što sam stariji sve su življa sjećanja i misli na 1992 i 1995
i sve više propitkujem ponašanje svojih roditelja koji su dozvolili djeci da se šetka po naselju
a danas djeci ne daju izaći jer je hladno vruće sunce snijeg vjetar kiša
ne sjećam se da su ikad kukali a nismo znali hocemo li sutra jesti i imati grijanje
prvi je snijeg pao 1.11.1992. u sarajevu dobro se sjećam
ja se sad brinem kako ću plaćati račune na zimu
pravim strategije i fondove
sjećam se dana velike pucnjave a stari se ne vraća iz hodrogradnje s čobanije
na taj dan ne zapisah i unistih ratni dnevnik je pukao PAT u balkon
kontam ovo je znak neće se vratiti
kad stiže kasnije u kožnoj smeđoj jakni koju čuvam i dan danas na vikedici (čekam da se moda vrati
)
šteta što tada nismo imali masovnije fotoaparate
prije 4-5 godina Damir je govorio kako je sretan sto ce sa Kenovicem raditi film, da dobro saradjuju i dugo rade na adaptaciji i sl. i predstavu je sam postavio, izignorisan je od pozorista i svega ostalog, cini mi se da ga ova 'gradska kulturna halka' iz nekog razloga ne mirise nesto...
