Napadi Turkofila na Andrića i njihov doprinos razbijanju svoje države

[Bodkin]

sto bi impliciralo da mrzim fes ili musu? moj francuz, totalno si pogubljen stavljanjem ljudi u ladice

[insomnia78]

Ih

[insomnia78]

Ma hajte molim vas

[arzuhal]

Uostalom, ukoliko je neko (a kod nas ljudi jesu tome skloni, nažalost) spreman graditi svoj odnos spram nečeg (nekog sistema vrijednosti, neke religije, neke kulture, nekog naroda, bilo čega) tek na osnovu priče, kazivanja (mit), odnosno nečeg zasnovanog na fikciji a ne na (objektivnim, znanstveno očitim i provjerljivim činjenicama), onda je suštinski (izuzev estetskog momenta) nevažno da li će taj svoj odnos graditi na priči svog dede uz večernju vatru, nekoj narodnoj usmenoj pjesmi ili nekom remek-djelu svjetske književnosti...

I tu je onda nečija filija ili fobija potpuno bespredmetna...

[dustaban]

Udaranje po Andricu je razbijanje ogledala!

Znas kako ono kazu:slican se slicnom raduje....
Btw.,sto vidis ti kad se pogledas u ogledalo, mozda cojstvo i postenje u
hajduciji,pljacki i zlocinu do dana danasnjeg?

E bas ti hvala na ovom komplimentu, nije mala stvar kad te neko poredi sa Andricem.

A fakat se i osjecam tako. Ja fino objasnjavam da je flasa kraj WC solje najveci moguci (muslimanski) primitivizam i umjesto da se ti koji se, kraj silnih bojlera i pipa, vole plaknut iz flase (jer su umislili da im tako vjera nalaze?!)... dakle umjesto da se zamisle nad svojim primitivizmom, da ga priznaju i odbace... njima je lakse dustabana proglasiti islamofobom!

Nastavite se voziti u kontrasmjeru i cuditi se svijetu koji vozi kako treba.

[animals]

Udaranje po Andricu je razbijanje ogledala!

Znas kako ono kazu:slican se slicnom raduje....
Btw.,sto vidis ti kad se pogledas u ogledalo, mozda cojstvo i postenje u
hajduciji,pljacki i zlocinu do dana danasnjeg?

E bas ti hvala na ovom komplimentu, nije mala stvar kad te neko poredi sa Andricem.

A fakat se i osjecam tako. Ja fino objasnjavam da je flasa kraj WC solje najveci moguci (muslimanski) primitivizam i umjesto da se ti koji se, kraj silnih bojlera i pipa, vole plaknut iz flase (jer su umislili da im tako vjera nalaze?!)... dakle umjesto da se zamisle nad svojim primitivizmom, da ga priznaju i odbace... njima je lakse dustabana proglasiti islamofobom!

Nastavite se voziti u kontrasmjeru i cuditi se svijetu koji vozi kako treba.

i mene strasno nervira, sto za svaku kritiku,
skoce jedni te isti o odmah te nazovu islamofobom..
fobija teska..

[Connaisseur Karlin]

Uostalom, ukoliko je neko (a kod nas ljudi jesu tome skloni, nažalost) spreman graditi svoj odnos spram nečeg (nekog sistema vrijednosti, neke religije, neke kulture, nekog naroda, bilo čega) tek na osnovu priče, kazivanja (mit), odnosno nečeg zasnovanog na fikciji a ne na (objektivnim, znanstveno očitim i provjerljivim činjenicama), onda je suštinski (izuzev estetskog momenta) nevažno da li će taj svoj odnos graditi na priči svog dede uz večernju vatru, nekoj narodnoj usmenoj pjesmi ili nekom remek-djelu svjetske književnosti...

