S obzirom da sam spomenuo Imama Rabbanija, evo i mali doprinos od mene (kurtisi of sis vajti
)
Imam Rabbani MEKTUBAT
Najvažnija mjesta 266. pisma
* Prva obaveza je ispravnost akaida shodno stavovima učenjaka ehli sunneta ve'l-džemaata, Allah ih nagradio za njihov trud; oni su spašena grupa
* Uzvišeni Allah se ne smješta (ne utjelovljuje) u bilo šta, niti se bilo šta smješta u Njega
* On Uzvišeni se ne sjedinjava ni sa čim, niti se apsolutno išta sjedinjava s Njim
* Allah obuhvata svaku stvar, blizu ih je i sa njima je, međutim mi ne znamo suštinu Njegovog obuhvatanja, blizine niti spomenutog bivanja
* Stvaranje stvorenja je radi postizanja njihove potpunosti a ne potpunosti koja se vraća Njemu; Nisam stvorio džine i ljude osim samo da mi ibadet čine tj. da Me spoznaju, također se i pod riječima Pa sam stvorio stvorenja kako bih bio spoznat misli na postizanje njihove spoznaje
* Njegovih glavnih svojstava savršenstva je osam: hajat, ilm, kudret, iradet, besar, sem', kelam i tekvin
* Uzvišeni je bespočetan (kadim) i iskonski (ezeli) i niko drugi. Zbog ovoga je Imam Gazali proglasio Ibn Sinaa i Farabija nevjernicima jer oni govore o bespočetnosti razuma (ukul) i duša (nufus) te o bespočetnosti El-Hujuli(ja) i Es-Suret(a); također su govorili i o bespočetnosti nebesa
* Imami Rabbanijev šejh smatra da je Ibn Arebi-jin stav o bespočetnosti duša potpunih ljudi (ervahu'l-kummel) potrebno skrenuti sa doslovnog značenja na preneseno značenje (te'vil, objašnjenje i komentar) kako ne bi bio oprečan sa konsenzusom našeg milleta
* Nesretnici koji nisu slijedili vjerovjesnike su zalutali i druge su u zabludu odveli. Kada je poziv Isaa, a.s., došao do Platona rekao je: „Mi smo upućeni ljudi, pa nam nije potreban uputitelj.“ Ove njegove riječi su vrhunac inata i glupavosti
* Ibn Arebi je imao neke greške u svojim kešfovima. Jedna grupa sufija ga napada i smatra da je on griješio u svim svojim naučavanjima, druga grupa ga slijedi u potpunosti vjerujući da je on na istini u svim svojim stavovima. Ove dvije grupe su otišle u krajnosti. Treba zauzeti umjereni stav; kako odbacivati jednog od prihvaćenih evlija zbog greške u kešfu a kako prihvatati njegove stavove koji su daleko od ispravnosti i koji se suprotstavljaju mišljenjima posjednika istine?! Ispravnost je u zauzimanju srednjeg stava.
* Uzroci (esbab) koje je Allah postavio su zbog mudrosti, u njima su mnogobrojne koristi (Gospodaru naš nisi ti ovo uzalud stvorio). Poslanici su vodili računa o uzrocima i u isto vrijeme su stvari prepuštali Allahu (tefvid). Npr. Jakub, a.s., je zbog bojazni od uroka savjetovao svojim sinovima: „O sinovi moji, ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije“, uz uvažavanje esbaba oslanjao se na Allaha i Njemu se prepuštao (tefvid) govoreći: „a ja vas nemogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!“ Uzvišeni je potvrdio ovu spoznaju riječima: „a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili.“ Dalje, Svom Vjerovjesniku, a.s., je objavio: „O vjerovjesniče, dovoljan ti je Allah i oni koji te slijede od vjernika.“ (hasbukellahu ve men'ittebeake mine'l-mu'minin) Allah nekada daje da uzroci imaju uticaj a nekada da nemaju. (lijek nekada djeluje a nekada ne djeluje). Pridržavanje sebeba je potpunost tevekkula a ne njegova negacija.
