Post
by rikardoreis » 02/12/2007 22:06
Med i So
Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.
Karl Sandberg