Stvarni oblik jedne zelje....

[lady midnight]

Odi et amo. Quare id faciam, fortasse requiris.

Nescio, sed fieri sentio et excrucior.

(Gaius Valerius Catullus, Carmen 85)



nek vam karabaja prevede :D:D:D

[rikardoreis]

I PUSTO I TUŽNO

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

Lermontov

[anais_nin]

Hamza Humo - Njezne misli

Cempresi se crne na mjesecini
osamljene kao misli moje
sama sam, o sama u basti
sama sam
utisali vjetrovi u granama stoje

kako nasa kuca cudno u mjesecinu gleda,
ko uspravan mrtvac
obucen u bijelo.

i srce moje suti
kao da je crnim zalijevo vinom
dragi.....dragi
u cije li si bijele nocas zalutao ruke
ne reci! suti!

dugo cu te cekati pod nasim jasminom
misli su moje ko drhtaj sjene
od smokvina lista
na bijelom zidu u avliji nasoj....dragi
i tvoje milovanje meko je ko igra sjene
ja bolna sam od cekanja
hoces li doci....?

[anais_nin]

AKSAM GELDI - OSMAN DJIKIC


Aksam geldi, sunce zadje,
na tvom licu osta sjaj.
Aksam geldi, tvoje lice,
od sunasca ljepse sja.
Da mi se je ogrijati,
na ljepoti lica tvog!
Moja draga na siltetu,
uziva k'o padisah!
A ja nigdje nista nemam,
ja sam puki siromah.
Aksam geldi, dan se gubi,
moje srce zaman ljubi.
Aksam geldi, mrak se sprema,
a za mene sanka nema!

[Bumbar]

Ti Koja Imas Ruke Nevinije od Mojih - Vesna Parun

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.


Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.


I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

[rikardoreis]

Nek se zna za sva vremena:
Ide boginja okrunjena.

Leandro Dias

[paquarette]

JESENSKI AKORDI

Hej, stara potakni malo, nesto mi noga zebe,
Ah, uboj valjda, ili trudovi! Da, uspomene stare...
A ja pust i ohrdan, sta bih, da nije tebe,
I da mi ruke tvoje vatre ne podjare!

Ovdje sam pao, ko srusen panj na ognjiste,
Ko stari sahat iz opustjela doma
Odbijam casove, dok mene grozno pritiste
Posljednja dekika-moja starost troma.

A negda! Al' to je bilo davno, jedva uspomene znadu,
Pa pustimo to, uspomene bole, a ja sam pun otrova,
Sto mi ga one ulise, jer svaki dan mi kradu
Po jednu radost, a ostave tisucu bolova.

Potakni, kao sto i ja poticem s trudom
Zamrlu vatru u zile rastrgane:
A mogla bi-kakvom nesrecom il' cudom-
I u meni koja iskra da plane!

Znas, srce jos bi htjelo, al' prokleta starost ne da-
Vec bode, reze, trga...ah, zig me prosjece,
Ko bozja strijela, tijelo mi je gromada leda,
A kroz kosti mi studem mlaz, ko ziva, tece!

Ja hud sam i satrt, ko prebijena grana...
Tebi dadoh sve bogatstvo muske snage.
Pa ipak-i sred jesenskih dana,
Blize malo...jos uvijek su mi zene drage!

Tu sjedi i uli mi bar nesto topline
U zamrle zile, da mi krv otkravi,
Znas, ima u tebi jos neke vrucine,
Sto snazi i od koje se-cesto put-zdravi.

Jer ja sam ugar zivota i snage,
Sto na pustoj vatri prolazi i zgara-
I na smrtnom casu zene su mi drage,
Ko jabuke rajske, kockice stara!

Eh, bolno je to i prebolno, kad je srce mlado,
A kosti stara pistalina, pa kad imas nesto vatre,
Da pomladis zivot, i kad bi se najmanje nado,
Dodje nesto, i ko noz te jednim mahom satre...

Da, tebe, koji bjese pun snage i bijesa,
Sto bi zemljom treso-u zenskome zagrljaju,
I sama sto bi zadrmao nebesa,
Da s njih zvijezde ko jabuke popadaju!

Da tebe, sto sad mirno kotrljas merdzane
Na tespihu, ko godine u nizu svog zivota,
I drugo ti nista ne osta, tek sve godine i sve dane,
Da te nesto crno, grozno pritiste i mota.

A ti stara-hehe! Bas si naocita! Ko suha grana
Na bukovu panju, skripis uz stare mi kosti
I vjecno zuris nekud, put bezbojnih strana,
Ko ocajnik, ili zlocinac, Boze 'prosti!

