo Tuđman, „predsjednik svih Hrvata“, na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata.

Piše: Ivo Komšić

[Point.]

Jesi našao koga ćeš citirati, Alijinog Hrvata, nelegitimnog Hrvata iz izdajničke loze Komšića koji nema HDZ iskaznicu da je legitimni, pravi pravcati 1 kroz 1 HDZ Hrvat.

[BHCluster]

Piše: IVO KOMŠIĆ

Delegacija je bila multietnička, činili su je jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin (predsjednik Vlade Republike BiH, član Predsjedništva i predsjedavajući Skupštine Republike BiH). Oni su odbili potpisati podjelu države na ”tri republike” i odbili su svake daljnje pregovore o podjeli države.

Bio je to šok i za predsjedatelje i za ostale učesnike u pregovorima. S prekidom tih pregovora okrenuta je nova stranica u povijesti BiH, napravljen je potpuni zaokret u trenutku kada vojne snage još nisu uspjele dovršiti svoj posao udaranja granica triju etničkih republika.

Tuđman je ubrzano i dosljedno koristio mirovne pregovore za međunarodno legitimiranje i legaliziranje svoga zločinačkog poduhvata tako da se sticao dojam kako svaki mirovni prijedlog slijedi njegov plan i nadograđuje se na njega.

Herceg-Bosna/HVO su pod potpunom njegovom, Šuškovom i Bobetkovom kontrolom, paralelno s mirovnim planovima, faktički provodili svoje ideje. Postalo je bjelodano da je udruženi zločinački poduhvat projekat za sebe, neovisan od svih međunarodnih procedura za uspostavljanje mira u BiH.

”Poduhvat” se u te procedure uklapao samo onoliko koliko su mu one omogućavale neovisnu realizaciju. Tuđman se nije obazirao na interese BiH kao države, na interese naroda koji su u njoj živjeli. Vodio je računa samo o svojoj fiks ideji ostvarenja ”povijesnih interesa” hrvatske države. Sudjelujući u međunarodnim mirovnim pregovorima on je nastojao dobiti opravdanje za svoj zločinački cilj.

Kako je utvrdio Haški sud, on je mirovne planove provodio onako kako ih je on ”zamišljao i tumačio”. Temeljno obilježje njegove strategije bila je dvoličnost, jedno je govorio, a drugo radio. Tako su se i zločini koji su počinjeni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata kojemu je bio na čelu, na Haškom sudu pravdali ponuđenim mirovnim rješenjima.

To što je Tuđman išao ispred samih rješenja, što je stvari prejudicirao i sve dovodio pred gotov čin, što je prizvodio stanje koje je sam zamislio, a tumačio kao neizbježnu realnost, pripisivao je svom vizionarstvu i genijalnosti koja kreira novu povijest Balkana.

Bio je umišljen i opčinjen time iako se radilo o neracionalnim i neprovodivim idejama. Nažalost, imao je moć i potčinjene koji su izvršavali sve njegove zamisli bez pogovora i bez obzira na posljedice.

U pozadini njegovog ”vizionarstva” zapravo je bio strašni zločin koji se u Evropi nije desio od Drugog svjetskog rata. Zločini su izvršeni na svim područjima koja su jednostrano i nasilno priključena Herceg-Bosni jer bez njih Tuđmanov ”povijesni plan” nije bio provodiv.

Oružani sukobi kao sredstva provođenja Tuđmanovog zločinačkog poduhvata počeli su faktički nakon objelodanjivanja prvih ”mirovnih planova” za BiH, iako niti jedan od njih nije bio zvanično prihvaćen.

Tako je sukob u općini Prozor počeo još u oktobru 1992. godine. Prozor je bio strateška tačka preko koje se osiguravao vojni prodor k prevoju Makljen, a preko njega ka Gornjem Vakufu i srednjoj Bosni.

Po popisu iz 1991. godine u općini Prozor je živjelo oko 20.000 stanovnika. Hrvata je bilo oko 60% u općini, ali u samom gradu oko 40%. Muslimana je u gradu bilo oko 60%. U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991., općina Prozor je navedena kao njen dio. Odlukom Mate Bobana, općinske vlasti HVO-a zvanično su osnovane 12. augusta 1992.

