BH vojna industrija i naoruzanje

[moonco]

Spoiler

Show

Upravo na to mislim. Imamo uslove za ovu proizvodnju ali ih ne koristimo. Postoji niz već etabliranih firmi koje bi to mogle izvesti. Uz simboličan poticaj države mislim da bi se na ovom izuzetno važnom polju moglo dosta toga napraviti.

Ja sam spominjao radio amatere. Nemoj da nekog zbuni ovo amateri. Jer nisu nikakvi amateri, ni nekakve priučene osobe u pitanju. Kad se polažu ispiti za radio amatere mora se dobro znati elektrotehnika, elektronika, fizika, telekomunikacije. Od održavanja skupe opreme, ručnog lemljenja elektronskih sklopova do specifikacija svakog elementa na matičnoj ploči. Među radio amaterima je tehnička baza kadrova za ovu industriju.

Može se donirati oprema RA klubovima uz ugovore, tehnička oprema, laboratorijska oprema za istraživanje. Kućišta se mogu sada raditi i sa 3D printerima.

Postoje kod nas firme koje mogu razviti i prototip, uraditi i hardver i softver i sve to opet raditi serijski.

Ali mogu li izganjati kakvu subvenciju, donaciju? da ne rade samo o svojem trošku dok neko troši i izvlači pare iz budžeta.

Vidiš osim elektronike telekomunikacija, ovo je jako blisko i za proizvodnju elektronskih dijelova za dronove.

[anelsol]

Ja sam spominjao radio amatere. Nemoj da nekog zbuni ovo amateri. Jer nisu nikakvi amateri, ni nekakve priučene osobe u pitanju. Kad se polažu ispiti za radio amatere mora se dobro znati elektrotehnika, elektronika, fizika, telekomunikacije. Od održavanja skupe opreme, ručnog lemljenja elektronskih sklopova do specifikacija svakog elementa na matičnoj ploči. Među radio amaterima je tehnička baza kadrova za ovu industriju.

Može se donirati oprema RA klubovima uz ugovore, tehnička oprema, laboratorijska oprema za istraživanje. Kućišta se mogu sada raditi i sa 3D printerima.

Postoje kod nas firme koje mogu razviti i prototip, uraditi i hardver i softver i sve to opet raditi serijski.

Ali mogu li izganjati kakvu subvenciju, donaciju? da ne rade samo o svojem trošku dok neko troši i izvlači pare iz budžeta.

Vidiš osim elektronike telekomunikacija, ovo je jako blisko i za proizvodnju elektronskih dijelova za dronove.

Ova firma je radila i elektroniku i za dronove. Konkretno za prototipove iz CNT-a. Valjda se neko iz Federalnog ministarstva industrije sjeti da uradi takav projekat. To sigurno ne košta neke milione, barem ne neki osnovni uređaji za komunikaciju. Za relativno male pare mogu napraviti pravu stvar.

[sak]

[/quote]Znači
- valjaonica gredica za municiju: granate i rakete
- kovačnica granata i raketnih komora
- livnica ingota za haubice i minobacače

Valjalo bi i valjaonicu šipki, cijevi instalirati. Za pješadijsko naoružanje.

Uz ovo treba i razvoj i proizvodnja specijalnih mašina za proizvodnju naoružanja i municije. Od kovačkih presa, mašina za bušenje, olučavanje cijevi, tokarksih drugova itd..Po gabaritima masi i ovo je značajno.

Peći za termičku obradu već proizvodimo.
[/quote]

Kakva je isplatljivost ovoga? Da li je ovo socijalni projekat da se stvore poslovna mjesta ili ima ekonomsku opravdanost?

[moonco]

Znači
- valjaonica gredica za municiju: granate i rakete
- kovačnica granata i raketnih komora
- livnica ingota za haubice i minobacače

Valjalo bi i valjaonicu šipki, cijevi instalirati. Za pješadijsko naoružanje.

Uz ovo treba i razvoj i proizvodnja specijalnih mašina za proizvodnju naoružanja i municije. Od kovačkih presa, mašina za bušenje, olučavanje cijevi, tokarksih drugova itd..Po gabaritima masi i ovo je značajno.

Peći za termičku obradu već proizvodimo.

Kakva je isplatljivost ovoga? Da li je ovo socijalni projekat da se stvore poslovna mjesta ili ima ekonomsku opravdanost?

Jedna granata od 155mm skuplja je od 1 tone čelika.

A jedna topovska cijev sirovo obrađena skuplja je od 150 tona čelika.

MIL grade čelik za municiju i naoružanje skuplji je od običnih čelika za civilnu industriju, jer su hemijske kompozicije strože, sa manjim sadržajem sumpora, fosfora, azota. Plus što se u proizvodnji takvih legura koriste skuplji metali kao Ferohrom i Feronikal.

Ovdje su dvije stvari u pitanju. Da ne bude zabune.

1. Proizvodnja sirovog repromaterijala za NI
2. Proizvodnja vojnih polu-proizvoda, sa kapacitetom za finaliziranje u NVO.

Sama proizvodnja sirovog repromaterijala nije ekonomski opravdana i dovoljna da finansijski pokrije sve troškove.

Uz kovačke kapacitete koje Kovačnica ima za velike otkivke (za topovske cijevi, zatvarače, šasije za oklopna vozila, šasije za teške mašine, prese, velike strugove). Mora se ići na nabavku dodatnih presa za kovanje velikoserijski košuljica za granate i rakete. Ovdje je najveća zarada, a znanje i iskustvo već imamo.

