HODŽA HASAN KEBO I NJEGOVIH PET SINOVA
"Šta je ono, efendija, eno ti sinovi po Domanovićima hodaju s francuzicama na glavi?"
"Ne znam ja ništa, niti im šta mogu reći, niti zabraniti", govorio je Hasan, a istina je da ih je maksimalno podržavao, možda čak i nagovorio. Francuzica je bila znak pripadnosti komunističkom pokretu.
Hodža je na Bivolju Brdu, gdje su tada živjeli, spasio mnoge Srbe od ustaških jama i mnoge Hrvate od četničkog noža.
Ovaj krajnje lijevo je Hamo, politički komesar u svojoj jedinici, u januaru 1945. pita oca:
"Babo, ovi moji hoće da me šalju u Moskvu, da se školam za generala".
Kaže Hasan: 'Sačekaj da rat završi, evo samo što nije'.
I fakat, rat brzo završava. Ali šestog aprila, kad je Sarajevo već oslobođeno, zalutali njemački metak, jedan od posljednjih ispaljenih, pogađa Hamu kod Kiseljaka i on na mjestu gine.
Munib Kebo prošao je Sutjesku. U jednom trenutku nosi na ramenima ranjenog druga, a Nijemci ih stižu, već se čuje lavež potjernih pasa. Drug mu kaže: 'Munibe, ne možemo im pobjeći ovako. Mene ubij, a ti se bar spasi'. Munib ne može da puca u čovjeka i ostavlja mu pištolj, a sam bježi. Ali i njega uskoro stižu. Sakrije se pod jedan žbun, pet puta manji od njega. I Nijemci i psi prođu kraj žbuna, maltene ga okrznu, a ne vide Muniba. On to shvati kao Allahovu milost i godinama nakon rata umjesto partiji posveti se najljepšoj džamiji na svijetu, onoj u Podhumu, te je održava u savršenom stanju sve do 1993. godine, kada je minirana tako stručno da od nje ni kamen na kamenu nije ostao. On to nije mogao preživjeti.
Musair, ugledni sudija, poslije oslobođenja je vozio jednog od prvih 'Opel Rekord'-a u Mostaru. 'Opel' je uvijek mirisao drukčije od ostalih auta i taj mi je miris i danas u nozdrvama.
Afan je bio lovac i vatrogasac, ko god je ikada prošao kroz Bivolje Brdo pamti njegovu kafanu 'Bijeli Bagrem'. Ujutro je u šest sati na gramofonu puštao pjesmu Mladena Tomića 'Dođi Dala, vrati, Dala, pjesmi igri čar...' Kad je umro, ispod Šarića harema kolege dotjerali vatrogasna kola. U trenutku spuštanja sanduka u zemlju, vatrogasci su upalili sirenu koja se u tišinu mostarskog popodneva urezala tako oštro da bi i kamen proplakao.
A ovaj najmanji, s puškom u ruci, to je moj otac Alija. Kad je završio rat Hasan mu je dao ozbiljan zadatak, da iz Mostara odvede kravu na Bivolje Brdo. Trinaestogodišnji Alija je od Mostara do Bune išao s kravom, a od Bune do na vrh Gubavice fino je uzjahao.
Ima toga još. Moja tetka, mamina sestra, Zdenka Karačić, poginula je, također 1945., u samom finišu, kao sedamnaestogodišnja partizanka, bolničarka, spašavajući ranjenog druga u priči koja zaslužuje makar film. Davno sam ovdje postavio fotku zajedničkog spomenika tamo negdje na obroncima Bjelašnice, mada je oficijelno mjesto pogibije Ivan Sedlo.
Izvor:
