Zašto ljudi vjeruju u Boga u 21-om stoljeću?

[teodati]

Naravno. Ti si pitao zašto nema novih objava i pokušao sam objasniti. Pratiš nit.

U daljnjoj elaboraciji dvosmjerne pseudo-noetičke matrice, diskurs se počinje spiralno uzdizati ka nekoj vrsti simulirane gnoze, gdje se ma‘rifa implicira, ali nikada ne doseže. Subjekt, opterećen vlastitim epistemološkim konstruktima, ulazi u stanje kvazi-fanaa, ne kao autentično poništenje ega, već kao retorička imitacija nestajanja u sopstvenim konceptualnim projekcijama.

U tom halu, gdje bi se očekivala neka vrsta unutarnjeg otkrovenja, pojavljuje se tek ornamentalna introspekcija: nefs se deklarativno pročistio, ali u suštini ostaje zarobljen u autoreferencijalnoj petlji diskurzivne iluzije. Sve poprima konture jedne verbalne tekije bez muršida, gdje se fitra pretvara u eho praznih signifikacija, a svaki “uzdah smisla” završava kao puka semantička arabeska.

Tako se i tariqa reducira na metaforu bez putovanja, a hakikat ostaje suspendirana između lingvističke pretencioznosti i ontološke neuhvatljivosti. Čak i kada se priziva džezba, ona ne zahvata srž bića, nego kruži po površini diskursa, kao estetski efekt bez egzistencijalne transformacije.

Tako nastaje svojevrsni paradoks: što je diskurs elaboriraniji, to je njegova semantička praznina očiglednija. U tom smislu, svaki pokušaj da se artikulira esencija bivstvovanja kroz terminološki ornamentiran narativ završava u verbalnom ćorsokaku.

Kako to nema novih objava, šta ćemo sa Mormonima ? A i Scijentologija ima nešto što se može opisati kao objava. Sad.to što vi gledate na te objave onako kako ja gledam na vaše objave (sa skepticizmom i podsmijehom) ne znači ništa,.objava je objava...

Objava može biti u bilo koje vrijeme, o tome ne odlučuju ljudi, nego Stvoritelj svemira, e da!

[skupljac_zeljeza]

Ne može svašta biti Objava niti svako Poslanik. Nije dovoljno reći....ja jesam.

Pokušaj suvremenog skepticizma da povuče ontološku i historijsku paralelu između izvornih monoteističkih Objava i modernih religijskih surogata poput mormonizma i scijentologije predstavlja eklatantan primjer metodološkog i epistemološkog sljepila. Tvrdnja da je „objava jednostavno objava“, bez obzira na njen historijski kontekst, tekstualnu koherentnost i moralni supstrat, pati od bazičnog nedostatka analitičke oštrine. Ona svjedoči o nemogućnosti kritičara da diferenciraju autentični sakralni impuls, koji oblikuje vijekove i civilizacije, od modernih sociopsiholoških fenomena nastalih u specifičnom ekonomsko-pravnom vakuumu zapadnog društva.

Da bi se razumjelo zašto se scijentologija ne može definirati kao religija u tradicionalnom, teološkom smislu, potrebno je dekonstruirati njenu samu bit. Izuzev administrativnog statusa u SAD-u, izvojevanog kroz pragmatične pravne bitke s poreznim sistemom, scijentologija je u svojoj suštini korporativni konstrukt zasnovan na spekulativnoj fikciji 20. stoljeća. Lišena transcendentnog koncepta Boga, lišena autentične proročke tradicije i eshatologije, ona funkcionira kao zatvoreni komercijalno-terapijski sistem. Njena doktrina se ne nudi čovječanstvu kao univerzalno i besplatno duhovno oslobođenje, već kao strogo čuvana ezoterična tajna, zaključana iza sukcesivnih, izuzetno skupih financijskih nivoa. Dok su historijski poslanici monoteizma nastupali s pozicije radikalnog socijalnog egalitarizma rušeći ekonomske barijere među ljudima, scijentologija te barijere institucionalizuje, pretvarajući duhovnost u luksuzni proizvod. Brojne afere, sistemska diskriminacija i manipulativne metode, dokumentovane u suvremenoj sociologiji, samo su logična konsekvenca sistema koji nije ponikao iz sakralne čežnje za Bogom, već iz ljudske želje za psihološkom i financijskom kontrolom.

S druge strane, mormonizam pruža idealan historijski laboratorij za testiranje autentičnosti proročanstva. Kada se mormonska predaja suoči s historijsko-kritičkom metodom, ona se urušava pod teretom materijalnih dokaza i krivotvorina, što je fenomen jedinstven za pokrete nastale u modernom dobu. Slučaj "Joseph Smith Papyri" i Knjige Abrahamove nudi neporeciv empirijski dokaz o naravi tog poslanstva. Tvrdnja utemeljitelja da posjeduje tekst koji je „Abraham napisao vlastitom rukom“ u Egiptu, znanstveno je dekonstruirana onog trenutka kada je stvarna egiptologija verificirala te sačuvane papiruse kao banalne, tipske paganske pogrebne tekstove (Knjiga disanja). Sličnu sudbinu doživio je i incident s "Kinderhook Plates", gdje je svjesna ljudska podvala s bakrenim pločama razotkrila Smithovu sklonost ka izmišljanju sakralnih prijevoda. Za razliku od Kur'ana, čija tekstualna transmisija i historijski kontinuitet ne ovise o skrivenim, naknadno nestalim artefaktima (poput Smithovih „zlatnih ploča“), mormonski narativ je internalno kontradiktoran i empirijski opovrgnut od strane nezavisne znanosti.