* Allah želi dobro i zlo (muridu'l-hajri ve'š-šerri) i njihov je Stvoritelj, međutim On je zadovoljan hajrom a nije zadovoljan šerrom. Između zadovoljstva i volje postoji tanka razlika koju poznaju učenjaci ehli sunneta dok su drugi u zabludi po ovom pitanju. Zbog toga mutezile govore da ljudi stvaraju svoja radnje i vezuju stvaranje nevjerstva i grijeha za njih. Ibn Arebi i njegovi sljedbenici smatraju da je iman zadovoljstvo imena El-Hadi a također i dobroh djela, a da je kufr zadovoljstvo imena El-Mudill kao i grijeha. Ovaj njegov stav je oprečan onome na čemu su ljudi istine (ehlu'l-hakk)
* Ljudi sa voljom (iradet) i kudretom (moć) koje im je dao Allah zarađuju djela (kesb) svojim izborom, pa je stvaranje djela (ef'al) vezan za Uzvišenog Allaha, a zarada djela pripada robovima
* Ibn Arebi smatra da je viđenje Allaha na ahiretu zapravo spuštanje na manifestaciju lika (tedželli suveri). Iako je ahiretska manifestacija lika različita od dunjalučke manifestacije lika nije to viđenje Hakka Uzvišenog. Vjernici će vidjeti Uzvišenog Hakka na ahiretu u Džennetu bez strane (min gajri džihe), bez kakvoće (bila kejf), bez poređenja (bila šebeh) i bez primjera (bila misal)
* Vjerovjesnici su milost svim svjetovima. Da nije veze (vesata) tih velikana ko bi nas uputio na spoznaju Uzvišenog Bića i Njegovih svojstava, na ono s čim je zadovoljan i na ono sa čim nije zadovoljan? Naše ograničene pameti nisu u stanju dosegnuti ovo značenje, jer su im stalno pridodate snage srdžbe i prohtjeva. Čistota i čistoća su vezani za dobra djela, koja su objekti Allahovog zadovoljstva, i spoznaju koji se vezuju za vjerovjesništvo, pa nije olakšana suština čistote srca (tasfijetu'l-kalb)) i čistoće duše (tezkijetu'n-nefs) osim sa vjerovjesništvom. Šerijatski propisi su milost a ne opterećenje, jer je zahvala na blagodatima po nalogu razuma obaveza, a šerijatski propisi su objašnjenje za ispoljavanje te zahvalnosti. Također, svijet ima potrebu za šerijatom jer u suprotnom svako postupa po svojim mjerilima dobra i zla, a to dovodi u stanje općeg nereda
* Allah je apsolutni vladar a svi ljudi su Njegovi robovi. Pa kada bi ih sve uveo u vatru, On ne bi djelovao u tuđem posjedništvu da bi bilo i najmanje nepravde
* Sve što su vjerovjesnici dostavili je istina i bez greške. Učenjaci mogu napraviti grešku u svojim idžtihadskim sudovima, ali ne smiju biti podržani na greškama nego trebaju radi njih biti upozoreni kako bi se vratili na ispravnost. Njihove greške ne treba uzimati u obzir (ne treba se za njima povoditi).
* Kaburski azab za kafire i neke neposlušne vjernike je istina. Ispitivanje Minkira i Nekira vjernika i kafira u kaburu je istina. Kabur je berzah između dunjaluka i ahireta. Kaburska kazna s jedne strane liči dunjalučkoj kazni pa može biti prekinuta, a s druge strane je ahiretska kazna, mada se u suštini radi o ahiretskoj kazni. Allahove riječi: „Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti.“ (el-Mu'min, 46.) su vezane za kaburski azab. Kijametski dan je istina; prvim puhanjem u rog će se nebesa racijepiti, zvijezde popadati, zemlja, planine, mora, biljke i životinje će nestati, sve će postati rasuta prašina; nakon drugog puhanja u rog svi će izaći iz svojih kaburova i krenuti ka mahšeru. Filozofi ne vjeruju u nestanak nebesa i zvijezda i nestanak ovog svijeta, smatraju da su nebesa oduvijek i zauvijek. Uzvišeni kaže: „Kada se nebo rascjepi, i kada zvijezde popadaju...“
* Sirat, mizan i hisab su istina. Džennet i džehennem postoje. Nagrada džennetlija je neprekidna, a i kazna stanovnika džehennema. Ibn Arebi, u Fususu, smatra da će ipak sve obuhvatiti milost, da će nevjernicima kazna trajati tri hukba (labisine fiha ahkaba) a potom će, kako veli, džehennemska vatra postati hladna i spasonosna kao što je bila Ibrahimu, a.s. Još veli da je dozvoljeno za Uzvišenog da ne ispuniti prijetnju i da niko nije od posjednika zdravih srca rekao da će nevjernici ostati vječno u vatri. On je i po ovom pitanju daleko od istine, jer ne zna da je širina i općenitost milosti vezana za vjernike a za nevjernike samo na dunjaluku, dok na ahiretu kafiri neće osjetiti ni miris rahmeta. Uzvišeni kaže: „Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“ (Jusuf, 87.) Uzvišeni još kaže: „A milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali.“ (el-Ea'raf, 156.) Kao da je Ibn Arebi čitao prvi dio ajeta, a ostavio njen drugi dio. Što se tiče njegovih riječi da su ljudi zdravih srca na idžmau (konsenzusu) da kafiri neće vječno ostati u vatri to je iz njegovih kešfova, a domen greške u kešfovima je veliki. Stoga, ne smije su uzimati njegovo mišljenje u obzir kada se kosi sa idžmaom muslimana.
