Takozvani komandanti/generali

[Danguba]

Bivša JNA je bila mastodont koji se degenerisao još puno prije raspada bivše SFRJ. Oficiri i podoficiri JNA su bili najgori mogući ološ (čast izuzetcima kojih je jako malo) selektiran tako da su birani najgori primitivci iz najvećih pripizdina bivše države, manijaci, sadisti, kompleksaši željni moći i vlasti. Oni koji to nisu bili sistem školovanja i obuke ih je nastojao prevaspitati u ove prethodno pobrojane. Jedini zadatak uz more privilegija i enormno visoke plate i penzije im je bio sačuvati državu koja im je to omogućila, kako su ga izvršili vidimo danas. Jedino zajedničko u čemu su svi bili dobri je bilo sadističko zlostavljanje dječaka, čitaj regruta koji su tek stekli punoljetstvo i vlastitih žena i djece. Očekivati da će ti takvi odbraniti zemlju, narod i izboriti slobodu bilo je iluzorno.

Ili si mlad ili neke stvari nisi poznavao ili je ovo samo tvoje misljenje.

[DebelinJoe]

Nadjem ovo negdje na internetu...

Sasko Fetahagic - Kromolj
Prvi stade Avdić, komandir čete koji je išao ispred nas. A i mi. Kao ukopani. Četvorica vodiča – izviđača produžiše naprijed na zadatak prema njihovom dogovoru. Meni je šanuo da sa svojima čekam tu, a on se vrati možda i dvadesetak metara do ostatka čete. Osvrćem se oko sebe, ama i da nije mrak ne bih vidjeo nigdje pogodan zaklon. Tišina je sablasna. Ona trojica meni dodijeljenih već su na travi. Možda dva metra ispred nazirem neko udubljenje. Mislim “bolje išta nego ništa” i ubacim se tu u ležeći položaj. Gdje ću nego pravo u golemu baru koja kao da je samo mene čekala. Sredina je ljeta 1992.godine. Jaka kiša je padala čitav dan. Malo je kao utihnula kad smo se kretali od kasarne Maršala Tita do nebodera u Jukićevoj ulici. Tu smo predahnuli i čekali. Onako mokri. Ali kad zalegoh tek tad osjetih vodu neposredno na koži. Trenutno i direktno. Sve je u vodi, samo je glava na suhom, ali i ona mokra.
Za trenutak me vrati na dane kao nekad u Orebiću, početkom sedamdesetih godina. Mute, Fudo, Smolja, Lula, Boro, Milan, Adžul. Mijenjao se sastav. U pličaku okrenuti prema moru i Korčuli..Svaki sa studenom beogradskom pivarom u ruci zarađenoj na remiju. Bijaše pravilo da zadnja dva plaćaju. ali i ta pravila su uspostavljena da se naruše. Da su se poštovala ne bi se nikad ništa ni popilo – otegne se remi.
Šta je - tu je - mislim, nek’ ostane voda jedini problem. Pred nama voćnjak, naziru se crni obrisi stabala. Dalje je Kromolj. Kako doći gore? I gdje li su četnici? Eeee, odgovore na ta pitanja traže ona četvorica. “Stari” vodi jer kažu, poznaje taj dio k’o svoj džep. Ja sam sa trojicom i nosilima na rasklapanje raspoređen ovdje ako zatreba. Malo iza nas su ostali iz prve čete. Čekaju. Kao i mi uostalom.
Gledam gdje je moja ekipa? Da li smo raspoređeni u dogovorenim parovima? Kako ćemo koristiti nosila, ako zatreba. A valjda neće trebati? Kako postadoh bolničar? I to glavni. Lako. To poslijepodne pozvali me u ambulantu. Tamo doktor koji još nije diplomirao, valjda četvrta godina. Tu je i Vilić Nedžad iz komande. Prvo Vilić objašnjava ono što sam i sam znao, da kad smo na liniji svaka smjena ima dovoljno naoružanja, koje ostaje tamo na toj liniji. Jedino prva četa ima sopstveno naoružanje i nosi ga sa sobom. E sad i novost – ako negdje krenu u akciju treba im pomoć u bolničarima. Pita šta mislim o tome? Sliježem ramenima. Onda doktor uskače sa svojom pričom da su oni mislili o tome i zaključili da bi ja u toj ulozi bio dobar. Ja kažem da je moje jedino iskustvo u tom smislu završen kurs prve pomoći kad sam polagao vozački ispit… Vilić ode, sa pozdravom i onim “ja vam više ne trebam”. Doktor zauzima mjesto iza drugog stola. Slijedim ga pogledom i tek tad spazih “slaid projektor” što bijaše samo jedna od mnogih spravica ostavljenih u Kasarni. Mislim, bože gdje li su zaglavili oni bijeli klaviri. Iz zgrade preko puta ove, a prema komandnom centru ZTP. Bilo ih je hipten. U ambalaži, neotpakovani. “Gledaj ‘vamo - ne pušta me doktor - trebaće ti ovo.” Tako mi se smjenjuje malo slika pred očima, malo doktorove priče u ušima.. Pa se to sve izmješa, a šta će ispasti bolje da i ne provjeravam. Onda dovedoše još trojicu, sa kojima su valjda ranije dogovorili, pa sve ponovo.
Slika 2 - Na mjestu bijele kuće je bio PAM-slikano 2012.
Iz razmišljanja me trznuše bljesak i eksplozija. Udariše me istovremeno. Možda stotinjak metara ispred nas, negdje u voćnjaku. I vrisak. Jedan. Tišina potraja nekoliko sekundi, a onda nasta tutanj. Trojica naših odozgo sjuriše posrčući i padajući. Zaustavljamo ih bez uspjeha. Profuraše nadole. Malo ispod nas sudariše se sa nekom grupom iz čete koja je pošla prema gore. I mi se spustimo do njih sa nosilima, ako ima ranjenih. Kažu da ima. Daj nosila. Rasklopismo ih, oni nekoga staviše na njih….Drugi uzeše za rukohvate - “To je naša raja, mi ćemo ih nositi,” kažu. A dole je i koliko-toliko sigurnije, mrmljam ja za sebe. I sjuriše se niz Betaniju prema garažama u Jukićevoj. Učini mi se da ih je bilo više nego što treba nosača.
Komandir Avdić ustanovi da se vođa grupe, onaj stari, nije vratio. Dvojica su ranjena, jedan ostao neokrznut. Naletili na minu. Ne znaju ništa za četvrtog, koji je vodio i išao prvi. Četnici potpuno mirni. Ne ispaljuju ni metka. Misle da je na minu nagazila životinja? A prije će biti da nas navlače da krenemo, a oni nas dočekaju spremni, na rezervnom položaju? Avdić sa dvojicom koju je sam odabrao ode da vidi šta se desilo sa vođom izviđačke grupe. Ubrzo se vratiše. Bili su na mjestu ekspolzije. Nema onog starog, ni ranjenog, ni mrtvog. Nestao? Ovi što nas vode nisu sigurni šta dalje. Kontaktiraju preko motorole sa komandom u Jukićevoj. Ali dok se ne donese odluka ugurasmo se u oštećenu glavnu zgradu ” UPI Ekonomije” – tako je nazvaše.
Slika 3 - UPI Ekonomija-slikano 2012.
Ubrzo poće svitati. Zgrada je potpuno na čistini. Okružena visokom travom, ali vidljiva sa svih strana. Unutra smo sigurni ako nas ne primjete. Nema nam mrdanja do slijedećeg mraka. Rekoše nam gdje imamo na raspolaganju nešto kao WC, u slučaju potrebe. Meni ni na kraj pameti. Sve se zamrzlo, zajedno sa onom vodom na meni. Od straha, valjda. Tresem se i cvokoćem, k’o kockice leda u časi kad u nju sipaš “Chivas” . Skidam odjeću do pasa. Da se makar malo osušimo i ja i ona. Pantalone i čizme ostaju na meni. Moram biti spreman na sve, ako zatreba. I drugi nastoje da suhnu i sebe i odjeću .
Vatru ne smijemo naložiti. Ni slučajno. Sjedimo ili ležimo, prema izboru. Pušači se griju pušeći. Jedan dobacuje da je puno dima od cigara opasno, mogu nas kužnuti. “Pušite na smjenu”, kaže. Da li misli ozbiljo il’ se zeza? “E još nam samo i ovo ukini” – odgovaraju prozvani. Vidim da su dobra raja i da se u ovom svemu pokušavaju našaliti. Djelomično i uspjevaju. Neki otvaraju lanč pakete… nešto se i pojede, podijeli, zamjeni. Jedan se žali da je opet dobio krmetinu. Iz čoška stiže prijedlog da trkne gore kod “komšija” i zamjeni.. ..Zadrijemah ..i neko mi šapuće:
E ne može tako gospodine Saško. Tvoja druga četa na Zlatištu, a ti u kasarni uzivaš danima. Pregledao si koljeno u Vojnoj bolnici i to kod dr. Raiba Salihefendića koji te k’o ne poznaje. Valjda misli da hoćeš nešto, a ne daješ ništa. Što nije u redu, ali koljeno jeste. Trkneš i do kuće. Vidiš svoje – svi živi i zdravi nakon one granate u krov. Odneseš im koje drvce, bočicu vode, koliko-toliko im olakšaš ovaj teror. Ama, to se mora platiti, mislim. Nema ništa na lijepe okice. Noći su te koje naplaćuju… Eto prije dvije noći podijelili vam one lanč pakete, cigare i one crvene trake od pocjepanih zastava da se vežu - za raspoznavanje, ukrcali vas na kamione pa pravo do Bosnalijeka. Čekali u neznaju i neizvijesnosti nekoliko sati na groblju Bare neposredno iza kapela. Sakrili se kako se k’o snašao. Pa nas vratili. Sinoć nam opet podijeli sve isto. Pakete i cigare što dobismo jučer oni zaboravili, a mi ušićarili. I opet kamionom donekle, a onda preko groblja do na Šip, ispod Kobilje Glave. Tu je bilo malo običnije između oštećenih ili uništenih kuća. Ugurasmo se u neke razbacane garaže. Ima i ljudi koji tu žive .. Nemaš pojma šta se dešava i šta se čeka. Već je bilo skoro svanulo kad komandant Ruždija Ražanica saopšti da se povlačimo. Čujemo da neka druga grupa nije došla na vrijeme na dogovoreno mjesto da napadne četnike na području Kromolja. Vraćamo se u neredu, svaka grupa za sebe. Grupa u kojoj sam i ja sve sami “stranci”. Ovi koji poznaju teren i mjesta na kojima djeluju njihovi snajperi nam daju savjete i negdje se izgube. Mi zbunjeno čekamo iza klesarske radionice, a blizu razvaljene ograde groblja. Možemo uči, ali kuda nastaviti dalje? Uto se pojavi i Mujić, zamjenik komandira prve čete. “Za mnom! Razvucite se, i bez zastajkivanja do mjesta gdje ću vas ja sačekivati.”
Osjetih ruku na ramenu. Otvorim oči. Isprepadan. Ugledam Mujića. Šta je sad ovo? San ili java. Ali glas me uvjeri da on nije u mislima nego ispred mene - “Evo obuci, broj 42 “, i pruža mi original zapakovanu košulju. Dijeli i još ponekom. Saznadoh da je neko našao u jednoj od okolnih manjih kuća u sklopu “Ekonomije” dvadesetak novih košulja. Ovi što sve znaju misle da su spremljene za svadbu, ili da su ukradene i zaštekane. Sretni i spretni nalazač podijelio svojoj raji, a ostatak, sad on sakrio da ponese.Kad je Mujić vidjeo da neki oblače nove košulje, bilo mu interesantno da je nađeno tačno u broj prema toj grupi, pa se malo raspitao i prošvrljao okolo. To što je našao podijelio nama u drugoj prostoriji. Opet se vrati. Ovaj put mi nosi debele čarape i zeleni radnički manti. “Brko,” kaže mi - ”skini ti to slobodno, prije će se osušiti. Odavde ne mrdamo do mraka ni po koju cijenu.”
Slika 1 - KMT
Za divno čudo dan je bio miran. I povremeno sunčan, pa mrak dođe malo kasnije nego se nadasmo. Napokon vijugava kolona krenu kroz visoku nepokošenu travu, spusti se do Jukićeve i pored Bosnalijeka nastavi željezničkim šinama, povremeno se provlačeći između oštećenih ili uništenih vagona, do Nove željezničke stanice da bi završila u kasarni Maršala Tita.
Epilog:
- Sudbinu starog vodiča – izviđača do mog odlaska iz Grada u novembru 1997.g nisam doznao.
- Ona dvojica su bila samo lakše ranjena i oporavili su se bez problema i poslijedica.
- Povratkom u kasarnu Maršala Tita završena je moja jednokratna uloga bolničara, jer sam uskoro vraćen u drugu, Zdravkinu četu

[DebelinJoe]

Vidi Šabane Murate, živ još...

[DebelinJoe]

Zanimljiv esej autora Elvedina Nezirovića.

Vrijedi pročitati.

https://elvedinnezirovic.ba/neretva-93-neuspjeh/

Neretva ’93: neuspjeh
Međugorje – Mostar

Srijeda, 12. maj, 1993. godine

Htio je da uđe u opsjednuti istočni dio Mostara. Osjećao je da to duguje njegovim braniocima, morao im je dati do znanja da u ovoj agresiji nisu sami i ostavljeni, da je uz njih.

Usprkos Sporazumu o prekidu neprijateljstava,[1] koji je tog poslijepodneva potpisao s Petkovićem, dugo je morao uvjeravati Morillona da mu osigura pratnju. Tvrdoglavi Francuz je na kraju ipak popustio i stavio mu na raspolaganje jednog poručnika Španskog bataljona UN-a i vozilo, naglasivši da mu ne može garantovati sigurnost.

Dok su se truckali magistralnim putem prema Mostaru, posmatrao je poručnikov odraz u retrovizoru. Nije znao zašto, ali vjerovao je tom omalenom čovjeku, možda zbog duge, prosijede brade koja je izgledala kao da je iznikla iz lica nekog proroka.