Stoga, pitanje „kako ne vjerovati svakome ko se pojavi s tvrdnjom o objavi“ ima vrlo jasan, racionalan i rigorozan odgovor unutar islamske gnoseologije (teorije spoznaje). Autentičnost poslanstva Muhammeda, a.s., ne počiva na lakovjernom prihvaćanju subjektivne tvrdnje, već na objektivnim, neponovljivim kriterijima. Tekstualno čudo kao mudžiza: Kur'an se pojavljuje u lingvistički najnaprednijem društvu svog vremena kao tekst koji nadilazi ljudske kapacitete, upućujući estetski, zakonski i filozofski izazov čovječanstvu koji ostaje otvoren četrnaest stoljeća. Transparentnost u životu i praksi Poslanika islama su pod lupom historije kroz najrigorozniju nauku o prijenosu (nauka o hadisu i senedu), gdje je svaki detalj provjerljiv, lišen mistifikacija i skrivenih agendi. Objava sa plodovima koja je od nepismenih, tribalnih zajednica stvorila globalnu civilizaciju nauke, etike i monoteizma ne može se mjeriti s izoliranim, manipulativnim kultovima čiji je domet unutar grupna eksploatacija.

Izjednačavati Kur'an s komercijalnim pamfletima L. Rona Hubbarda ili opovrgnutim prijevodima Josepha Smitha predstavlja vrhunac intelektualne lijenosti. Skepticizam koji u svemu vidi samo „istu priču“ zapravo odbija ući u arenu ozbiljne tekstualne i historijske analize. Autentična Objava ne bježi od razuma i znanstvene provjere; ona ih zahtijeva. Kur'an direktno poziva na duboku tekstualnu analizu i traženje unutrašnjih grešaka ili nedosljednosti. U suri An-Nisa (4:82) stoji:"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti." Lažne objave modernog doba, s druge strane, opstaju samo dok se reflektori znanosti i kritičkog uma ne upiru direktno u njihove papiruse i ploče. Svjedočanstvo o Bogu ne nastaje u laboratoriju prevare, već u savršenstvu istine koja izdržava ispit vremena.

[šarf]

Što bi bila svrha "nove objave"?Što bi bio sadržaj te objave?Što bi to novo Bog trebao da kaže ljudima a što je propustio da zabilježi u "staroj objavi"?
Na taj način gledam sve što je "objavljeno" poslije Biblije.

[statixx]

uspio je deskribirati

U redu je.

[skupljac_zeljeza]

uspio je deskribirati

U redu je.

Naravno. "Znanstveno-tehnološki pozitivizam uspio je deskribirati mehanizme materijalnog svijeta“ pa nauka i tehnologija mogu precizno objasniti prirodne zakone, procese i uzročno-posljedične veze. Dakle, znamo kako svijet radi, "ali je ostao nemoćan pred sferom smisla". Nauka ne može odgovoriti na pitanja tipa: Zašto postojimo? Šta je svrha života? Šta je dobro ili zlo? Ta pitanja pripadaju filozofiji, religiji, umjetnosti ili etici, a ne eksperimentu i mjerenju.

Što bi bila svrha "nove objave"?Što bi bio sadržaj te objave?Što bi to novo Bog trebao da kaže ljudima a što je propustio da zabilježi u "staroj objavi"?
Na taj način gledam sve što je "objavljeno" poslije Biblije.

Prethodne objave bile su partikularne, upućene određenom narodu u određenom vremenu i prostoru poput Mojsijevog zakona za Izraelce. Sam Isus u Evanđelju po Mateju (15:24) naglašava: „Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Zakoni tih objava bili su prilagođeni specifičnom historijskom kontekstu. Kada je čovječanstvo dosegnulo fazu globalne povezanosti i intelektualne zrelosti, Bog šalje posljednju Objavu koja više nije partikularna, već univerzalna, upućena cijelom čovječanstvu za sva vremena. Kur'an ne donosi novi moralni kodeks u smislu da zabranjuje ono što je suštinski bilo dobro, već uspostavlja savršen, nepromjenjiv ustav ljudskog življenja, čiji je tekst, za razliku od svih prethodnih, Bog eksplicitno obećao zaštititi od svake izmjene: „Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.“ (Al-Hidžr, 9).

Gledati na Kur'an sa podsmijehom ili skepticizmom samo zato što dolazi hronološki poslije Biblije, metodološki je jednako promašeno kao što bi za Mojsijeve sljedbenike bilo promašeno da odbace Isusa i Evanđelje s pitanjem: „Što to Isus ima novo za reći, a što Bog već nije rekao u Tori?“ Isus je došao da ispuni i pojasni Zakon, a Muhammed, a.s., dolazi da taj Zakon zapečati i učini ga vječnim. Sadržaj Kur'ana nije kontradikcija Bibliji, on je njeno oslobađanje od historijskih kontingencija i njeno uzdignuće u formu Apsoluta. Razumjeti Kur'an znači razumjeti da Bog nije progovorio ponovo zato što je prvi put pogriješio, već zato što čovjek prvi put nije uspio sačuvati Njegovu riječ u njenoj iskonskoj čistoti.

[Hendrix]

Možeš imati svu nauku svijeta, ali je problem što nauka ne zna kako je bilo što nastalo od početka do kraja, tako da nije kompetentna da bilo što tvrdi, pa tako i koliko neko svjesno biće može dugo živjeti, jer ako postoje daleko starija i naprednija biće od nas ljudi, onda je i 1000 godina života smiješna cifra za njih, jer svojom tehnologijom mogu živjeti mnogostruko više, eto ukratko.

Nemoj izvrtati pitanje. Nauka itekako dobro i dokazano zna da covjek ne moze zivjeti par stotina godina i starost Zemlje je makar lako dokazati. I definitivno nije 6000 godina kako tvoje kolege tvrde.