I tu je onda nečija filija ili fobija potpuno bespredmetna...

pa Bosanjstvo,Hrvastvo i Srpstvo su zanovani na mitovima,pa vam nije smetalo da se izjanite tako na popisu i zadovoljite politicko egzistencijalno pitanje

[arzuhal]

Uostalom, ukoliko je neko (a kod nas ljudi jesu tome skloni, nažalost) spreman graditi svoj odnos spram nečeg (nekog sistema vrijednosti, neke religije, neke kulture, nekog naroda, bilo čega) tek na osnovu priče, kazivanja (mit), odnosno nečeg zasnovanog na fikciji a ne na (objektivnim, znanstveno očitim i provjerljivim činjenicama), onda je suštinski (izuzev estetskog momenta) nevažno da li će taj svoj odnos graditi na priči svog dede uz večernju vatru, nekoj narodnoj usmenoj pjesmi ili nekom remek-djelu svjetske književnosti...

I tu je onda nečija filija ili fobija potpuno bespredmetna...

pa Bosanjstvo,Hrvastvo i Srpstvo su zanovani na mitovima,pa vam nije smetalo da se izjanite tako na popisu i zadovoljite politicko egzistencijalno pitanje

Pa jes'...Ali to je i za očekivati od nas koji živimo na ovoj maloj planeti Zemlji, u ovoj čamotinji, a ne kao Vi, u tom prekrasnom inteligibilnom svijetu uzvišenih muzičkih sfera univerzuma, onkraj svake banalnosti...

[Connaisseur Karlin]

pa Bosanjstvo,Hrvastvo i Srpstvo su zanovani na mitovima,pa vam nije smetalo da se izjanite tako na popisu i zadovoljite politicko egzistencijalno pitanje

Pa jes'...Ali to je i za očekivati od nas koji živimo na ovoj maloj planeti Zemlji, u ovoj čamotinji, a ne kao Vi, u tom prekrasnom inteligibilnom svijetu uzvišenih muzičkih sfera univerzuma, onkraj svake banalnosti...

razocarali ste me da znas

[arzuhal]

[Connaisseur Karlin]

sto ti je smijesno

[Nurudin]

Uostalom, ukoliko je neko (a kod nas ljudi jesu tome skloni, nažalost) spreman graditi svoj odnos spram nečeg (nekog sistema vrijednosti, neke religije, neke kulture, nekog naroda, bilo čega) tek na osnovu priče, kazivanja (mit), odnosno nečeg zasnovanog na fikciji a ne na (objektivnim, znanstveno očitim i provjerljivim činjenicama), onda je suštinski (izuzev estetskog momenta) nevažno da li će taj svoj odnos graditi na priči svog dede uz večernju vatru, nekoj narodnoj usmenoj pjesmi ili nekom remek-djelu svjetske književnosti...

I tu je onda nečija filija ili fobija potpuno bespredmetna...

Pa u pravu si ti.
Da nije Andrić bilo bi nešto drugo. Ako neko traži u njegovom pisanju potvrdu za svoje predrasude ili za svoje
komplekse, ako ih nema tu naći će ih negdje drugo. To stoji
Međutim, zašto se je u svom pisanju morao baviti ismijavanjem Alije Đerzeleza, polumitološkom biću
za kojeg se ne zna tačno ni dali je stvarno postojao, a Andrić je imao neodoljivu želju da ga iskarikira ?
Zašto se bavio bojem kod Banjaluke i veliku pobjedu bosanske vojske nad austrijskom, pretvarao u masakr.
Mislim, morao je imati neki razlog da se bavi s tim, a ne sa Markom Kraljevićem, zar ne

[Connaisseur Karlin]

Uostalom, ukoliko je neko (a kod nas ljudi jesu tome skloni, nažalost) spreman graditi svoj odnos spram nečeg (nekog sistema vrijednosti, neke religije, neke kulture, nekog naroda, bilo čega) tek na osnovu priče, kazivanja (mit), odnosno nečeg zasnovanog na fikciji a ne na (objektivnim, znanstveno očitim i provjerljivim činjenicama), onda je suštinski (izuzev estetskog momenta) nevažno da li će taj svoj odnos graditi na priči svog dede uz večernju vatru, nekoj narodnoj usmenoj pjesmi ili nekom remek-djelu svjetske književnosti...

I tu je onda nečija filija ili fobija potpuno bespredmetna...