Prvi napad HVO-a na grad izvršen je polovinom oktobra 1992. godine kada je na policijsku stanicu izvješena hrvatska zastava i naređeno da se svi naoružani Muslimani stave pod vojnu i političku komandu Herceg-Bosne/HVO-a. Pošto su to oni odbili, popodne, 23. oktobra, snage Herceg-Bosne/HVO-a su napale Muslimane u gradu. Nakon što su preuzeli kontrolu nad gradom tokom 23./24. oktobra, počeli su pljačkati, paliti i uništavati domove i drugu imovinu svojih sugrađana Muslimana.

Također, 24. oktobra, snage Herceg-Bosne/HVO-a su hapsile Muslimane i zatočile ih u osnovnu školu u Ripcima. Tu su ih držali nekoliko dana, a neke i nekoliko sedmica. Zatočenici su premlaćivani i mrcvareni na razne načine.

Dana 24. oktobra 1992., snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su Paljike, pretežno muslimansko selo koje se nalazi otprilike kilometar južno od grada Prozora. Uništavali su muslimanske kuće i imovinu, zatim zatvorili nekoliko civila u jednu kuću, a potom otvorili vatru i bacili ručne bombe u tu kuću.

Također, snage HVO-a su zatočile sve muškarce Muslimane u jednu kuću u selu i sljedećeg ih dana premjestile u osnovnu školu u Ripcima. U večernjim satima 24. oktobra 1992., jedan područni komandant HVO-a izvijestio je da je grad Prozor “etnički čist”, budući da je muslimansko stanovništvo zatočeno ili pobjeglo.

Dana 26. oktobra 1992., Bruno Stojić, Milivoj Petković, Janko Bobetko i drugi obaviješteni su da je HVO preuzeo kontrolu nad Prozorom.

U periodu od 17. do 19. aprila 1993., nakon objavljivanja Vance-Owenovog plana, snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su nekoliko sela, među kojima su bila sela Parcani, Lizoperci i Tošćanica. U Parcanima, Lizopercima i Tošćanici većina stanovnika je, ugledavši vojnike HVO kako se približavaju tim selima, pobjegla i sklonila se u okolne šume. Snage Herceg-Bosne/HVO-a ubijale su civile Muslimane u Tošćanici, ulazile u sela, palile kuće, uništavale stoku i pljačkale imovinu.

Počev od ljeta 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a dopuštali su Muslimanima da ulaze u općinu Prozor, izlaze iz nje ili se kreću unutar nje samo uz dozvolu organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a.

Od juna do sredine augusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a napadale su civile Muslimane i uništavale i pljačkale njihovu imovinu u selima Duge, Lug, Lizoperci, Skrobućani, Parcani, Munikoze, Podonis i Gračanica, te u njihovoj okolini.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su i muslimanske civile koji su se skrivali na području Prajina i Tolavca, ubivši njih šestoro. Također su snage Herceg-Bosne/HVO-a spalile džamiju u Skrobućanima i zgradu Islamske zajednice u gradu Prozoru, te teško oštetile džamiju u Lizopercima.

Od proljeća pa do kraja 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a hapsile su muškarce Muslimane i odvodili ih u razne centre za zatočenje u općini Prozor, uključujući Srednjoškolski centar, zgradu “UNIS-a”, prostorije vojne policije koje su se nalazile u vatrogasnoj stanici i zgradu Ministarstva unutrašnjih poslova.

Vojnici Herceg-Bosne/HVO-a fizički su zlostavljali zatočene Muslimane, od kojih su neki odvedeni i niko ih više nikad nije vidio. Počev od jula 1993., HVO je premjestio neke zatočenike u druge objekte za zatočenje u Ljubuškom, na Heliodromu, u Dretelju i Gabeli.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a koristile su zatočene Muslimane za prisilni rad, za izgradnju vojnih utvrda i kopanje rovova. Neki zatočeni Muslimani su poginuli ili su povrijeđeni dok su bili na prisilnom radu. Vojnici HVO-a su često tukli i ponižavali Muslimane dok su ih držali zatočene ili na prisilnom radu, a u nekoliko navrata su ih prisiljavali na seksualni čin.

Dana 31. jula 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a odvele su pedesetak zatočenih Muslimana iz Srednjoškolskog centra na liniju sukoba na Crnom vrhu, na planini Makljen. Zatočenike su vezali jednog za drugog telefonskim kablom oko vrata i ruku i natjerale ih da idu ispred vojnika HVO-a prema položajima ABiH-a blizu šume. Dok su zatočenici išli ispred vojnika HVO-a, ovi su otvorili vatru prema njima i ubijeno je najmanje dvadeset zatočenika. Mrtve zatočenike su odvezali i ostavili na tom mjestu, a HVO je ostale zatočenike natjerao da idu prema šumi.

Tokom jula i augusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a prikupile su i zatočile (u kućama pod kontrolom HVO-a) nekoliko hiljada žena, djece i staraca Muslimana u selima Lapsunj i Duge i njihovoj okolini i u dijelu grada Prozora koji se zove Podgrade. Te kuće su bile pretrpane i uslovi za život u njima bili su bijedni.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a često su pljačkale, maltretirale i ponižavale zatočenike, te pljačkale njihovu imovinu. Pripadnici snaga Herceg-Bosne/HVO-a često su silovali zatočene Muslimanke.

Krajem augusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a okupile su nekoliko hiljada civila, bosanskih Muslimana, koji su držani u spomenuta tri sela, ukrcale ih u kamione i odvezle ih u selo Kučani blizu linije fronta, gdje su ih natjerale da pješače prema teritoriji koju je držala ABiH. Dok su muslimanski civili pješačili prema teritoriji koju je držala ABiH, pripadnici HVO-a su otvorili vatru na njih, ranivši nekoliko.

Krajem augusta 1993. i nakon toga, snage Herceg-Bosne/HVO-a nastavile su da vrše progon i zlostavljanje Muslimana koji su ostali u općini Prozor, podvrgnuvši ih maltretiranju, seksualnom zlostavljanju i različitim oblicima ponižavanja.

U decembru 1993., u cijeloj općini Prozor broj Muslimana je sveden na oko 500 do 600, a do kraja tog mjeseca većina ih je bila u zatvorima ili koncentracionim logorima HVO-a, te upućena na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a ili deportirana u druge zemlje.

Druga važna strateška tačka udruženog zločinačkog poduhvata bio je Gornji Vakuf preko kojega se osiguravao prodor k srednjoj Bosni, odnosno Novom Travniku i Vitezu.

Općina je na popisu 1991. godine brojala približno 25.000 stanovnika, od toga je bilo oko 56% Muslimana (ili njih 14.063), a oko 42% Hrvata (ili njih 10.706).

U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991., općina Gornji Vakuf je također navedena kao njen dio. Odlukom Mate Bobana, oružane snage HVO-a zvanično su osnovane u općini Gornji Vakuf 8. aprila 1992. Tokom prvih nekoliko mjeseci svog postojanja, HVO je regrutirao veliki broj Hrvata i postavio više kontrolnih punktova kako bi kontrolirao kretanje stanovništva u općini.

Dana 24.-25. oktobra 1992., ubrzo nakon što su 23. oktobra 1992. snage Herceg-Bosne/HVO-a napale Muslimane u susjednoj općini Prozor, snage Herceg-Bosne/HVO-a i ABiH-a započele su borbe u gradu i HVO je preuzeo kontrolu nad nekoliko tvornica i zgradom MUP-a.

Dana 6. januara 1993., dva dana nakon što je Mate Boban objavio da su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a jednostrano prihvatili Vance-Owenov mirovni plan, snage Herceg-Bosne/HVO-a su isprovocirale većinsko muslimansko stanovništvo Gornjeg Vakufa izvjesivši hrvatsku zastavu na zgradu policije. Jedan policajac HVO-a je otvorio vatru na vojnika Armije BiH-a koji je pokušao da skine tu zastavu.

Dana 11.-12. januara 1993., izbile su otvorene borbe između HVO-a i Armije BiH-a, koje su nastavljene u gradu i u nekoliko okolnih sela, među kojima su Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci.

Kao što je bilo predviđeno Vance-Owenovim planom o ”predpočinjavanju”, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su 15. januara 1993. zahtijevali da se snage Armije BiH-a u velikim dijelovima Bosne i Hercegovine, uključujući Gornji Vakuf, potčine HVO-u ili povuku s tih područja.

Dana 16. januara 1993., HVO je izdao konkretan ultimatum Muslimanima u Gornjem Vakufu, zahtijevajući, pored ostalog, da se snage Armije BiH-a povuku s tog područja do ponoći 17. januara 1993. Armija BiH je odbila ultimatum HVO-a.

Dana 18. januara 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a su uz pomoć teške artiljerije napale stambene dijelove Gornjeg Vakufa u kojima su živjeli Muslimani, kao i nekoliko okolnih sela, uključujući Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce. U napadima HVO-a i artiljerijskoj vatri poginulo je više civila i uništen je ili oštećen znatan dio njihove imovine.