Liniju razdvajanja, koja se protezala duž Bulevara narodne revolucije i ulice Alekse Šantića, uočio je s jednog zavoja iznad grada: gotovo savršeno prava, vatrom i dimom povučena crta iza koje je počinjalo ono što bi najprimjerenije bilo nazvati paklom istočnog Mostara. Teška artiljerija odvaljivala je gromade kamenja i betona sa stambenih objekata, gorjeli su krovovi, podovi, stolarija, eksplozije su odjekivale jedna za drugom sijući smrt, zatirući sve što se nalazilo u njihovom domašaju. Sablast upravo potpisanog Sporazuma lebdjela je iznad grada kao duša nekog mrtvorođenčeta.

U sivim i crnim klobucima dima nestajali su dugački sati pregovora koje je posljednjih mjeseci vodio s Petkovićem, isparavali su u predvečernje nebo sva data obećanja, sve nade da će uspjeti sačuvati savezništvo između dvaju vojski, da će razum ipak prevladati. Sada ništa više nije bilo bitno; otpočela je borba na život i smrt.

Uz izraze zapanjenosti koje je razmijenio sa svojim pratiocem, kroz njega minu neprijatno osjećanje da je ovo putovanje bilo greška i da je možda trebao poslušati Morillonov savjet i ostati u bazi Španskog bataljona UN-a, u Međugorju. Ali tada se sjetio riječi koje je tokom poslijepodnevnih pregovora uputio predstojniku Odjela odbrane u Hrvatskom vijeću odbrane, Bruni Stojiću. „Kada ste već toliko superiorni, kulturni i hrabri, zašto ne uđete u Mostar“, pitao ga je onim plamtećim tonom, koji je obilježio njegovu jednogodišnju borbu na mjestu prvog čovjeka Oružanih snaga R BiH. „Ne možete, Stojiću, jer oni bolji vas čekaju tamo. S druge strane je civilizovanija, kulturnija i hrabrija vojska od vaše.“

Zbog te vojske, zbog onoga što je tog dana rekao, nije mu bio dozvoljen nikakav kukavičluk, makar mu ovo putovanje bilo posljednje u životu.

Odredište je bivalo sve bliže, ulice dijela Mostara zapadno od Bulevara i Šantićeve, koje su se doimale kao da su potpuno ravnodušne prema onome što se događalo samo nekoliko stambenih blokova dalje, usisavale su ga skupa s njegovim dilemama, razmišljanjima, žrtvovanjem, borbom, s bitkama jedne napaćene zemlje koja je u ovom nepravednom ratu pokušavala da odbrani i sačuva svoje različitosti, jer je jedino tako mogla da odbrani i sačuva samu sebe.

Godinama poslije, kada se pred kamerama Federalne televizije bude prisjećao tih dramatičnih trenutaka, bit će izuzetno ponosan na činjenicu da je bio jedini čovjek iz vojnog i političkog vrha Bosne i Hercegovine, koji je tokom desetomjesečne opsade uspio ući u istočni Mostar – grad kojemu nije bilo suđeno da nestane.


Fotograija je preuzeta s facebook stranice Memorijalnog centra Mostar

1

Inspekcijski tim. Krajem avgusta 1993. godine, stanje u istočnom dijelu Mostara bilo je krajnje alarmantno. Grad je nekako preživljavao usprkos Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijeću odbrane, koji su, dozirajući isporuke lijekova i humanitarne pomoći, otvarali i zatvarali dotok zraka napaćenom stanovništvu. Sve smjelije se počelo govoriti o pronalaženju hitnih rješenja za okončanje opsade u kojoj se nalazilo tada već šezdeset hiljada ljudi: nisu to više radili samo članovi mostarskog Ratnog predsjedništva i komande 4. korpusa Armije R BiH, nego po prvi put i Štab vrhovne komande u Sarajevu, kao i članovi predsjedništva BiH, uključujući i predsjednika Aliju Izetbegovića. Inicijativa za izvođenje operacije Neretva ’93 pokrenuta je na sastanku najviših dužnosnika Armije R BiH u Zenici,[2] iako odluka o privremenoj komandi za izvođenje operacije, zapravo, nikada nije donijeta ili barem nije donijeta formalno: jedina uredba koju je izdao komandant Štaba vrhovne komande, Rasim Delić, jeste Naređenje o formiranju stručno-inspekcijskog tima „radi koordinacije poslova i zadataka u zonama odgovornosti Četvrtog i Šestog korpusa“,[3] na čije čelo je postavljen u tom trenutku drugi čovjek Armije, načelnik Štaba, Sefer Halilović.

U svjetlu onoga što će uslijediti, konstatacija da nije postojala privremena komanda ili da nije postojala u teoriji, premda u stvarnosti jeste, različito je interpretirana, a u osnovi tog nesporazuma jesu oprečna tumačenja zadataka stručno-inspekcijskog tima u onom dijelu koji se odnosi na „rukovođenje borbenim dejstvima“[4] i upotrebu snaga u skladu s procjenom njihovih mogućnosti. Zvuči komplikovano, ali se sve može pojednostaviti i svesti na dvije osnovne dileme: prva je, da li je na osnovu Delićevog naređenja Halilović imao ili nije imao ovlasti da komanduje operacijom Neretva ’93? I druga: ako nije, da li je to mogao uraditi bez Delićevog znanja? To, naravno, nisu jedine dileme: nad svime što se dogodilo u pripremi i tokom izvođenja operacije Neretva ’93 lebdi mnoštvo neodgovorenih pitanja na koja s ove vremenske distance nije nimalo lakše odgovoriti nego je to bilo u jesen, 1993. Sve je, na neki način, toliko obavijeno maglom neprovjerenih informacija, glasina i očitih laži da se s apsolutnom sigurnošću može utvrditi tek nekoliko osnovnih činjenica od kojih je za napaćeno stanovništvo Mostara najvažnija jedna: operacija je doživjela potpuni fijasko, što znači da su 4. korpus i grad Mostar ostali u cestovnoj blokadi sve do marta 1994. godine i potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma.

Istureno komandno mjesto. Ključ za razrješenje navedenih dilema leži u nikada do kraja rasvijetljenoj činjenici o postojanju ili nepostojanju Isturenog komandnog mjesta Štaba vrhovne komande (IKM ŠVK) Oružanih snaga BiH, kojeg je prema svjedočenjima nekih svojih kolega (Rasim Delić, Fikret Muslimović, Zulfikar Ališpago, Salko Gušić), a kasnije i prema onome što je u predmetu protiv njega prezentiralo Haško tužilaštvo, Halilović oformio u prostorijama Upravne zgrade Hidroelektrane u Jablanici, unatoč tome što formiranje Isturenog komandnog mjesta, barem formalno, nije bilo u opisu zadataka koje je stručno-inspekcijski tim dobio Delićevim naređenjem, kao i unatoč tome što je i sam Halilović tokom suđenja pred Međunarodnim tribunalom pravde u Den Haagu za zločine počinjene u Uzdolu i Grabovici to negirao. Međutim, nepobitno je da se u pismenoj korespodenciji koja se tih dana odvijala između Halilovića i Štaba Vrhovne komande, te Halilovića i drugih komandanata u zonama odgovornosti Četvrtog[5] i Šestog korpusa, termin inspekcijski tim nigdje ne koristi, nego se umjesto njega koristi drugi termin: IKM ili IKM ŠVK. I sam Rasim Delić, koji u Naređenju o reorganizaciji jedinica izdatoj 1. septembra, dakle samo dan pošto je izdao Naređenje o formiranju stručno-inspekcijskog tima, u tački 7. također koristi izraz IKM: „Starješine sa IKM ŠVK pružit će stručnu pomoć komandama 4. i 6. korpusa pri realizaciji zadataka iz ovog Naređenja. U tom cilju, komande 4. i 6. korpusa ostvarit će potrebne kontakte sa starješinama IKM ŠVK OS RBiH.“[6]

Djeluje zbunjujuće, ali samo ako pretpostavimo da su Delićevo Naređenje od 30. avgusta svi tumačili doslovno, iako smo vidjeli da ga doslovno nije tumačio ni on sam, odnosno da u prevodu s vojničkog jezika odredbe tog Naređenja znače upravo ono što se u njemu eksplicitno ne spominje: komandovanje operacijom Neretva ’93. U tom slučaju, zbunjujućim postaje ono što se do maločas činilo sasvim jasnim, a to je tvrdnja Halilovićeve odbrane u Den Haagu da u Jablanici nije postojao nikakav IKM ŠVK, osim u onom smislu u kojem je to definiralo Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu „Grabovica i Uzdol“: kao termin koji se koristio u općem značenju, to jest kao termin kojim se označavala „lokacija na kojoj su se nalazile više starješine.“[7]

2

Halilovićeva smjena. Ove kontradikcije otvaraju čitavo tuce novih, vrlo intrigantnih pitanja, ali je za neuspjeh operacije jedno ipak posebno važno: kako je došlo do tolike netrpeljivosti između komandanta i načelnika Štaba vrhovne komande Oružanih snaga RBiH, Rasima Delića i Sefera Halilovića? I zašto tu netrpeljivost nisu mogli ostaviti po strani radi općeg dobra: radi spasa šezdeset hiljada ljudi koji su mjesecima već živjeli pod opsadom HVO-a i HV-a u istočnom dijelu Mostara? Odgovor na prvo pitanje moguće je dati, na drugo baš i ne: tri mjeseca prije početka operacije Neretva ’93 i mjesec dana nakon početka hrvatske agresije na Mostar i Hercegovinu, 8. juna 1993., Alija Izetbegović je na mjesto prvog čovjeka Oružanih snaga R BiH postavio Rasima Delića i to tako što je uveo funkciju komandanta Štaba vrhovne komande, čime je mjesto načelnika Štaba, na kojem je Halilović bio već godinu dana i koje je do tada bilo najvažnije u vojnoj hijerarhiji, učinio drugim po važnosti.[8] Bila je to vrlo osjetljiva odluka,[9] koju je Izetbegović donio mimo znanja Štaba i koju je u različitim prilikama uvijek drukčije obrazlagao, no opći je utisak da su uzroci smjene na čelu Armije i Oružanih snaga R BiH bili više stvar njegove lične procjene, nego ozbiljne vojno-bezbjedonosne analize, s čim se Halilović nikada nije pomirio. I zaista, reklo bi se da je smjenu s mjesta prvog čovjeka Oružanih snaga teško podnio, toliko teško da je nakon nje bio gotovo neprepoznatljiv: jedan od osnivača Patriotske lige BiH i vjerovatno ključna osoba za organizaciju otpora velikosrpskom agresoru na teritoriju čitave države, odjednom se pretvorio u nervoznog i destruktivnog oficira koji se teško mirio s činjenicom da je gurnut u stranu ili je barem Delićevo imenovanje za komandanta Štaba vrhovne komande on tako doživljavao.

U razgovoru s novinarom Šefkom Hodžićem, objavljenom u knjizi „Alija Izetbegović zvanično i nezvanično“, Izetbegovići razlozi za Halilovićevu smjenu mogli bi se sumirati u četiri osnovne tačke: 1. „Nije imao lične hrabrosti i nije mogao da sredi stanje u Sarajevu. (…) Mislim da nije mogao Caci, a ni Ćeli ništa“; 2. „Kod Sefera su se počele rađati političke ambicije“; 3. „Postojala je opasnost da upotrijebi vojsku u svoje političke ciljeve“; 4. „Stradanje dvadeset devet boraca na Trebeviću, 28. ili 29. maja. Sefer je, vjerovatno, naredio tu akciju“.[10] U Sjećanjima je ovim razlozima pridodao još jedan, nimalo određeniji u odnosu na prethodna četiri: nije imao „dovoljno autoriteta među vojnicima da bi se mogao nositi sa situacijom“.[11] Međutim, nije više nikakva tajna da su postojali i drugi razlozi, oni o kojima Izetbegović nikada nije javno govorio; među njima je svakako najčudniji, ali i daleko najvažniji, onaj da je odluku o smjeni Sefera Halilovića donio na izričit zahtjev Franje Tuđmana. To potvrđuje stenogram sa sastanka Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, održan 11. juna 1993., u Banskim dvorima, dakle, samo tri dana poslije Halilovićeve smjene, u kojem je Izetbegović Tuđmanu pojasnio da je Sefer Halilović „sada formalno načelnik štaba, da će „imati neke profesionalne dužnosti“, ali da „neće voditi pregovore, neće komandovati jedinicama, neće moći naređivati da se krene u akciju“, te da, konačno, „ne može ništa uraditi“;[12] također, to potvrđuje i zapisnik sa sjednice Predsjedništva R BiH održane 27. novembra 1993., na kojoj, tokom rasprave o dodjeli generalskih činova, Ejup Ganić u jednom trenutku kaže Harisu Silajdžiću: „Što se konkretno Sefera tiče, on je bio na čelu Armije, pa formirao Patriotsku ligu, itd… Njemu bi trebao da pripadne čin divizijskog generala, jer smo i mi s njim ovdje u Predsjedništvu radili, molim te, nisi bio ovdje. Znaš Harise, nije bilo oružja, pa ogroman pritisak Tuđmana i hrvatske politike da Sefera sklonimo u stranu, itd…“;[13] to potvrđuje i bivši Ministar za energetiku, rudarstvo i industriju u Vladi BiH, Rusmir Mahmutćehajić,[14] koji je u to vrijeme spadao u krug osoba od najvećeg Izetbegovićevog povjerenja i koji uopšte nije sumnjao da za tako krupnu odluku Izetbegović nema nikakvog uporišta, te da o njoj ne bi smio odlučivati niko izvan Predsjedništva BiH i Štaba vrhovne komande Oružanih snaga BiH.

Veliko je pitanje zašto bi Izetbegović pristao na Tuđmanov zahtjev za Halilovićevom smjenom; zašto bi pristao smijeniti komandanta vlastite vojske, koji je odigrao ključnu ulogu u odbrani zemlje od srpsko-crnogorskog agresora i koji je po njegovom vlastitom priznanju bio najbolji komandant kojeg je imao[15] i to na zahtjev predsjednika agresorske države? Odgovor može biti samo jedan: jer je i sam želio njegovu smjenu. A želio ju je, između ostalog, i zbog toga što mu je od prvoga dana s Halilovićem bilo teško, gotovo nemoguće sarađivati.