Sta gledas tamo? Znas da vise nista nema,
Za nas u tom svijetu, jer nas je prosao raj:
U nasoj krvi mirno zivot drijema,
I mi jedva cekamo-da mu-dodje-kraj...

Ahmed Muradbegovic

[lady midnight]

D. Maksimovic, Slovo o ljubavi

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.

[anais_nin]

Odgovor

Pobrala sam spokojno reci tvoje plahe
i pune nekakvog bola,
jer znam, neces otici u monahe,
kao sto zbog neceg kaza.
O, veruj mi, bice i drugih staza
kojima ces pobeci od mene ti.

Pomisli samo kako mene nije ni bilo;
kako sam ja samu sebe izumela
samo da bi me ti voleo,
samo da bih umela
biti san tvoj o meni,
tvoj san koji me je gorko boleo.

Ili poveruj jednog dana
kako mi dusa smeta
da imam duse,
kako mi srce smeta
da te volim celim srca toplim dnom.
Pomisli kako sam ja stkana
od nadopunjavanja zivota snom.

Pomisli sve sto ti je uteha.
Poveruj kako sam ja kriva
sto u meni jos pre rodjenja,
pre detinjstva i pre mladosti
gori bolna i ziva
strast da svoje i tudje radosti
pretvaram u bol.

Ili pomisli, da je i moglo biti
sve za cim tvoja pesma zali,
bilo bi tek za dah casa,
pa vecnost celu opet ne bi znali
jedno o drugom;
unepovrat i nista ipak bi moralo
sve da utalasa.

Pomisli, izgubicemo se u noc
kao pesme tvoje odjek tuzni
u moj kraj;
i znaj, i san i covek
i bol i sreca prolazna da je;
i da nista nema toliku moc
da vecno traje.

Ili, kada gorku ovu
od mene dobijes vest,
pomisli da je isti ceo svet,
i bolnu o meni svest
uzberi kao otrovan cvet
i baci je na drum.

I pomisli ponovo
kako mene nije ni bilo,
kako sam ja samu sebe izumela
samo da bi me ti voleo,
samo da bih umela
biti san tvoj o meni,
tvoj san koji me je gorko boleo.

D. Maksimovic

[anais_nin]

Nevolja

Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?

Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“


Kiril Hristov

[anais_nin]

LIJEPA JE HANA...

Lijepa je Hana, gondže mog jarana,
Al' je ljepša Fata, tako mi imana!
Sinoć joj se dockan u sokak navrati'
Pa udarih piljkom u pendžere Fati.
Birden Fata čula na pendžeru stade,
Poznade me, alčak, i selam mi dade;
Te eglen po eglen pa nas ponoć nađe
I moj jaran mjesec na bejan izađe.
Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu
I lijepu Fatu na pendžeru osu,
Aman, da je kome pogledati bilo!
Vidio bi, valah, što nikada prije
U zemanu svome ni sanjao nije!
Vidio bi blago što nema karára:
Vidio bi da su od safi behara
I lišce i njedra u begove Fate
I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!
Vidio bi oči, one oči, jao,
Pa za crne oči džan i život dao!
Vidio bi slađa od šećera usta
I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,
U lijepe Fate na podvoljku taman!
Pa se više nigda avertio ne bi
Niti iš'o majci niti li akrebi,
No bi salte mahnit pod pendžere stao,
Gledao u Fatu i džan za nju dao,
Jer je ljepša Fata, tako mi imana,
Od svakoga đula iz al-đulistana!
Pit'o sam je: "Fato, hoćeš li me, jeli,
Bi li kail bila, kad bi tvoji šćeli?"
Fata šuti, ali oči zbore same,
Nasmija se, alčak, pa đul baci na me,
(S grla joj se sitni đerdani prosuše
A iz đula slatki amber njene duše)
Pa pobježe majci u sobu da spava,
Na dušeku mekom, k'o melekša plava.
Srma-mjesec zađe, mene sabah nađe,
Pa se s đulom vrati' misleći o Fati.
A negdje u bašti bumbul tica čula,
Osjetila miris Fatinoga đula, -
Pa učini haber na svoje jarane:
Sitno niže Fati na grlo đerdane -
Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:
Nema, nema Fate u sedam Mostara!

1903.
Aleksa šantić

[anais_nin]

MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.

Tvoje dvije ruke, kao iz sna, koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.

Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema, dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu, mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago, među tvojim prstima.

Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez buke i bez glasa.