* Meleki su Allahovi robovi zaštićeni od grijeha i sačuvani od grešaka, ne jedu, ne piju i ne dijele se na muške i ženske. Većina učenjaka sljedbenika istine je na stanovištu da su odabrani ljudi vrijedniji od odabranih meleka. El-Gazali, Imamu'l-Haremejn (el-Džuvejni) i Ibn Arebi smatraju da su odabrani meleki vrijedniji od odabranih ljudi. Međutim, vilajet meleka je vrijedniji od vilajeta vjerovijesnika, ali u vjerovjesništvu (nubuvvetu) i risaletu postoji deredža vjerovjesnika koju niko od meleka nije postigao. Također, punine (kemalat) vilajeta se ne mogu mjeriti sa kemalatima nubuvveta, to je kao kap naspram mora. Općenita
vrijednost pripada vjerovjesnicima, a djelomična (u nekim segmentima) melekima. Tako da je istina ono što je rekla većina učenjaka, Allah ih nagradio za njihov trud na Kijametskom danu!
* Treba se znati da nema pitanje u kojem su se razišli učenjaci i sufije, ako se valjano razmotri, a da nije istina na strani učenjaka. Tajna toga je u tome da je promatranje učenjaka vezana za slijeđenje vjerovjesnika kroz prozor nubuvvetskih kemalata i znanja, a promatranje sufija je ograničeno na kemalate i spoznaje vilajeta; pa nema sumnje da je znanje uzeto iz niše pejgamberluka ispravnije od znanja uzetog iz stupnja vilajeta.
* Iman je izraz za srčanu potvrdu (tasdik kalbi), a znak tog tasdika je odricanje od nevjernika i svega onoga što ide uz kufr. Najmanji stupanj ovog odricanja je srčani a najveći je srcem i tijelom. Allah uzvišeni kaže: „O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima!“ (et-Tahrim, 9.) Ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a.s., se ne mogu zamisliti bez neprijateljstva prema neprijateljima Allaha i Njegovog poslanika, a.s. Ono što rade pogane Šīje od pokazivanja prijateljstva prema ehli bejtu na račun odricanja od prve trojice halifa i drugih ashaba kao uvijet za odricanje od Allahovih neprijatelja je nedopustivo. Odricanje je vezano samo za neprijatelje a ne općenito odricanje od svih onih koji nisu ehli bejt. Kako ashabi mogu biti Allahovi neprijatelji?! Pa oni su žrtvovali i imetke i živote za ljubav prema Poslaniku, a.s. Ostavili su ugled i vođstvo, pa kako je moguće govoriti o njihovom neprijateljstvu prema ehli bejtu?! Ljubav prema ehli bejtu je potvrđena Kur'anom i ljubav prema njima je nagrada/plata za poslanički poziv. Uzvišeni kaže: „Reci: "Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske." A umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo“ (eš-Šura, 23.) Ibrahim, a.s., je postigao to što je postigao od krajnjeg vrhunca i postao je korijen pejgamberskog stabla, zahvaljujući svom odricanju od Allahovih neprijatelja. „Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!“ (el-Mumtehine, 4.) Po ovom fekiru nema vrijednijeg djela kojim se postiže Hakkovo zadovoljstvo od odricanja od Njegovih neprijatelja.