Ratovati ili pregovarati. Od sredine septembra 1991. godine, kada s činom majora napušta Jugoslavensku narodnu armiju i učestvuje u osnivanju Patriotske lige Bosne i Hercegovine, Halilović postaje jedna od najuglednijih osoba među svojim kolegama, kao i u krugu ljudi bliskih Aliji Izetbegoviću, da bi svega dvije godine poslije postao jedna od najomraženijih. Veliki je broj onih koji tu promjenu objašnjavaju Halilovićevim tajnim vezama sa sarajevskim ratnim podzemljem, što je on oduvijek negirao – često se dovodio i u vezu s navodnim državnim udarom koji su u julu mjesecu 1993. pokušali pripadnici 9. i 10. brdske brigade – ali sve i da te veze nisu postojale ili da ljudi bliski Izetbegoviću nisu tvrdili da jesu, na kraju bi vjerovatno završio isto: kao potčinjeni Rasimu Deliću.

Po prirodi otvoren, impulsivan i vrlo inteligentan, Halilović se nije ustručavao da pred Izetbegovićem prekorači granice verbalne pristojnosti ako je to u određenoj situaciji zahtijevala odbrana njegovih stavova i uvjerenja, što je kod poslovično mirnog Izetbegovića, naviknutog na servilnost svojih najbližih saradnika, vjerovatno stvaralo neprijatno osjećanje nepoštovanja i rađalo sumnje u Halilovićevu odanost. Radilo se, zapravo, o dvama osobnostima čije su se razlike ispoljavale i u najvažnijim pitanjima za odbranu zemlje; to se možda najbolje može vidjet na primjeru čuvenog Izetbegovićevog gesla Pregovarat ćemo kada god možemo, a ratovati samo kada moramo: u serijalu „Generali“,[16] kojeg je svojevremeno uradila i emitirala Federalna televizija, Halilović je objasnio zašto je to geslo mnogo puta bilo kobno po Bosnu i Hercegovinu, to jest da bi, po njemu, bilo puno bolje da je Izetbegović češće radio obrnuto: ratovao kada god može, a pregovarao samo kada mora.

Ali nije ih samo dijelio različit pristup odbrani od dvostrukog agresora: dijelilo ih je, možda čak i više, različito viđenje budućnosti Bosne i Hercegovine. U tom smislu bi se za Izetbegovića moglo reći da je pokušavao biti pragmatičan, odnosno da je nastojao da svoje stavove o budućem političkom uređenju zemlje prilagodi ratnoj realnosti, što je često izgledalo kao da zagovara upravo ona rješenja protiv kojih se cijelo vrijeme borio; Halilović je, s druge strane, u tome bio isključiv: on je Bosnu i Hercegovinu osjećao kao nedjeljivu i multietničku državu, ostajući do kraja dosljedan onome što je i sam Izetbegović nazivao idejom Bosne, iako je dojam da tu ideju nije najbolje razumio ili barem da ju je razumijevao na drukčiji način u odnosu na Halilovića, pa čak i na ono što ona uistinu jeste, o čemu sam već pisao u svom eseju „Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva“. Proces islamizacije[17] Armije R BiH, koji se počeo odvijati ubrzo nakon Delićevog dolaska na čelo Štaba vrhovne komande u izvjesnom smislu mi daje za pravo: svedena na svoj muslimanski sadržaj, Armija je bivala sve manje bosanskohercegovačkom, to jest sve više je bivala dijelom antibosanskohercegovačke ideološke matrice protiv koje se cijelo vrijeme borila.

Kako bilo, teško je vjerovati da je odluku o Halilovićevoj smjeni Alija Izetbegović donio na temelju pukih sentimenata, odnosno da je nije donio, između ostalog, i na temelju stajališta da je ideja cjelovite i multietničke Bosne i Hercegovine, koju je Halilović beskompromisno zastupao, postala potpuno iracionalna i politički nedostižna nakon hrvatske agresije na Mostar i Hercegovinu i nije nemoguće zamisliti da je to stajalište u jednom trenutku počeo dijeliti s Franjom Tuđmanom. Zagovornici Izetbegovićeve politike se vjerovatno neće složiti s takvim razumijevanjem stvari: neće se složiti da je Izetbegović Halilovića smijenio jer je znao da će mu biti prepreka u etničkoj podjeli zemlje na tri republike; ali niko ne može zanemariti činjenicu da se na temelju postojeće historiografije može izvući i sasvim suprotan zaključak: u svojoj političkoj retorici Izetbegović se nikada nije odrekao ideje o građanskoj, multietničkoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini; u svojoj predsjedničkoj praksi, međutim, možda upravo onda kada je smijenio Sefera Halilovića, on je od te ideje odustao.[18]

Dimna zavjesa. U vrijeme dok Sefer Halilović radi na izradi sheme odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, bivši potpukovnik Jugoslovenske narodne armije, Rasim Delić, i dalje se nalazi na dužnosti komandanta mješovitog artiljerijskog puka 4. korpusa JNA, u Lukavici. Tek osam dana nakon početka opsade Sarajeva, 13. aprila, Delić, koji cijelo vrijeme pokušava da shvati „šta se stvarno događa iza političke dimne zavjese u Bosni i Hercegovini“[19] i koji se tada nalazi na Isturenom komandnom mjestu 4. korpusa na Zlatištu, odlučuje da napusti JNA i priključi se Štabu Teritorijalne odbrane R BiH; činjenicu da je JNA napustio tako kasno, Halilović mu nikada nije prestao prigovarati.

Prigovor u određenoj mjeri stoji, jer u odnosu na Halilovića, Delić jeste napustio JNA dosta kasno, ali ne i prekasno: Skupština Savezne republike Jugoslavije tek je krajem maja i službeno proglasila Jugoslavensku narodnu armiju svojom vojskom, iako je, istini za volju, ona to neslužbeno bila još od proglašenja slovenske nezavisnosti i agresije na Hrvatsku. To, naravno, ne znači da mnoge pritužbe na Delićevo imenovanje za komandanta Štaba vrhovne komande Oružanih snaga R BiH nisu bile na mjestu; iako po prirodi miran i marljiv, Delić ničim nije odavao da je osoba s autoritetom i harizmom potrebnima za tako odgovoran posao. Naprotiv, od dana kada se stavlja na raspolaganje Štabu Teritorijalne odbrane R BiH, njegova karijera odvija se uglavnom u sjenci oficira koji su predstavljali osovinu početnog otpora srpskoj agresiji: Hasana Efendića, Sefera Halilovića, Jovana Divjaka, Mustafe Hajrulahovića Talijana, Stjepana Šibera i drugih. Neke od njih, poput Šibera i Halilovića, Delić je poznavao iz JNA, no u Halilovićem slučaju to nije imalo nikakvog značaja; ni mjesec dana poslije, kada je Delić postao članom Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, a Halilović njenim čelnim čovjekom[20], odnos između njih nije otoplio, kao da su već tada slutili da će se među njima izroditi vrlo ozbiljno suparništvo, koje će prerasti u dubok i nepremostiv animozitet.

Za samo tri mjeseca na mjestu komandanta Štaba vrhovne komande, Delić je pokazao da iako nije najbolji komandant kojeg je Armija mogla imati u tako burnim vremenima – izgubio je Trnovo, Bjelašnicu, Rogoj, Igman, te dijelove slobodne teritorije Rogatice, Višegrada, Foče, Goražda i Rudog – barem je odan i čvrst vojnik, koji Izetbegovićeve odluke nikada ne dovodi u pitanje. Zauzvrat, imao je Izetbegovićevu naklonost, kao i naklonost njegovih ljudi u Štabu vrhovne komande, prije svih generala Fikreta Muslimovića i Sulejmana Vranja. No, činjenica je da mu nije bilo nimalo lako raditi, što zbog sukoba s Halilovićem, koji je ostao Načelnik štaba, što zbog činjenice da nije dovoljno dobro poznavao ljude na terenu.

Uz sve drugo, tu je bio i problem s odmetnutim dijelovima 9. i 10. brdske brigade, koji su predstavljali ogroman teret i Predsjedništvu R BiH i Štabu vrhovne komande, a sve je kulminiralo 2. jula, kada je došlo do otvorenog sukoba između pripadnika ovih dvaju brigada s Bataljonom Vojne policije 1. korpusa i jedinicama sarajevskog MUP-a; na kraju je sve okončano tako što je komandanta 10. brdske brigade, Mušana Topalovića Cacu i stvarnog komandanta 9. brdske brigade, Ramiza Delalića Ćelu (formalno je bio zamjenik komandanta), u zgradi Predsjedništva primio predsjednik Alija Izetbegović, ali je iznad ovog tragičnog događaja do danas ostao da visi jedan veliki upitnik: da li se radilo o spontanom izrazu nezadovoljstva dvojice glavnih ljudi sarajevskog ratnog podzemlja ili o pažljivo isplaniranoj akciji, pokušaju državnog udara, čiji je cilj bio smjena vojnog i političkog rukovodstva BiH? Dio oficira u Štabu vrhovne komande, računajući i Rasima Delića, čijeg su sina Cacini i Ćelini odmetnici tog dana zarobili i brutalno pretukli, smatrao je da se radilo o ovom potonjem, te da je iza svega stajao Sefer Halilović i upravo će ta sumnja trajno upropastiti i Halilovićevu vojničku karijeru, i njihov odnos, ali prije toga, vrlo vjerovatno, upropastit će ili će u najvećoj mjeri dovesti do propasti operacije cestovne deblokade istočnog dijela Mostara, Neretva ’93.

3

Snage koje idu za podjelom Bosne. U vrijeme kada Halilović stiže u Jablanicu, početkom septembra 1993., stanje u ovom dijelu Hercegovine krajnje je haotično, kako u vojnim, tako i u civilnim strukturama vlasti. Član Halilovićevog Stručno-inspekcijskog tima, general Rifat Bilajac, vrlo je slikovito to opisao: „Obišao sam cijelu slobodnu teritoriju. Svugdje postoje najmanje dvije struje. Ali jasno se zna ko je protiv koga i ko je u pravu, a ko nije. Samo mi u Konjicu ništa nije jasno. Ima šest struja, svak protiv svakog, a misliš da su svi u pravu“.[21]

U svakom slučaju, plan Štaba vrhovne komande bio je da se operacija Neretva ’93 okonča do 10. septembra, dakle u roku od desetak dana, što je, ispostavilo se, bilo apsolutno nemoguće, jer su se problemi na terenu redali jedan za drugim: najprije su jedinice Prvog korpusa, koje su trebale učestvovati u operaciji, kasnile tri dana s izlaskom iz Sarajeva da bi nakon pokolja hrvatskih civila u selu Grabovica,[22] u noći s 8. na 9. septembar, Ministar MUP-a, Bakir Alispahić, predložio da se operacija prekine. U zoru, prvog dana operacije, 13. septembra, pojedine jedinice uopće nisu krenule u izvršenje borbenih zadataka,[23] što je već u prvim satima dovelo u pitanje uspjeh čitavog poduhvata, nakon čega Halilović počinje sumnjati da se radi o sabotaži, o čemu sam pisao u prethodnim esejima;[24] ipak, odlučuje da nastavi po planu, ali već narednog dana doživljava novo razočarenje: Samostalni prozorski bataljon, koji je s dvadeset četiri sata zakašnjenja krenuo u akciju oslobađanja Prozora, zauzeo je selo Uzdol, nakon čega je došlo do novog zločina nad hrvatskim civilima.

Iste večeri, komandant Prvog korpusa, Vahid Karavelić, telegramom je od Halilovića zatražio da se zbog opasnosti od četničkog napada na Sarajevo, u glavni grad odmah vrate jedinice Drugog samostalnog bataljona 9. i 10. brdske brigade; vraćajući se te noći s terena u svoju bazu u Donjoj Jablanici, razočarani Halilović rekao je Šefki Hodžiću, ili je barem Šefko Hodžić zapisao da mu je Halilović rekao, da sumnja da je to baš tako kako Karavelić piše, „te da je to, možda, smišljena igra da ova ofanziva ne uspije.“ „Iza ovog vjerovatno stoje one snage koje idu za podjelom Bosne“, prenosi Hodžić Halilovićeve riječi, „a njima na ruku ne bi išle značajne vojničke pobjede od Gornjeg Vakufa do Mostara, a možda i Neuma.“[25]

Halilovićeve sumnje dijele i novinari Šefko Hodžić, koji gotovo u stopu prati Halilovića tokom operacije Neretva ’93, kao i Senad Avdić, koji je u tekstu objavljenom u sarajevskom sedmičnom listu Ljiljan 29. septembra 1993., zapisao da je osam dana ranije, 21. septembra, dakle samo dan nakon što je propao ključni trenutak za spajanje jedinica 4. i 6. korpusa, zagrebački muftija, Šefko Omerbašić, telefonom nazvao komandanta jedinice „Zulfikar“, Zulfikara Ališpagu i „naredio mu da prekine sa ofanzivom na Vrda i Gorance“; Omerbašić se pri tom pozvao na Harisa Silajdžića, koji je to navodno od njega tražio, te je pojasnio da je sve to dogovoreno na britanskom nosaču aviona Invincible.[26] Usprkos tome, operacija je nastavljena, ali je bez obzira na činjenicu da je imala određene uspjehe, istočni dio Mostara ostao u putnoj blokadi sve do aprila 1994. godine.