Oni najviše para mogu da zarade od proizvodnje sirovih košuljica za municiju. Ali i ovdje treba izgraditi kapacitete za termičku obradu košuljica (popuštanje, kaljenje), jer se u procesu proizvodnje koristi termička obrada.

Uz ugovor sa Pretisom, mogu da rade i finaliziranje uz nadzor i obuku radnika iz Pretisa. Mogu da koriste Pretisov poligon za testiranje municije.

Oni moraju da naprave diversifikaciju poslovanja. Za proizvodnju čelika za NVO nisu dovoljne elektro čeličane i osnovna rafiniranja. Moraju se imati ESR uređaji za pretapanje ingota (proizvodnju ekstra čistih čelika), moraju se imati i vakumske VIM peći za ultra čiste čelike. U serijskoj proizvodnji moraju imati kapacitet proizvodnje par stotina vrsta legura čelika.

Druga stvar zašto se samo zadržati na čeliku, kad vojna industrija koristi i aluminij za upaljače, stabilizatore za mine, za avio motore koji se koriste u dronovima koriste se primarno alu legure. Za dronove velikih doleta/dometa par hiljada kilometara i više.

Ova ideja uguravanja u vojnu industriju može da ide samo uz pomoć firmi vojne industrije. Bez vojne industrije teško će ovo ići.

Mislim oprema mašina, peći. To je jedan segment. Za ovo se moraju imati školovani i obučeni ljudi. Jer ovdje se radi o dvije stvari. O metalurgiji - proizvodnji repromaterijala i o vojnoj mašinskoj industriji. Sama metalurgija nije dovoljna i ekonomski opravdana. Arcelor Mital je proizvodio desetak legura čelika i to je to. Ovakva vrsta čeličana, proizvodnje specijalnih čelika, zahtjeva takvu stručnost i kapacitet da se precizno i tačno proizvede par stotina vrsta legura, a da ne padaju serije i šarže tokom proizvodnje. Jer kad padne šarža ili serija to ti je odmah šteta u desetinama i stotinama hiljada. Odmah zaboli. A o reputaciji da ne govorim. Ako bi vojna industrija vratila repromaterijal, ako ne bi zadovoljavao tražene karakteristike. Onda u ovome poslu mogu da se pozdrave. Znači nema muljanja sa specifikacijama materijala.

Sama trenutna kovačnica (veliki otkivci) bez mašinske obrade i barem bez minimum 80-90% finalizacije i to bi se samo teško ekonomski opravdalo. Poslije rata izvozila je Kovačnica ingote od 10 tona i u Ameriku i Afriku i Aziju. Za namjensku industriju radili su sirove cijevi za proizvodnju D-30 122mm haubica koje je finalizovao BNT u Novom Travniku. Oko 50-tak komada haubica.

U Nikšiću željezara proizvodi specijalne čelike ali samo putem EAF elektro čeličane i putem sekundarne metalurgije LF/AOD. Imaju i kovačku presu od 1850 tona.

U Zenici imaju mnogo veće kovačke prese. I peći za zagrijavanje ingota. Mogu da otkivaju mnogo veće ingote. Tokom rata proizvodili su municiju. Također prije rata su radili za vojnu industriju. Imaju tradiciju i iskustvo. Za haubicu Noru 152mm proizvodili su topovske cijevi i zatvarače.

Oni bi morali nabaviti ESR i VIM tehnologije za još kvalitetnije specijalne čelike. Sa ove dvije investicije niko im na Balkanu i šire ne bi bio konkurencija. Jedina željezara koja bi imala slične kapacitete je Ravne u Sloveniji, ali oni nemaju iskustvo proizvodnje naoružanja i municije, dok je kovačnica u Zenici proizvodila granate i naoružanje tokom rata. Uz kapacitete vojne industrije u BNT-u i Pretisu, imaju veću šansu i mogućnost da se bore na ovom tržištu od željezare Ravne, jer oni u Sloveniji nemaju iskustvo u proizvodnji municije, niti imaju finalizatore proizvodnje topova, haubica, granata i raketa.

Za proizvodnju 1.000.000 granata 155mm potrebno je oko 50.000 tona čelika. To je prema masi trenutno frtalj ukupnih kapaciteta proizvodnje željezare. Ne moraju ni prodavati gredice na tržištu. Neka rade samo uz Pretis dok pare ne zarade za proširenje kapaciteta. Za legure čelika za granate ne treba ESR ili VIM, dovoljan je trenutni kapacitet EAF + LF/VD. A već imaju valjaonicu za gredice. Trebaju da urade homologaciju proizvodnje čelika za municiju preko domaćeg instituta u Zenici, uz certifikate iz EU i inostranstva, da urade testne serije i da krenu sa proizvodnjom. I postojeće prese mogu da iskoriste i da prilagode proizvodnju košuljica od 155mm.

Jedina investicija koja im je potrebna su peći za termičku obradu, jer bez ovoga ne može da se proizvede finalizovana košuljica. Ne moraju da ulijevaju eksploziv, ne moraju da suše eksploziv, ne moraju da imaju poligon. Čak im prema zakonu ni ne treba bilo kakva dozvola za proizvodnju NVO jer nisu nikakvi finalizatori i proizvođaći municije, već samo dobavljači repromaterijala i metalnih podsklopova.

Za početak, čak ne moraju čelik ni da proizvode. Dok ne osposobe kovačnicu. Njima se za početak isplati da čak gredice uvoze. Jer ovdje najviše para generiše kovačnica.