Pa u pravu si ti.
Da nije Andrić bilo bi nešto drugo. Ako neko traži u njegovom pisanju potvrdu za svoje predrasude ili za svoje
komplekse, ako ih nema tu naći će ih negdje drugo. To stoji
Međutim, zašto se je u svom pisanju morao baviti ismijavanjem Alije Đerzeleza, polumitološkom biću
za kojeg se ne zna tačno ni dali je stvarno postojao, a Andrić je imao neodoljivu želju da ga iskarikira ?
Zašto se bavio bojem kod Banjaluke i veliku pobjedu bosanske vojske nad austrijskom, pretvarao u masakr.
Mislim, morao je imati neki razlog da se bavi s tim, a ne sa Markom Kraljevićem, zar ne

srpska c e N z u r a Ivu bi davno smaknuli preko noci,covjek je zivio dio zivota strahu da ne bude ubijen,do dana kad su ga srbi napokon prihavtili kao srpskog brata

[belfy]

Uostalom, ukoliko je neko (a kod nas ljudi jesu tome skloni, nažalost) spreman graditi svoj odnos spram nečeg (nekog sistema vrijednosti, neke religije, neke kulture, nekog naroda, bilo čega) tek na osnovu priče, kazivanja (mit), odnosno nečeg zasnovanog na fikciji a ne na (objektivnim, znanstveno očitim i provjerljivim činjenicama), onda je suštinski (izuzev estetskog momenta) nevažno da li će taj svoj odnos graditi na priči svog dede uz večernju vatru, nekoj narodnoj usmenoj pjesmi ili nekom remek-djelu svjetske književnosti...

I tu je onda nečija filija ili fobija potpuno bespredmetna...

a mogao si lijepo ostati neko za kojeg mislim da je supak... sto ti sada treba ovo da se slazemo na toliko nivoa? (cak i sa drugih tema)

[cyprus]

Evo jedan dobar tekst...

http://www.prometej.ba/clanak/kultura/n ... staru-2901

Neven Šimić: Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio - dakle, bezočno ga falsificirati - Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta... Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo je niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno odkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru - tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana', našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Autor: Neven Šimić, Prometej.ba

[Connaisseur Karlin]

Evo jedan dobar tekst...

http://www.prometej.ba/clanak/kultura/n ... staru-2901

Neven Šimić: Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio - dakle, bezočno ga falsificirati - Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta... Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo je niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno odkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru - tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana', našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Autor: Neven Šimić, Prometej.ba

to treba pitati srpsku akademiju nauka i umjetnosti

najvazniji pisac BiH je Mak Dizdar,iako nije dobio Nobelovu Naradu,a kojeg danas niko vise ne spominje iz akadmeskih BiH , tocnije sarajeskih krugova zasto se Bosanjci muslimani svijesno odricu pisaca koji su cijenili cijelu BiH zasto im je Ivo Andric vazniji

[zunazu]

Pisaj ga. Nikakav cojk

Eto suštine. Ne smiješ nekome kritikovati ponašanje i djela koja su loša, debili te nazovu 'turkofilom' i sl. Umjesto da je loša njihova podrška fašističkim izjavama, od tebe prave lošeg. Je€o ja njima mamu pokvarenu, istina i distanciranje od loših pojava nikad ne mogu biti pogreška i grijeh. Ivo Andrić je ljudski smrad, a njegove književne vještine nek ocjenjuju čitaoci.

[Chmoljo]

Nikad mi neće biti najjasniji razlozi ni jednih ni drugih: onih koji svako malo Andrića ničim izazvani prozivaju za mržnju prema islamu, Osmanlijama, bh. m/Muslimanima, itd. i onih koji bi ga, uzevši ga u odbranu, očistili od haman pa svakog mogućeg vrednosnog suda kojeg je Ivo Andrić, kao čovjek, mogao imati prema raznim stvarima, pa tako i prema islamu, muslimanima (u ovoj ili onoj mjeri, na ovaj ili onaj način..), Osmanlijama i čemu već...