Dakle podrzavas laz i fantaziju, dogma ti ne da priznati ocigledno.

Metuzalem uostalom nije bio neko napredno bice jel, nego mu tvoj svevisnji produzio rok trajanja. Sto je sasvim normalno po tvom rezonu.

I opet se vracam na Mekija Torabija, covjek je tvrdio da salje energiju sa planete kornjaca. Meni ovo isto ima smisla kao i tvoje uvjerenje.

Nauka nema pojma kako je bilo što nastalo, to je činjenica, tako ne može ni znati koliko dugo stanice mogu trajati, jer ne zna ni kako nastaju.

I gdje piše u Bibliji da je starost Zemlje 6000 godina, nigdje, zato nemoj izmišljati.

Vidi se da sam nisi Bibliju pročitao, nego ponavljaš za nekim kao papagaj, a taj isto tako ne zna što zapravo u Bibliji piše.

Uporno izvrces pitanje, moze li covjek zivjeti 900 godina? Znas i sam da ne moze ali moras da kazes da moze da zadovoljis svevisnjeg. Nauka to vrlo dobro zna i apsurdno je kontrirati tome.

Vjerujem i kad doktoru odes da mu kazes da on pojma nema vec ce tebe bog spasiiti. Kao u staro dobro doba srednjeg vijeka, uzdaj se u svevisnjeg i umri od bezazlene infekcije.

Znam da ne pise eksplicitno 6000 godina u Bibliji ali to je tvoja ekipa skontala zbrajajuci hronologiju dogadjaja opisanih u Bibliji. I dan danas neke varijante tvoje vjere, kojij usput ima preko 40 hiljada, tvrde da je Zemlja stara toliko.

Jedna knjiga, preko 40 hiljada crkvi i varijanti na temu. Univerzalna poruka nema sta.

[teodati]

Nemoj izvrtati pitanje. Nauka itekako dobro i dokazano zna da covjek ne moze zivjeti par stotina godina i starost Zemlje je makar lako dokazati. I definitivno nije 6000 godina kako tvoje kolege tvrde.

Dakle podrzavas laz i fantaziju, dogma ti ne da priznati ocigledno.

Metuzalem uostalom nije bio neko napredno bice jel, nego mu tvoj svevisnji produzio rok trajanja. Sto je sasvim normalno po tvom rezonu.

I opet se vracam na Mekija Torabija, covjek je tvrdio da salje energiju sa planete kornjaca. Meni ovo isto ima smisla kao i tvoje uvjerenje.

Nauka nema pojma kako je bilo što nastalo, to je činjenica, tako ne može ni znati koliko dugo stanice mogu trajati, jer ne zna ni kako nastaju.

I gdje piše u Bibliji da je starost Zemlje 6000 godina, nigdje, zato nemoj izmišljati.

Vidi se da sam nisi Bibliju pročitao, nego ponavljaš za nekim kao papagaj, a taj isto tako ne zna što zapravo u Bibliji piše.

Uporno izvrces pitanje, moze li covjek zivjeti 900 godina? Znas i sam da ne moze ali moras da kazes da moze da zadovoljis svevisnjeg. Nauka to vrlo dobro zna i apsurdno je kontrirati tome.

Vjerujem i kad doktoru odes da mu kazes da on pojma nema vec ce tebe bog spasiiti. Kao u staro dobro doba srednjeg vijeka, uzdaj se u svevisnjeg i umri od bezazlene infekcije.

Znam da ne pise eksplicitno 6000 godina u Bibliji ali to je tvoja ekipa skontala zbrajajuci hronologiju dogadjaja opisanih u Bibliji. I dan danas neke varijante tvoje vjere, kojij usput ima preko 40 hiljada, tvrde da je Zemlja stara toliko.

Jedna knjiga, preko 40 hiljada crkvi i varijanti na temu. Univerzalna poruka nema sta.

Mene ne zanima što netko vjeruje nego što zaista u Bibliji piše, a ne piše da je Zemlja stara 6000 godina, isto tako ne piše da je doslovno u 6 dana sve stvoreno, jer postoji formula da je "jedan dan kao tisuću godina, i tisuću godina kao jedan dan", i ako se ta formula uzme, i izračuna, onda je stvaranje svemira po Bibliji trajalo nekoliko stotina bilijuna zemaljskih godina, tko zna to izračunati, dakako.

I naravno da čovjek može živjeti 1000 godina, ali ne našom nedoraslom tehnologijom, moguće je i bilijune godina živjeti, ali treba imati tehnologiju koju imaju Bogovi koji su svemir napravili, eto, kratko i jasno.

[teodati]

uspio je deskribirati

U redu je.

Naravno. "Znanstveno-tehnološki pozitivizam uspio je deskribirati mehanizme materijalnog svijeta“ pa nauka i tehnologija mogu precizno objasniti prirodne zakone, procese i uzročno-posljedične veze. Dakle, znamo kako svijet radi, "ali je ostao nemoćan pred sferom smisla". Nauka ne može odgovoriti na pitanja tipa: Zašto postojimo? Šta je svrha života? Šta je dobro ili zlo? Ta pitanja pripadaju filozofiji, religiji, umjetnosti ili etici, a ne eksperimentu i mjerenju.

Što bi bila svrha "nove objave"?Što bi bio sadržaj te objave?Što bi to novo Bog trebao da kaže ljudima a što je propustio da zabilježi u "staroj objavi"?
Na taj način gledam sve što je "objavljeno" poslije Biblije.

