http://bosna.blogger.ba/arhiva/2009/02/26/2073712
Nije bilo mnogo ekipa kao što je bila jugoslavenska reprezentacija iz 1990. godine. Iako je lokalpatriota Ivica Osim tada skupio najviše igrača iz Bosne i Hercegovine, nekako je sve funkcionisalo i siguran sam da ni danas nema fudbalskog fana koji se sa sjetom ne prisjeća utakmica s famoznog prvenstva u Italiji. I to pogotovo one s Argentinom. Priče će se prepričavati godinama poslije toga koliko smo "bili bolji" i koliko je Maradona uobraženo tvrdio da će nas potopiti. I eto, i danas smo ponosni, jer nas tadašnji svjetski prvaci, a kasnije finalisti ipak nisu ponizili.
A nije ni bitno, kada pričamo o ovoj ekipi, to što više nikad nećemo imati nijednu sličnu. Ali to je za neke druge priče, ovdje neću pisati o tome.
U vrijeme Svjetskog prvenstva u Italiji imao sam sedam godina. Nisam sakupljao sličice Italia '90, iako su to radili svi moji vršnjaci, nego sam pamtio igre tadašnjih zvijezda, kao što su Pančev, Stojković ili Prosinečki, zapisivao u jednu teku sve tadašnje rezultate i kasnije ih čitao ponovo, te se prisjećao strijelaca. U nedostatku prvenstava, izmislio bih neki svoj turnir, koji bi se zvao recimo "Jugoslavija '98", pa sam onda sastavljao grupe, pisao sastave igrača (pazeći na godine, ostavljao sam samo one mlađe na spiskovima), raspoređivao utakmice po stadionima, i na koncu, proglašavao svjetskog prvaka i sve redom ostale reprezentacije. Iako se tad igralo po sistemu od 24 reprezentacije, ja bih napravio osam grupa po četiri ekipe i tako unaprijedio sistem. Nažalost, pojavom interneta, svako zapisivanje je izgubilo smisao, ali i danas čuvam sve svoje izmišljene uratke i sva prvenstva. Obično bi u mom zamišljenom turniru pobjeđivala neka od afričkih ili arapskih ekipa, dok bi naša reprezentacija ispadala u polufinalu, naravno junački. Tako su se ređali svjestki prvaci poput Kameruna, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Južne Afrike i sl.
Sličice koje su svi moji drugovi sakupljali bile su prilično skupe. Kako sam bio pragmatično dijete, bilo mi je jasno da ću taj isti album Italia '90, nakon kojeg mjeseca, kupiti po znatno nižoj cijeni. A dotad ću jesti čokolade svaki dan, te ostale poslastice koje su počele stizati iz inostranstva. U vrijeme Ante Markovića, čokolada je koštala deset dinara, a razne vrste su se mogle kupiti u ulici Vase Miskina, u kojoj i danas živim. Ponekad bi policija potjerala švercere, ali bi to bilo kratkog daha. Kako sam bio osobni drug svih vasemiskinskih švercera, jednom od njih sam čuvao sto na koji je redao čokolade i ostavljao bih ga, krišom od tate, na tavan. Svaki dan kad bih mu ponovo iznio sto, dobijao bih zauzvrat čokoladu Cybeles, crvenu ili plavu, a ako ga i vratim, dobijao bih još jednu. Crvena je bila s lješnicima, a plava još i s grožđicama. Današnja protuvrijednost im je bila 1,5 DM, jer je 7 dinara bilo ekvivalentno jednoj njemačkoj marki.
Album za sličice je koštao 12 dinara, a svaki paketić od pet sličica po pet dinara. I ko je onda tu lud? Pa nije bilo šanse da umjesto čokolade kupim deset sličica, od kojih će mi bar 6-7 biti duplikati.
Goran Tvrtković, s kojim bih se potukao bar jednom heftično, sakupljao je Italiu '90. On i neki drugi drugovi iz razreda i šire, kao što su Himzo Salihović, Edin Aščerić, Ljubiša Vasić i drugi, igrali bi pola-cijelo u parku kod Svjetlosti. Ja sam nailazio na biciklu Violeta i čudio se kako im se može da po vascijeli dan razmjenjuju sličice. Obično bi se skupljali kod dva visoka jablana, kod kojih su stajale razvaljene telefonske govornice. Uzaludno bi pokušavali istisnuti koju kovanicu iz govornica. One su i dalje ljudima jele novac, a nisu pružale uslugu. Plastika koja bi trebala ličiti na kabinu, oblika 4/5 uspravnog valjka, bila je smeđe-providne boje. Na vrhu je bio prljavo-žuti krov. Tako su izgledale kao nove, a već nakon kojeg dana, plastika bi bila polomljena, krov usran ptičjim izmetom, a imenik odnesen nečijoj kući.
Album Italia '90 sam kupio na ljeto 1993. godine. Dao sam u oglas kako kupujem popunjen album i dobio sam ga za 5 DM, još ga je čovjek donio na vrata. Iako sam mislio da će imati posebnu vrijednost, bilo je malo smiješno diviti se sličicama države koja više ne postoji. Pa ipak, iako sam navijao uglavnom protiv bivših replublika na narednim prvenstvima, protiv Piksija '98. nisam mogao. Majstor bi nas podsjetio na sve svoje poteze, na golove protiv Španije u osmini finala '90. godine, na mnoge kvalifikacione sjajne partije.
Fudbal je vremenom postao mnogo veći biznis nego se očekivalo. Ne vjerujem da će se neko sjetiti Raula s nostalgijom s kakvom se sjećamo npr. Tomislava Ivkovića, koji je Maradoni odbranio penal. Ili Zorana Vujovića. Ili Harisa Škore. Roberta Prosinečkog. Darka Pančeva. E to je tek bio igrač.
Na slikama možete naći i Darka Pančeva, a i stadion u Bariju, na kojem je Crvena Zvezda osvojila Kup šampiona 1991. godine. To je vjerovatno jedan od posljednjih tragova jugoslavenske moći, mada su mnogi skloni reći da je to bilo mnogo ranije, tj. u vrijeme olimpijade. Nekoliko godina nakon toga svi ovi igrači postaće neki drugi ljudi. Ali jedno mi je i danas drago. A to je što Zvone Bobana nije bilo u ekipi. Vjerovatno i nije bio neki Jugoslaven.
Rappan kup i Mitropa kup nisu ista stvar.