* Pitanje povećanja i smanjenja imana je tačka razilaženja učenjaka. Imami Ea'zam Ebu Hanife, r.a., smatra da se iman ne povećava niti se smanjuje. Ima Eš-Šafii, r.a., smatra da se iman povećava i smanjuje. Nema sumnje da je iman izraz za potvrdu (tasdik) i srčanu ubjeđenost (jekin kalbi) i u tome ne može biti povećanja ili smanjenja. Povećanje i smanjenje može jedino biti vezano za mišljenj (zann) a nikako za ubjeđenje (jekin). Krajnja tačka onoga što se može reći po ovoj temi je da dobra djela donose sjaj i blistavost (džela) ovog jekina i njegovu čistoću, a djela s kojima Allah nije zadovoljan prlja i zatamnjuje njegov sjaj. Povećanje i smanjenje imana u vezi sa činjenjm dobrih djela i njihovo ne prakticiranje se odnose na sjaj jekina (dželau'l-jekin) a ne na sami jekin. Obzirom da je jedna grupa zadobila sjaj i čistoću svoga jekina rekli su o povećanju u odnosu na jekin u kome nema sjaja i čistoće, oni ne smatraju jekinom onaj jekin koji nema sjaja nego je, po njihovom mišljenju, jekin samo onaj koji sadrži sjaj. Zbog toga su govorili o smanjenju imana. Međutim, oni koji imaju izoštren pogled su uvidjeli da se povećanje i smanjenje vezuje za svojstvo jekina a ne za sami jekin. Primjer toga su dva ogledala koja su jednaka po veličini ali su različiti po sjaju i blistavosti, pa čovjek kada vidi ogledalo koje ima sjaj za njega kaže da je veće od drugog u kome nema takvog sjaja. „Allah na visoke stepene uzdiže one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.“ (el-Mudžadele, 11.) Radi ovog pojašnjenja kojim se otklanja suprotnost različitih pogleda ne znači da je iman običnih vjernika jednak imanu vjerovjesnika sa svih aspekata; iman vjerovjesnika ima potpun sjaj i blistavost i posjeduje rezultate koji su dosta puta umnogostručeniji od imana vjernika širokih masa. To je značenje pretezanje imana Ebu Bekra, r.a., na vagi nad imanom ovog ummeta. Dakle, radi se o sjaju i osvjetljenosti a što je povećanje potpunog svojstva.
* Imami Ea'zam je rekao: „Ja sam mu'min istinski!“, a Imam Eš-Šafija je rekao: „Ja sam mu'min inšallah!“ Različitost ovih riječi je u izrazima a ne u suštini. Ebu Hanife je govorio vezano za vrijeme izgovatranja riječi
a Šafija vezano za okončanje stanja. Međutim, oblik istisnaa (inšallah) je preči i oprezniji, kao što nije skriveno pravednom čovjeku.
* Kerameti evlija su istina. Vrijednost Hulefa-i rašidina je po njihovom redoslijedu. Najveća vrijednost pripada Ebu Bekru i Omeru, u čemu su saglasni svi ashabi i tabiini. To su jasno i svojim riječima potvrdili velikani ovog ummeta poput Imami Šafije i Imama Ebu'l-Hasana el-Eš'arije. Osman je vrijedniji od Alije po mišljenju većine ehli sunetske uleme. U hanefijskim knjigama se na mnogo mjesta navodi da je vrijednost halifa po njihovom poznatom redoslijedu. Najviše odlika i kerameta je prenešeno od hazreti Alije, međutim to nije i dokaz za najveću vrijednost. Imami Malik je rekao: „Ni od koga od ashaba nije prenešeno vrijednih djelao kao od Alije“, ali on i pored toga daje prednost trojici prvih halifa. Ibn Arebi, u Futuhatu, navodi da su oni došli poznatim redoslijedom zbog dužine njihovih života. U ovome što on navodi nema dokaza za jednakost u njihovoj vrijednosti, jer je pitanje hilafeta jedno a vrijednost nešto drugo. Ovaj i sličnji njegovi stavovi su od njegovih ekstatičnih izjava kojih se ne treba držati. Većina njegovih kešfova u kojima je oprečan učenju ehli sunneta su daleko od ispravnosti, pa ih niko ne slijedi osim onih bolesnih srca i tvrdih oponašatelja.