Nakon napada HVO-a na Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce, HVO je pljačkao i palio kuće i muslimansku imovinu u tim selima i njihovoj okolini. HVO je opljačkao dragocjenosti koje su pripadale stotinama uhapšenih ili zarobljenih i odvojio muškarce od žena, djece i staraca.

U većini slučajeva, muškarci su odvođeni u objekte HVO-a za zatočenje, dok su žene, djecu i starce zatočile u kuće u selu. Zatočenici su živjeli u teškim uvjetima i često zlostavljani ili maltretirani. Uslijed takvih postupaka HVO-a, stotine muslimanskih civila napustile su područje Gornjeg Vakufa.

Nakon što je HVO zauzeo selo Ždrimce, oko 18. januara 1993., snage HVO-a odvojile su muslimanske žene i djecu od muškaraca i držale ih u zatočenju u nekoliko kuća približno mjesec dana. Za to vrijeme snage HVO-a su spalile muslimanske kuće u selu.

Snage HVO su često zastrašivale i maltretirale muslimanske žene i djecu i tjerale ih da se krste i mole kršćanske molitve. Jednom su sve muslimanske žene i djecu postrojile ispred mekteba u selu. Jedan vojnik HVO-a je od njih tražio da zapale mekteb. Niti jedna žena nije htjela to učiniti, pa su vojnici HVO-a spalili mekteb.

Nakon što je zauzeo selo Hrasnicu, oko 18. januara 1993., HVO je autobusima prevezao stanovnike sela u tvornicu namještaja u Trnovači, koja je služila kao centar HVO-a za zatočenje. Nakon prvog dana zatočeništva, HVO je odveo žene, djecu i starce u muslimanske kuće u susjedstvu, gdje ih je držao još dvije sedmice. Kad su ih pustili, vojnici HVO-a su Muslimanima naredili da idu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a i da tamo žive.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a zatočile su na oko dvije sedmice približno šezdeset vojno sposobnih muškaraca Muslimana iz Duše i Hrasnice u tvornicu namještaja u Trnovači, tamo su ih tukli i fizički i psihički zlostavljali, zastrašivali i nečovječno postupali prema njima. Nakon približno dvije sedmice, zatočeni iz Duše su razmijenjeni, dok su oni iz Hrasnice premješteni u objekat HVO-a za zatočenje u Prozoru.

Nakon što je HVO zauzeo selo Uzričje, oko 22. januara 1993., cjelokupno stanovništvo sela držali su nekoliko sedmica u užasnim uvjetima u zatočeništvu u dvjema kućama koje su jedine preostale u selu. Bila je zima i obje su kuće imale samo peći na drva, dok struje nije bilo. Pedeset do šezdeset Muslimana koji su bili zatočeni u tim kućama nisu uopće dobijali hranu i teško su preživljavali. Zatočenici su pušteni pod uvjetom da idu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a i da tamo žive.

S južne strane Prozora strateški važne tačke su bila sela Sovići i Doljani koja pripadaju općini Jablanica. Doljani su na putu od Jablanice k Prozoru, Sovići na putu od Jablanice prema Blidinju i zapadnoj Hercegovini. Onaj tko bi ovladao ovim pravcima imao je kontrolu nad južnim prilazom Prozoru i nad prilazom prema Hercegovini.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, od ukupno 12.691 stanovnika općine Jablanica, njih 71% bili su Muslimani, a 18% Hrvati. Selo Sovići bilo je pretežno muslimansko, a Doljani hrvatsko selo.

U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991., općina Jablanica je navedena kao njen dio, unatoč činjenici da su dvije trećine njenog stanovništva činili Muslimani. Ono što je vrijedilo za sve općine Herceg-Bosne vrijedilo je i za Jablanicu tako da je izdato naređenje kojim se tražilo da se sve snage Armije BiH-a na području općine, uključujući Soviće i Doljane, potčine HVO-u ili napuste ta područja najkasnije 15. aprila 1993.

Ubrzo nakon što je istekao rok od 15. aprila 1993., kada su snage Herceg-Bosne/HVO-a napale druge lokacije u Bosni i Hercegovini, HVO je 17. aprila 1993. napao Soviće i Doljane. Određen broj muškaraca Muslimana pokušao je da brani ta sela, ali njihov je otpor brzo savladan i kasno popodne, 17. aprila 1993., njihov zapovjednik se predao.

Dana 17.-18. aprila 1993., HVO je pokupio i zatočio približno 70 do 90 vojno sposobnih muškaraca Muslimana u školi u Sovićima. Tada su snage HVO ubile najmanje četiri muškarca kod škole u Sovićima.