Još razloga za neuspjeh Neretve ’93. Nakon što su vojni i politički vrh države početkom oktobra prekinuli operaciju Neretva ’93, vojnička karijera Sefera Halilovića doživjela je potpuni sunovrat.Iako je odlukom Predsjedništva BiH u aprilu 1994. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala, još po povratku iz Jablanice bilo je jasno da ga se vrh Armije želio riješiti: mjesec dana je bio pod istragom za tzv. državni udar, a na teret su mu se stavljale i druge stvari, među kojima i zločin nad hrvatskim civilima u selu Grabovica, te navodno lažno izvještavanje Štaba vrhovne komande tokom operacije Neretva ’93. Usprkos tome što ove, kao ni druge optužbe nikada nisu dokazane, one su na neki način zapečatile Halilovićevu sudbinu u Štabu vrhovne komande, čega je i sam bio svjestan: još tokom isljeđivanja, smijenjen je s mjesta načelnika Štaba, da bi potom iz čistog dostojanstva odbio mjesto u Silajdžićevoj vladi, koje mu je ponudio Izetbegović. Na posljetku se prihvatio civilne funkcije predsjednika Udruženja građana BiH porijeklom iz Sandžaka, što je označilo i kraj njegovog vojničkog angažmana na odbrani zemlje.

Uz već spomenuti antagonizam prema Deliću, ostaje otvoreno pitanje u kojoj su mjeri na Halilovićevu moć rasuđivanja tokom operacije Neretva ’93 uticale i druge dvije bitne odrednice, koje se u ovom slučaju ne smiju zanemariti: tragična smrt njegove supruge, 7. jula 1993. godine – Halilović nikada nije prestao sumnjati da se radilo o atentatu kojeg su organizirali ljudi bliski Aliji Izetbegoviću, premda to nikada nije uspio sudski dokazati – te nepovjerenje koje je osjećao prema komandantu 4. korpusa, Arifu Pašaliću.[27] U sumiranju razloga za neuspjeh Neretve ’93, također treba imati u vidu i vremenski slijed događaja koji ukazuje na jednu bitnu koincidenciju ili možda pažljivo usklađen scenarij: Halilovićeva smjena s mjesta prvog čovjeka Oružanih snaga BiH uslijedila je mjeseca dana nakon otvorene agresije Republike Hrvatske na Mostar i Hercegovinu i neposredno prije nego su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Ženevi lansirali inicijativu o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine na tri republike – ovaj će prijedlog postati temelj budućeg Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana – čime bi ona, zapravo, postala Unija triju konfederalnih jedinica, s mogućnošću otcjepljenja nakon dvije godine. Na prvom bošnjačkom saboru, održanom u hotelu Holiday Inn, u Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993., za usvajanje ovoga plana zalagao se i Alija Izetbegović.

[DebelinJoe]

Ja logisticara u p.materinu...


https://www.klix.ba/vijesti/bih/preminu ... /260520151

Vojsci falilo svega, ne samo oružja...

[DebelinJoe]

https://www.fokus.ba/magazin/vremeplov/ ... e/3559269/

Do sada je ostalo nepoznato da je u vrijeme pada Srebrenice među bošnjačkim oficirima u Tuzli vladao pravi rat.

General Sead Delić, koji je zahvaljujući dobrim relacijama sa Izetbegovićevom SDA dobio čin generala i funkciju komandanta najvećeg korpusa u Armiji, unutar SDA je mjesecima pokušavao da se nametne kao “prvi general”.

Formiranje 24. divizije, koja je imala zonu odgovornosti upravo za podrinjski pojas, na površinu je izbacilo Saliha Saleta Malkića, koji nije imao “hipoteku” da je bio oficir JNA, što je opterećivalo Delića.

Strahovito brzo napredujući, Malkić je zaprijetio Seadu Deliću da će izgubiti prvo “mjesto do Alije”, tako da je na ovoj relaciji sijevalo baš u vrijeme kada je Orić iz Srebrenice stigao u Tuzlu.

Pad Srebrenice i smrt više od 7.000 ljudi u samo nekoliko dana nisu približili ova dva generala ni privatno ni službeno, tako da zbog njihove sitne svađe uopće nije postojala koordinacija jedinica Drugog korpusa i 24. divizije.

Tako se i desilo da na širem prostoru naselja Baljkovica, Križevići, Hemlijaši i Nezuk jedinice Armije uopće nisu bile pokrenute s ciljem probijanja obruča Mladićevih zločinaca, u kojem je ubijeno najmanje 1.500 ljudi.

Taj obruč, bar su tako govorili obavještajni podaci koji će kasnije biti potvrđeni, čuvalo je svega nekoliko stotina vojnika Vojske Republike Srpske!?

Istovremeno je na slobodnim teritorijama Sapne i Kalesije bilo angažirano oko 15.000 vojnika Armije.

Zbog svađe oficira Drugog korpusa, tokom pokolja nad Srebreničanima, niti jedan metak nije ispaljen na prostore pod srpskom kontrolom.

[toska]

Zanimljiv esej autora Elvedina Nezirovića.

Vrijedi pročitati.

https://elvedinnezirovic.ba/neretva-93-neuspjeh/

Neretva ’93: neuspjeh
Međugorje – Mostar

Spoiler

Show

Srijeda, 12. maj, 1993. godine

Htio je da uđe u opsjednuti istočni dio Mostara. Osjećao je da to duguje njegovim braniocima, morao im je dati do znanja da u ovoj agresiji nisu sami i ostavljeni, da je uz njih.

Usprkos Sporazumu o prekidu neprijateljstava,[1] koji je tog poslijepodneva potpisao s Petkovićem, dugo je morao uvjeravati Morillona da mu osigura pratnju. Tvrdoglavi Francuz je na kraju ipak popustio i stavio mu na raspolaganje jednog poručnika Španskog bataljona UN-a i vozilo, naglasivši da mu ne može garantovati sigurnost.

Dok su se truckali magistralnim putem prema Mostaru, posmatrao je poručnikov odraz u retrovizoru. Nije znao zašto, ali vjerovao je tom omalenom čovjeku, možda zbog duge, prosijede brade koja je izgledala kao da je iznikla iz lica nekog proroka.

Liniju razdvajanja, koja se protezala duž Bulevara narodne revolucije i ulice Alekse Šantića, uočio je s jednog zavoja iznad grada: gotovo savršeno prava, vatrom i dimom povučena crta iza koje je počinjalo ono što bi najprimjerenije bilo nazvati paklom istočnog Mostara. Teška artiljerija odvaljivala je gromade kamenja i betona sa stambenih objekata, gorjeli su krovovi, podovi, stolarija, eksplozije su odjekivale jedna za drugom sijući smrt, zatirući sve što se nalazilo u njihovom domašaju. Sablast upravo potpisanog Sporazuma lebdjela je iznad grada kao duša nekog mrtvorođenčeta.

U sivim i crnim klobucima dima nestajali su dugački sati pregovora koje je posljednjih mjeseci vodio s Petkovićem, isparavali su u predvečernje nebo sva data obećanja, sve nade da će uspjeti sačuvati savezništvo između dvaju vojski, da će razum ipak prevladati. Sada ništa više nije bilo bitno; otpočela je borba na život i smrt.

Uz izraze zapanjenosti koje je razmijenio sa svojim pratiocem, kroz njega minu neprijatno osjećanje da je ovo putovanje bilo greška i da je možda trebao poslušati Morillonov savjet i ostati u bazi Španskog bataljona UN-a, u Međugorju. Ali tada se sjetio riječi koje je tokom poslijepodnevnih pregovora uputio predstojniku Odjela odbrane u Hrvatskom vijeću odbrane, Bruni Stojiću. „Kada ste već toliko superiorni, kulturni i hrabri, zašto ne uđete u Mostar“, pitao ga je onim plamtećim tonom, koji je obilježio njegovu jednogodišnju borbu na mjestu prvog čovjeka Oružanih snaga R BiH. „Ne možete, Stojiću, jer oni bolji vas čekaju tamo. S druge strane je civilizovanija, kulturnija i hrabrija vojska od vaše.“

Zbog te vojske, zbog onoga što je tog dana rekao, nije mu bio dozvoljen nikakav kukavičluk, makar mu ovo putovanje bilo posljednje u životu.

Odredište je bivalo sve bliže, ulice dijela Mostara zapadno od Bulevara i Šantićeve, koje su se doimale kao da su potpuno ravnodušne prema onome što se događalo samo nekoliko stambenih blokova dalje, usisavale su ga skupa s njegovim dilemama, razmišljanjima, žrtvovanjem, borbom, s bitkama jedne napaćene zemlje koja je u ovom nepravednom ratu pokušavala da odbrani i sačuva svoje različitosti, jer je jedino tako mogla da odbrani i sačuva samu sebe.

Godinama poslije, kada se pred kamerama Federalne televizije bude prisjećao tih dramatičnih trenutaka, bit će izuzetno ponosan na činjenicu da je bio jedini čovjek iz vojnog i političkog vrha Bosne i Hercegovine, koji je tokom desetomjesečne opsade uspio ući u istočni Mostar – grad kojemu nije bilo suđeno da nestane.


Fotograija je preuzeta s facebook stranice Memorijalnog centra Mostar

1

Inspekcijski tim. Krajem avgusta 1993. godine, stanje u istočnom dijelu Mostara bilo je krajnje alarmantno. Grad je nekako preživljavao usprkos Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijeću odbrane, koji su, dozirajući isporuke lijekova i humanitarne pomoći, otvarali i zatvarali dotok zraka napaćenom stanovništvu. Sve smjelije se počelo govoriti o pronalaženju hitnih rješenja za okončanje opsade u kojoj se nalazilo tada već šezdeset hiljada ljudi: nisu to više radili samo članovi mostarskog Ratnog predsjedništva i komande 4. korpusa Armije R BiH, nego po prvi put i Štab vrhovne komande u Sarajevu, kao i članovi predsjedništva BiH, uključujući i predsjednika Aliju Izetbegovića. Inicijativa za izvođenje operacije Neretva ’93 pokrenuta je na sastanku najviših dužnosnika Armije R BiH u Zenici,[2] iako odluka o privremenoj komandi za izvođenje operacije, zapravo, nikada nije donijeta ili barem nije donijeta formalno: jedina uredba koju je izdao komandant Štaba vrhovne komande, Rasim Delić, jeste Naređenje o formiranju stručno-inspekcijskog tima „radi koordinacije poslova i zadataka u zonama odgovornosti Četvrtog i Šestog korpusa“,[3] na čije čelo je postavljen u tom trenutku drugi čovjek Armije, načelnik Štaba, Sefer Halilović.

U svjetlu onoga što će uslijediti, konstatacija da nije postojala privremena komanda ili da nije postojala u teoriji, premda u stvarnosti jeste, različito je interpretirana, a u osnovi tog nesporazuma jesu oprečna tumačenja zadataka stručno-inspekcijskog tima u onom dijelu koji se odnosi na „rukovođenje borbenim dejstvima“[4] i upotrebu snaga u skladu s procjenom njihovih mogućnosti. Zvuči komplikovano, ali se sve može pojednostaviti i svesti na dvije osnovne dileme: prva je, da li je na osnovu Delićevog naređenja Halilović imao ili nije imao ovlasti da komanduje operacijom Neretva ’93? I druga: ako nije, da li je to mogao uraditi bez Delićevog znanja? To, naravno, nisu jedine dileme: nad svime što se dogodilo u pripremi i tokom izvođenja operacije Neretva ’93 lebdi mnoštvo neodgovorenih pitanja na koja s ove vremenske distance nije nimalo lakše odgovoriti nego je to bilo u jesen, 1993. Sve je, na neki način, toliko obavijeno maglom neprovjerenih informacija, glasina i očitih laži da se s apsolutnom sigurnošću može utvrditi tek nekoliko osnovnih činjenica od kojih je za napaćeno stanovništvo Mostara najvažnija jedna: operacija je doživjela potpuni fijasko, što znači da su 4. korpus i grad Mostar ostali u cestovnoj blokadi sve do marta 1994. godine i potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma.

Istureno komandno mjesto. Ključ za razrješenje navedenih dilema leži u nikada do kraja rasvijetljenoj činjenici o postojanju ili nepostojanju Isturenog komandnog mjesta Štaba vrhovne komande (IKM ŠVK) Oružanih snaga BiH, kojeg je prema svjedočenjima nekih svojih kolega (Rasim Delić, Fikret Muslimović, Zulfikar Ališpago, Salko Gušić), a kasnije i prema onome što je u predmetu protiv njega prezentiralo Haško tužilaštvo, Halilović oformio u prostorijama Upravne zgrade Hidroelektrane u Jablanici, unatoč tome što formiranje Isturenog komandnog mjesta, barem formalno, nije bilo u opisu zadataka koje je stručno-inspekcijski tim dobio Delićevim naređenjem, kao i unatoč tome što je i sam Halilović tokom suđenja pred Međunarodnim tribunalom pravde u Den Haagu za zločine počinjene u Uzdolu i Grabovici to negirao. Međutim, nepobitno je da se u pismenoj korespodenciji koja se tih dana odvijala između Halilovića i Štaba Vrhovne komande, te Halilovića i drugih komandanata u zonama odgovornosti Četvrtog[5] i Šestog korpusa, termin inspekcijski tim nigdje ne koristi, nego se umjesto njega koristi drugi termin: IKM ili IKM ŠVK. I sam Rasim Delić, koji u Naređenju o reorganizaciji jedinica izdatoj 1. septembra, dakle samo dan pošto je izdao Naređenje o formiranju stručno-inspekcijskog tima, u tački 7. također koristi izraz IKM: „Starješine sa IKM ŠVK pružit će stručnu pomoć komandama 4. i 6. korpusa pri realizaciji zadataka iz ovog Naređenja. U tom cilju, komande 4. i 6. korpusa ostvarit će potrebne kontakte sa starješinama IKM ŠVK OS RBiH.“[6]

Djeluje zbunjujuće, ali samo ako pretpostavimo da su Delićevo Naređenje od 30. avgusta svi tumačili doslovno, iako smo vidjeli da ga doslovno nije tumačio ni on sam, odnosno da u prevodu s vojničkog jezika odredbe tog Naređenja znače upravo ono što se u njemu eksplicitno ne spominje: komandovanje operacijom Neretva ’93. U tom slučaju, zbunjujućim postaje ono što se do maločas činilo sasvim jasnim, a to je tvrdnja Halilovićeve odbrane u Den Haagu da u Jablanici nije postojao nikakav IKM ŠVK, osim u onom smislu u kojem je to definiralo Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu „Grabovica i Uzdol“: kao termin koji se koristio u općem značenju, to jest kao termin kojim se označavala „lokacija na kojoj su se nalazile više starješine.“[7]