Prethodne objave bile su partikularne, upućene određenom narodu u određenom vremenu i prostoru poput Mojsijevog zakona za Izraelce. Sam Isus u Evanđelju po Mateju (15:24) naglašava: „Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Zakoni tih objava bili su prilagođeni specifičnom historijskom kontekstu. Kada je čovječanstvo dosegnulo fazu globalne povezanosti i intelektualne zrelosti, Bog šalje posljednju Objavu koja više nije partikularna, već univerzalna, upućena cijelom čovječanstvu za sva vremena. Kur'an ne donosi novi moralni kodeks u smislu da zabranjuje ono što je suštinski bilo dobro, već uspostavlja savršen, nepromjenjiv ustav ljudskog življenja, čiji je tekst, za razliku od svih prethodnih, Bog eksplicitno obećao zaštititi od svake izmjene: „Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.“ (Al-Hidžr, 9).

Gledati na Kur'an sa podsmijehom ili skepticizmom samo zato što dolazi hronološki poslije Biblije, metodološki je jednako promašeno kao što bi za Mojsijeve sljedbenike bilo promašeno da odbace Isusa i Evanđelje s pitanjem: „Što to Isus ima novo za reći, a što Bog već nije rekao u Tori?“ Isus je došao da ispuni i pojasni Zakon, a Muhammed, a.s., dolazi da taj Zakon zapečati i učini ga vječnim. Sadržaj Kur'ana nije kontradikcija Bibliji, on je njeno oslobađanje od historijskih kontingencija i njeno uzdignuće u formu Apsoluta. Razumjeti Kur'an znači razumjeti da Bog nije progovorio ponovo zato što je prvi put pogriješio, već zato što čovjek prvi put nije uspio sačuvati Njegovu riječ u njenoj iskonskoj čistoti.

Gdje piše u Kuranu da je to posljednja Božja objava, nema toga, dakle može biti još objava, dapače.

[teodati]

Što bi bila svrha "nove objave"?Što bi bio sadržaj te objave?Što bi to novo Bog trebao da kaže ljudima a što je propustio da zabilježi u "staroj objavi"?
Na taj način gledam sve što je "objavljeno" poslije Biblije.

Bog bi trebao da kaže ljudima kako je svemir napravio, jer to ni u jednoj objavi do sada nije napravio, ni u Bibliji, ni u Kuranu, a ni u Vedama, eto što bi bio sadržaj te zaista posljednje Božje objave, poslije toga svi bi ljudi znali da Bog zbilja postoji, to se još nije dogodilo, ali hoće, e da.

[Hendrix]

Nauka nema pojma kako je bilo što nastalo, to je činjenica, tako ne može ni znati koliko dugo stanice mogu trajati, jer ne zna ni kako nastaju.

I gdje piše u Bibliji da je starost Zemlje 6000 godina, nigdje, zato nemoj izmišljati.

Vidi se da sam nisi Bibliju pročitao, nego ponavljaš za nekim kao papagaj, a taj isto tako ne zna što zapravo u Bibliji piše.

Uporno izvrces pitanje, moze li covjek zivjeti 900 godina? Znas i sam da ne moze ali moras da kazes da moze da zadovoljis svevisnjeg. Nauka to vrlo dobro zna i apsurdno je kontrirati tome.

Vjerujem i kad doktoru odes da mu kazes da on pojma nema vec ce tebe bog spasiiti. Kao u staro dobro doba srednjeg vijeka, uzdaj se u svevisnjeg i umri od bezazlene infekcije.

Znam da ne pise eksplicitno 6000 godina u Bibliji ali to je tvoja ekipa skontala zbrajajuci hronologiju dogadjaja opisanih u Bibliji. I dan danas neke varijante tvoje vjere, kojij usput ima preko 40 hiljada, tvrde da je Zemlja stara toliko.

Jedna knjiga, preko 40 hiljada crkvi i varijanti na temu. Univerzalna poruka nema sta.

Mene ne zanima što netko vjeruje nego što zaista u Bibliji piše, a ne piše da je Zemlja stara 6000 godina, isto tako ne piše da je doslovno u 6 dana sve stvoreno, jer postoji formula da je "jedan dan kao tisuću godina, i tisuću godina kao jedan dan", i ako se ta formula uzme, i izračuna, onda je stvaranje svemira po Bibliji trajalo nekoliko stotina bilijuna zemaljskih godina, tko zna to izračunati, dakako.

I naravno da čovjek može živjeti 1000 godina, ali ne našom nedoraslom tehnologijom, moguće je i bilijune godina živjeti, ali treba imati tehnologiju koju imaju Bogovi koji su svemir napravili, eto, kratko i jasno.

Ti pitas pogresnog covjeka. Ja ne vjerujem u bajku zvanu Biblija ali mozda da popricas sa clanovima 7th Adventist i Pentecostal crkvi koje ukupno imaju preko 100 miliona clanova. I onda pitaj njih zasto tumace bibliju drugacije od tebe?

I zasto uopste imate preko 40 hiljada varijanti iste vjere? I vjerujem da si ti sebi jedini ispravan krscanin kao sto je i Zeljezni ispravni musliman.

Svak svoju verziju metafora ima ali to je jedna univerzalna poruka. How yes no.

[skupljac_zeljeza]

Brojka od četrdeset hiljada denominacija, koja se deklariše u sociološkim leksikonima, ekskluzivni je nusprodukat kršćanske historije, tačnije postreformacijske fragmentacije protestantizma. U kršćanskoj paradigmi, gdje je decentralizacija tumačenja nakon reformacije dovela do toga da svaka lokalna zajednica može uspostaviti vlastiti kanon i učenje o crkvi, fragmentacija je logična konsekvenca. Međutim, projicirati taj zapadnoevropski i američki model institucionalne usitnjenosti na islam metodološki je neodrživo. Islam ne poznaje denominacijsku anarhiju. Unatoč historijskom i političkom raskolu na sunizam i šiizam, koji je primarno nastao oko pitanja političkog i duhovnog vodstva (imameta), esencijalna, dogmatska i tekstualna bit islama ostala je monolitna.