Imaju glavne prese. Moraju da nabave prese za ekstrudiranje košuljice i prese za sužavanje za gornji dio granate kod upaljača.

Mislim realno ovu priču ne treba uopšte miješati sa proizvodnjom čelika u Zenici. Jer čak ni vojna industrija u BiH nije dovoljna da se u Zenici ekonomično proizvodi čelik za vojnu industriju u trenutnim kapacitetima koje Zenica ima. (To bi bila mala željezara kao što je ona u Ilijašu 50.000-100.000 tona godišnje). Sad jedino, kad bi Unis Tok, TMD i druge velike fabrike metalske industrije koje koriste alatne čelike kupovao materijal u Zenici, isto tako malo u regiji exYu.Možda bi imalo nekog smisla.Ali generalno kovačnica je ta koja generište pare. Bilo ingoti, gredice ili poluproizvodi tipa košuljica za granate i rakete ili od ingota za topove i haubice.

[anelsol]

Znači
- valjaonica gredica za municiju: granate i rakete
- kovačnica granata i raketnih komora
- livnica ingota za haubice i minobacače

Valjalo bi i valjaonicu šipki, cijevi instalirati. Za pješadijsko naoružanje.

Uz ovo treba i razvoj i proizvodnja specijalnih mašina za proizvodnju naoružanja i municije. Od kovačkih presa, mašina za bušenje, olučavanje cijevi, tokarksih drugova itd..Po gabaritima masi i ovo je značajno.

Peći za termičku obradu već proizvodimo.

Kakva je isplatljivost ovoga? Da li je ovo socijalni projekat da se stvore poslovna mjesta ili ima ekonomsku opravdanost?

Jedna granata od 155mm skuplja je od 1 tone čelika.

A jedna topovska cijev sirovo obrađena skuplja je od 150 tona čelika.

MIL grade čelik za municiju i naoružanje skuplji je od običnih čelika za civilnu industriju, jer su hemijske kompozicije strože, sa manjim sadržajem sumpora, fosfora, azota. Plus što se u proizvodnji takvih legura koriste skuplji metali kao Ferohrom i Feronikal.

Ovdje su dvije stvari u pitanju. Da ne bude zabune.

1. Proizvodnja sirovog repromaterijala za NI
2. Proizvodnja vojnih polu-proizvoda, sa kapacitetom za finaliziranje u NVO.

Sama proizvodnja sirovog repromaterijala nije ekonomski opravdana i dovoljna da finansijski pokrije sve troškove.

Uz kovačke kapacitete koje Kovačnica ima za velike otkivke (za topovske cijevi, zatvarače, šasije za oklopna vozila, šasije za teške mašine, prese, velike strugove). Mora se ići na nabavku dodatnih presa za kovanje velikoserijski košuljica za granate i rakete. Ovdje je najveća zarada, a znanje i iskustvo već imamo.

Oni najviše para mogu da zarade od proizvodnje sirovih košuljica za municiju. Ali i ovdje treba izgraditi kapacitete za termičku obradu košuljica (popuštanje, kaljenje), jer se u procesu proizvodnje koristi termička obrada.

Uz ugovor sa Pretisom, mogu da rade i finaliziranje uz nadzor i obuku radnika iz Pretisa. Mogu da koriste Pretisov poligon za testiranje municije.

Oni moraju da naprave diversifikaciju poslovanja. Za proizvodnju čelika za NVO nisu dovoljne elektro čeličane i osnovna rafiniranja. Moraju se imati ESR uređaji za pretapanje ingota (proizvodnju ekstra čistih čelika), moraju se imati i vakumske VIM peći za ultra čiste čelike. U serijskoj proizvodnji moraju imati kapacitet proizvodnje par stotina vrsta legura čelika.

Druga stvar zašto se samo zadržati na čeliku, kad vojna industrija koristi i aluminij za upaljače, stabilizatore za mine, za avio motore koji se koriste u dronovima koriste se primarno alu legure. Za dronove velikih doleta/dometa par hiljada kilometara i više.

Ova ideja uguravanja u vojnu industriju može da ide samo uz pomoć firmi vojne industrije. Bez vojne industrije teško će ovo ići.

Mislim oprema mašina, peći. To je jedan segment. Za ovo se moraju imati školovani i obučeni ljudi. Jer ovdje se radi o dvije stvari. O metalurgiji - proizvodnji repromaterijala i o vojnoj mašinskoj industriji. Sama metalurgija nije dovoljna i ekonomski opravdana. Arcelor Mital je proizvodio desetak legura čelika i to je to. Ovakva vrsta čeličana, proizvodnje specijalnih čelika, zahtjeva takvu stručnost i kapacitet da se precizno i tačno proizvede par stotina vrsta legura, a da ne padaju serije i šarže tokom proizvodnje. Jer kad padne šarža ili serija to ti je odmah šteta u desetinama i stotinama hiljada. Odmah zaboli. A o reputaciji da ne govorim. Ako bi vojna industrija vratila repromaterijal, ako ne bi zadovoljavao tražene karakteristike. Onda u ovome poslu mogu da se pozdrave. Znači nema muljanja sa specifikacijama materijala.

Sama trenutna kovačnica (veliki otkivci) bez mašinske obrade i barem bez minimum 80-90% finalizacije i to bi se samo teško ekonomski opravdalo. Poslije rata izvozila je Kovačnica ingote od 10 tona i u Ameriku i Afriku i Aziju. Za namjensku industriju radili su sirove cijevi za proizvodnju D-30 122mm haubica koje je finalizovao BNT u Novom Travniku. Oko 50-tak komada haubica.