Andrić je mogao biti ili ašćare ili implicitni mrzitelj onog islamskog ili turskog, i time se ni za trun ne bi dovela u pitanje njegova vrhunska književnost, kao što se ne bi (kako to lijepo navede Miljenko Jergović u skorašnjem intervju povodom slične stvari - odbijanja bošnjačkih političara u Skupštini CG da prihvate Njegošev dan kao Dan kulture Crne Gore) ni Šekspirovo djelo moglo umanjiti zbog raskošnog antisemitizma prisutnog u njegovim djelima ("Mletački trgovac", npr), niti je to ikad omelo pripadnike jevrejskog naroda ili državu Izrael da skine njegov komad s repertoara ili ga izbace iz izučavanja pod optužbom za antisemitizam?

Nekada ljudi previše pojednostavljuju a nekada - kompliciraju. Danas čitam komparaciju i ličnosti i djela dvaju umjetnika čija je umjetničko stvaralaštvo dobilo nepobitno svjetsko priznanje, a što ih nije spriječilo da imaju svoje jasne fašističke ili nacional-šovinističke vrednosne sudove i stavove: Ezra Pound i Emir Nemanja Kusturica.

ono strogo strejt: ja tebe volim

[arzuhal]

Nikad mi neće biti najjasniji razlozi ni jednih ni drugih: onih koji svako malo Andrića ničim izazvani prozivaju za mržnju prema islamu, Osmanlijama, bh. m/Muslimanima, itd. i onih koji bi ga, uzevši ga u odbranu, očistili od haman pa svakog mogućeg vrednosnog suda kojeg je Ivo Andrić, kao čovjek, mogao imati prema raznim stvarima, pa tako i prema islamu, muslimanima (u ovoj ili onoj mjeri, na ovaj ili onaj način..), Osmanlijama i čemu već...

Andrić je mogao biti ili ašćare ili implicitni mrzitelj onog islamskog ili turskog, i time se ni za trun ne bi dovela u pitanje njegova vrhunska književnost, kao što se ne bi (kako to lijepo navede Miljenko Jergović u skorašnjem intervju povodom slične stvari - odbijanja bošnjačkih političara u Skupštini CG da prihvate Njegošev dan kao Dan kulture Crne Gore) ni Šekspirovo djelo moglo umanjiti zbog raskošnog antisemitizma prisutnog u njegovim djelima ("Mletački trgovac", npr), niti je to ikad omelo pripadnike jevrejskog naroda ili državu Izrael da skine njegov komad s repertoara ili ga izbace iz izučavanja pod optužbom za antisemitizam?

Nekada ljudi previše pojednostavljuju a nekada - kompliciraju. Danas čitam komparaciju i ličnosti i djela dvaju umjetnika čija je umjetničko stvaralaštvo dobilo nepobitno svjetsko priznanje, a što ih nije spriječilo da imaju svoje jasne fašističke ili nacional-šovinističke vrednosne sudove i stavove: Ezra Pound i Emir Nemanja Kusturica.

ono strogo strejt: ja tebe volim

Ma ja...SAD mi to govoriš...

[sarlo]

Razgovara se o Andricu tako sto ga jedni brane a drugi napadaju. Ne navode se nikakvi argumenti.

"Ali sutradan, sve je opet bilo po starom, jer kasabalije ne vole da pamte zlo i ne mare da brinu brigu unapred. U krvi im je sazananje da se pravi zivot sastoji od tih retkih zatisja. I da bi bilo ludo i uzaludno traziti neki cvrsci i stalniji zivot, koga nema." Divno misao sa primitivnom uvredom.

Bosanski muslimani su nestajali u ww2 kad je Andric pisao da im je to sudjeno i da su strani element u Bosni.

Sa druge strane i on sam je bio "tudji element" u svakoj sredini. Izlozen provokacijama, bolesljiv, u ww2 je napunio 50, samac, ljubavnik prijateljeve zene, podstanar.

[Ripicipi]

otvoreno kazem i tvrdim BOSNA NACIONALNA DRZAVA BOSNJAKA svi ostali su manjine, gdje ima da manjina odlucuje i da se nest pita!

