Tema je drama i koliko god se trudio da samo za sebe zadrzim sjecanja na "cirkus" ne mogu, a vala i necu. Moram ponekad, a na zalost u posljednje vrijeme je to sve nekako cesce na glas se sjetiti pocetka devedesetih...
Septembar '91. meni 17 g. krenuli u cetvrti srednje, vec se kuju planovi za veliku i svijetlu buducnost, matursko vece, ekskurzija... ja ni tamo ni 'vamo. Kao rodjeni mahalac koristim svaki vikend da se ispalim kod nane i rahmetli dede u mahalu, jos uvijek se druzim s rajom sa A.polja gdje smo prethodnih pet godina stanovali prije nego smo se preselili na Dobrinju. Sa svojim mahalcima "dezuramo" na tranzitu, cuvamo dzamije, idemo na Zlatiste i srecemo koje kakve bradate patrole al' nikome ne smijemo van svog kruga pricati o tome... Nije da nismo pokusali, samo sto smo bili balavci pa nam niko nije vjerovao
Slusamo sta se sprema, znamo sta se desava u susjednoj Hrvatskoj, ali to je daleko i nas se bas i ne tice. Gledamo svojim ocima kako JNA sa nekakvim NN uniformisanim licima (nisu imali ni petokraka ni kokardi) utvrdjuje polozaje po Trebevicu i nista ne kontamo. U stvari, nismo htjeli da kontamo, nismo htjeli da priznamo sebi da ce zapucati po nasem gradu. Starija raja iz mahale je u istom filmu, neki nas vode sa sobom na "obuke" a neki nam ne dozvoljavaju... nisu nas htjeli ofirati za godine, ali nas odstrane uz prijetnju da ce prijaviti "nadleznima" kako smo prekucavali godista u licnim kartama
Dodje Bajram, vazdan obilazim familiju i nikako da stignem na Dobrinju da i mami mubaricim... Haj' sutra cu, to je kod mene bilo normalno, ujutro amidza dodje po mene, probudi me i vidim ja nesto ne stima
Sjedamo u auto i ne idemo na tranzit vec tramvajskom dzadom, prolazimo ispod Logavine kad tamo frtutma. Poginuo cika Miso... Znam da je amidza u PL, al' ne smijem nista da ga pitam, bojim se skontat ce da imam pistolj i uzet ce mi ga, znam da nije dobro u havi, zaboravljam da je Bajram, zaboravljam da mi je slajpek pun bajramluka, zaboravljam da idem rahmetli mami da poljubim ruku i podijelim mubarek
Na Dobrinji prvih dana je sve OK, ljudi idu na posao, navece se pocne puskarati, cuje se po koja detonacija, al' nista strasno. Tek smo se uselili, naselje je novo tako da se upoznajemo sa komsijama, familija iz Starog grada je kod nas jer je gore gutavo... Ja vrijeme provodim sa bratom od nepunih sedam godina i rodjakom kojem je jedanaest, igramo se sa lego kockicama a cijelo vrijeme kontam da li razguliti na Bistrik medju raju il' ostati, mozda ce proci kao i prve barikade... Kontam sta li je sa rajom sa A.polja... stan je krcat pa nemam slobodnog kutka da telefoniram... Ne znam sta da radim, igram se igrackama, bratu od kartona pravim pistu za autice, komsije su se vec upoznale i zblizile, puskaranje i maltretiranje na barikadi postaje sve ucestalije pa se organizuju haustorske straze, pricaju se koje kakve price, ali sve izokola... Preuzese cetnici vodovod na Mojmilu i tu nasta haos. Ja vise nisam mogao izdrzati u stagniranju, vidim prolaze dani a nista se ne rjesava... Sad u mahalu medju raju ne mogu, odsjeceni smo, na Dobrinji haman pa ne znam nikoga, al' sam nacuo da postoji krizni stab TO i bjezim od kuce...
Nisam bio neki veliki patriota, nije me nesto interesovao drzavni teritorij, meni je islo na qrac sto mi neki papak ne dozvoljava da disem i zivim u svom Rajvosa. Cuj meni nesto zabraniti????
KO POSTAVI OVU TEMU?!?!?!?!?!
Ma nek' si,
ove price i slike ne smijemo zaboraviti, a to sto sad necu par dana spavati... sad ce se moja hanuma obradovati
