#126
Posted: 20/09/2007 21:28
Fino gradjansko dijete...Saian wrote:ja sam sa 12 nasao Kama Sutru u regalu na redovnim providurskim ekspedicijama kroz kucu, prochito fino kulturno sve
Forum Klix.ba
Koja vas je literatura oblikovala...
Page 6 of 6
#127
Posted: 20/09/2007 21:32
sve bilo u broju 2 itd-a, mama mi ga pronasla, pokazuje prijateljici i govori "Pornografija!"Faust wrote:Fino gradjansko dijete...Saian wrote:ja sam sa 12 nasao Kama Sutru u regalu na redovnim providurskim ekspedicijama kroz kucu, prochito fino kulturno sve
#128
Posted: 20/09/2007 21:36
a jeste li citali 'ITD' casopis
#129
Posted: 20/09/2007 21:45
chito se i itd, dabome 
stid me da spomenem ja anamo-one bezobrazluke jedno vrijeme krila u ilmihalu
stid me da spomenem
ja anamo-one bezobrazluke jedno vrijeme krila u ilmihalu #130
Posted: 20/09/2007 21:48
Ja ga očima vidio nisam...black wrote:a jeste li citali 'ITD' casopis
#131
Posted: 20/09/2007 21:49
tobe jarabi
jasam samo jednom u zivotu gledala te datebogsacuva casopise
vazda bila fino i kulturno dijete
jasam samo jednom u zivotu gledala te datebogsacuva casopise
vazda bila fino i kulturno dijete
#132
Posted: 20/09/2007 22:57
Francoise Sagan... Neki dan se sjetih knjige, a nekad davno sam gledala i film.basta sljezove boje wrote:
je li neko citao dobar dan, tugo i volite li brahmsa
#133
Posted: 20/09/2007 23:44
nismoblack wrote:a jeste li citali 'ITD' casopis
imas li negdje skenirane da vidimo o cemu se radi?
#134
Posted: 21/09/2007 00:56
quote]basta sljezove boje wrote:Faust wrote:Saian wrote:ja sam sa 12 nasao Kama Sutru u regalu na redovnim providurskim ekspedicijama kroz kucu, prochito fino kulturno sve
12 ti bolo...cccc...ja nasla sa 10 Eriku Jong...i Strah od letenja...sa 11 nasla Kama sutru...razocarala se...nidje slike
#135
Posted: 21/09/2007 00:58
heh...mene je prijateljica odvela u drugom osnovne u skolsku biblioteku...i tad sam zavolila citanje...kako me je rat odveo u zivot na selu imala sam srece da je moj dido rahmetli imao veliku kucnu biblioteku od par hiljada knjiga i medju njima cjelokupna djela Ćopića i knjge iz Lastavice za djecu ...heh
...heh#136
Posted: 21/09/2007 01:32
#137
Posted: 21/09/2007 02:14
istodawn_upon_dawn wrote:
ja sam seksualni odgoj veoma rano otpocela sa onim vrazijim nindja knjigama. ne mogu da se sjetim autora
...uh sjecam se epizode sa ekipom pet striptizeta/placenih ubica .. ..autor je derek finegan ...imao sam 30ak brojeva ... ma nema, nindji ne moze nista ni dva tigra pustena sa lanca .. najjace je sto sam gutao i skepticno se smijao ..kao pa et, moglo bi bit al nije bas da vjerujem .... pisma i ovo ..super teme
...karl maj, jack london, 1000 zasto 1000 zato, ..ma navire rijeka citava, skoro sve sa ove teme je i meni bilo ..da bezze ponovo ne nabrajam ... izdvojio bi samo ranu ljubav za sf, zbog sirijusa, sf magazin ..imam i dalje u kutiji oko 30ak brojeva, skoro sve procitano ... uh al sam gutao tad sve ...predobra tema
... malo sam pospan sad, ne mogu se sjetit koja bi bla ona koja je posebno vazna ... ugl skoro sve pomenute na temi sam citao ..i lun, i dok holidej i vajat erp, i beni blood, i one fest romane sam citao ... ma sjeticu se do sutra ...#138
Posted: 21/09/2007 08:16
jedna od najtuznijih knjiga je Jadnici od Viktora Igoa
#139
Posted: 21/09/2007 10:03
a Jesenjin i kerusa?amrica wrote:jedna od najtuznijih knjiga je Jadnici od Viktora Igoa
#140
Posted: 21/09/2007 15:02
A sto sam jedno vrijeme samo Balzaca citala ...svidjale mi se one nevine pricice, k'o bajke...mada su i starci tu svoje prste umijesali (poturali odredjene knjige )..
