aurora313 wrote:Vrlo interesantne postavke oko razloga za pad arapskog interesa za prirodne nauke uz istovremeno jacanje uticaja islama. Radi se o uticaju dvojice islamskih filozofa na ovo: Abu Hamid Al Ghazali (1055 to 1111), te Abu Ali Al Hassan Al Tusi (1018 to 1092):
To je prosta cinjenica, napustise praksu doziranja islamske filozofije i nauke starogrckom filozofijom i okrenuse se fundamentalizmu i antifilozofijskoj teologiji. Stoga ne cudi sto danas imas pokrete poput vehabija kod kojih
nema labavo - nema ublazavanja, reinterpretacije, kontekstualizacije, reformi. Citaj i radi kako ti je napisano!
Jos malo o tome od Ernesta Gelnera:
Fundamentalizam odbacuje uvjerenje tolerantnog vjernika suvremenih nazora da je vjera nešto mnogo blaže, nešto daleko manje isključivo, na koncu konca nešto manje zahtjevno i mnogo prilagodljivije; napokon, nešto uskladivo sa svim ostalim vjerama, pa čak - ili napose - s nevjerama. Takav modernizam lišava doktrinu i njeno obznanjenje svake zahtjevnosti, izazovnosti i upornosti.
Jedan od značajnijih pobornika takve tradicije slavni je danski teolog i pisac iz devetnaestog stoljeća, S0ren Kierkegaard.Njega se povezuje s idejom da religija u svojoj suštini nije uvjerenost u istinitost doktrine već potpuna predaja i pristajanje na poziciju koja je inherentno apsurdna, odnosno, poslužimo li se njegovim riječima, uvredljiva1. Da bismo se domogli identiteta - reći će - moramo vjerovati u nešto što duboko vrijeđa nas razum. Zvuči jako, jako teško. Da bismo živjeli moramo vjerovati, k tome vjerovati u nešto u sto je strahovito teško povjerovati. Ne možete zaživjeti samim vjerovanjem daje nešto moguće; to je taj egzistencijalistički obrat koji radije povezuje vjeru i identitet nego
vjeru i dokaz. Ali, oprez; naizgled strogi zahtjev u sebi krije mogućnost značajnog olakšanja. Ako je to doista što religija jest, to jest ako je predanost u pitanju - a sve su predanosti slične - tada nema potrebe i nadalje mučimo se svim tim logičnim teškoćama koje nameće sadržaj nečeg čemu smo se predali. Uznemiravati se time značilo bi pokazati da, za volju dokazivanja, zamjenjujemo predanost i identitet (što se ne može dopustiti). Prema tome, sve je u redu i sve napetosti jednostavno nestaju. To je ta znakovita modernistička pozicija.
No postoje i mnoge druge inačice. Vjera se može pojmiti kao štovanje zajednice, a ne kao potpuno predavanje nečemu.
Afirmiranje natprirodnog dekodira se kao izražavanje odanosti poretku i njegovim vrednotama. Tako dekodiranu doktrinu ne proganjaju više sumnje - budući da doktrine više niti nema, postoji tek članstvo, koje iz nekog razloga koristi doktrinarnu formulu kao znak pripadanja.
U tako ublaženoj modernističkoj reinterpretaciji, kozmogonija neke vjere ne tretira se doslovce kao istinita već kao svojevrsna prispodoba koja pronosi "simboličke" istine, nešto što se ne smije uzeti zdravo za gotovo - dosljedno tome, nešto što više niti ne može biti u sukobu sa znanstvenim objavama barem prividno istih tema. Primjerice, "modernističke" vjernike ne smeta neuskladivost Knjige postanja s darvinizmom ili suvremenom astrofizikom.
Postmodernizam, razum i religija