Jučer ispred šalter sale Općine Stari Grad, nađem se sa ljudima da potpišemo neki dokument i ovjerimo potpise. Oni su inače bračni par iz Švicarske, inače turci, i poveli nekakvog cuku, poluštene, kojeg vodaju na povodcu.
I prije potpisivanja se otvorila neka nova pitanja i komplikacije koje je trebalo prethodno raščistiti i razjasniti, sklonimo se u hlad, pa povuci-potegni, objašnjavaj, zovemo na video call drugu stranu koju zastupam. Mene već nervoza uhvatila, što se niste sve dogovorili prije realizacije...
U svoj toj situaciji, prilazi sredovječna gospođa, nešta nam išareti, maše... Damo joj trenutak pažnje, kad ide pitanje "je li to vaš cuko". Ja gledam nju, gledam ovu turkinju i cuku na kanafi, pa se okrećem da vidim je li neka skrivena kamera.
"Jeste, cuko je od gospođe. Zašto, je li vas strah?"
"Nee, nije me strah, nego njemu je vruće, znate".
"Znamo gospođo, i nama je".
"Ali on ne može svojim šapicama hodati po ovim pločama, prevruće mu je".
"Gospođo, u hladovini smo, hvala vam na brizi".
"Ali molim vas, ponesite ga u rukama kada pođete".
Mi već samo odmahujemo i klimamo glavom...
"A gdje mu je voda, jeste li mu ponijeli vode, kako ga možete izvesti na ovu vručinu bez vode".
"Gospođo, nemamo ni sebi vode, nemate ni vi, neće mu ništa biti, pustite nas na miru".
Neodlučno se oko nas vrtila i udaljavala od nas još barem 5 minuta.
Očekivao sam da će nas policiji prijaviti zbog zlostavljanja životinja