U Nikšiću željezara proizvodi specijalne čelike ali samo putem EAF elektro čeličane i putem sekundarne metalurgije LF/AOD. Imaju i kovačku presu od 1850 tona.

U Zenici imaju mnogo veće kovačke prese. I peći za zagrijavanje ingota. Mogu da otkivaju mnogo veće ingote. Tokom rata proizvodili su municiju. Također prije rata su radili za vojnu industriju. Imaju tradiciju i iskustvo. Za haubicu Noru 152mm proizvodili su topovske cijevi i zatvarače.

Oni bi morali nabaviti ESR i VIM tehnologije za još kvalitetnije specijalne čelike. Sa ove dvije investicije niko im na Balkanu i šire ne bi bio konkurencija. Jedina željezara koja bi imala slične kapacitete je Ravne u Sloveniji, ali oni nemaju iskustvo proizvodnje naoružanja i municije, dok je kovačnica u Zenici proizvodila granate i naoružanje tokom rata. Uz kapacitete vojne industrije u BNT-u i Pretisu, imaju veću šansu i mogućnost da se bore na ovom tržištu od željezare Ravne, jer oni u Sloveniji nemaju iskustvo u proizvodnji municije, niti imaju finalizatore proizvodnje topova, haubica, granata i raketa.

Za proizvodnju 1.000.000 granata 155mm potrebno je oko 50.000 tona čelika. To je prema masi trenutno frtalj ukupnih kapaciteta proizvodnje željezare. Ne moraju ni prodavati gredice na tržištu. Neka rade samo uz Pretis dok pare ne zarade za proširenje kapaciteta. Za legure čelika za granate ne treba ESR ili VIM, dovoljan je trenutni kapacitet EAF + LF/VD. A već imaju valjaonicu za gredice. Trebaju da urade homologaciju proizvodnje čelika za municiju preko domaćeg instituta u Zenici, uz certifikate iz EU i inostranstva, da urade testne serije i da krenu sa proizvodnjom. I postojeće prese mogu da iskoriste i da prilagode proizvodnju košuljica od 155mm.

Jedina investicija koja im je potrebna su peći za termičku obradu, jer bez ovoga ne može da se proizvede finalizovana košuljica. Ne moraju da ulijevaju eksploziv, ne moraju da suše eksploziv, ne moraju da imaju poligon. Čak im prema zakonu ni ne treba bilo kakva dozvola za proizvodnju NVO jer nisu nikakvi finalizatori i proizvođaći municije, već samo dobavljači repromaterijala i metalnih podsklopova.

Za početak, čak ne moraju čelik ni da proizvode. Dok ne osposobe kovačnicu. Njima se za početak isplati da čak gredice uvoze. Jer ovdje najviše para generiše kovačnica.

Imaju glavne prese. Moraju da nabave prese za ekstrudiranje košuljice i prese za sužavanje za gornji dio granate kod upaljača.

Mislim realno ovu priču ne treba uopšte miješati sa proizvodnjom čelika u Zenici. Jer čak ni vojna industrija u BiH nije dovoljna da se u Zenici ekonomično proizvodi čelik za vojnu industriju u trenutnim kapacitetima koje Zenica ima. (To bi bila mala željezara kao što je ona u Ilijašu 50.000-100.000 tona godišnje). Sad jedino, kad bi Unis Tok, TMD i druge velike fabrike metalske industrije koje koriste alatne čelike kupovao materijal u Zenici, isto tako malo u regiji exYu.Možda bi imalo nekog smisla.Ali generalno kovačnica je ta koja generište pare. Bilo ingoti, gredice ili poluproizvodi tipa košuljica za granate i rakete ili od ingota za topove i haubice.

Dobro opisano, samo mi jedan dio tu nije jasan. Neko je spomenuo nekada na ovoj temi da je iz nekih razloga kovačnica imala puno škarta u proizvodnji, vjerovatno ingota, te da je to razlog zbog čega je i Arcelor Mitall i zatvorio istu. U pitanju je bio neki visok procenat 60-70 posto koliko se sjećam. E sad ako bi ponovo pokrenuo kovačnicu sa namjerom proizvodnje npr. košuljica je li realno da škarta u proizvodnji bude manje nego kod proizvodnje ingota.

Za one koji nisu upoznati kovačnica u Zenici zauzima cca 60 000 m2. Ogroman prostor.

[moonco]

Spoiler

Show

Kakva je isplatljivost ovoga? Da li je ovo socijalni projekat da se stvore poslovna mjesta ili ima ekonomsku opravdanost?

Jedna granata od 155mm skuplja je od 1 tone čelika.

A jedna topovska cijev sirovo obrađena skuplja je od 150 tona čelika.

MIL grade čelik za municiju i naoružanje skuplji je od običnih čelika za civilnu industriju, jer su hemijske kompozicije strože, sa manjim sadržajem sumpora, fosfora, azota. Plus što se u proizvodnji takvih legura koriste skuplji metali kao Ferohrom i Feronikal.

Ovdje su dvije stvari u pitanju. Da ne bude zabune.

1. Proizvodnja sirovog repromaterijala za NI
2. Proizvodnja vojnih polu-proizvoda, sa kapacitetom za finaliziranje u NVO.

Sama proizvodnja sirovog repromaterijala nije ekonomski opravdana i dovoljna da finansijski pokrije sve troškove.