Evo jedne koju sam nasla online (nazalost na engleskom):
Innocence
By the double crest of my fowl, and by the rose lining of my sweetheart's slipper! By all the horns of well-beloved cuckolds, and by the virtue of their blessed wives! the finest work of man is neither poetry, nor painted pictures, nor music, nor castles, nor statues, be they carved never so well, nor rowing, nor sailing galleys, but children.
Understand me, children up to the age of ten years, for after that they become men or women, and cutting their wisdom teeth, are not worth what they cost; the worst are the best. Watch them playing, prettily and innocently, with slippers; above all, cancellated ones, with the household utensils, leaving that which displeases them, crying after that which pleases them, munching the sweets and confectionery in the house, nibbling at the stores, and always laughing as soon as their teeth are cut, and you will agree with me that they are in every way lovable; besides which they are flower and fruit--the fruit of love, the flower of life. Before their minds have been unsettled by the disturbances of life, there is nothing in this world more blessed or more pleasant than their sayings, which are naive beyond description. This is as true as the double chewing machine of a cow. Do not expect a man to be innocent after the manner of children, because there is an, I know not what, ingredient of reason in the naivety of a man, while the naivety of children is candid, immaculate, and has all the finesse of the mother, which is plainly proved in this tale.
Queen Catherine was at that time Dauphine, and to make herself welcome to the king, her father-in-law, who at that time was very ill indeed, presented him, from time to time, with Italian pictures, knowing that he liked them much, being a friend of the Sieur Raphael d'Urbin and of the Sieurs Primatice and Leonardo da Vinci, to whom he sent large sums of money. She obtained from her family--who had the pick of these works, because at that time the Duke of the Medicis governed Tuscany-- a precious picture, painted by a Venetian named Titian (artist to the Emperor Charles, and in very high flavour), in which there were portraits of Adam and Eve at the moment when God left them to wander about the terrestrial Paradise, and were painted their full height, in the costume of the period, in which it is difficult to make a mistake, because they were attired in their ignorance, and caparisoned with the divine grace which enveloped them--a difficult thing to execute on account of the colour, but one in which the said Sieur Titian excelled. The picture was put into the room of the poor king, who was then ill with the disease of which he eventually died. It had a great success at the Court of France, where everyone wished to see it; but no one was able to until after the king's death, since at his desire it was allowed to remain in his room as long as he lived.
One day Madame Catherine took with her to the king's room her son Francis and little Margot, who began to talk at random, as children will. Now here, now there, these children had heard this picture of Adam and Eve spoken about, and had tormented their mother to take them there. Since the two little ones at times amused the old king, Madame the Dauphine consented to their request.
"You wished to see Adam and Eve, who were our first parents; there they are," said she.
Then she left them in great astonishment before Titian's picture, and seated herself by the bedside of the king, who delighted to watch the children.
"Which of the two is Adam?" said Francis, nudging his sister Margot's elbow.
"You silly!" replied she, "to know that, they would have to be dressed!"
This reply, which delighted the poor king and the mother, was mentioned in a letter written in Florence by Queen Catherine.
No writer having brought it to light, it will remain, like a sweet flower, in a corner of these Tales, although it is no way droll, and there is no other moral to be drawn from it except that to hear these pretty speeches of infancy one must beget the children.
...svidjale mi se one nevine pricice, k'o bajke...mada su i starci tu svoje prste umijesali (poturali odredjene knjige )..Evo jedne koju sam nasla online (nazalost na engleskom):
Innocence
By the double crest of my fowl, and by the rose lining of my sweetheart's slipper! By all the horns of well-beloved cuckolds, and by the virtue of their blessed wives! the finest work of man is neither poetry, nor painted pictures, nor music, nor castles, nor statues, be they carved never so well, nor rowing, nor sailing galleys, but children.
Understand me, children up to the age of ten years, for after that they become men or women, and cutting their wisdom teeth, are not worth what they cost; the worst are the best. Watch them playing, prettily and innocently, with slippers; above all, cancellated ones, with the household utensils, leaving that which displeases them, crying after that which pleases them, munching the sweets and confectionery in the house, nibbling at the stores, and always laughing as soon as their teeth are cut, and you will agree with me that they are in every way lovable; besides which they are flower and fruit--the fruit of love, the flower of life. Before their minds have been unsettled by the disturbances of life, there is nothing in this world more blessed or more pleasant than their sayings, which are naive beyond description. This is as true as the double chewing machine of a cow. Do not expect a man to be innocent after the manner of children, because there is an, I know not what, ingredient of reason in the naivety of a man, while the naivety of children is candid, immaculate, and has all the finesse of the mother, which is plainly proved in this tale.