* Obavezno je sve ashabe spominjati po dobru
* Druga obaveza, nakon postizanja ispravnog vjerovanja, je poučavanje fikhskih propisa. Svi moraju znati šta su farz, vadžib, halal, haram, sunnet, mundub, sumnjivo i mekruh i shodno tome djelovati. Neophodno je proučavati knjige fikha.
* Nakon postizanja dva krila; vjerovanja i djelovanja, potrebno je slijediti sufijski put, ne s ciljem postizanja nečega dodatnog u spomenutom akaidu i djelovanju i nečega novog mimo ovoga dvoga, nego je cilj tarikata postizanje jekina i smirenosti u vjerovanju, na način da ga ne mogu odvesti u sumnju oni koji sumnje ubacuju a niti njegovo vjerovanje poništiti oni koji navode raznorazne šubhe. 'Noga dokazivanja' nema postojanosti, posuda od gline nema čvrstoću. Mustedill (onaj koji navodi i traži dokaze) nema učvršćenja osim sa zikrullahom. Dalje, cilj tarikata je i postizanje lahkoće i olakšanja u sprovođenju djela šerijata, odagnavajući lijenost, inat i tvrdoglavost koja dolazi od nefsi emmare. Nije cilj tarikata osvjedočenje gajbskih likova, viđanje boja i nurova, jer to spada u igru i zabavu.
* Davanje prednosti nakšibendijskom putu nad ostalim tarikatima je podesnije i preče jer se nakšibendijski velikani striktno drže slijeđenja sunneta a ostavljaju novotarije. Zbog toga ih vidiš radosnim dok slijede sunnet pa makar ne posjedovali ništa od duhovnih stanja, a kada osjete slabost u ovom slijeđenju a dobiju halove oni te halove na prihvataju i ne žele ih. Zbog toga oni ne dozvoljavaju ni ples niti sema' (slušanje muzičkih instrumenata i pjesama), i ne prihvataju stanja koja dolaze usljed plesa i semaa. Čak smatraju džehri zikr novotarijom i svojim drugovima zabranjuju džehri zikr i ne obaziru se na plodove koji od njega dolaze. Šahi Nakšibend, kuddise sirruhu, je sakupio učenjake Buhare i odveo ih u hanikah svoga šejha Emira Kulala da tamošnjim sufijama zabrane džehri zikr. Učenjaci su sejjid Emiru Kulalu rekli: „Džehri zikr je novotarija, pa ga nemojte prakticirati!“ Sejjid Emir Kulal je, u odgovoru na to, rekao: „Neću više činiti!“ Pa kada je od ovakvih velikana ovog tarika došla zabrana džehri zikra šta da kažemo u vezi semaa, plesa, vedžda, tevadžuda, halova i mevadžida koji razultiraju uzrocima koji nisu u skladu šerijata; to je sve po mišljenju ovog fekira istidradž (padanje sa niskih na niže deredže), jer se stanja i zevkovi događaju i posjednicima istidradža. Znaj da su ples i sema, u suštini, igra i zabava. Uzvišeni kaže: „Ima ljudi koji kupuju govor za razonodu.“ (Lukman, 6.) Ovaj ajet je spušten kao zabrana za pjesmu, kako veli Mudžahid učenik Ibn Abbasa. Također mnogi velikani tabiīna vele da je lehvu'l-hadis pjesma. Nikada nijedan učenjak fikha nije dozvolio pjesmu, a niti ples i udaranje nogama. Praksa sufija nije nešto na šta se oslanja po pitanju dozvoljenosti i zabrane. Po fikhskim pitanjime se uzima u obzir ono što su rekli Imam Ebu Hanife, Imam Ebu Jusuf i Imam Muhammed, a ne praksa Šiblija ili Ebu'l-Husejn en-Nurija. Današnje nezrele sufije su učinile sema i ples svojom vjerom, oslanjajući se na djela svojih šejhova. Allahu hvala naši šejhovi nisu ovo prihvatili i nas koje ih slijedimo su očistili od ove prakse.
