Dozer wrote:Ako je vjerovati vlastitim culima, prvenstveno onom dodira, men' se cini da jesam materijalan... Evo usitnuh se, i malo me k'o zaboli...
A jesam li duhovan... jel' se tu misli jesam li metafizicki, ili sta?

Oprosti Dozeru, ne stigoh prije odgovoriti.
Već su stari Grci znali da čovjek ne spoznaje samo preko ćula.
Ti ono reče da se uštinu, ne reče gdje, svejedno. Vidiš, stanice tijela, dakle atomi, molekule na tome mjestu gdje si se uštinuo, potpuno su drugi u odnosu na one od prije desetak godina na tome istom mjestu.
Inače, skoro sve stanice u tijelu tokom života više puta se izmijene/odumru, tako da se može kazati da s materijalnog aspekta nikako nisi onaj čovjek što si bio prije.
A što je to onda što te čini istim, što čuva tvoj identitet; očito nisu samo atomi, molekule...
Poznato je da je materija ma kako bila organizirana, po sebi nerazumna, i da se podvrgava fizikalnim zakonima koji djeluju nužno, ne proizvoljno, ne slobodno.
Kako bi onda iz nje mogli proizići razum, svijest, samosvijest, misao, sloboda, te sve ono drugo eminentno ljudsko: ljubav, dobrota, ljepota, pravednost, istinoljubivost...
Može, ali samo u mitologiji.
A što bi to bio ljudski duh? To je ona stvarnost u čovjeku koja je nevidljiva, nemjerljiva, nematerijalna, a ipak stvarna, ono što ga čini drugačijim od svih ostalih živih bića, a pogotovo od nežive materije.
A kako ćemo znati da stvari baš tako stoje? Jer ljudski duh je ono bez čega nema gore navedenih: razuma, svijesti, slobode, ljubavi..., on se preko njih manifestira, i nema boljeg objašnjenja.
To čak nema veze s religijom, već samo sa zdravorazumskim poimanjem stvarnosti, ujedno ne kosi se s naukom, jer nauka ne dokazuje da sve nabrojeno ljudsko proizlazi iz same materije.
Ima tu sličnosti i s nekim događanjima i zaključivanjima u nauci. Evo, zagonetna tamna tvar u svemiru koja po procjenama čini preko 25% svemira, nevidljiva je, neuhvatljiva, nemjerljiva, čak nepojmljiva, a naučnici je ipak drže stvarnom, jer se neke pojave bez nje ne mogu objasniti.