2

Halilovićeva smjena. Ove kontradikcije otvaraju čitavo tuce novih, vrlo intrigantnih pitanja, ali je za neuspjeh operacije jedno ipak posebno važno: kako je došlo do tolike netrpeljivosti između komandanta i načelnika Štaba vrhovne komande Oružanih snaga RBiH, Rasima Delića i Sefera Halilovića? I zašto tu netrpeljivost nisu mogli ostaviti po strani radi općeg dobra: radi spasa šezdeset hiljada ljudi koji su mjesecima već živjeli pod opsadom HVO-a i HV-a u istočnom dijelu Mostara? Odgovor na prvo pitanje moguće je dati, na drugo baš i ne: tri mjeseca prije početka operacije Neretva ’93 i mjesec dana nakon početka hrvatske agresije na Mostar i Hercegovinu, 8. juna 1993., Alija Izetbegović je na mjesto prvog čovjeka Oružanih snaga R BiH postavio Rasima Delića i to tako što je uveo funkciju komandanta Štaba vrhovne komande, čime je mjesto načelnika Štaba, na kojem je Halilović bio već godinu dana i koje je do tada bilo najvažnije u vojnoj hijerarhiji, učinio drugim po važnosti.[8] Bila je to vrlo osjetljiva odluka,[9] koju je Izetbegović donio mimo znanja Štaba i koju je u različitim prilikama uvijek drukčije obrazlagao, no opći je utisak da su uzroci smjene na čelu Armije i Oružanih snaga R BiH bili više stvar njegove lične procjene, nego ozbiljne vojno-bezbjedonosne analize, s čim se Halilović nikada nije pomirio. I zaista, reklo bi se da je smjenu s mjesta prvog čovjeka Oružanih snaga teško podnio, toliko teško da je nakon nje bio gotovo neprepoznatljiv: jedan od osnivača Patriotske lige BiH i vjerovatno ključna osoba za organizaciju otpora velikosrpskom agresoru na teritoriju čitave države, odjednom se pretvorio u nervoznog i destruktivnog oficira koji se teško mirio s činjenicom da je gurnut u stranu ili je barem Delićevo imenovanje za komandanta Štaba vrhovne komande on tako doživljavao.

U razgovoru s novinarom Šefkom Hodžićem, objavljenom u knjizi „Alija Izetbegović zvanično i nezvanično“, Izetbegovići razlozi za Halilovićevu smjenu mogli bi se sumirati u četiri osnovne tačke: 1. „Nije imao lične hrabrosti i nije mogao da sredi stanje u Sarajevu. (…) Mislim da nije mogao Caci, a ni Ćeli ništa“; 2. „Kod Sefera su se počele rađati političke ambicije“; 3. „Postojala je opasnost da upotrijebi vojsku u svoje političke ciljeve“; 4. „Stradanje dvadeset devet boraca na Trebeviću, 28. ili 29. maja. Sefer je, vjerovatno, naredio tu akciju“.[10] U Sjećanjima je ovim razlozima pridodao još jedan, nimalo određeniji u odnosu na prethodna četiri: nije imao „dovoljno autoriteta među vojnicima da bi se mogao nositi sa situacijom“.[11] Međutim, nije više nikakva tajna da su postojali i drugi razlozi, oni o kojima Izetbegović nikada nije javno govorio; među njima je svakako najčudniji, ali i daleko najvažniji, onaj da je odluku o smjeni Sefera Halilovića donio na izričit zahtjev Franje Tuđmana. To potvrđuje stenogram sa sastanka Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, održan 11. juna 1993., u Banskim dvorima, dakle, samo tri dana poslije Halilovićeve smjene, u kojem je Izetbegović Tuđmanu pojasnio da je Sefer Halilović „sada formalno načelnik štaba, da će „imati neke profesionalne dužnosti“, ali da „neće voditi pregovore, neće komandovati jedinicama, neće moći naređivati da se krene u akciju“, te da, konačno, „ne može ništa uraditi“;[12] također, to potvrđuje i zapisnik sa sjednice Predsjedništva R BiH održane 27. novembra 1993., na kojoj, tokom rasprave o dodjeli generalskih činova, Ejup Ganić u jednom trenutku kaže Harisu Silajdžiću: „Što se konkretno Sefera tiče, on je bio na čelu Armije, pa formirao Patriotsku ligu, itd… Njemu bi trebao da pripadne čin divizijskog generala, jer smo i mi s njim ovdje u Predsjedništvu radili, molim te, nisi bio ovdje. Znaš Harise, nije bilo oružja, pa ogroman pritisak Tuđmana i hrvatske politike da Sefera sklonimo u stranu, itd…“;[13] to potvrđuje i bivši Ministar za energetiku, rudarstvo i industriju u Vladi BiH, Rusmir Mahmutćehajić,[14] koji je u to vrijeme spadao u krug osoba od najvećeg Izetbegovićevog povjerenja i koji uopšte nije sumnjao da za tako krupnu odluku Izetbegović nema nikakvog uporišta, te da o njoj ne bi smio odlučivati niko izvan Predsjedništva BiH i Štaba vrhovne komande Oružanih snaga BiH.

Veliko je pitanje zašto bi Izetbegović pristao na Tuđmanov zahtjev za Halilovićevom smjenom; zašto bi pristao smijeniti komandanta vlastite vojske, koji je odigrao ključnu ulogu u odbrani zemlje od srpsko-crnogorskog agresora i koji je po njegovom vlastitom priznanju bio najbolji komandant kojeg je imao[15] i to na zahtjev predsjednika agresorske države? Odgovor može biti samo jedan: jer je i sam želio njegovu smjenu. A želio ju je, između ostalog, i zbog toga što mu je od prvoga dana s Halilovićem bilo teško, gotovo nemoguće sarađivati.

Ratovati ili pregovarati. Od sredine septembra 1991. godine, kada s činom majora napušta Jugoslavensku narodnu armiju i učestvuje u osnivanju Patriotske lige Bosne i Hercegovine, Halilović postaje jedna od najuglednijih osoba među svojim kolegama, kao i u krugu ljudi bliskih Aliji Izetbegoviću, da bi svega dvije godine poslije postao jedna od najomraženijih. Veliki je broj onih koji tu promjenu objašnjavaju Halilovićevim tajnim vezama sa sarajevskim ratnim podzemljem, što je on oduvijek negirao – često se dovodio i u vezu s navodnim državnim udarom koji su u julu mjesecu 1993. pokušali pripadnici 9. i 10. brdske brigade – ali sve i da te veze nisu postojale ili da ljudi bliski Izetbegoviću nisu tvrdili da jesu, na kraju bi vjerovatno završio isto: kao potčinjeni Rasimu Deliću.

Po prirodi otvoren, impulsivan i vrlo inteligentan, Halilović se nije ustručavao da pred Izetbegovićem prekorači granice verbalne pristojnosti ako je to u određenoj situaciji zahtijevala odbrana njegovih stavova i uvjerenja, što je kod poslovično mirnog Izetbegovića, naviknutog na servilnost svojih najbližih saradnika, vjerovatno stvaralo neprijatno osjećanje nepoštovanja i rađalo sumnje u Halilovićevu odanost. Radilo se, zapravo, o dvama osobnostima čije su se razlike ispoljavale i u najvažnijim pitanjima za odbranu zemlje; to se možda najbolje može vidjet na primjeru čuvenog Izetbegovićevog gesla Pregovarat ćemo kada god možemo, a ratovati samo kada moramo: u serijalu „Generali“,[16] kojeg je svojevremeno uradila i emitirala Federalna televizija, Halilović je objasnio zašto je to geslo mnogo puta bilo kobno po Bosnu i Hercegovinu, to jest da bi, po njemu, bilo puno bolje da je Izetbegović češće radio obrnuto: ratovao kada god može, a pregovarao samo kada mora.

Ali nije ih samo dijelio različit pristup odbrani od dvostrukog agresora: dijelilo ih je, možda čak i više, različito viđenje budućnosti Bosne i Hercegovine. U tom smislu bi se za Izetbegovića moglo reći da je pokušavao biti pragmatičan, odnosno da je nastojao da svoje stavove o budućem političkom uređenju zemlje prilagodi ratnoj realnosti, što je često izgledalo kao da zagovara upravo ona rješenja protiv kojih se cijelo vrijeme borio; Halilović je, s druge strane, u tome bio isključiv: on je Bosnu i Hercegovinu osjećao kao nedjeljivu i multietničku državu, ostajući do kraja dosljedan onome što je i sam Izetbegović nazivao idejom Bosne, iako je dojam da tu ideju nije najbolje razumio ili barem da ju je razumijevao na drukčiji način u odnosu na Halilovića, pa čak i na ono što ona uistinu jeste, o čemu sam već pisao u svom eseju „Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva“. Proces islamizacije[17] Armije R BiH, koji se počeo odvijati ubrzo nakon Delićevog dolaska na čelo Štaba vrhovne komande u izvjesnom smislu mi daje za pravo: svedena na svoj muslimanski sadržaj, Armija je bivala sve manje bosanskohercegovačkom, to jest sve više je bivala dijelom antibosanskohercegovačke ideološke matrice protiv koje se cijelo vrijeme borila.

Kako bilo, teško je vjerovati da je odluku o Halilovićevoj smjeni Alija Izetbegović donio na temelju pukih sentimenata, odnosno da je nije donio, između ostalog, i na temelju stajališta da je ideja cjelovite i multietničke Bosne i Hercegovine, koju je Halilović beskompromisno zastupao, postala potpuno iracionalna i politički nedostižna nakon hrvatske agresije na Mostar i Hercegovinu i nije nemoguće zamisliti da je to stajalište u jednom trenutku počeo dijeliti s Franjom Tuđmanom. Zagovornici Izetbegovićeve politike se vjerovatno neće složiti s takvim razumijevanjem stvari: neće se složiti da je Izetbegović Halilovića smijenio jer je znao da će mu biti prepreka u etničkoj podjeli zemlje na tri republike; ali niko ne može zanemariti činjenicu da se na temelju postojeće historiografije može izvući i sasvim suprotan zaključak: u svojoj političkoj retorici Izetbegović se nikada nije odrekao ideje o građanskoj, multietničkoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini; u svojoj predsjedničkoj praksi, međutim, možda upravo onda kada je smijenio Sefera Halilovića, on je od te ideje odustao.[18]

Dimna zavjesa. U vrijeme dok Sefer Halilović radi na izradi sheme odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, bivši potpukovnik Jugoslovenske narodne armije, Rasim Delić, i dalje se nalazi na dužnosti komandanta mješovitog artiljerijskog puka 4. korpusa JNA, u Lukavici. Tek osam dana nakon početka opsade Sarajeva, 13. aprila, Delić, koji cijelo vrijeme pokušava da shvati „šta se stvarno događa iza političke dimne zavjese u Bosni i Hercegovini“[19] i koji se tada nalazi na Isturenom komandnom mjestu 4. korpusa na Zlatištu, odlučuje da napusti JNA i priključi se Štabu Teritorijalne odbrane R BiH; činjenicu da je JNA napustio tako kasno, Halilović mu nikada nije prestao prigovarati.

Prigovor u određenoj mjeri stoji, jer u odnosu na Halilovića, Delić jeste napustio JNA dosta kasno, ali ne i prekasno: Skupština Savezne republike Jugoslavije tek je krajem maja i službeno proglasila Jugoslavensku narodnu armiju svojom vojskom, iako je, istini za volju, ona to neslužbeno bila još od proglašenja slovenske nezavisnosti i agresije na Hrvatsku. To, naravno, ne znači da mnoge pritužbe na Delićevo imenovanje za komandanta Štaba vrhovne komande Oružanih snaga R BiH nisu bile na mjestu; iako po prirodi miran i marljiv, Delić ničim nije odavao da je osoba s autoritetom i harizmom potrebnima za tako odgovoran posao. Naprotiv, od dana kada se stavlja na raspolaganje Štabu Teritorijalne odbrane R BiH, njegova karijera odvija se uglavnom u sjenci oficira koji su predstavljali osovinu početnog otpora srpskoj agresiji: Hasana Efendića, Sefera Halilovića, Jovana Divjaka, Mustafe Hajrulahovića Talijana, Stjepana Šibera i drugih. Neke od njih, poput Šibera i Halilovića, Delić je poznavao iz JNA, no u Halilovićem slučaju to nije imalo nikakvog značaja; ni mjesec dana poslije, kada je Delić postao članom Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, a Halilović njenim čelnim čovjekom[20], odnos između njih nije otoplio, kao da su već tada slutili da će se među njima izroditi vrlo ozbiljno suparništvo, koje će prerasti u dubok i nepremostiv animozitet.

Za samo tri mjeseca na mjestu komandanta Štaba vrhovne komande, Delić je pokazao da iako nije najbolji komandant kojeg je Armija mogla imati u tako burnim vremenima – izgubio je Trnovo, Bjelašnicu, Rogoj, Igman, te dijelove slobodne teritorije Rogatice, Višegrada, Foče, Goražda i Rudog – barem je odan i čvrst vojnik, koji Izetbegovićeve odluke nikada ne dovodi u pitanje. Zauzvrat, imao je Izetbegovićevu naklonost, kao i naklonost njegovih ljudi u Štabu vrhovne komande, prije svih generala Fikreta Muslimovića i Sulejmana Vranja. No, činjenica je da mu nije bilo nimalo lako raditi, što zbog sukoba s Halilovićem, koji je ostao Načelnik štaba, što zbog činjenice da nije dovoljno dobro poznavao ljude na terenu.

