Piše: Dražen Crnomat
Najednom, kada se kaže da je „Bitka za Banjaluku izgubljena“, onda mislimo na veliko. Mislimo kontekste, relacije, događaje. Mislimo da je ona pala pod nacionalistički jaram i tako izgubljena. Jaram koji je počeo od okupacije Srpskih odbrambenih snaga, i proganjanja zastupnika i zastupnica tadašnjeg opštinskog parlamenta, i proganjanja građana i građanki nesrpske nacionalnosti, i također, srpske nacionalnosti.
To da je bitka za Banjaluku izgubljena znači da se usprkos pogromima okupatora ovog grada otpor održao, i da se bitka nastavila. Nastavila i do ovu 2012. godinu. Otporom prema teroru, glasom i tijelom onih koji umiju da govore. Da je bitka izgubljena znači da je okupator slomio sve otpore, da otpor nije urodio plodom, i da u budućnost ovog grada – koji je bitan – nismo uspjeli unijeti išta što bi odmotalo te unose ka projekciji i rezultatu boljeg i ljudskog življenja. I to se pokazuje tačnim, ali i kroz ovu okosnicu.
Sve dok ovaj grad -u kojem se vodi određena bitka, kriptički rečeno gotovo jedina, što se da razumjeti ili ne - živi kao isključeno ostrvo ili otok, on ima nekakve prednosti u definiranju politike ili politika. Živi kao ostrvo koje ima (ne)što različito od drugog svijeta. Ljudi čak i žele doći tu. Migracijski saldo je nesrazmjeran u odnosu sa drugim opštinama/gradovima i zajednicama.
Onog trenutka kad se grad otvorio – a jeste se otvorio – kad je postao mjesto za razmjenu ljudi, ideja i diskursa, kada je taj drugi svijet ušao u njega, on više ne zna biti tako poseban, on ne zna govoriti. I nema šta govoriti.
Naime, situacija u kojoj se odigrava predstava Hipermnezija redateljke Selme Spahić u Banjaluci označava kraj jedne epohe. Priština (ili Prishtinë), Beograd i Sarajevo, vrlo uslovno, govore o sebi. Mogućnost da ova tri grada komuniciraju zajedničkim jezikom i iskustvom te neugodno govore o traumama jeste jezik kojim Banjaluka ne može da govori. Naravno njezine traume su govorene i bit će i dalje govorne.
O čemu je zapravo riječ. Nacionalisti nemaju šta više reći, oni ne umiju da govore – to je bitno. Većina od njih je završila po sudovima, a i vladajućima prema njihovoj retorici bi tamo bilo mjesto – prepreka je jedino što nemaju sredstava za masovne likvidacije.
Predstava Selme Spahić nije jedini činilac koji otvara to da je govor upućen onima koji ne znaju govoriti, jer pored ove činjenice postoje još razni, manje ili više vidljivi, činioci koji utiču na ovo mišljenje. Svako ih, naravno, ne mora znati.
Onog trena kada je govor došao u mjesto koje ne zna i ne umije govoriti, to mjesto nema šta za reći, jer i ne zna govoriti. Ono ne zna taj jezik.
I bitka u ovoj okosnici za Banjaluku jest izgubljena. Jer mi, uslovno, koji smo se borili, i još se borimo, ostali smo sa strane kao disidenti i otporaši, nikada saslušani, razumljeni, kao oni koji uvijek garantuju da svaki poredak ima svoju negaciju. Mi smo bili svijet na zatočenom i isključenom ostrvu - poveznica.
Mi smo, opet uslovno rečeno, radili na ambiciji da Banjaluka prizna svoje zločine, da promjena dođe iznutra, apelirali na razum, vjeru da ljudi mogu naučiti, na samostalnost. Tražili društvo za prijatelje i prijateljice i prijatelje za društvo. Ispunjeni snagom i vještinom dijaloga. U potrazi za slobodnom komunikacijom, tvoreći ono zajedničko mimo pogrešno etabliranog poretka. U uvjerenju da možemo govoriti, da ono što zovemo Banjaluka moće biti činilac promjene, mijenjajući svoju perspektivu, uključujući i refleksiju na prošlost.