Queen Catherine was at that time Dauphine, and to make herself welcome to the king, her father-in-law, who at that time was very ill indeed, presented him, from time to time, with Italian pictures, knowing that he liked them much, being a friend of the Sieur Raphael d'Urbin and of the Sieurs Primatice and Leonardo da Vinci, to whom he sent large sums of money. She obtained from her family--who had the pick of these works, because at that time the Duke of the Medicis governed Tuscany-- a precious picture, painted by a Venetian named Titian (artist to the Emperor Charles, and in very high flavour), in which there were portraits of Adam and Eve at the moment when God left them to wander about the terrestrial Paradise, and were painted their full height, in the costume of the period, in which it is difficult to make a mistake, because they were attired in their ignorance, and caparisoned with the divine grace which enveloped them--a difficult thing to execute on account of the colour, but one in which the said Sieur Titian excelled. The picture was put into the room of the poor king, who was then ill with the disease of which he eventually died. It had a great success at the Court of France, where everyone wished to see it; but no one was able to until after the king's death, since at his desire it was allowed to remain in his room as long as he lived.
One day Madame Catherine took with her to the king's room her son Francis and little Margot, who began to talk at random, as children will. Now here, now there, these children had heard this picture of Adam and Eve spoken about, and had tormented their mother to take them there. Since the two little ones at times amused the old king, Madame the Dauphine consented to their request.
"You wished to see Adam and Eve, who were our first parents; there they are," said she.
Then she left them in great astonishment before Titian's picture, and seated herself by the bedside of the king, who delighted to watch the children.
"Which of the two is Adam?" said Francis, nudging his sister Margot's elbow.
"You silly!" replied she, "to know that, they would have to be dressed!"
This reply, which delighted the poor king and the mother, was mentioned in a letter written in Florence by Queen Catherine.
No writer having brought it to light, it will remain, like a sweet flower, in a corner of these Tales, although it is no way droll, and there is no other moral to be drawn from it except that to hear these pretty speeches of infancy one must beget the children.
#141
Posted: 21/09/2007 17:14
Pored svih gore već nabrojanih, od K. Maya i Agathe C. preko Remarka, Zilahyja, Hessea, Bodlera, Ruse baš ne gotivim osim Ane K.-Tolstoja, Mopasana, Robinsa, Bukovskog...Alan Forda i NinjeErgot wrote:
......sa dodatkom čitanja tekstova sa ploča od Joy D.-a do Faith no More-a...
A ova Ergotova (koju sam samo jednom pokušala, ali je imam u planu) me podsjetila na "Djevojku O", za koju ne mogu baš reći da me formirala, ali uticala svakako
Ako je ko čitao, za njega je Erika Jong bila mala maca.
#142
Posted: 21/09/2007 17:23
Filozofija u budoaru - De Sade
#143
Posted: 24/09/2007 19:26
Cini mi se da sam vidjela samo jedan post gdje je neko rekao direktno da ga je literatura koju je citao u bilo kojoj fazi zivota zaista oblikovala na neki nacin kao covjeka.
I ja stvarno smatram da stivo koje nam dolazi pod ruku slucajno ili namjerno ostavlja trag na nasim licnostima.
Neki su naveli vec, ali evo spomenucu opet recimo Branka Copica, kojeg sam ja kao dijete jako voljela, a prije toga su tu bile razne bajke, kratke price, stripovi itd. Necu nabrajati naslove ni prica ni knjiga (vec ste neke od njih spominjali ovdje), eto neka naglasak bude na Copicu.
Kasnije su se citale sve moguce lektire, pa dodatne lektire (koje vam nastavnica da), ili bolje reci to nije bila obaveza za ostale djake, ali meni je moja nastavnica radila to "k'o meni" valjda, pa sam citala i sto sam trebala i sto nisam. Bilo je dana da sam bila vrlo ljuta na nju. Ali danas mi nije nimalo zao tog "terorisanja".
A onda je dosao rat... a svi smo u ratu citali sve sto je imalo licilo na knjigu i na "slova". Od ljubavnih romana, do klasika.
