salihh wrote:nije toliko ni vazno zovemo li je crkvom bosanskom ili boumilskom, vazno je da bosnje nisu bili ni pravoslavni ni katolici i da su masovno primali islam...
ono sto mene interesira jeste zasto su bosnjaci tako masovno primali islam? tusci su osvojili (i duze vladali) i srbiju i makedoniju, ali ni priblizno se toliko ljudi nije islamiziralo (jedina uporedba je, mozda, kosovo i albanija...)
eto, zasto je islam tako dobro primljen u bosni
Turci se nisu usudili niti pokušati nasilno uništiti pravoslavlje nigdje, jer bi stvorili samo interne nevolje u Carstvu te bi vojsku s osvajanja i pograničnih područja morali povlačiti u unutrašnjost kako bi gasili bune. Također pokrenula bi se lavina bezglavog bježanja kršćana iz Carstva. Poljoprivredna dobra bi ostala bez radne snage. Postojanje druge religije Turcima je i odgovaralo, jer su tako imali jednu podaničku masu koja nije imala vojnu obavezu, a koja je bila odlična logistika vojsci, a i u najvećim osvajanjima poljoprivredna dobra nisu trpjela odsustvo radne snage zbog udaljenih ratnih pohoda. Ako bi pravoslavno stnovništvo listom i prešlo na Islam, tada bi Turcima prijetila opasnost međusobnog miješanja Turskog sa neturskim stanovništvom, usitnjavanje zemljišnih posjeda. Kmetovi muslimani sigurno bi imali veće prohtjeve, a postojala bi i veća opasnost od izbijanja pobuna zemljoradnika. Ovako kad su podanici kršćani, jednostavno osjećaju veći strah od vladajuće muslimanske klase, strah od drugačijega, generacijama prihvataju svoj podređen položaj. Muslimani i kršćani ne vjenčavaju se u tolikoj mjeri međusobno, te se i fiziološki razlikuju. To je također pečat na licu svakoga nemuslimana koji ih podsjeća da su nešto drugo i da ni ne pomišljaju da postanu dio one druge (vladajuće) klase. Ovakav odnos je odgovarao i Pravoslavnoj crkvi u carstvu. Pravoslavna crkva nije mnogo zaostajala životnim standardom u odnosu na islamsku ulemu i bila je veoma važan faktor za održanje društvenog uređenja Imperije. Pravoslavnom sveštenstvu nikako nisu odgovarali potencijalni nemiri i bune pravoslavnog kmetskog stanovništva. Osvajanjem novih nemuslimanskih zemalja, zatečeno pravoslavno stanovništvo nije se ognjem tjeralo u Islam, niti su im nametane teške dadžbine kako bi prešli na Islam. Imperiji nikako nije trebalo zaoštravanje sa Pravoslavnom crkvom koja je kao što rekoh bila veoma bitan faktor u političkom i društvenom životu Imperije. Pravoslavna crkva je dakle nastavila postojati na osvojenim područjima. U udaljenijim područjima od srca Turske imperije, mnogi su feudalci zadržavali i svoj vlastelinski položaj i svoju pravoslavnu vjeru. Naravno uz ustupke osvajaču. Ovi su plemići, kao i samo sveštenstvo bili posrednici između naroda i Turskih vladara.
Sve je ovo bilo u redu dok su sami Turci dakle muslimani mogli vojno pokrivati prostor Imperije i dalje osvajati Svijet.
Daljim širenjem Carstva, turska vojska se suočila sa nedostatkom ljudstva. Vazalske jedinice nikada nisu imale borbeni moral, poput muslimanskih jedinica. Svjesni su bili da ratuju za nekoga drugoga, a ne za sebe. Superiornost vojnika muslimana se ogledala i u njegovu vjerskom fanatizmu, ideji Džihada i kultu šehida.
Pošto su Turci osvojili Bosnu zatekli su narod sa labavo ustrojenom religijom i vjerskom filozofijom. Novoosvojena područja su udaljena od središtva carstva nastanjenog Turcima. Prema sjeverozapadu i klima je postajala sve nepovoljnija i nije se moglo vršiti vojne u svako doba godine. Neosvojeni teritoriji koji su sada bili pred Turcima su vjerski gledano katolički, i Katolička crkva, najveći feudalac srednjega vijeka krvavo će ih braniti. Što su Turci više napredovali prema sjevero-zapadu to su i putevi opskrbe vojske bivali sve duži i neefikasniji, a kako bi prodirali u katolički svijet bili bi i sve izloženiji i ranjiviji. Bosna je bila duboko u Evropi, i na udaru dobro organiziranih katoličkih saveznika, koji su ,opravdano, u Turskoj vidjeli zajedničkog neprijatelja. Turska sebi nije mogla priuštiti stalno vezanje brojnih jedinica u Bosni. To je razlog da se lokalno stanovništvo motivira da pređe na Islam. Katolici su vidjeli spas u Vatikanu, pravoslavce se ionako nije diralo, a u to doba ih je i bio neznatan broj u Bosni. Idealan materijal za stub Islama u Evropi bili su sljedbenici Crkve Bosanske.
Crkva Bosanska nije imala „starijega brata“ da silom ili diplomatski brani njene interese i postojanje. Također Islam toleriše sve monoteističke religije poput katoličnstva i pravoslavlja.
Crkva Bosanska to nije bila. Crkva Bosanska naučavala je dualističku vjeru, za pojam Turaka mnogoboštvo. Zbog mnogobožačkog propovijedanja njeno ukidanje od strane Turaka ionako je je bilo neminovno. Narod ostavljen na vjetrometini bez religije, listom je preuzeo za taj momenat najpovoljniju vjeru za sebe, Islam, a tako je naravno odgovaralo i osvajaču.
Dakle Bošnjacima nije nametnut Islam, nego im je jednostavno uskraćena njihova dotadašnja dualistička religija koju muslimani ne tolerišu.
Sina (Katarininog polu-brata) je poslao u Stambol, da tamo uci skole i na Islam predje, jer je vidio da je djavo odnio salu i trebalo je cuvati 'biznis', a on je, kao sto znamo, u Bosni tad bio najveci 'biznismen', 
. (Doduse, taj ga je Hercegovic poslije uredno isprasio, mora da je bilo do 'medjuljudskih' odnosa u familiji, 