To znači da je ono protiv čega smo se borili preovladalo. Da je svaki otpor odveć uzaludan. Takoreći, takva izgubljenost bitke, oslobađa nas veze za ovo mjesto jer u tom mjestu mi nemamo mjesta. Možemo otići jer tu više ne pripadamo. Naši disonantni glasovi su samo što strano za njega. Zvuk mutne prošlosti. Kao sada stranci, nevezani za to mjesto, možemo ići. Ono što nas veže isteklo je.
Kada to protiv čega smo se borili nije pobijeđeno - kada smo eto na kraju postali i potpuni stranci, što drugo, tuđe i nepripadajuće - kada se grad otvara svijetu, on će moći samo da sluša, bez bitnog učešća u tom svijetu, jer on/ona ne razumiju taj svijet. A njegova je šansa u isključenosti, u izoliranosti nacionalističkog idioma, a ne u svijetu.
Jer treba zapamtiti, oni koji su okupirali ovaj grad ne mogu niti znaju govoriti o njegovim traumama.
Aferim pirmine, citam ove tvoje brabonjke evo vec godina, puna ti ih usta, a sve o nekakvim parama i babovinama. Dabogda ti zaradio tri puta u zivotu onoliko koliko moji dobise za babovinu, grijeshis dushu jadan ne bio, da i ne znas kako i koliko, pricas o frustracijama, a imash duplih i za mijenjat. Babovina je to sto jeste jer ju je neko posteno zaradio, a onaj ko je prodaje, ako je prodaje (iako ne podrzavam bez velike nuzhnosti takav potez) pretpostavljam da ima potpuno pravo da to uradi. Sto je jos vaznije, a sto ti precutno pretpostavljas je da ih to diskvalificira za bilo kakve ocjene o gradu u kojem su nekad zivjeli. Ljudi koji dozive u Banjaluci da ih se u vlastitom domu u 3 ujutro pretuche i ostavi da umru imaju PRAVO da prodaju tu kucu. U njoj su sedmero djece podigli i odgojili, ali na kraju i lezali u svojoj krvi na njenom podu cekajuci da ih neko nadje. Kasnije imaju pravo i da se sjecaju vremena kad su podizali tu djecu i da ga usporedjuju s ovim sada o kojem Drazen Crnomat gore napisa tekst. Da lamentiraju nad sudbinom imaju svako pravo jer ta kuca vise nije samo porodichna kuca u kojoj su im se djeca radjala i radovala jadan ne bio. Te kuce imaju i stranu koja ih cini nenastanjivima vise, bar s aspekta mentalnog zdravlja, hud ne bio. Molim te prestani vise svojim ostankom u Banjaluci bastiniti pravo da pljujes po ovim ljudima, nit si sta bolji, nit si sta gori od njih. Nikakve veze s moralom taj tvoj ostanak ili njihov odlazak nema, niti ti daje (koliko god se ti drzao za tu slamku) moralno pravo da sudis na bilo kakav nacin o njima. Frustracije za koje optuzujes druge prshte iz tvojih postova samo im je geneaologija drugacija. Koliko god razumijem tvoje, ne mogu vishe slushati kako ih lijechish neselektivno sudeci. Nisi glup momak, al je nemoguce ne prepoznati patologiju iza tvojih postova. Uvijek cu se sloziti s tobom o idiotskim potezima banjaluchke dijaspore, od dana dijaspore do sastanaka s gradonachelnikom i primanja u domu kulture, ali ocito je da mislis da tebe ostanak u Banjaluci kvalificara za vishe moralnog kapitala od bilo koga ko je odlucio otici u vremenima kad su se uzasne stvari desavale. Rieliti bajts: Ljudi ne pishu po fejsbuku da se grad promijenio i ne zgrazhaju se nad machkama nabijenim na ogradu harema da bi se ushuskali u ispravnost (nedostatka) "izbora" da ostave svoje domove. Meni od tog prizora machke bude samo jos gore i teze. Sljedeci put kad osjetis tu nekontroliranu potrebu da izluchis slichan brabonjak s moralnog olimpa ucini svojoj besmrtnoj dushi uslugu i nemoj, tako ti babovine.
ale .... nikad mu necu zaboraviti kada je bio na dzenazi moga oca ...