Uz sve drugo, tu je bio i problem s odmetnutim dijelovima 9. i 10. brdske brigade, koji su predstavljali ogroman teret i Predsjedništvu R BiH i Štabu vrhovne komande, a sve je kulminiralo 2. jula, kada je došlo do otvorenog sukoba između pripadnika ovih dvaju brigada s Bataljonom Vojne policije 1. korpusa i jedinicama sarajevskog MUP-a; na kraju je sve okončano tako što je komandanta 10. brdske brigade, Mušana Topalovića Cacu i stvarnog komandanta 9. brdske brigade, Ramiza Delalića Ćelu (formalno je bio zamjenik komandanta), u zgradi Predsjedništva primio predsjednik Alija Izetbegović, ali je iznad ovog tragičnog događaja do danas ostao da visi jedan veliki upitnik: da li se radilo o spontanom izrazu nezadovoljstva dvojice glavnih ljudi sarajevskog ratnog podzemlja ili o pažljivo isplaniranoj akciji, pokušaju državnog udara, čiji je cilj bio smjena vojnog i političkog rukovodstva BiH? Dio oficira u Štabu vrhovne komande, računajući i Rasima Delića, čijeg su sina Cacini i Ćelini odmetnici tog dana zarobili i brutalno pretukli, smatrao je da se radilo o ovom potonjem, te da je iza svega stajao Sefer Halilović i upravo će ta sumnja trajno upropastiti i Halilovićevu vojničku karijeru, i njihov odnos, ali prije toga, vrlo vjerovatno, upropastit će ili će u najvećoj mjeri dovesti do propasti operacije cestovne deblokade istočnog dijela Mostara, Neretva ’93.

3

Snage koje idu za podjelom Bosne. U vrijeme kada Halilović stiže u Jablanicu, početkom septembra 1993., stanje u ovom dijelu Hercegovine krajnje je haotično, kako u vojnim, tako i u civilnim strukturama vlasti. Član Halilovićevog Stručno-inspekcijskog tima, general Rifat Bilajac, vrlo je slikovito to opisao: „Obišao sam cijelu slobodnu teritoriju. Svugdje postoje najmanje dvije struje. Ali jasno se zna ko je protiv koga i ko je u pravu, a ko nije. Samo mi u Konjicu ništa nije jasno. Ima šest struja, svak protiv svakog, a misliš da su svi u pravu“.[21]

U svakom slučaju, plan Štaba vrhovne komande bio je da se operacija Neretva ’93 okonča do 10. septembra, dakle u roku od desetak dana, što je, ispostavilo se, bilo apsolutno nemoguće, jer su se problemi na terenu redali jedan za drugim: najprije su jedinice Prvog korpusa, koje su trebale učestvovati u operaciji, kasnile tri dana s izlaskom iz Sarajeva da bi nakon pokolja hrvatskih civila u selu Grabovica,[22] u noći s 8. na 9. septembar, Ministar MUP-a, Bakir Alispahić, predložio da se operacija prekine. U zoru, prvog dana operacije, 13. septembra, pojedine jedinice uopće nisu krenule u izvršenje borbenih zadataka,[23] što je već u prvim satima dovelo u pitanje uspjeh čitavog poduhvata, nakon čega Halilović počinje sumnjati da se radi o sabotaži, o čemu sam pisao u prethodnim esejima;[24] ipak, odlučuje da nastavi po planu, ali već narednog dana doživljava novo razočarenje: Samostalni prozorski bataljon, koji je s dvadeset četiri sata zakašnjenja krenuo u akciju oslobađanja Prozora, zauzeo je selo Uzdol, nakon čega je došlo do novog zločina nad hrvatskim civilima.

Iste večeri, komandant Prvog korpusa, Vahid Karavelić, telegramom je od Halilovića zatražio da se zbog opasnosti od četničkog napada na Sarajevo, u glavni grad odmah vrate jedinice Drugog samostalnog bataljona 9. i 10. brdske brigade; vraćajući se te noći s terena u svoju bazu u Donjoj Jablanici, razočarani Halilović rekao je Šefki Hodžiću, ili je barem Šefko Hodžić zapisao da mu je Halilović rekao, da sumnja da je to baš tako kako Karavelić piše, „te da je to, možda, smišljena igra da ova ofanziva ne uspije.“ „Iza ovog vjerovatno stoje one snage koje idu za podjelom Bosne“, prenosi Hodžić Halilovićeve riječi, „a njima na ruku ne bi išle značajne vojničke pobjede od Gornjeg Vakufa do Mostara, a možda i Neuma.“[25]

Halilovićeve sumnje dijele i novinari Šefko Hodžić, koji gotovo u stopu prati Halilovića tokom operacije Neretva ’93, kao i Senad Avdić, koji je u tekstu objavljenom u sarajevskom sedmičnom listu Ljiljan 29. septembra 1993., zapisao da je osam dana ranije, 21. septembra, dakle samo dan nakon što je propao ključni trenutak za spajanje jedinica 4. i 6. korpusa, zagrebački muftija, Šefko Omerbašić, telefonom nazvao komandanta jedinice „Zulfikar“, Zulfikara Ališpagu i „naredio mu da prekine sa ofanzivom na Vrda i Gorance“; Omerbašić se pri tom pozvao na Harisa Silajdžića, koji je to navodno od njega tražio, te je pojasnio da je sve to dogovoreno na britanskom nosaču aviona Invincible.[26] Usprkos tome, operacija je nastavljena, ali je bez obzira na činjenicu da je imala određene uspjehe, istočni dio Mostara ostao u putnoj blokadi sve do aprila 1994. godine.

Još razloga za neuspjeh Neretve ’93. Nakon što su vojni i politički vrh države početkom oktobra prekinuli operaciju Neretva ’93, vojnička karijera Sefera Halilovića doživjela je potpuni sunovrat.Iako je odlukom Predsjedništva BiH u aprilu 1994. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala, još po povratku iz Jablanice bilo je jasno da ga se vrh Armije želio riješiti: mjesec dana je bio pod istragom za tzv. državni udar, a na teret su mu se stavljale i druge stvari, među kojima i zločin nad hrvatskim civilima u selu Grabovica, te navodno lažno izvještavanje Štaba vrhovne komande tokom operacije Neretva ’93. Usprkos tome što ove, kao ni druge optužbe nikada nisu dokazane, one su na neki način zapečatile Halilovićevu sudbinu u Štabu vrhovne komande, čega je i sam bio svjestan: još tokom isljeđivanja, smijenjen je s mjesta načelnika Štaba, da bi potom iz čistog dostojanstva odbio mjesto u Silajdžićevoj vladi, koje mu je ponudio Izetbegović. Na posljetku se prihvatio civilne funkcije predsjednika Udruženja građana BiH porijeklom iz Sandžaka, što je označilo i kraj njegovog vojničkog angažmana na odbrani zemlje.

Uz već spomenuti antagonizam prema Deliću, ostaje otvoreno pitanje u kojoj su mjeri na Halilovićevu moć rasuđivanja tokom operacije Neretva ’93 uticale i druge dvije bitne odrednice, koje se u ovom slučaju ne smiju zanemariti: tragična smrt njegove supruge, 7. jula 1993. godine – Halilović nikada nije prestao sumnjati da se radilo o atentatu kojeg su organizirali ljudi bliski Aliji Izetbegoviću, premda to nikada nije uspio sudski dokazati – te nepovjerenje koje je osjećao prema komandantu 4. korpusa, Arifu Pašaliću.[27] U sumiranju razloga za neuspjeh Neretve ’93, također treba imati u vidu i vremenski slijed događaja koji ukazuje na jednu bitnu koincidenciju ili možda pažljivo usklađen scenarij: Halilovićeva smjena s mjesta prvog čovjeka Oružanih snaga BiH uslijedila je mjeseca dana nakon otvorene agresije Republike Hrvatske na Mostar i Hercegovinu i neposredno prije nego su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Ženevi lansirali inicijativu o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine na tri republike – ovaj će prijedlog postati temelj budućeg Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana – čime bi ona, zapravo, postala Unija triju konfederalnih jedinica, s mogućnošću otcjepljenja nakon dvije godine. Na prvom bošnjačkom saboru, održanom u hotelu Holiday Inn, u Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993., za usvajanje ovoga plana zalagao se i Alija Izetbegović.

Sefer ovaki ili onaki, prođe 34 godine u tome.

Kao običan vojnik koji je pratio vijesti, nastupe, izjave vodećih ljudi i naravno Sefera, utisak je bio jasan i očit, trebalo je samo malo EQ.
Sefer Halilović nije bio dorastao situaciji, tj. poziciji na kojoj se našao.
Ništa neobično, vrlo česta situacija. Neko ima znanje, hrabrost, zasluge u pripremama odbrane ili sada posla, ali nije spreman za mjesto glavnog, komandata Armije ili direktora firme.
Kako i zašto do toga dolazi je posao psihologije i ne bih nagađao.

Ništa od ovoga ne umanjuje njegove vojničke vrijednosti i znanje već samo da nije bio pravi čovjek za to mjesto.
R. Delić je skroz drugi tip ličnosti, flegmatičan i po P.S. što je bila velika suprotnost od Seferove stalne i upadljive neurotičnosti.
Ovdje ću se ograditi i reći da su moje procjene laičke i naravno subjektivne, ali ništa u tom pogledu nisam promijenio tokom protekle 34 godine.

[DebelinJoe]

Zanimljiv esej autora Elvedina Nezirovića.

Vrijedi pročitati.

https://elvedinnezirovic.ba/neretva-93-neuspjeh/

Neretva ’93: neuspjeh
Međugorje – Mostar

Spoiler

Show

Srijeda, 12. maj, 1993. godine

Htio je da uđe u opsjednuti istočni dio Mostara. Osjećao je da to duguje njegovim braniocima, morao im je dati do znanja da u ovoj agresiji nisu sami i ostavljeni, da je uz njih.

Usprkos Sporazumu o prekidu neprijateljstava,[1] koji je tog poslijepodneva potpisao s Petkovićem, dugo je morao uvjeravati Morillona da mu osigura pratnju. Tvrdoglavi Francuz je na kraju ipak popustio i stavio mu na raspolaganje jednog poručnika Španskog bataljona UN-a i vozilo, naglasivši da mu ne može garantovati sigurnost.

Dok su se truckali magistralnim putem prema Mostaru, posmatrao je poručnikov odraz u retrovizoru. Nije znao zašto, ali vjerovao je tom omalenom čovjeku, možda zbog duge, prosijede brade koja je izgledala kao da je iznikla iz lica nekog proroka.

Liniju razdvajanja, koja se protezala duž Bulevara narodne revolucije i ulice Alekse Šantića, uočio je s jednog zavoja iznad grada: gotovo savršeno prava, vatrom i dimom povučena crta iza koje je počinjalo ono što bi najprimjerenije bilo nazvati paklom istočnog Mostara. Teška artiljerija odvaljivala je gromade kamenja i betona sa stambenih objekata, gorjeli su krovovi, podovi, stolarija, eksplozije su odjekivale jedna za drugom sijući smrt, zatirući sve što se nalazilo u njihovom domašaju. Sablast upravo potpisanog Sporazuma lebdjela je iznad grada kao duša nekog mrtvorođenčeta.

U sivim i crnim klobucima dima nestajali su dugački sati pregovora koje je posljednjih mjeseci vodio s Petkovićem, isparavali su u predvečernje nebo sva data obećanja, sve nade da će uspjeti sačuvati savezništvo između dvaju vojski, da će razum ipak prevladati. Sada ništa više nije bilo bitno; otpočela je borba na život i smrt.

Uz izraze zapanjenosti koje je razmijenio sa svojim pratiocem, kroz njega minu neprijatno osjećanje da je ovo putovanje bilo greška i da je možda trebao poslušati Morillonov savjet i ostati u bazi Španskog bataljona UN-a, u Međugorju. Ali tada se sjetio riječi koje je tokom poslijepodnevnih pregovora uputio predstojniku Odjela odbrane u Hrvatskom vijeću odbrane, Bruni Stojiću. „Kada ste već toliko superiorni, kulturni i hrabri, zašto ne uđete u Mostar“, pitao ga je onim plamtećim tonom, koji je obilježio njegovu jednogodišnju borbu na mjestu prvog čovjeka Oružanih snaga R BiH. „Ne možete, Stojiću, jer oni bolji vas čekaju tamo. S druge strane je civilizovanija, kulturnija i hrabrija vojska od vaše.“

Zbog te vojske, zbog onoga što je tog dana rekao, nije mu bio dozvoljen nikakav kukavičluk, makar mu ovo putovanje bilo posljednje u životu.

Odredište je bivalo sve bliže, ulice dijela Mostara zapadno od Bulevara i Šantićeve, koje su se doimale kao da su potpuno ravnodušne prema onome što se događalo samo nekoliko stambenih blokova dalje, usisavale su ga skupa s njegovim dilemama, razmišljanjima, žrtvovanjem, borbom, s bitkama jedne napaćene zemlje koja je u ovom nepravednom ratu pokušavala da odbrani i sačuva svoje različitosti, jer je jedino tako mogla da odbrani i sačuva samu sebe.

Godinama poslije, kada se pred kamerama Federalne televizije bude prisjećao tih dramatičnih trenutaka, bit će izuzetno ponosan na činjenicu da je bio jedini čovjek iz vojnog i političkog vrha Bosne i Hercegovine, koji je tokom desetomjesečne opsade uspio ući u istočni Mostar – grad kojemu nije bilo suđeno da nestane.


Fotograija je preuzeta s facebook stranice Memorijalnog centra Mostar

1

Inspekcijski tim. Krajem avgusta 1993. godine, stanje u istočnom dijelu Mostara bilo je krajnje alarmantno. Grad je nekako preživljavao usprkos Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijeću odbrane, koji su, dozirajući isporuke lijekova i humanitarne pomoći, otvarali i zatvarali dotok zraka napaćenom stanovništvu. Sve smjelije se počelo govoriti o pronalaženju hitnih rješenja za okončanje opsade u kojoj se nalazilo tada već šezdeset hiljada ljudi: nisu to više radili samo članovi mostarskog Ratnog predsjedništva i komande 4. korpusa Armije R BiH, nego po prvi put i Štab vrhovne komande u Sarajevu, kao i članovi predsjedništva BiH, uključujući i predsjednika Aliju Izetbegovića. Inicijativa za izvođenje operacije Neretva ’93 pokrenuta je na sastanku najviših dužnosnika Armije R BiH u Zenici,[2] iako odluka o privremenoj komandi za izvođenje operacije, zapravo, nikada nije donijeta ili barem nije donijeta formalno: jedina uredba koju je izdao komandant Štaba vrhovne komande, Rasim Delić, jeste Naređenje o formiranju stručno-inspekcijskog tima „radi koordinacije poslova i zadataka u zonama odgovornosti Četvrtog i Šestog korpusa“,[3] na čije čelo je postavljen u tom trenutku drugi čovjek Armije, načelnik Štaba, Sefer Halilović.