Uz kovačke kapacitete koje Kovačnica ima za velike otkivke (za topovske cijevi, zatvarače, šasije za oklopna vozila, šasije za teške mašine, prese, velike strugove). Mora se ići na nabavku dodatnih presa za kovanje velikoserijski košuljica za granate i rakete. Ovdje je najveća zarada, a znanje i iskustvo već imamo.

Oni najviše para mogu da zarade od proizvodnje sirovih košuljica za municiju. Ali i ovdje treba izgraditi kapacitete za termičku obradu košuljica (popuštanje, kaljenje), jer se u procesu proizvodnje koristi termička obrada.

Uz ugovor sa Pretisom, mogu da rade i finaliziranje uz nadzor i obuku radnika iz Pretisa. Mogu da koriste Pretisov poligon za testiranje municije.

Oni moraju da naprave diversifikaciju poslovanja. Za proizvodnju čelika za NVO nisu dovoljne elektro čeličane i osnovna rafiniranja. Moraju se imati ESR uređaji za pretapanje ingota (proizvodnju ekstra čistih čelika), moraju se imati i vakumske VIM peći za ultra čiste čelike. U serijskoj proizvodnji moraju imati kapacitet proizvodnje par stotina vrsta legura čelika.

Druga stvar zašto se samo zadržati na čeliku, kad vojna industrija koristi i aluminij za upaljače, stabilizatore za mine, za avio motore koji se koriste u dronovima koriste se primarno alu legure. Za dronove velikih doleta/dometa par hiljada kilometara i više.

Ova ideja uguravanja u vojnu industriju može da ide samo uz pomoć firmi vojne industrije. Bez vojne industrije teško će ovo ići.

Mislim oprema mašina, peći. To je jedan segment. Za ovo se moraju imati školovani i obučeni ljudi. Jer ovdje se radi o dvije stvari. O metalurgiji - proizvodnji repromaterijala i o vojnoj mašinskoj industriji. Sama metalurgija nije dovoljna i ekonomski opravdana. Arcelor Mital je proizvodio desetak legura čelika i to je to. Ovakva vrsta čeličana, proizvodnje specijalnih čelika, zahtjeva takvu stručnost i kapacitet da se precizno i tačno proizvede par stotina vrsta legura, a da ne padaju serije i šarže tokom proizvodnje. Jer kad padne šarža ili serija to ti je odmah šteta u desetinama i stotinama hiljada. Odmah zaboli. A o reputaciji da ne govorim. Ako bi vojna industrija vratila repromaterijal, ako ne bi zadovoljavao tražene karakteristike. Onda u ovome poslu mogu da se pozdrave. Znači nema muljanja sa specifikacijama materijala.

Sama trenutna kovačnica (veliki otkivci) bez mašinske obrade i barem bez minimum 80-90% finalizacije i to bi se samo teško ekonomski opravdalo. Poslije rata izvozila je Kovačnica ingote od 10 tona i u Ameriku i Afriku i Aziju. Za namjensku industriju radili su sirove cijevi za proizvodnju D-30 122mm haubica koje je finalizovao BNT u Novom Travniku. Oko 50-tak komada haubica.

U Nikšiću željezara proizvodi specijalne čelike ali samo putem EAF elektro čeličane i putem sekundarne metalurgije LF/AOD. Imaju i kovačku presu od 1850 tona.

U Zenici imaju mnogo veće kovačke prese. I peći za zagrijavanje ingota. Mogu da otkivaju mnogo veće ingote. Tokom rata proizvodili su municiju. Također prije rata su radili za vojnu industriju. Imaju tradiciju i iskustvo. Za haubicu Noru 152mm proizvodili su topovske cijevi i zatvarače.

Oni bi morali nabaviti ESR i VIM tehnologije za još kvalitetnije specijalne čelike. Sa ove dvije investicije niko im na Balkanu i šire ne bi bio konkurencija. Jedina željezara koja bi imala slične kapacitete je Ravne u Sloveniji, ali oni nemaju iskustvo proizvodnje naoružanja i municije, dok je kovačnica u Zenici proizvodila granate i naoružanje tokom rata. Uz kapacitete vojne industrije u BNT-u i Pretisu, imaju veću šansu i mogućnost da se bore na ovom tržištu od željezare Ravne, jer oni u Sloveniji nemaju iskustvo u proizvodnji municije, niti imaju finalizatore proizvodnje topova, haubica, granata i raketa.

Za proizvodnju 1.000.000 granata 155mm potrebno je oko 50.000 tona čelika. To je prema masi trenutno frtalj ukupnih kapaciteta proizvodnje željezare. Ne moraju ni prodavati gredice na tržištu. Neka rade samo uz Pretis dok pare ne zarade za proširenje kapaciteta. Za legure čelika za granate ne treba ESR ili VIM, dovoljan je trenutni kapacitet EAF + LF/VD. A već imaju valjaonicu za gredice. Trebaju da urade homologaciju proizvodnje čelika za municiju preko domaćeg instituta u Zenici, uz certifikate iz EU i inostranstva, da urade testne serije i da krenu sa proizvodnjom. I postojeće prese mogu da iskoriste i da prilagode proizvodnju košuljica od 155mm.

Jedina investicija koja im je potrebna su peći za termičku obradu, jer bez ovoga ne može da se proizvede finalizovana košuljica. Ne moraju da ulijevaju eksploziv, ne moraju da suše eksploziv, ne moraju da imaju poligon. Čak im prema zakonu ni ne treba bilo kakva dozvola za proizvodnju NVO jer nisu nikakvi finalizatori i proizvođaći municije, već samo dobavljači repromaterijala i metalnih podsklopova.