Svi muslimani svijeta, bez obzira na geografski prostor, historijsku epohu ili pravnu školu kojoj pripadaju, imaju jedan, identičan tekst Kur'ana do posljednjeg harfa. Svi oni vjeruju u iste stroge postulate: radikalni monoteizam tewhid, proživljenje nakon smrti, vjerodostojnost istih poslanika i iste osnovne obaveze namaz, post, hadž. Razlike koje unutar islama postoje nisu varijante „različitih vjera“, već su plod pravne fleksibilnosti, idžtihad u sekundarnim, praktičnim pitanjima svakodnevnice. Ta pluralnost pravnih mišljenja nije slabost sistema; ona je njegova unutrašnja dinamika koja omogućava islamu da opstane u različitim kulturama i vremenima bez kompromitiranja bazične dogme.

Teza da je „svako sebi jedini ispravan“ nastoji vjeru svesti na čisti krajnji subjektivizam i subjektivni osjećaj. Autentičnost vjernika ne počiva na njegovom narcisoidnom uvjerenju da je jedini u pravu, već na spremnosti da svoje vjerovanje podredi objektivnim, eksternim kriterijima Objave. Kada neko ironično zaključi kako „svako svoju verziju metafora ima“, on zapravo bježi od činjenice da u islamu tekst jasno definiše granice metafore i doslovnosti. Kur'an nije prazna ploča u koju svako upisuje svoje želje, on je rigorozno strukturiran tekst s vlastitim jezičkim i logičkim zakonitostima.

Iza ove potrebe da se sve proglasi relativnim i subjektivnim krije se duboka nelagoda modernog uma pred idejom o postojanju jedne, objektivne i nepromjenjive Istine. Proglasiti sve religije „istom univerzalnom porukom“ u formi jeftinog New Age sinkretizma, ili ih odbaciti kao jednako apsurdne, linija je manjeg otpora. Lakše je reći da je sve magla, nego uložiti intelektualni napor i analizirati koji to sistem posjeduje unutrašnju koherentnost, historijski kontinuitet i tekstualnu nepovredivost koja prkosi zakonima haosa već četrnaest stoljeća. Istina ne pati od broja njenih interpretatora, niti se njena bit mijenja zato što je neko nesposoban da je prepozna u njenoj monolitnoj čistoći.

Svi oni zajedno okreću svoja prsa prema jednoj Kabi bez obzira na kojem su meridijanu i paraleli. Ne postoje dvije, tri, četiri....samo jedna kao bejtullah Jednog koji je pozvao sve. I svi se odazivaju bez obzira odakle dolaze i kakav doživljaj nose da se pridruže iza jednog imama koji ih predvodi recitujući iz jednog Kur'ana. Metafore se koriste da sebi približimo nepojavni svijet, ali se ne odnose na obredoslovlje.



Pregled dvadeset država koje dobijaju najveći broj hadžskih viza:

Indonezija: 221.000 viza
Pakistan: 179.210 viza
Indija: 175.025 viza
Bangladeš: 127.198 viza
Nigerija: 95.000 viza
Iran: 87.550 viza
Etiopija: 43.000 viza
Alžir: 41.300 viza
Turska: 37.770 viza
Egipat: 35.375 viza
Irak: 34.000 viza
Maroko: 34.000 viza
Sudan: 32.000 viza
Malezija: 31.600 viza
Afganistan: 30.000 viza
Rusija: 25.000 viza
Ujedinjeno Kraljevstvo: 25.000 viza
Sirija: 22.500 viza
Uzbekistan: 15.000 viza
Oman: 14.000 viza

[broj dva]

Kao da čitam chat gpt na prompt "zašto je moja vjera najbolja"

[skupljac_zeljeza]

Optužba da tekst predstavlja puki algoritam ili formu bez supstance zapravo je odbrambena projekcija vlastite intelektualne lijenosti. Lakše je proglasiti analitičko poznavanje teološke sociologije „generiranim sadržajem“, nego uložiti napor i ponuditi validan, historijski i tekstualno utemeljen odgovor pa makar nagooglan ili generirani sadržaj.

Cinizam tipa „zašto je moja vjera najbolja“ maša samu narav iznesenog promišljanja. Prethodna analiza nije bila apologetski hvalospjev, već skoro hladna, deskriptivna i sociološki i historijski utemeljena diferencijacija između strukturalnih podjela unutar kršćanstva i dubljeg smisla pluralizma unutar islama. To nisu pitanja „osjećaja“ ili „navijanja“, već faktičko stanje tekstualne arheologije, historije i religijske sociologije. Možda iz tog razloga djeluje hladno kao mašina što sam i naveo u početku da želim da koristim govor koji bi bio što manje iz perspektive vjernika. Nemoguće, ali pokušao sam.

...i neću da ulazim u tumačenja ajeta i hadisa jer hoću da ostanem u neutralnom vokabularu koliko to mogu kao vjernik.

I čim se počne baviti psihologizacijom autora ili alata, kako se taj potez prepoznaje u teoriji argumentacije?

[broj dva]

Optužba da tekst predstavlja puki algoritam ili formu bez supstance zapravo je odbrambena projekcija vlastite intelektualne lijenosti. Lakše je proglasiti analitičko poznavanje teološke sociologije „generiranim sadržajem“, nego uložiti napor i ponuditi validan, historijski i tekstualno utemeljen odgovor pa makar nagooglan ili generirani sadržaj.