U svjetlu onoga što će uslijediti, konstatacija da nije postojala privremena komanda ili da nije postojala u teoriji, premda u stvarnosti jeste, različito je interpretirana, a u osnovi tog nesporazuma jesu oprečna tumačenja zadataka stručno-inspekcijskog tima u onom dijelu koji se odnosi na „rukovođenje borbenim dejstvima“[4] i upotrebu snaga u skladu s procjenom njihovih mogućnosti. Zvuči komplikovano, ali se sve može pojednostaviti i svesti na dvije osnovne dileme: prva je, da li je na osnovu Delićevog naređenja Halilović imao ili nije imao ovlasti da komanduje operacijom Neretva ’93? I druga: ako nije, da li je to mogao uraditi bez Delićevog znanja? To, naravno, nisu jedine dileme: nad svime što se dogodilo u pripremi i tokom izvođenja operacije Neretva ’93 lebdi mnoštvo neodgovorenih pitanja na koja s ove vremenske distance nije nimalo lakše odgovoriti nego je to bilo u jesen, 1993. Sve je, na neki način, toliko obavijeno maglom neprovjerenih informacija, glasina i očitih laži da se s apsolutnom sigurnošću može utvrditi tek nekoliko osnovnih činjenica od kojih je za napaćeno stanovništvo Mostara najvažnija jedna: operacija je doživjela potpuni fijasko, što znači da su 4. korpus i grad Mostar ostali u cestovnoj blokadi sve do marta 1994. godine i potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma.

Istureno komandno mjesto. Ključ za razrješenje navedenih dilema leži u nikada do kraja rasvijetljenoj činjenici o postojanju ili nepostojanju Isturenog komandnog mjesta Štaba vrhovne komande (IKM ŠVK) Oružanih snaga BiH, kojeg je prema svjedočenjima nekih svojih kolega (Rasim Delić, Fikret Muslimović, Zulfikar Ališpago, Salko Gušić), a kasnije i prema onome što je u predmetu protiv njega prezentiralo Haško tužilaštvo, Halilović oformio u prostorijama Upravne zgrade Hidroelektrane u Jablanici, unatoč tome što formiranje Isturenog komandnog mjesta, barem formalno, nije bilo u opisu zadataka koje je stručno-inspekcijski tim dobio Delićevim naređenjem, kao i unatoč tome što je i sam Halilović tokom suđenja pred Međunarodnim tribunalom pravde u Den Haagu za zločine počinjene u Uzdolu i Grabovici to negirao. Međutim, nepobitno je da se u pismenoj korespodenciji koja se tih dana odvijala između Halilovića i Štaba Vrhovne komande, te Halilovića i drugih komandanata u zonama odgovornosti Četvrtog[5] i Šestog korpusa, termin inspekcijski tim nigdje ne koristi, nego se umjesto njega koristi drugi termin: IKM ili IKM ŠVK. I sam Rasim Delić, koji u Naređenju o reorganizaciji jedinica izdatoj 1. septembra, dakle samo dan pošto je izdao Naređenje o formiranju stručno-inspekcijskog tima, u tački 7. također koristi izraz IKM: „Starješine sa IKM ŠVK pružit će stručnu pomoć komandama 4. i 6. korpusa pri realizaciji zadataka iz ovog Naređenja. U tom cilju, komande 4. i 6. korpusa ostvarit će potrebne kontakte sa starješinama IKM ŠVK OS RBiH.“[6]

Djeluje zbunjujuće, ali samo ako pretpostavimo da su Delićevo Naređenje od 30. avgusta svi tumačili doslovno, iako smo vidjeli da ga doslovno nije tumačio ni on sam, odnosno da u prevodu s vojničkog jezika odredbe tog Naređenja znače upravo ono što se u njemu eksplicitno ne spominje: komandovanje operacijom Neretva ’93. U tom slučaju, zbunjujućim postaje ono što se do maločas činilo sasvim jasnim, a to je tvrdnja Halilovićeve odbrane u Den Haagu da u Jablanici nije postojao nikakav IKM ŠVK, osim u onom smislu u kojem je to definiralo Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu „Grabovica i Uzdol“: kao termin koji se koristio u općem značenju, to jest kao termin kojim se označavala „lokacija na kojoj su se nalazile više starješine.“[7]

2

Halilovićeva smjena. Ove kontradikcije otvaraju čitavo tuce novih, vrlo intrigantnih pitanja, ali je za neuspjeh operacije jedno ipak posebno važno: kako je došlo do tolike netrpeljivosti između komandanta i načelnika Štaba vrhovne komande Oružanih snaga RBiH, Rasima Delića i Sefera Halilovića? I zašto tu netrpeljivost nisu mogli ostaviti po strani radi općeg dobra: radi spasa šezdeset hiljada ljudi koji su mjesecima već živjeli pod opsadom HVO-a i HV-a u istočnom dijelu Mostara? Odgovor na prvo pitanje moguće je dati, na drugo baš i ne: tri mjeseca prije početka operacije Neretva ’93 i mjesec dana nakon početka hrvatske agresije na Mostar i Hercegovinu, 8. juna 1993., Alija Izetbegović je na mjesto prvog čovjeka Oružanih snaga R BiH postavio Rasima Delića i to tako što je uveo funkciju komandanta Štaba vrhovne komande, čime je mjesto načelnika Štaba, na kojem je Halilović bio već godinu dana i koje je do tada bilo najvažnije u vojnoj hijerarhiji, učinio drugim po važnosti.[8] Bila je to vrlo osjetljiva odluka,[9] koju je Izetbegović donio mimo znanja Štaba i koju je u različitim prilikama uvijek drukčije obrazlagao, no opći je utisak da su uzroci smjene na čelu Armije i Oružanih snaga R BiH bili više stvar njegove lične procjene, nego ozbiljne vojno-bezbjedonosne analize, s čim se Halilović nikada nije pomirio. I zaista, reklo bi se da je smjenu s mjesta prvog čovjeka Oružanih snaga teško podnio, toliko teško da je nakon nje bio gotovo neprepoznatljiv: jedan od osnivača Patriotske lige BiH i vjerovatno ključna osoba za organizaciju otpora velikosrpskom agresoru na teritoriju čitave države, odjednom se pretvorio u nervoznog i destruktivnog oficira koji se teško mirio s činjenicom da je gurnut u stranu ili je barem Delićevo imenovanje za komandanta Štaba vrhovne komande on tako doživljavao.

U razgovoru s novinarom Šefkom Hodžićem, objavljenom u knjizi „Alija Izetbegović zvanično i nezvanično“, Izetbegovići razlozi za Halilovićevu smjenu mogli bi se sumirati u četiri osnovne tačke: 1. „Nije imao lične hrabrosti i nije mogao da sredi stanje u Sarajevu. (…) Mislim da nije mogao Caci, a ni Ćeli ništa“; 2. „Kod Sefera su se počele rađati političke ambicije“; 3. „Postojala je opasnost da upotrijebi vojsku u svoje političke ciljeve“; 4. „Stradanje dvadeset devet boraca na Trebeviću, 28. ili 29. maja. Sefer je, vjerovatno, naredio tu akciju“.[10] U Sjećanjima je ovim razlozima pridodao još jedan, nimalo određeniji u odnosu na prethodna četiri: nije imao „dovoljno autoriteta među vojnicima da bi se mogao nositi sa situacijom“.[11] Međutim, nije više nikakva tajna da su postojali i drugi razlozi, oni o kojima Izetbegović nikada nije javno govorio; među njima je svakako najčudniji, ali i daleko najvažniji, onaj da je odluku o smjeni Sefera Halilovića donio na izričit zahtjev Franje Tuđmana. To potvrđuje stenogram sa sastanka Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, održan 11. juna 1993., u Banskim dvorima, dakle, samo tri dana poslije Halilovićeve smjene, u kojem je Izetbegović Tuđmanu pojasnio da je Sefer Halilović „sada formalno načelnik štaba, da će „imati neke profesionalne dužnosti“, ali da „neće voditi pregovore, neće komandovati jedinicama, neće moći naređivati da se krene u akciju“, te da, konačno, „ne može ništa uraditi“;[12] također, to potvrđuje i zapisnik sa sjednice Predsjedništva R BiH održane 27. novembra 1993., na kojoj, tokom rasprave o dodjeli generalskih činova, Ejup Ganić u jednom trenutku kaže Harisu Silajdžiću: „Što se konkretno Sefera tiče, on je bio na čelu Armije, pa formirao Patriotsku ligu, itd… Njemu bi trebao da pripadne čin divizijskog generala, jer smo i mi s njim ovdje u Predsjedništvu radili, molim te, nisi bio ovdje. Znaš Harise, nije bilo oružja, pa ogroman pritisak Tuđmana i hrvatske politike da Sefera sklonimo u stranu, itd…“;[13] to potvrđuje i bivši Ministar za energetiku, rudarstvo i industriju u Vladi BiH, Rusmir Mahmutćehajić,[14] koji je u to vrijeme spadao u krug osoba od najvećeg Izetbegovićevog povjerenja i koji uopšte nije sumnjao da za tako krupnu odluku Izetbegović nema nikakvog uporišta, te da o njoj ne bi smio odlučivati niko izvan Predsjedništva BiH i Štaba vrhovne komande Oružanih snaga BiH.

Veliko je pitanje zašto bi Izetbegović pristao na Tuđmanov zahtjev za Halilovićevom smjenom; zašto bi pristao smijeniti komandanta vlastite vojske, koji je odigrao ključnu ulogu u odbrani zemlje od srpsko-crnogorskog agresora i koji je po njegovom vlastitom priznanju bio najbolji komandant kojeg je imao[15] i to na zahtjev predsjednika agresorske države? Odgovor može biti samo jedan: jer je i sam želio njegovu smjenu. A želio ju je, između ostalog, i zbog toga što mu je od prvoga dana s Halilovićem bilo teško, gotovo nemoguće sarađivati.

Ratovati ili pregovarati. Od sredine septembra 1991. godine, kada s činom majora napušta Jugoslavensku narodnu armiju i učestvuje u osnivanju Patriotske lige Bosne i Hercegovine, Halilović postaje jedna od najuglednijih osoba među svojim kolegama, kao i u krugu ljudi bliskih Aliji Izetbegoviću, da bi svega dvije godine poslije postao jedna od najomraženijih. Veliki je broj onih koji tu promjenu objašnjavaju Halilovićevim tajnim vezama sa sarajevskim ratnim podzemljem, što je on oduvijek negirao – često se dovodio i u vezu s navodnim državnim udarom koji su u julu mjesecu 1993. pokušali pripadnici 9. i 10. brdske brigade – ali sve i da te veze nisu postojale ili da ljudi bliski Izetbegoviću nisu tvrdili da jesu, na kraju bi vjerovatno završio isto: kao potčinjeni Rasimu Deliću.

Po prirodi otvoren, impulsivan i vrlo inteligentan, Halilović se nije ustručavao da pred Izetbegovićem prekorači granice verbalne pristojnosti ako je to u određenoj situaciji zahtijevala odbrana njegovih stavova i uvjerenja, što je kod poslovično mirnog Izetbegovića, naviknutog na servilnost svojih najbližih saradnika, vjerovatno stvaralo neprijatno osjećanje nepoštovanja i rađalo sumnje u Halilovićevu odanost. Radilo se, zapravo, o dvama osobnostima čije su se razlike ispoljavale i u najvažnijim pitanjima za odbranu zemlje; to se možda najbolje može vidjet na primjeru čuvenog Izetbegovićevog gesla Pregovarat ćemo kada god možemo, a ratovati samo kada moramo: u serijalu „Generali“,[16] kojeg je svojevremeno uradila i emitirala Federalna televizija, Halilović je objasnio zašto je to geslo mnogo puta bilo kobno po Bosnu i Hercegovinu, to jest da bi, po njemu, bilo puno bolje da je Izetbegović češće radio obrnuto: ratovao kada god može, a pregovarao samo kada mora.

Ali nije ih samo dijelio različit pristup odbrani od dvostrukog agresora: dijelilo ih je, možda čak i više, različito viđenje budućnosti Bosne i Hercegovine. U tom smislu bi se za Izetbegovića moglo reći da je pokušavao biti pragmatičan, odnosno da je nastojao da svoje stavove o budućem političkom uređenju zemlje prilagodi ratnoj realnosti, što je često izgledalo kao da zagovara upravo ona rješenja protiv kojih se cijelo vrijeme borio; Halilović je, s druge strane, u tome bio isključiv: on je Bosnu i Hercegovinu osjećao kao nedjeljivu i multietničku državu, ostajući do kraja dosljedan onome što je i sam Izetbegović nazivao idejom Bosne, iako je dojam da tu ideju nije najbolje razumio ili barem da ju je razumijevao na drukčiji način u odnosu na Halilovića, pa čak i na ono što ona uistinu jeste, o čemu sam već pisao u svom eseju „Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva“. Proces islamizacije[17] Armije R BiH, koji se počeo odvijati ubrzo nakon Delićevog dolaska na čelo Štaba vrhovne komande u izvjesnom smislu mi daje za pravo: svedena na svoj muslimanski sadržaj, Armija je bivala sve manje bosanskohercegovačkom, to jest sve više je bivala dijelom antibosanskohercegovačke ideološke matrice protiv koje se cijelo vrijeme borila.

