Edouard wrote:Vidim jako splasnula diskusija, a i kad je povremeno ima, uglavnom je izvan teme, incesti i tome sl.
Na čemu ateisti baziraju svoj svjetonazor? Mislim da smo u na nekim prethodnim stranicama ipak dotakli bit teme, a to su vjerovanja na kojima između ostalog ateisti bitno baziraju svoj svjetonazor, ali oni su skloniji bježanju na religijske teme.
A koja su to vjerovanja?
Kao prvo, po definiciji vjeruju/uvjerenja su da Bog od kojeg proizlazi svekolika, materijalna, nematerijalna, duhovna, fizička stvarnost ne postoji. Kažu nemaju valjanog dokaza, nema evidencije.
A kako čovjek općenito ne može bez vjerovanja, kao što ranije rekoh, kao ni bez vlastite kože, onda i ateisti nužno pronalaze, stvaraju, vlastita vjerovanja, koja bitno utječu i na njihov svjetonazor.
Ja bih reko i ponovio, da bez iznimke vjeruju, to znači bez valjanog dokaza, bez evidencije, da je materija i njezini procesi, za ateiste da su jedini izvor te svekolike i raznolike, materijalne i nematerijalne stvarnosti.
Međutim, neki ipak uviđaju da takovo vjerovanje i nema baš utemeljenja, opravdanja, nauka ga ne podržava, da ga nije moguće valjano braniti, da je prevaziđeno, a ujedno da ne ispadne kako im je to njihovo ateističko vjerovanje ono koje im je zajedničko, generalno, onda eskiviraju i priklanjaju se nekim vjerovanjima (postmaterijalističkim paradigmama), koja se ne bi bazirala isključivo na materijalizmu, koja uključuju i takva proturječja kao što je materijalni spiritualizam, ali za koja, kao takva, također nemaju valjanog, suvislog objašnjenja, sve nešto nejasno, nagađajuće, za koja ne postoji evidencija, ali sve ih to zajedno ne smeta da ipak u to vjeruju. Očigledno je jedno; jedino imaju valjanog razloga ne vjerovati u Boga.
Ja vec davno rekoh - ateisti su vjernici ili nevjernici tacno onoliko koliko i teisti. Drugim rijecima, dok teisti vjeruju da bog postoji, ateisti vjeruju da ne postoji. Isto tako, dok teisti ne vjeruju da bog ne postoji, tako i ateisti ne vjeruju da postoji. Dakle - na istom smo
A trecim rijecima - vecinu ateista, pocev od mene, sve to savrseno ne zanima. Uopste ne razmisljam o tome ni jedne sekunde svog zivota, sve dok neki teista ne pocne o tome. Onog momenta kada prestane ta prica, prestalo je i moje razmisljanje o tome. Kako rekoh, odavno procitah i Kur'an i Bibliju, i jednostavno nisam nasao u tome nista sto bi me privuklo, samo more rupa koje je vrijeme odavno pregazilo.
A svjetonazor mi je maksimalno jednostavan - ne diram nikoga, ne smetam nikome, ne vrijedjam nikoga, tj. ne radim nikome nista sto ne bih da se radi meni. Kome mogu pomoci - pomognem, kome ne mogu, necu mu ni odmoci. I to je to.
Za imena ljudi me savrseno zaboli odredjeni dio tijela, sve dok su - ljudi. Kad postanu kreteni, na bilo koji nacin, pa makar mi to bio rodjeni brat - odjebaus od mene. I gotova prica.
Da li mi je u svemu ovome ovakvom potreban ikakav bog da bi mi rekao kako da zivim? Meni ne, hvala. Kome jeste, "eto" ga. Tu negdje... valjda ce se nekad i pojaviti...