Za početak, čak ne moraju čelik ni da proizvode. Dok ne osposobe kovačnicu. Njima se za početak isplati da čak gredice uvoze. Jer ovdje najviše para generiše kovačnica.

Imaju glavne prese. Moraju da nabave prese za ekstrudiranje košuljice i prese za sužavanje za gornji dio granate kod upaljača.

Mislim realno ovu priču ne treba uopšte miješati sa proizvodnjom čelika u Zenici. Jer čak ni vojna industrija u BiH nije dovoljna da se u Zenici ekonomično proizvodi čelik za vojnu industriju u trenutnim kapacitetima koje Zenica ima. (To bi bila mala željezara kao što je ona u Ilijašu 50.000-100.000 tona godišnje). Sad jedino, kad bi Unis Tok, TMD i druge velike fabrike metalske industrije koje koriste alatne čelike kupovao materijal u Zenici, isto tako malo u regiji exYu.Možda bi imalo nekog smisla.Ali generalno kovačnica je ta koja generište pare. Bilo ingoti, gredice ili poluproizvodi tipa košuljica za granate i rakete ili od ingota za topove i haubice.

Dobro opisano, samo mi jedan dio tu nije jasan. Neko je spomenuo nekada na ovoj temi da je iz nekih razloga kovačnica imala puno škarta u proizvodnji, vjerovatno ingota, te da je to razlog zbog čega je i Arcelor Mitall i zatvorio istu. U pitanju je bio neki visok procenat 60-70 posto koliko se sjećam. E sad ako bi ponovo pokrenuo kovačnicu sa namjerom proizvodnje npr. košuljica je li realno da škarta u proizvodnji bude manje nego kod proizvodnje ingota.

Za one koji nisu upoznati kovačnica u Zenici zauzima cca 60 000 m2. Ogroman prostor.

Škart koji se spominje 60–70%, nema veze sa proizvodnjom košuljica. U vezi škarta. Kovačnica je imala svoju elektro čeličanu, malu od 10-15 tona. To je prijeratna čeličana, imali su i ESR uređaj ali pokvaren, mislim nije se oprema odražavala. To je bio razlog. Tokom ratnog perioda kovačnica je bila pofino opremljena sa raznim pristrojima za proizvodnju municije.

Kovačnicu je zatvorio Mital. Njihove šeme da ne prave sebi konkurenciju. Prije Mitala je radila i izvozila. Ima li su i Američke certifikate za ingote da mogu izvoziti u SAD.

Nakon nabavke velike elektro čeličane iz Italije, mislim 2004/2005. Dio proizvodnje iz te čeličane koristio se za kovačnicu. U tom nekom periodu, 2008/2009. godine izgrađena je i nova hala za livenje velikih ingota, i Messerov pogon za kisik, azot i argon.

Vjerovatno misliš na škart od velikih ingota. To je priča iz '50-'60 godina. U to vrijeme proizvodili su ingota od 50-100 tona u Kovačnici, rahmetli Kemal Kapetanović. I za te ingote velike težine se ta priča veže. U to vrijeme nije bilo tehničkih uslova za proizvodnju ingota velike težine. Ingot tokom procesa hlađenja je pucao, tako da su to riješili tek kad su izgradili nove peći za zagrijavanje ingota. Osim peći za zagrijavanje, bio im je potreban i pogon za tehničke inertne plinove (argon).

Kod proizvodnje granata i raketnih komora, koriste se gredice. Nema klasičnih ingota kao za kovanje. Veliki ingoti izlijevaju se u kalup i tako se hlade. Poslije kad se ohlade ponovo se zagrijavaju i otkivaju na velikim presama.

Dok za granate i rakete koriste se gredice. Talina poslije rafiniranja i legiranja ide na mašinu za kontinuirano valjanje u gredice i tek se nakon toga hlade.

Poslije kad dođe do proizvodnje municije, klasično velika gredica se sječe na manje komade(oko 50 kg za 155mm) i više manjih komada se zagrijavaju u peći i ide na kovanje košuljice.

Imaš glavno kovanje, izvlačenje na ekstruderu, da se iduži košuljica, i na kraju se zagrijava vrh/usta gdje ide upaljač, taj dio se sužava, upresuje.

Razlika je u tome kod velikih ingota koliki se komad ingota izlije toliko se i otkiva, a kod granata gredice su težine oko par stotina kg u zavisnosti od dužine gredice 6-12 metara. Kod nas se proizvode kvadratne gredice, dok npr u Americi koriste okrugle debele šipke za proizvodnju košuljica.

Veliki ingot - izlije se 10 tona - otkiva se 10 tona
Gredica - izlije se par stotina kg - otkiva se 50 kg

Znači ove dvije stvari su totalno drugačije. Linija sa mašinama za kontinuirano livenje je iz Italije, došla je zajedno sa modernom elektro čeličanom. Imaju sve mašine za serijsku proizvodnju.

Zbog relevantnosti ako se krene u ovu priču. Mogu se progurati samo uz pomoć Pretisa i BNT-a. Ali tu je i Binas.

Osim gredica koje već mogu da proizvode. Moraju nabaviti mašine za valjanje šipki puni profili, kvadratnih šipki, debelih i tankih limova.