Prvo, nije Bosna nego Bosna i Hercegovina, a za drugo...

[Boskero]

.

[Connaisseur Karlin]

Nikad mi neće biti najjasniji razlozi ni jednih ni drugih: onih koji svako malo Andrića ničim izazvani prozivaju za mržnju prema islamu, Osmanlijama, bh. m/Muslimanima, itd. i onih koji bi ga, uzevši ga u odbranu, očistili od haman pa svakog mogućeg vrednosnog suda kojeg je Ivo Andrić, kao čovjek, mogao imati prema raznim stvarima, pa tako i prema islamu, muslimanima (u ovoj ili onoj mjeri, na ovaj ili onaj način..), Osmanlijama i čemu već...

Andrić je mogao biti ili ašćare ili implicitni mrzitelj onog islamskog ili turskog, i time se ni za trun ne bi dovela u pitanje njegova vrhunska književnost, kao što se ne bi (kako to lijepo navede Miljenko Jergović u skorašnjem intervju povodom slične stvari - odbijanja bošnjačkih političara u Skupštini CG da prihvate Njegošev dan kao Dan kulture Crne Gore) ni Šekspirovo djelo moglo umanjiti zbog raskošnog antisemitizma prisutnog u njegovim djelima ("Mletački trgovac", npr), niti je to ikad omelo pripadnike jevrejskog naroda ili državu Izrael da skine njegov komad s repertoara ili ga izbace iz izučavanja pod optužbom za antisemitizam?

Nekada ljudi previše pojednostavljuju a nekada - kompliciraju. Danas čitam komparaciju i ličnosti i djela dvaju umjetnika čija je umjetničko stvaralaštvo dobilo nepobitno svjetsko priznanje, a što ih nije spriječilo da imaju svoje jasne fašističke ili nacional-šovinističke vrednosne sudove i stavove: Ezra Pound i Emir Nemanja Kusturica.

Arzonja, da nesto kazem, u vezi Mletackog Trgovca se jesu vodile rasprave, i ne postoji ni danas zajdnicka odluka mnogih akademksih krugova da je Sekspir podrzao ili krtizirao svojom komedijom anisemitizam; drugo, vrijeme radnje u knjizi i vrijeme pisanja od strane autora je bitno Postavlja se pitanje ,kako je Skespir bio upoznat sa tadasnjim Italjiom? Venecija je tad bila dozivljena katolickom ,a ne multi-religijskom regijom. Skespir je pisao o vremenu u kojem je zivio,a Andric nije pisao u vremenu koje je pisao u svojoj knjizi,zato jeste diskutabilno da li je Andric pisao iz istih motiva kao Sekspir. Sekspir je pisao za publiku doticnog vremena,koja je bila upoznata sa rleacijama katolika i jevreja,i to je bio tad norma ,stanrad,nije bilo burnih rekacija publike doticnog vremena. Danasnja publika drugacije reagira na Mletackog Trgovca.Andric je pisao svoje dijelo o vremenu u kojem nije zivio,za publiku koja nije bila dio tog vremena! Zato se motivi pisanja Sekspira i Andrica ne mogu izjednacavati.

[SmokingMan]

Tacno se vidi da je isto ko ono Tifino [emoji23]

U ime bošnjaka,srba i hrvata.Amin!

[arzuhal]

Može i cijeli post ići, ali izdvajam najjači dio, a boldirat ću i prigodno obojiti onaj urnebesni

Skespir je pisao o vremenu u kojem je zivio,a Andric nije pisao u vremenu koje je pisao u svojoj knjizi,zato jeste diskutabilno da li je Andric pisao iz istih motiva kao Sekspir. Sekspir je pisao za publiku doticnog vremena,koja je bila upoznata sa rleacijama katolika i jevreja,i to je bio tad norma ,stanrad,nije bilo burnih rekacija publike doticnog vremena. Danasnja publika drugacije reagira na Mletackog Trgovca.Andric je pisao svoje dijelo o vremenu u kojem nije zivio,za publiku koja nije bila dio tog vremena! Zato se motivi pisanja Sekspira i Andrica ne mogu izjednacavati.