A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva slušana.
Ljubav kao cjelov.
Ljubav u prstima koju slušam zatvoren u tvoje ruke.

Aleixandre, Vicente (1898-1984)

[Bumbar]

... Between the desire
And the spasm
Between the potency
And the existence
Between the essence
And the descent
Falls the Shadow

For Thine is the Kingdom

For Thine is
Life is
For Thine is the

This is the way the world ends
This is the way the world ends
This is the way the world ends
Not with a bang but a whimper.

--T. S. Eliot, 1888-1965

[FFK as Lucy01]

ILUZIJA-by Dragana Konstantinovic

Trazili smo se po tuđim zalutalim osmjesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama blijedih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene sjetve...
Upijali bezvezne riječi u nijemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zjenice, oblik i miris koljena...
San koji uzlijeće iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju vjeruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom tjelo žesti
oživljavaju dubine što te vidješe i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svjesti...

Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju posljednje kapi...
I one što su sve vidjele, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
prije no što se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju vjeruju samo umorni i stari.
U svakoj sjenci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zjenice boji i ćutanje osmjehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negdje u sebi...

[Irm@]

joj postiram poeziju

ZA TEBE LJUBAVI MOJA


Isao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Isao sam na trg cvijeca
I kupio sam cvijece
Za tebe, ljubavi moja.

Isao sam na trg zeljeza
I kupio sam okove
Teske okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otisao na
trg robova
I trazio sam tebe
Ali te nisam nasao
Ljubavi moja

ž.p.

orginalna verzija mi je ...kad je izgovarate puna vam usta ljubavi ma speachless

Pour toi mon amour


Je suis allé au marché aux oiseaux
Et j'ai acheté des oiseaux
Pour toi
Mon amour
Je suis allé au marché aux fleurs
Et j'ai acheté des fleurs
Pour toi
Mon amour
Je suis allé au marché à la ferraille
Et j'ai acheté des chaînes
De lourdes chaînes
Pour toi
Mon amour
Et je suis allé au marché aux esclaves
Et je t'ai cherchée
Mais je ne t'ai pas trouvée
Mon amour



Jacques Prevert

[anais_nin]

da, i meni jedan od omiljenih pjesnika uvijek intenzivniji u orginalu

CET AMOUR - Jacques Prévert

Cet amour
Si violent
Si fragile
Si tendre
Si désespéré
Cet amour
Beau comme le jour
Et mauvais comme le temps
Quand le temps est mauvais
Cet amour si vrai
Cet amour si beau
Si heureux
Si joyeux
Et si dérisoire
Tremblant de peur comme un enfant dans le noir
Et si sûr de lui
Comme un homme tranquille au millieu de la nuit
Cet amour qu faisait peur aux autres
Qui les faisait parler
Qui les faisait blêmir
Cet amour guetté
Parce que nous le guettions
Traqué blessé piétiné achevé nié oublié
Parce que nous l’avons traqué blessé piétiné achevé nié oublié
Cet amour tout entier
Si vivant encore
Et tout ensoleillé
C’est le tien
C’est le mien
Celui qui a été
Cette chose toujours nouvelle
Et qui n’a pas changé
Aussi vrai qu’une plante
Aussi tremblante qu’un oiseau
Aussi chaude aussi vivant que l’été
Nous pouvons tous les deux
Aller et revenir
Nous pouvons oublier
Et puis nous rendormir
Nous réveiller souffrir vieillir
Nous endormir encore
Rêver à la mort,
Nous éveiller sourire et rire
Et rajeunir
Notre amour reste là
Têtu comme une bourrique
Vivant comme le désir
Cruel comme la mémoire
Bête comme les regrets
Tendre comme le souvenir
Froid comme le marble
Beau comme le jour
Fragile comme un enfant
Il nous regarde en souriant
Et il nous parle sans rien dire
Et moi je l’écoute en tremblant
Et je crie
Je crie pour toi
Je crie pour moi
Je te supplie
Pour toi pour moi et pour tous ceux qui s’aiment
Et qui se sont aimés
Oui je lui crie
Pour toi pour moi et pour tous les autres
Que je ne connais pas
Reste là
Lá où tu es
Lá où tu étais autrefois
Reste là
Ne bouge pas
Ne t’en va pas
Nous qui sommes aimés
Nous t’avons oublié
Toi ne nous oublie pas
Nous n’avions que toi sur la terre
Ne nous laisse pas devenir froids
Beaucoup plus loin toujours
Et n’importe où
Donne-nous signe de vie
Beaucoup plus tard au coin d’un bois
Dans la forêt de la mémoire
Surgis soudain
Tends-nous la main
Et sauve-nous.