[anelsol]

Prema nekom starom izvještaju u kovačnici su bile instalirane sljedeće glavne preše i kovački strojevi:

Velike preše
1 × 1000 t hidraulična preša – industrijska preša za teške kovane komade.

1 × 1850 t preša sa parnim multiplikatorom – velika preša s parnim pogonom/pojačivačem.

1 × 5100 t hidraulična preša – izuzetno snažna preša, koristi se za vrlo velike i kompleksne kovane dijelove.

Ostali kovački strojevi
1 × 900 kg parni čekić – snažan čekić za kovanje udarača karaktera.

3 × 1650 kg parna čekića – dodatni veliki udarni čekići za različite operacije.

1 × 600 t hidraulična arbor preša – specijalna preša za kovačke zadatke.

1 × 2000 t hidraulična punching preša – preša za bušenje/štancovanje i završne operacije.

Dodatne instalacije (prateći pogon)
7 peći za zagrijavanje / car-hearth furnaces – za pripremu komada prije kovačkih operacija.

Valjaonice za točkove i obruče – završna oprema za obradu proizvoda.

Sad pitanje šta sve od nabrojanog postoji u kovačnici i koliko je para potrebno da se to stavi ponovo u funkciju.

Možda je tajming za te stvari dobar jer imajući u vidu zategnute odnose između EU i SAD, Evropa ce sigurno krenuti u masovno naoružavanje, a fali im svega.

[anelsol]

Spoiler

Show

Jedna granata od 155mm skuplja je od 1 tone čelika.

A jedna topovska cijev sirovo obrađena skuplja je od 150 tona čelika.

MIL grade čelik za municiju i naoružanje skuplji je od običnih čelika za civilnu industriju, jer su hemijske kompozicije strože, sa manjim sadržajem sumpora, fosfora, azota. Plus što se u proizvodnji takvih legura koriste skuplji metali kao Ferohrom i Feronikal.

Ovdje su dvije stvari u pitanju. Da ne bude zabune.

1. Proizvodnja sirovog repromaterijala za NI
2. Proizvodnja vojnih polu-proizvoda, sa kapacitetom za finaliziranje u NVO.

Sama proizvodnja sirovog repromaterijala nije ekonomski opravdana i dovoljna da finansijski pokrije sve troškove.

Uz kovačke kapacitete koje Kovačnica ima za velike otkivke (za topovske cijevi, zatvarače, šasije za oklopna vozila, šasije za teške mašine, prese, velike strugove). Mora se ići na nabavku dodatnih presa za kovanje velikoserijski košuljica za granate i rakete. Ovdje je najveća zarada, a znanje i iskustvo već imamo.

Oni najviše para mogu da zarade od proizvodnje sirovih košuljica za municiju. Ali i ovdje treba izgraditi kapacitete za termičku obradu košuljica (popuštanje, kaljenje), jer se u procesu proizvodnje koristi termička obrada.

Uz ugovor sa Pretisom, mogu da rade i finaliziranje uz nadzor i obuku radnika iz Pretisa. Mogu da koriste Pretisov poligon za testiranje municije.

Oni moraju da naprave diversifikaciju poslovanja. Za proizvodnju čelika za NVO nisu dovoljne elektro čeličane i osnovna rafiniranja. Moraju se imati ESR uređaji za pretapanje ingota (proizvodnju ekstra čistih čelika), moraju se imati i vakumske VIM peći za ultra čiste čelike. U serijskoj proizvodnji moraju imati kapacitet proizvodnje par stotina vrsta legura čelika.

Druga stvar zašto se samo zadržati na čeliku, kad vojna industrija koristi i aluminij za upaljače, stabilizatore za mine, za avio motore koji se koriste u dronovima koriste se primarno alu legure. Za dronove velikih doleta/dometa par hiljada kilometara i više.

Ova ideja uguravanja u vojnu industriju može da ide samo uz pomoć firmi vojne industrije. Bez vojne industrije teško će ovo ići.

Mislim oprema mašina, peći. To je jedan segment. Za ovo se moraju imati školovani i obučeni ljudi. Jer ovdje se radi o dvije stvari. O metalurgiji - proizvodnji repromaterijala i o vojnoj mašinskoj industriji. Sama metalurgija nije dovoljna i ekonomski opravdana. Arcelor Mital je proizvodio desetak legura čelika i to je to. Ovakva vrsta čeličana, proizvodnje specijalnih čelika, zahtjeva takvu stručnost i kapacitet da se precizno i tačno proizvede par stotina vrsta legura, a da ne padaju serije i šarže tokom proizvodnje. Jer kad padne šarža ili serija to ti je odmah šteta u desetinama i stotinama hiljada. Odmah zaboli. A o reputaciji da ne govorim. Ako bi vojna industrija vratila repromaterijal, ako ne bi zadovoljavao tražene karakteristike. Onda u ovome poslu mogu da se pozdrave. Znači nema muljanja sa specifikacijama materijala.

Sama trenutna kovačnica (veliki otkivci) bez mašinske obrade i barem bez minimum 80-90% finalizacije i to bi se samo teško ekonomski opravdalo. Poslije rata izvozila je Kovačnica ingote od 10 tona i u Ameriku i Afriku i Aziju. Za namjensku industriju radili su sirove cijevi za proizvodnju D-30 122mm haubica koje je finalizovao BNT u Novom Travniku. Oko 50-tak komada haubica.

U Nikšiću željezara proizvodi specijalne čelike ali samo putem EAF elektro čeličane i putem sekundarne metalurgije LF/AOD. Imaju i kovačku presu od 1850 tona.

