BadBoy wrote: ↑14/02/2020 23:31
RTV dom je primjer brutalizma pretpostavljam?
https://tristotrojka.org/uspavani-masiv/
RTV DOM
Odmjeravamo se, dva naivna studenta eminentne sarajevske škole arhitekture (koji, avaj, umisliše da u brutalizmu ima nečeg romantičnog) i uspavani masiv RTV doma (koji nas ne doživljava). Dok stojimo ispred, zgrada nam guta horizont, i gubimo oslonac, da li smo se precijenili? Iz žablje perspektive, pritom ne misleći nužno na fizički položaj, ova monstruozno velika, estetski neprihvatljiva struktura nema poseban značaj, osim onog čisto funkcionalnog – prenijeti sliku društvu na interpretaciju (recimo). S druge strane, iz perspektive nas dvoje, koji evidentno nismo žabe, ovo je najinteresantniji objekat izgrađen u Sarajevu (dodat ćemo – u posljednjih 60 godina). Sapienti sat.
#primordijalno, mastodont, valorizacija
Istina, obarač ovom strahopoštovanju bila je primordijalna impresioniranost veličinom objekta. Ovakav volumen implicira stvaranje stava – gotovo je nemoguće ostati ravnodušan na njegovu pojavnost, kritička svijest postaje divlje snažna, raslojava se i pridaje sasvim novo značenje tom mastodontu, on postaje ikona, kastel. Arhitektura se odmiče od posljedičnog stvaranja i sama postaje pokretač.
DEMISTIFIKACIJA (ili tehnički opis)
Kolokvijalno nazvan Sivi Dom, djelo je arhitekata Milana Kušana i Branka Bulića. Prva faza izgradnje završena je početkom 1975. godine, a cjelokupan objekat, sa izvjesnim izmjenama u odnosu na originalni idejni projekat, završen je 1983. godine, sa potrebnim kapacitetom za Olimpijadu. Svojim položajem i oblikovanjem predstavljao je značajan element gradskog centra, prateći longitudinalni razvoj grada u smjeru zapada, te ostvaruje kontinuitet centralno-gradskih funkcija na relaciji Baščaršija – Ilidža. Cijeli kompleks podijeljen je u tri osnovne zone: programsko-proizvodni objekat, energetsko servisni objekat i objekat uprave, od kojih svaka predstavlja zaokruženu tehnološko-arhitektonsku cjelinu.
Raznolikost sadržaja zahtijevala je velike razlike u volumenima, što se u slučaju programsko-proizvodnog objekta vrlo jasno vidi. Konstruktivni raster od 7,5 m, odnosno 15,0 m, omogućavao je fleksibilnost u funkciji kakva je bila potrebna u toku etapne izgradnje. Podužna dilatacija na četiri mjesta čini da zgrada u poprečnom smjeru predstavlja pet posebnih objekata vezanih u jednu cjelinu.
Krajnji elementi, u kojima su smještene komunikacije, režijski i redakcijski prostori, konstruktivno su riješeni na jednom redu stupova kao „mostovska“ konstrukcija raspona 15,0 m sa ubacivanjem zglobova radi omogućavanja etapne izvedbe. Objekti studija, čiji su maksimalni rasponi 20,0 x 30,0 sa neuobičajeno velikim i specifičnim opterećenjem (obješeni rasvjetni mostovi), riješeni su kao armirano-betonska platna sa čeličnom spregnutom konstrukcijom. Prostori režija, studija i drugih funkcionalnih namjena izolirani su odgovarajućim oblogama zidova i „plivajućim“ podovima, a posebno osjetljivi prostori tonskih režija, studio TV žurnala, komentatorski i najavljivački studio – u principu su ugrađeni prostori u strukturu objekta, tako da se nigdje ne pojavljuju kruti kontakti sa osnovnim konstrukcijama. Zidovi ovih prostora, koji su rađeni kao čelični skelet sa ispunom od opeke, oslonjeni su na trakaste opruge. Arhitektonsko oblikovanje i sekundarna plastika eksterijera izvedenog objekta, rezultat su dosljedno provedenog principa funkcionalizma svih konstrukcija i vanjskog omotača. Fasadni montažni elementi također imaju svrhu akustičke izolacije. Pored toga što štite zvučnoizolacijski sloj od atmosferilija, oni svojom masom utiču na fizičke osobine objekta. U cilju zaštite od vanjske buke, objekat je, pored apsorbirajućih izolacija, obložen armirano-betonskim montažnim elementima prosječne težine od cca 320 kg/m2. (prepisano iz idejnog projekta)
Fin tekst o rtv domu.
Kažemo li da ovaj objekat ima samo (nepobitnu) historijsku vrijednost, a zanemarimo druge aspekte njegova vrednovanja, isključujemo samu relativnost vrijednosti. Analogno slučaju Vijećnice, koja je svojevremeno bila trn u oku Čaršije (kao staklene piramide I. M. Peia?), kič sui generis, a danas je jedan od (naj)bitnijih objekata, ne samo zbog svojih arhitektonskih atributa, nego, posebno, zbog simbolike svog postojanja.