nightvision wrote:Euridika wrote:
Džaba, ja i dalje vjerujem u ljudsko poštenje i iskrenost. Zovi me naivnom... ali ja ne mogu posmatrati svijet kao sveopće crnilo.

zato i postoje bajke....

Ja se uvijek sjetim sljedeće anegdote koja slikovito prikazuje naše zablude kad poželimo da idealiziramo naše postojanje u ovom vremenu i prostoru:
Popeo se čovjek na ogradu mosta riješen u svom očaju da se baci.
Zaustavi ga osoba u dobro skrojenom odijelu ... "Čovječe, šta radiš? Nećeš valjda izvršiti samoubistvo?"
Čovjek: "Da. Ne vidim više smisao ovog postojanja, život mi je postao nepodnošljiv i ne vidim više svrhu življenja takvog života."
Čovjek sa odijelom: "Ne žuri, uvijek postoji šansa. Ja sam poslan tebi da te spasim."
Čovjek: "Kako, zar mogu očekivati da se desi čudo i da mi život postane lakši i prožet ličnim zadovoljstvom i prijeko potrebnom srećom?"
Čovjek sa odijelom: "Da, vjeruj da se sudbina može promijeniti. Ja sam tvoj dobri vilenjak, i dužnost mi je da te spasim od ovog nesretnog čina. Ali da bih te spasao i pružio ti novi sretniji život moraš uraditi zadnji napor."
Čovjek: (razdragano, sa iskrom nade u očima) "Zar stvarno? Da, učinit ću taj zadnji napor koji od mene tražiš. Reci šta mi je činiti?"
Čovjek sa odijelom: "Naguzi se da ti ga spržim, to je zadnja kušnja za tebe."
Čovjek prihvati taj zadnji čin i bi jeban. Kad je sve bilo završeno, upita:
"Da li će sada sve moje muke nestati a nastupiti vrijeme sreće i blagostanja?"
Čovjek sa odijelom: "Koliko ti je godina?"
Čovjek: "... 47 ... ???"
Čovjek sa odijelom: "47 godina i još vjeruješ u vilenjake?

"