Uvečer, 18. aprila 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a prevezle su mnoge od muškaraca Muslimana zatočenih u školi u Sovićima u zatvor u Ljubuškom, gdje je njihovo zatočenje nastavljeno. Dok su ih prevozili u Ljubuški, snage HVO-a su ih nastavile tući, maltretirati i ponižavati i tjerale su ih da pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme.

Počev od približno 18. aprila 1993. pa nadalje, snage HVO-a su protjerivale i prikupljale muškarce, žene, djecu i starce Muslimane iz njihovih domova na području Sovića i Doljana. HVO je zatočio nekoliko stotina muškaraca, žena, djece i staraca u školi u Sovićima i u približno šest ili sedam kuća u zaseoku Junuzovići.

Uslovi na tim lokacijama bili su tegobni i nečovječni, bilo je vrlo malo hrane i vode, a sanitarnih čvorova nije bilo dovoljno. HVO je tukao, zlostavljao i maltretirao zatočene, uključujući i žene.

U danima koji su uslijedili, u periodu od približno 18. do 23. aprila 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a zarobile su još muškaraca Muslimana, a neki su im se i predali. Jedan broj tih muškaraca odveden je u stožer HVO-a koji se nalazio na jednom ribnjaku u blizini Doljana. Tu su ih ispitivali, zlostavljali, maltretirali i mučili. Također, neki od zatočenih su ubijeni.

Snage HVO-a koristile su muškarce Muslimane, zatočene na području Sovića-Doljana, za prisilni rad na raznim mjestima u okolini, i to za izgradnju vojnih utvrda, kopanje rovova i nošenje municije.

Dana 18. aprila 1993. i nadalje (do približno 24. aprila 1993.), nakon što su glavne borbe, ili bar većina njih, okončane, snage Herceg-Bosne/HVO-a spalile su ili na drugi način uništile većinu domova Muslimana u Sovićima i Doljanima.

U periodu od približno 18. do 22. aprila 1993., snage HVO-a su namjerno uništile dva muslimanska vjerska objekta u Sovićima i Doljanima (od kojih je jedan bio džamija).

Dana 17. aprila 1993. i tokom još nekoliko dana nakon toga, organi vlasti HVO-a su blokirali pristup međunarodnim posmatračima i mirovnim snagama na područje Sovića i Doljana, premda se veći dio uništenih i spaljenih kuća mogao vidjeti i iz daljine.

Od 17. aprila do približno 4. maja 1993. i nakon toga, pripadnici Herceg-Bosne/HVO-a su konfiskovali, krali, pljačkali i otimali imovinu Muslimana. Jednom odlukom organa vlasti HVO-a od 13. maja 1993., sva imovina “prognanog muslimanskog stanovništva” proglašena je imovinom HVO-a.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a nastavile su da drže žene, djecu i starce u školi u Sovićima i kućama u Junuzovićima do približno 4.-5. maja 1993., kada su 400-500 civila prevezle prema Gornjem Vakufu. Tu su iskrcali žene, djecu i starce i natjerali ih da pješače prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH-a.

Tako se sistematski provodio Tuđmanov plan ”humanog preseljavanja”, sve u skladu s mirovnim planovima koji su nuđeni i kako su ih Tuđman, Bobetko i Šušak ”zamišljali i tumačili”.

[Novak20]

Ovdje fakat ima bolesnika koji nikada nisu izašli iz rata protiv bh Hrvata. Pogotovo su bolesni oni koji su na*ebali od srpske vojske pa sada za sve krive Hrvate. Bez toga da pogledaju sebe.

Nit što znaju, niti im što treba da znaju osim prostiranja ratnih ponjava i dječjih izazivanja. Njima zajednički život i suživot nisu ni na kraj pameti dok rade negdje van BiH. Sigurni su i situirani kao što je Ivo Komšić bio u Kiseljačkom Caritasu dok se sve ovo o čemu piše dešavalo 1993., a što materijalizira novcem i poslovnim prostorima koje je dobio od SDA žmireći na oba oka kao dodatni član Predsjedništva BiH na stradanja bh Hrvata.

Nema sreće, nema normalne budućnosti za ljude u državi u kojoj sve počine i završava u periodu od 1992. - 1995 i ratu. A ni državi podijeljenoj na dva entiteta nema političke stabilnosti ni razvoja.

Kada nema razvoja i boljitka, država gubi svrhu. Svima osim onima koji je jašu dok ne lipše. Koliko god jaka bila.