Ali, ono sto sam posebno voljela jeste Selimovic, Andric, Balsac, Hesse, Bukowski, Kish, Krleza, sestre Bronte, Jesenjin, Dostojevski i nezaobilazni Mika Oklop i kada je cista poezija u pitanju Mika Antic i Enes Kisevic. Vjerovatno sam i preskocila nekog, ali i danas se na neke od njih vrlo cesto vracam.
Od novije generacije pisaca, trebam li reci, pa naravno to su Jergovic, Hemon i Mehmedinovic. (Iskopala sam ovdje na forumu dragog Daria Dzamonju, pa ovih dana citam opet njega, i ja nikad ne zelim reci da vise nije ziv, pa ga svrstavam ovdje u "noviju generaciju" namjerno!)
I da se vratim opet na pitanje tog oblikovanja licnosti kroz knjigu. Ako bih morala konkretno reci ko je to ko je na neki cudan nacin zasluzan da sam danas ovo sto jesam, i ako bih svoj spisak tih poznatih ljudi morala svesti na tri ili cetiri imena, onda bih rekla da su to: Antic, Oklop, Andric i Selimovic.
I ja stvarno smatram da stivo koje nam dolazi pod ruku slucajno ili namjerno ostavlja trag na nasim licnostima.
Neki su naveli vec, ali evo spomenucu opet recimo Branka Copica, kojeg sam ja kao dijete jako voljela, a prije toga su tu bile razne bajke, kratke price, stripovi itd. Necu nabrajati naslove ni prica ni knjiga (vec ste neke od njih spominjali ovdje), eto neka naglasak bude na Copicu.
Kasnije su se citale sve moguce lektire, pa dodatne lektire (koje vam nastavnica da), ili bolje reci to nije bila obaveza za ostale djake, ali meni je moja nastavnica radila to "k'o meni" valjda, pa sam citala i sto sam trebala i sto nisam. Bilo je dana da sam bila vrlo ljuta na nju. Ali danas mi nije nimalo zao tog "terorisanja".
A onda je dosao rat... a svi smo u ratu citali sve sto je imalo licilo na knjigu i na "slova". Od ljubavnih romana, do klasika.
Ali, ono sto sam posebno voljela jeste Selimovic, Andric, Balsac, Hesse, Bukowski, Kish, Krleza, sestre Bronte, Jesenjin, Dostojevski i nezaobilazni Mika Oklop i kada je cista poezija u pitanju Mika Antic i Enes Kisevic. Vjerovatno sam i preskocila nekog, ali i danas se na neke od njih vrlo cesto vracam.
Od novije generacije pisaca, trebam li reci, pa naravno to su Jergovic, Hemon i Mehmedinovic. (Iskopala sam ovdje na forumu dragog Daria Dzamonju, pa ovih dana citam opet njega, i ja nikad ne zelim reci da vise nije ziv, pa ga svrstavam ovdje u "noviju generaciju" namjerno!)
I da se vratim opet na pitanje tog oblikovanja licnosti kroz knjigu. Ako bih morala konkretno reci ko je to ko je na neki cudan nacin zasluzan da sam danas ovo sto jesam, i ako bih svoj spisak tih poznatih ljudi morala svesti na tri ili cetiri imena, onda bih rekla da su to: Antic, Oklop, Andric i Selimovic.
#144
Posted: 15/10/2007 20:25
Nikada se nisam osjetila toplije i sigurnije nego kad su mi prvi put procitali ovu pjesmu ...prelijepa djecija pjesma zbog koje sam zavoljela jezeve 
JEŽEVA KUĆICA
SLAVNI LOVAC
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
LIJINO PISMO
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.
KOD LIJINE KUĆE
Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.
NOĆ
Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!
RASTANAK
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!
POTJERA
Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.
VUK
Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
MEDO
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
DIVLjA SVINjA
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!
PRED JEŽEVOM KUĆICOM
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
TRI GALAMDžIJE
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!
KRAJ
Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.
...prelijepa djecija pjesma zbog koje sam zavoljela jezeve JEŽEVA KUĆICA
SLAVNI LOVAC
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
LIJINO PISMO
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.
KOD LIJINE KUĆE
Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.
NOĆ
Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!
RASTANAK
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!
POTJERA
Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.
VUK
Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
MEDO
Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!
DIVLjA SVINjA
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!
PRED JEŽEVOM KUĆICOM
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
TRI GALAMDžIJE
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!
KRAJ
Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.