Cinizam tipa „zašto je moja vjera najbolja“ maša samu narav iznesenog promišljanja. Prethodna analiza nije bila apologetski hvalospjev, već skoro hladna, deskriptivna i sociološki i historijski utemeljena diferencijacija između strukturalnih podjela unutar kršćanstva i dubljeg smisla pluralizma unutar islama. To nisu pitanja „osjećaja“ ili „navijanja“, već faktičko stanje tekstualne arheologije, historije i religijske sociologije. Možda iz tog razloga djeluje hladno kao mašina što sam i naveo u početku da želim da koristim govor koji bi bio što manje iz perspektive vjernika. Nemoguće, ali pokušao sam.

...i neću da ulazim u tumačenja ajeta i hadisa jer hoću da ostanem u neutralnom vokabularu koliko to mogu kao vjernik.

I čim se počne baviti psihologizacijom autora ili alata, kako se taj potez prepoznaje u teoriji argumentacije?

Niko,ali bas niko mimo udzbenika ne pise na ovaj nacin :

"Pokušaj suvremenog skepticizma da povuče ontološku i historijsku paralelu između izvornih monoteističkih Objava i modernih religijskih surogata poput mormonizma i scijentologije predstavlja eklatantan primjer metodološkog i epistemološkog sljepila. Tvrdnja da je „objava jednostavno objava“, bez obzira na njen historijski kontekst, tekstualnu koherentnost i moralni supstrat, pati od bazičnog nedostatka analitičke oštrine. Ona svjedoči o nemogućnosti kritičara da diferenciraju autentični sakralni impuls, koji oblikuje vijekove i civilizacije, od modernih sociopsiholoških fenomena nastalih u specifičnom ekonomsko-pravnom vakuumu zapadnog društva"

Ne znam koji su ti promptovi ali poricati da koristis AI u argumetaciji ne pali kod skeptika...
A ne znam ni zasto ti smeta obzervacija, priznaj i "own it". Sta fali, mozda je i chat gpt musliman...

[skupljac_zeljeza]

Sta fali, mozda je i chat gpt musliman...

Neka ga, nećemo ga vratiti. A možda ti svojom tvrdnjom potvrđuješ da su inteligencija i vjera neodvojive nego stalno se negdje dodiruju. Kako ćeš spoznati bez aktiviranja ćelija i informacija 'iz dubine? AI modeli treniraju se na ogromnim bazama tekstova, slika i kodova s interneta. To uključuje knjige, naučne radove, web stranice i forume.

Nabaca on teza o kojima smo pričali, ali...







Što se tiče ovog što si izdvojio iz mog komentara, tu mi je promakla jedna greška za koju si se mogao zakačiti i iskoristiti za repliku....

Pokušaj suvremenog skepticizma da povuče ontološku i historijsku paralelu između izvornih monoteističkih Objava i modernih religijskih surogata poput mormonizma i scijentologije predstavlja eklatantan primjer metodološkog i epistemološkog sljepila. Tvrdnja da je „objava jednostavno objava“, bez obzira na njen historijski kontekst, tekstualnu koherentnost i moralni supstrat, pati od bazičnog nedostatka analitičke oštrine. Ona svjedoči o nemogućnosti kritičara da diferenciraju autentični sakralni impuls, koji oblikuje vijekove i civilizacije, od modernih sociopsiholoških fenomena nastalih u specifičnom ekonomsko-pravnom vakuumu zapadnog društva

...pa ću to uprostiti i redefinisati da ne ostane sa greškom.

Nije isto kad govorimo o Objavama koje su oblikovale civilizacije i o modernim pokretima nastalim u pravnim i ekonomskim prazninama. Jedno je temelj po-Vijesti, drugo prolazni društveni eksperiment.

[John Cleese]

Što bi bila svrha "nove objave"?Što bi bio sadržaj te objave?Što bi to novo Bog trebao da kaže ljudima a što je propustio da zabilježi u "staroj objavi"?
Na taj način gledam sve što je "objavljeno" poslije Biblije.

Prethodne objave bile su partikularne, upućene određenom narodu u određenom vremenu i prostoru poput Mojsijevog zakona za Izraelce. Sam Isus u Evanđelju po Mateju (15:24) naglašava: „Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Zakoni tih objava bili su prilagođeni specifičnom historijskom kontekstu. Kada je čovječanstvo dosegnulo fazu globalne povezanosti i intelektualne zrelosti, Bog šalje posljednju Objavu koja više nije partikularna, već univerzalna, upućena cijelom čovječanstvu za sva vremena. Kur'an ne donosi novi moralni kodeks u smislu da zabranjuje ono što je suštinski bilo dobro, već uspostavlja savršen, nepromjenjiv ustav ljudskog življenja, čiji je tekst, za razliku od svih prethodnih, Bog eksplicitno obećao zaštititi od svake izmjene: „Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.“ (Al-Hidžr, 9).

Gledati na Kur'an sa podsmijehom ili skepticizmom samo zato što dolazi hronološki poslije Biblije, metodološki je jednako promašeno kao što bi za Mojsijeve sljedbenike bilo promašeno da odbace Isusa i Evanđelje s pitanjem: „Što to Isus ima novo za reći, a što Bog već nije rekao u Tori?“ Isus je došao da ispuni i pojasni Zakon, a Muhammed, a.s., dolazi da taj Zakon zapečati i učini ga vječnim. Sadržaj Kur'ana nije kontradikcija Bibliji, on je njeno oslobađanje od historijskih kontingencija i njeno uzdignuće u formu Apsoluta. Razumjeti Kur'an znači razumjeti da Bog nije progovorio ponovo zato što je prvi put pogriješio, već zato što čovjek prvi put nije uspio sačuvati Njegovu riječ u njenoj iskonskoj čistoti.

Od svake izmjene... Ozbiljno?

