Po mom nekom iskustvu baziranom na dvocifrenom broju stanova koje sam koristio:
Problem krova dozivljavaju visi spratovi, problem podruma nizi spratovi. Lift nikog nize od treceg sprata ne zanima osim ako ne zivi kakav penzioner. Tema koja stanare najvise tangira je kako imati svoje dzabno parking mjesto, a da ga niko drugi nema pravo zauzeti.
Oni koji najvise duguju upravitelju najvise zayebavaju. I voze najbolja auta.
Nacija smo predlagaca i filozofa, svi sve znaju sta treba, a aktivno sprovodjenje u djelo na sebe preuzima 3 do 5% stanara, ako i toliko. Sto se vise zauzmes da nesto uradis to te pametolozi vise kritikuju
Vrlo je vazna i demografija koja prevladava u zgradi. Podstanare naravno najvise boli quraz, a nivo havarije u takvim zgradama se povecava ako su vlasnici stanova u dijaspori.
Poslije njih u kurcobolji prevladavaju ljudi koji su nasljedili stanove od roditelja koji su ih dobili u onom sistemu/ljudi koji su dobili stanove u onom sistemu. Ti ne mogu nikako da shvate da SIZ stanovanja ne postoji od 1992. i da niko nije duzan da se bavi njihovim vodokotlicima koji cure, zacepljenim cijevima od toza, kao ni da im mijenja sijalice (svojim usima cuo zenu koja se zali da je 6 mjeseci u mraku jer niko nije dosao da zavrne sijalicu od marku i osamdeset koja je 2 metra udaljena od štoka njenih ulaznih vrata).
U zgradama gdje zive tzv. starosjedioci koji su tu prvi stanari od izgradnje imas izrazen stav da oni imaju vise prava od ljudi koji su se tu kasnije doselili, pa na sebe ne primjenjuju ono sto od drugih traze i drugima zamjeraju.
Sve u svemu, mogao bih napisati knjigu dogodovstina, tj. mogao sam jer sad mi sjecanja polako blijede i naviru mi najcesce kad Truba pise o penzionerkama sto su nasljedile stanove od 100 kvadrata