[Irm@]

ali opet... Maku se uvijek vratim...!

Zapis o vremenu

Davno sam ti legao
I dugo ti mi je
Ležati

Davno
Da trava mi kosti

Davno
Da crvi mi meso

Davno
Da stekoh tisuću imena

Davno
Da zaboravih svoje ime

Davno sam ti legao
I dugo ti mi je
Ležati
-------------------------------
SLOVO O SINU

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
koja će se skameniti:

Ljuto hrastu zgromovljenom
uzeše mu zelen grane

Skršiše mu vite ruke
kojim se gorju dizo

Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim

Kojim je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
ostaviše grane dvije

Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu

šta će majka samohrana
na svijetu bešćutnome?

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam


Mak Dizdar

[karabaja-x]

Odi et amo. Quare id faciam, fortasse requiris.

Nescio, sed fieri sentio et excrucior.

(Gaius Valerius Catullus, Carmen 85)



nek vam karabaja prevede :D:D:D

paucis verbis, mrzim i volim, i njesta me muci

[sposa0408]

PRERANO ODRASLA

Dosao si tiho, ukrao mi dane
Ukrao mi djetinstvo i lutku iz ruke
Donio si mi ljubav i uz to rane
Donio si mi ljubavne muke.

Htjela sam da te volim
I da ti pruzim srecu, a
Ne da za ljubav molim, a
Ti mi kazes necu.

Ti si kriv sto sada patim
I sto sam prerano odrasla
A kad sam htjela da te vratim, rekao si
Djevojko, ti mi nisi dorasla

Ja jesam dijete i
To me boli
Ali zapamti
I dijete zna da voli.

(ovo je moja pjesma) - kad sam bila dijete

[rikardoreis]

Med i So

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?

Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.

Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.

Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.

Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.

Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.

Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.

Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.

Karl Sandberg

[maccarona]

rikardo



Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!;znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

[paquarette]

JEDNOJ BOGATASICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti...

Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu
Oblakovi teske tuge vili.

Tvoj je zivot k'o jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cadjavim krovom
Rodila me siromasna majka.

Od djetinjstva udes me je vitl'o
Kroz sve m'jene patnickog zivota,
Bas k'o vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
Ne gledaj me, ta do tvoga su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!

Ah! Ja nemam nigdje nista svoga,
U sv'jetu sam kao gola grana;
Sve mi blago-uzdasi i suze,
A tuga mi-svagdanja je hrana!

Musa Cazim Catic

[pitt]

If you could only see the way she loves me
Then maybe you would understand
Why I feel this way about our love
And what I must do
If you could only see how blue (zelene :D) her eyes can be when she says
When she says she loves me

Seems the road less traveled
Shows happiness unraveled
And you got to take a little dirt
To keep what you love
Thats what you gotta do

[idia]

dobih nekad davno, u nekom drugom zivotu


Predvečernja varijacija

Drugačije umire ovaj dan
u gluho predvečerje

poslušan i pognut
kao krivac koji traži tragove svog grijeha
otkoračava u beskraj sivila
zavlači se
u utrobu nadolazeće noći
da bi bar dosanjao horizont purpura
toneći krug sunca iza bregova
oblake od pamuka
što mu čuvaju tragove na nebu

sanja svoju potpunost
onako,
onako kako ja sanjam tebe

Drugačija je usamljenost breze
u ovo tmurno predvečerje

samotna i nezamijetna
posljednjim sasušenim drhtajem lišća
gubi samosvijest o svojoj ljepoti
istapa boje
u gordim siluetama borovih šuma
što čekaju prvi novembarski snijeg

čekaju svoju smislenost
onako,
onako kako ja čekam tebe

[anais_nin]

Rumi...

In your light I learn how to love.
In your beauty, how to make poems.
You dance inside my chest,
where no one sees you,
but sometimes I do,
and that sight becomes this art.


*************************************



how very close



how very close
is your soul with mine
i know for sure
everything you think
goes through my mind

i am with you
now and doomsday
not like a host
caring for you
at a feast alone

with you i am happy
all the times
the time i offer my life
or the time
you gift me your love

offering my life
is a profitable venture
each life i give
you pay in turn
a hundred lives again

in this house
there are a thousand
dead and still souls
making you stay
as this will be yours

a handful of earth
cries aloud
i used to be hair or
i used to be bones

and just the moment
when you are all confused
leaps forth a voice
hold me close
i'm love and
i'm always yours