Pitanje o tome kako je mijenjan Kuran zahtijeva razdvajanje tradicionalnog islamskog vjerovanja od nalaza moderne povijesne i arheološke znanosti. Dok ortodoksni islam naučava da je Kuran savršeno i nepromijenjeno očuvan od riječi do riječi, povijesna znanost, tekstualna kritika i rani islamski izvori (poput Hadisa) pokazuju da je tekst prošao kroz proces standardizacije, uređivanja, uništavanja ranih verzija i evolucije pisma.Proces oblikovanja i mijenjanja Kurana odvijao se kroz nekoliko ključnih povijesnih faza:
1. Početna faza: Usmena predaja i različiti dijalekti
U vrijeme proroka Muhameda (7. stoljeće), Kuran nije postojao kao jedna knjiga. Stihovi su pamćeni napamet ili zapisivani na komadima kože, kostima i palminom lišću. Prema samim islamskim izvorima, Kuran je objavljen na sedam različitih načina/dijalekata (Ahruf) kako bi ga različita arapska plemena lakše izgovarala. To znači da su od samog početka postojale varijacije u izgovoru i sinonimima.
2. Prva kompilacija i nestanak stihova (Kalif Abu Bakr)
Nakon Muhamedove smrti, u bitkama je poginuo veliki broj ljudi koji su znali Kuran napamet. Iz straha da tekst ne nestane, prvi kalif Abu Bakr naredio je da se svi zapisi skupe u jednu zbirku (Suhuf). Već u ovoj fazi, rani islamski izvori bilježe da su neki stihovi izgubljeni. Muhamedova supruga Ajša zabilježila je da su pojedini stihovi (poput onih o dojenju odraslih ili kamenovanju) nestali jer je papir pojela domaća životinja (koza) dok je obitelj tugovala za Muhamedom.
3. Utmanova cenzura i spaljivanje alternativnih Kurana (oko 650. god.)
Kako se islamsko carstvo širilo, među vojnicima iz različitih regija (Irak, Sirija) izbili su žestoki sukobi oko toga čija je verzija Kurana točna. Zbog toga je treći kalif, Utman (Uthman), odlučio nasilno standardizirati tekst. Utman je uzeo jednu verziju, prepisao je i proglasio jedinim službenim Kuranom.Spaljivanje konkurencije: Utman je izdao naredbu da se svi ostali prepisi, privatne zbirke i alternativne verzije Kurana spale. Razlike u surama: Najbliži Muhamedovi suputnici pobunili su se protiv Utmana. Primjerice, Ibn Masud (kojeg je Muhamed smatrao jednim od najboljih poznavatelja Kurana) odbio je predati svoju zbirku. Njegov Kuran imao je 110 sura (nedostajale su prva i posljednje dvije), dok je zbirka drugog uglednog suputnika, Ubeja ibn Kaba, imala 116 sura (uključivala je dvije sure kojih nema u današnjem Kuranu). Današnji Kuran ima 114 sura.
4. Razvoj arapskog pisma (Dodavanje točaka i samoglasnika)
Najstariji Kurani pisani su ranim arapskim pismom (Rasm ili Hiyazi) koje je bilo izrazito manjkavo. To je bilo "skeletno pismo" – sastojalo se samo od suglasnika i nije imalo točke (diakritičke znakove) niti oznake za samoglasnike.U tom pismu, jedno te isto slovo (crtica) moglo je značiti "b", "t", "th", "n" ili "y", ovisno o kontekstu.Tek krajem 7. i u 8. stoljeću, uvođenjem točaka i vokala, tekst je fiksiran. Međutim, prije tog fiksiranja, isti kostur teksta mogao se pročitati na više različitih načina, što je dovelo do razvoja različitih službenih čitanja (Qira'at), od kojih su najpoznatija Hafs (koristi se danas u većini svijeta) i Warsh (koristi se u Sjevernoj Africi). Između ovih verzija i danas postoje sitne razlike u riječima i značenju.
5. Arheološki dokaz: Palimpsest iz Sane (Jemen)
Godine 1972. u Jemenu je pronađena velika količina starih kuranskih rukopisa. Među njima je najvažniji Palimpsest iz Sane.
Palimpsest je dokument s kojeg je stariji tekst opran kako bi se preko njega napisao novi. Pomoću ultraljubičaste fotografije, znanstvenici su uspjeli pročitati donji (oprani) sloj teksta, koji datira iz sredine 7. stoljeća.Rezultat: Donji tekst sadrži jasne tekstualne varijacije u odnosu na današnji Kuran – drukčiji redoslijed sura, izmijenjene riječi, dodane ili obrisane fraze. Ovaj pronalazak je materijalni dokaz da su prije Utmanove cenzure postojale tekstualne verzije Kurana koje se razlikuju od današnje.Znanstveni zaključak je da Kuran nije nastao odjednom niti je ostao savršeno netaknut u vakuumu. Prošao je kroz ljudski proces selekcije, političke cenzure, uništavanja suprotstavljenih tekstova te jezične evolucije kako bi postao knjiga kakvu poznajemo danas.

[skupljac_zeljeza]

Islamska tradicija nikada nije skrivala da je Kur'an objavljen na "sedam ahrufa" (oblika/dijalekata). Naprotiv, to bilježe najvjerodostojniji hadisi od Buharije i Muslima. To nije bila anarhija u tekstu, već autorizirana olakšica od samog Poslanika Muhammeda za različita arapska plemena koja su govorila različitim dijalektima. Te varijacije koje su uključivale sitne razlike u izgovoru ili sinonimima bile su pod direktnom kontrolom Poslanika. Dakle, raznolikost je bila dio originalnog koncepta objave, a ne naknadna ljudska greška ili izmjena.