Kako bilo, teško je vjerovati da je odluku o Halilovićevoj smjeni Alija Izetbegović donio na temelju pukih sentimenata, odnosno da je nije donio, između ostalog, i na temelju stajališta da je ideja cjelovite i multietničke Bosne i Hercegovine, koju je Halilović beskompromisno zastupao, postala potpuno iracionalna i politički nedostižna nakon hrvatske agresije na Mostar i Hercegovinu i nije nemoguće zamisliti da je to stajalište u jednom trenutku počeo dijeliti s Franjom Tuđmanom. Zagovornici Izetbegovićeve politike se vjerovatno neće složiti s takvim razumijevanjem stvari: neće se složiti da je Izetbegović Halilovića smijenio jer je znao da će mu biti prepreka u etničkoj podjeli zemlje na tri republike; ali niko ne može zanemariti činjenicu da se na temelju postojeće historiografije može izvući i sasvim suprotan zaključak: u svojoj političkoj retorici Izetbegović se nikada nije odrekao ideje o građanskoj, multietničkoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini; u svojoj predsjedničkoj praksi, međutim, možda upravo onda kada je smijenio Sefera Halilovića, on je od te ideje odustao.[18]

Dimna zavjesa. U vrijeme dok Sefer Halilović radi na izradi sheme odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, bivši potpukovnik Jugoslovenske narodne armije, Rasim Delić, i dalje se nalazi na dužnosti komandanta mješovitog artiljerijskog puka 4. korpusa JNA, u Lukavici. Tek osam dana nakon početka opsade Sarajeva, 13. aprila, Delić, koji cijelo vrijeme pokušava da shvati „šta se stvarno događa iza političke dimne zavjese u Bosni i Hercegovini“[19] i koji se tada nalazi na Isturenom komandnom mjestu 4. korpusa na Zlatištu, odlučuje da napusti JNA i priključi se Štabu Teritorijalne odbrane R BiH; činjenicu da je JNA napustio tako kasno, Halilović mu nikada nije prestao prigovarati.

Prigovor u određenoj mjeri stoji, jer u odnosu na Halilovića, Delić jeste napustio JNA dosta kasno, ali ne i prekasno: Skupština Savezne republike Jugoslavije tek je krajem maja i službeno proglasila Jugoslavensku narodnu armiju svojom vojskom, iako je, istini za volju, ona to neslužbeno bila još od proglašenja slovenske nezavisnosti i agresije na Hrvatsku. To, naravno, ne znači da mnoge pritužbe na Delićevo imenovanje za komandanta Štaba vrhovne komande Oružanih snaga R BiH nisu bile na mjestu; iako po prirodi miran i marljiv, Delić ničim nije odavao da je osoba s autoritetom i harizmom potrebnima za tako odgovoran posao. Naprotiv, od dana kada se stavlja na raspolaganje Štabu Teritorijalne odbrane R BiH, njegova karijera odvija se uglavnom u sjenci oficira koji su predstavljali osovinu početnog otpora srpskoj agresiji: Hasana Efendića, Sefera Halilovića, Jovana Divjaka, Mustafe Hajrulahovića Talijana, Stjepana Šibera i drugih. Neke od njih, poput Šibera i Halilovića, Delić je poznavao iz JNA, no u Halilovićem slučaju to nije imalo nikakvog značaja; ni mjesec dana poslije, kada je Delić postao članom Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, a Halilović njenim čelnim čovjekom[20], odnos između njih nije otoplio, kao da su već tada slutili da će se među njima izroditi vrlo ozbiljno suparništvo, koje će prerasti u dubok i nepremostiv animozitet.

Za samo tri mjeseca na mjestu komandanta Štaba vrhovne komande, Delić je pokazao da iako nije najbolji komandant kojeg je Armija mogla imati u tako burnim vremenima – izgubio je Trnovo, Bjelašnicu, Rogoj, Igman, te dijelove slobodne teritorije Rogatice, Višegrada, Foče, Goražda i Rudog – barem je odan i čvrst vojnik, koji Izetbegovićeve odluke nikada ne dovodi u pitanje. Zauzvrat, imao je Izetbegovićevu naklonost, kao i naklonost njegovih ljudi u Štabu vrhovne komande, prije svih generala Fikreta Muslimovića i Sulejmana Vranja. No, činjenica je da mu nije bilo nimalo lako raditi, što zbog sukoba s Halilovićem, koji je ostao Načelnik štaba, što zbog činjenice da nije dovoljno dobro poznavao ljude na terenu.

Uz sve drugo, tu je bio i problem s odmetnutim dijelovima 9. i 10. brdske brigade, koji su predstavljali ogroman teret i Predsjedništvu R BiH i Štabu vrhovne komande, a sve je kulminiralo 2. jula, kada je došlo do otvorenog sukoba između pripadnika ovih dvaju brigada s Bataljonom Vojne policije 1. korpusa i jedinicama sarajevskog MUP-a; na kraju je sve okončano tako što je komandanta 10. brdske brigade, Mušana Topalovića Cacu i stvarnog komandanta 9. brdske brigade, Ramiza Delalića Ćelu (formalno je bio zamjenik komandanta), u zgradi Predsjedništva primio predsjednik Alija Izetbegović, ali je iznad ovog tragičnog događaja do danas ostao da visi jedan veliki upitnik: da li se radilo o spontanom izrazu nezadovoljstva dvojice glavnih ljudi sarajevskog ratnog podzemlja ili o pažljivo isplaniranoj akciji, pokušaju državnog udara, čiji je cilj bio smjena vojnog i političkog rukovodstva BiH? Dio oficira u Štabu vrhovne komande, računajući i Rasima Delića, čijeg su sina Cacini i Ćelini odmetnici tog dana zarobili i brutalno pretukli, smatrao je da se radilo o ovom potonjem, te da je iza svega stajao Sefer Halilović i upravo će ta sumnja trajno upropastiti i Halilovićevu vojničku karijeru, i njihov odnos, ali prije toga, vrlo vjerovatno, upropastit će ili će u najvećoj mjeri dovesti do propasti operacije cestovne deblokade istočnog dijela Mostara, Neretva ’93.

3

Snage koje idu za podjelom Bosne. U vrijeme kada Halilović stiže u Jablanicu, početkom septembra 1993., stanje u ovom dijelu Hercegovine krajnje je haotično, kako u vojnim, tako i u civilnim strukturama vlasti. Član Halilovićevog Stručno-inspekcijskog tima, general Rifat Bilajac, vrlo je slikovito to opisao: „Obišao sam cijelu slobodnu teritoriju. Svugdje postoje najmanje dvije struje. Ali jasno se zna ko je protiv koga i ko je u pravu, a ko nije. Samo mi u Konjicu ništa nije jasno. Ima šest struja, svak protiv svakog, a misliš da su svi u pravu“.[21]

U svakom slučaju, plan Štaba vrhovne komande bio je da se operacija Neretva ’93 okonča do 10. septembra, dakle u roku od desetak dana, što je, ispostavilo se, bilo apsolutno nemoguće, jer su se problemi na terenu redali jedan za drugim: najprije su jedinice Prvog korpusa, koje su trebale učestvovati u operaciji, kasnile tri dana s izlaskom iz Sarajeva da bi nakon pokolja hrvatskih civila u selu Grabovica,[22] u noći s 8. na 9. septembar, Ministar MUP-a, Bakir Alispahić, predložio da se operacija prekine. U zoru, prvog dana operacije, 13. septembra, pojedine jedinice uopće nisu krenule u izvršenje borbenih zadataka,[23] što je već u prvim satima dovelo u pitanje uspjeh čitavog poduhvata, nakon čega Halilović počinje sumnjati da se radi o sabotaži, o čemu sam pisao u prethodnim esejima;[24] ipak, odlučuje da nastavi po planu, ali već narednog dana doživljava novo razočarenje: Samostalni prozorski bataljon, koji je s dvadeset četiri sata zakašnjenja krenuo u akciju oslobađanja Prozora, zauzeo je selo Uzdol, nakon čega je došlo do novog zločina nad hrvatskim civilima.

Iste večeri, komandant Prvog korpusa, Vahid Karavelić, telegramom je od Halilovića zatražio da se zbog opasnosti od četničkog napada na Sarajevo, u glavni grad odmah vrate jedinice Drugog samostalnog bataljona 9. i 10. brdske brigade; vraćajući se te noći s terena u svoju bazu u Donjoj Jablanici, razočarani Halilović rekao je Šefki Hodžiću, ili je barem Šefko Hodžić zapisao da mu je Halilović rekao, da sumnja da je to baš tako kako Karavelić piše, „te da je to, možda, smišljena igra da ova ofanziva ne uspije.“ „Iza ovog vjerovatno stoje one snage koje idu za podjelom Bosne“, prenosi Hodžić Halilovićeve riječi, „a njima na ruku ne bi išle značajne vojničke pobjede od Gornjeg Vakufa do Mostara, a možda i Neuma.“[25]

Halilovićeve sumnje dijele i novinari Šefko Hodžić, koji gotovo u stopu prati Halilovića tokom operacije Neretva ’93, kao i Senad Avdić, koji je u tekstu objavljenom u sarajevskom sedmičnom listu Ljiljan 29. septembra 1993., zapisao da je osam dana ranije, 21. septembra, dakle samo dan nakon što je propao ključni trenutak za spajanje jedinica 4. i 6. korpusa, zagrebački muftija, Šefko Omerbašić, telefonom nazvao komandanta jedinice „Zulfikar“, Zulfikara Ališpagu i „naredio mu da prekine sa ofanzivom na Vrda i Gorance“; Omerbašić se pri tom pozvao na Harisa Silajdžića, koji je to navodno od njega tražio, te je pojasnio da je sve to dogovoreno na britanskom nosaču aviona Invincible.[26] Usprkos tome, operacija je nastavljena, ali je bez obzira na činjenicu da je imala određene uspjehe, istočni dio Mostara ostao u putnoj blokadi sve do aprila 1994. godine.

Još razloga za neuspjeh Neretve ’93. Nakon što su vojni i politički vrh države početkom oktobra prekinuli operaciju Neretva ’93, vojnička karijera Sefera Halilovića doživjela je potpuni sunovrat.Iako je odlukom Predsjedništva BiH u aprilu 1994. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala, još po povratku iz Jablanice bilo je jasno da ga se vrh Armije želio riješiti: mjesec dana je bio pod istragom za tzv. državni udar, a na teret su mu se stavljale i druge stvari, među kojima i zločin nad hrvatskim civilima u selu Grabovica, te navodno lažno izvještavanje Štaba vrhovne komande tokom operacije Neretva ’93. Usprkos tome što ove, kao ni druge optužbe nikada nisu dokazane, one su na neki način zapečatile Halilovićevu sudbinu u Štabu vrhovne komande, čega je i sam bio svjestan: još tokom isljeđivanja, smijenjen je s mjesta načelnika Štaba, da bi potom iz čistog dostojanstva odbio mjesto u Silajdžićevoj vladi, koje mu je ponudio Izetbegović. Na posljetku se prihvatio civilne funkcije predsjednika Udruženja građana BiH porijeklom iz Sandžaka, što je označilo i kraj njegovog vojničkog angažmana na odbrani zemlje.

Uz već spomenuti antagonizam prema Deliću, ostaje otvoreno pitanje u kojoj su mjeri na Halilovićevu moć rasuđivanja tokom operacije Neretva ’93 uticale i druge dvije bitne odrednice, koje se u ovom slučaju ne smiju zanemariti: tragična smrt njegove supruge, 7. jula 1993. godine – Halilović nikada nije prestao sumnjati da se radilo o atentatu kojeg su organizirali ljudi bliski Aliji Izetbegoviću, premda to nikada nije uspio sudski dokazati – te nepovjerenje koje je osjećao prema komandantu 4. korpusa, Arifu Pašaliću.[27] U sumiranju razloga za neuspjeh Neretve ’93, također treba imati u vidu i vremenski slijed događaja koji ukazuje na jednu bitnu koincidenciju ili možda pažljivo usklađen scenarij: Halilovićeva smjena s mjesta prvog čovjeka Oružanih snaga BiH uslijedila je mjeseca dana nakon otvorene agresije Republike Hrvatske na Mostar i Hercegovinu i neposredno prije nego su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Ženevi lansirali inicijativu o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine na tri republike – ovaj će prijedlog postati temelj budućeg Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana – čime bi ona, zapravo, postala Unija triju konfederalnih jedinica, s mogućnošću otcjepljenja nakon dvije godine. Na prvom bošnjačkom saboru, održanom u hotelu Holiday Inn, u Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993., za usvajanje ovoga plana zalagao se i Alija Izetbegović.

Sefer ovaki ili onaki, prođe 34 godine u tome.

Kao običan vojnik koji je pratio vijesti, nastupe, izjave vodećih ljudi i naravno Sefera, utisak je bio jasan i očit, trebalo je samo malo EQ.
Sefer Halilović nije bio dorastao situaciji, tj. poziciji na kojoj se našao.
Ništa neobično, vrlo česta situacija. Neko ima znanje, hrabrost, zasluge u pripremama odbrane ili sada posla, ali nije spreman za mjesto glavnog, komandata Armije ili direktora firme.
Kako i zašto do toga dolazi je posao psihologije i ne bih nagađao.

Ništa od ovoga ne umanjuje njegove vojničke vrijednosti i znanje već samo da nije bio pravi čovjek za to mjesto.
R. Delić je skroz drugi tip ličnosti, flegmatičan i po P.S. što je bila velika suprotnost od Seferove stalne i upadljive neurotičnosti.
Ovdje ću se ograditi i reći da su moje procjene laičke i naravno subjektivne, ali ništa u tom pogledu nisam promijenio tokom protekle 34 godine.

Zanimljive Seferove izjave.



Slažem se sa većinom što si napisao. Nije bio dorastao situaciji. Meni je žao jer vrh države nije prihvatio ponudu penzioniranog generala Džemila Šarca ( koji je početkom rata imao oko 70 godina, što je OK za oficira tog ranga.

https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%8F%D0 ... 0%B0%D1%86


Džemil Šarac je bio puno izbor za komandanta TO odnosno Armije BiH.