Dalje se miješaju dva različita pojma, fizički gubitak teksta i pravni koncept derogacije. Prema islamskom pravu i naukama o Kur'anu, određeni ajeti su tokom Poslanikovog života voljom Boga povučeni iz čitanja (tekst je ukinut, ali je propis nekad ostao, ili obrnuto). Spomenuti propisi o kamenovanju i dojenju odraslih bili su dio onoga što je pravno derogirano kao tekst prije Poslanikove smrti. Kada je Ebu Bekr sakupljao Kur'an, sakupljao je isključivo ono što je ostalo na snazi kao konačna objava. Usmena predaja stotina hafiza služila je kao filter, ni jedan zapisani komad kože nije prihvaćen ako ga grupa hafiza nije potvrdila po sjećanju. Koza koja jede papir ne može izbrisati tekst iz glava stotina ljudi.

Osmanov cilj nije bio mijenjanje teksta, već ujednačavanje izgovora kako bi se spriječio građanski rat među muslimanima ne-arapima koji su pogrešno čitali arapski kostur teksta zato što je arapsko pismo konsonantsko. Zbirke Ibn Mesuda (110 sura) ili Ubeja ibn Kaba (116 sura) bile su njihove privatne bilježnice. Ibn Mesud na početku nije zapisao prvu suru Fatihu i posljednje dvije ne zato što ih nije smatrao Božijom riječju, već zato što su bile toliko poznate i svakodnevno učene u namazu da je smatrao suvišnim da ih zapisuje u svoju privatnu zbirku. Ubej ibn Kab je u svoju bilježnicu zapisao dvije dove, Kunut dove koje su se učile na namazu. Za njega su to bile bilješke, a ne zasebne sure Kur'ana.

Kada je komisija koju je predvodio Zejd ibn Sabit, glavni Poslanikov pisar, radila standardizaciju, koristili su rigorozne metode provjere. Na kraju su se svi ashabi uključujući Ibn Mesuda i Aliju ibn Ebi Taliba, složili da je Osmanov tekst savršen i potpun. Spaljivanje starih zapisa bio je čin zaštite jedinstva, a ne uništavanje dokaza.

Arapski skeletni tekst služio je samo kao pomoćno sredstvo za pamćenje, a ne kao primarni izvor iz kojeg se učilo. Ljudi nisu sjedili i pogađali da li piše "b", "t" ili "j", oni su tekst već znali napamet od svojih učitelja, a učitelji od Poslanika. Različita službena čitanja, kiraeti direktno sežu do spomenutih sedam dijalekata. Razlike između Hafsa i Warsha ne mijenjaju teologiju, zakone niti historijske izvještaje Kur'ana, radi se o nijansama u izgovoru npr. maliki vs meliki – Vladar vs Kralj, koje međusobno dopunjuju značenje, a ne suprotstavljaju mu se.

Naučnici i učenjaci uključujući i nemuslimanske stručnjake poput Sadeghija i Goudarzija koji su analizirali rukopis zaključili su da gornji tekst savršeno odgovara Osmanovom standardnom tekstu. Šta je donji 'oprani' tekst? To je upravo primjer jedne od onih privatnih, pred-Osmanovskih zbirki koje su postojale prije standardizacije.

Ono što kritičari nazivaju "ljudskim procesom selekcije, cenzure i evolucije", islamska nauka definiše kao precizno dokumentovan, institucionalni proces sakupljanja i očuvanja usmene objave u pisanoj formi, pod vodstvom ljudi koji su tu objavu lično čuli od Poslanika. Na kraju, čak i najkritičniji zapadni orijentalisti poput Johna Burtona ili Phillipa Hittija, priznaju da je tekst koji danas imamo u rukama u potpunosti onaj tekst koji je izašao iz Osmanove redakcije u 7. stoljeću. Osman je započeo zvaničnu standardizaciju i umnožavanje Kur'ana otprilike 19 do 21 godinu nakon preseljenja Muhammeda a.s.tako da nisu prošla stoljeća nego su Kur'an zapisali ashabi/prijatelji/savremenici Muhammeda a.s. još od prvih ajeta Objave u Mekki dok je bilo tajno pozivanje u islam.

Razlike u donjem tekstu, drukčiji redoslijed sura ili korištenje sinonima, potvrđuju tradiciju o postojanju sedam ahrufa i objašnjavaju zašto je Osman morao reagovati i ujednačiti tekst. Pronalazak iz Sane ne dokazuje da je današnji Kur'an izmijenjen, već potvrđuje da je Osmanov proces standardizacije bio stvaran historijski događaj koji je uspješno očuvao jednu, Poslanikom autorizovanu verziju, dok su varijacije izbrisane radi jedinstva.

[teodati]

Ti pitas pogresnog covjeka. Ja ne vjerujem u bajku zvanu Biblija ali mozda da popricas sa clanovima 7th Adventist i Pentecostal crkvi koje ukupno imaju preko 100 miliona clanova. I onda pitaj njih zasto tumace bibliju drugacije od tebe?

I zasto uopste imate preko 40 hiljada varijanti iste vjere? I vjerujem da si ti sebi jedini ispravan krscanin kao sto je i Zeljezni ispravni musliman.

Svak svoju verziju metafora ima ali to je jedna univerzalna poruka. How yes no.

Tvrdiš da je Biblija bajka, a na osnovu čega, ničega?

To je tvoje mišljenje, ali nekoliko milijardi ljudi drugačije misli.

Problem je u tome što nitko do sada Bibliju nije razumio do kraja, zato postoje mnoga različita tumačenja istoga teksta iz Biblije.

Koliko znam uskoro će doći nova Objava, kojoj neće biti temelj vjera u Boga, nego znanje o Bogu, tako da će svi ljudi znati za jedinoga pravoga Boga koji zbilja postoji.