U Zenici imaju mnogo veće kovačke prese. I peći za zagrijavanje ingota. Mogu da otkivaju mnogo veće ingote. Tokom rata proizvodili su municiju. Također prije rata su radili za vojnu industriju. Imaju tradiciju i iskustvo. Za haubicu Noru 152mm proizvodili su topovske cijevi i zatvarače.

Oni bi morali nabaviti ESR i VIM tehnologije za još kvalitetnije specijalne čelike. Sa ove dvije investicije niko im na Balkanu i šire ne bi bio konkurencija. Jedina željezara koja bi imala slične kapacitete je Ravne u Sloveniji, ali oni nemaju iskustvo proizvodnje naoružanja i municije, dok je kovačnica u Zenici proizvodila granate i naoružanje tokom rata. Uz kapacitete vojne industrije u BNT-u i Pretisu, imaju veću šansu i mogućnost da se bore na ovom tržištu od željezare Ravne, jer oni u Sloveniji nemaju iskustvo u proizvodnji municije, niti imaju finalizatore proizvodnje topova, haubica, granata i raketa.

Za proizvodnju 1.000.000 granata 155mm potrebno je oko 50.000 tona čelika. To je prema masi trenutno frtalj ukupnih kapaciteta proizvodnje željezare. Ne moraju ni prodavati gredice na tržištu. Neka rade samo uz Pretis dok pare ne zarade za proširenje kapaciteta. Za legure čelika za granate ne treba ESR ili VIM, dovoljan je trenutni kapacitet EAF + LF/VD. A već imaju valjaonicu za gredice. Trebaju da urade homologaciju proizvodnje čelika za municiju preko domaćeg instituta u Zenici, uz certifikate iz EU i inostranstva, da urade testne serije i da krenu sa proizvodnjom. I postojeće prese mogu da iskoriste i da prilagode proizvodnju košuljica od 155mm.

Jedina investicija koja im je potrebna su peći za termičku obradu, jer bez ovoga ne može da se proizvede finalizovana košuljica. Ne moraju da ulijevaju eksploziv, ne moraju da suše eksploziv, ne moraju da imaju poligon. Čak im prema zakonu ni ne treba bilo kakva dozvola za proizvodnju NVO jer nisu nikakvi finalizatori i proizvođaći municije, već samo dobavljači repromaterijala i metalnih podsklopova.

Za početak, čak ne moraju čelik ni da proizvode. Dok ne osposobe kovačnicu. Njima se za početak isplati da čak gredice uvoze. Jer ovdje najviše para generiše kovačnica.

Imaju glavne prese. Moraju da nabave prese za ekstrudiranje košuljice i prese za sužavanje za gornji dio granate kod upaljača.

Mislim realno ovu priču ne treba uopšte miješati sa proizvodnjom čelika u Zenici. Jer čak ni vojna industrija u BiH nije dovoljna da se u Zenici ekonomično proizvodi čelik za vojnu industriju u trenutnim kapacitetima koje Zenica ima. (To bi bila mala željezara kao što je ona u Ilijašu 50.000-100.000 tona godišnje). Sad jedino, kad bi Unis Tok, TMD i druge velike fabrike metalske industrije koje koriste alatne čelike kupovao materijal u Zenici, isto tako malo u regiji exYu.Možda bi imalo nekog smisla.Ali generalno kovačnica je ta koja generište pare. Bilo ingoti, gredice ili poluproizvodi tipa košuljica za granate i rakete ili od ingota za topove i haubice.

Dobro opisano, samo mi jedan dio tu nije jasan. Neko je spomenuo nekada na ovoj temi da je iz nekih razloga kovačnica imala puno škarta u proizvodnji, vjerovatno ingota, te da je to razlog zbog čega je i Arcelor Mitall i zatvorio istu. U pitanju je bio neki visok procenat 60-70 posto koliko se sjećam. E sad ako bi ponovo pokrenuo kovačnicu sa namjerom proizvodnje npr. košuljica je li realno da škarta u proizvodnji bude manje nego kod proizvodnje ingota.

Za one koji nisu upoznati kovačnica u Zenici zauzima cca 60 000 m2. Ogroman prostor.

Škart koji se spominje 60–70%, nema veze sa proizvodnjom košuljica. U vezi škarta. Kovačnica je imala svoju elektro čeličanu, malu od 10-15 tona. To je prijeratna čeličana, imali su i ESR uređaj ali pokvaren, mislim nije se oprema odražavala. To je bio razlog. Tokom ratnog perioda kovačnica je bila pofino opremljena sa raznim pristrojima za proizvodnju municije.

Kovačnicu je zatvorio Mital. Njihove šeme da ne prave sebi konkurenciju. Prije Mitala je radila i izvozila. Ima li su i Američke certifikate za ingote da mogu izvoziti u SAD.

Nakon nabavke velike elektro čeličane iz Italije, mislim 2004/2005. Dio proizvodnje iz te čeličane koristio se za kovačnicu. U tom nekom periodu, 2008/2009. godine izgrađena je i nova hala za livenje velikih ingota, i Messerov pogon za kisik, azot i argon.

Vjerovatno misliš na škart od velikih ingota. To je priča iz '50-'60 godina. U to vrijeme proizvodili su ingota od 50-100 tona u Kovačnici, rahmetli Kemal Kapetanović. I za te ingote velike težine se ta priča veže. U to vrijeme nije bilo tehničkih uslova za proizvodnju ingota velike težine. Ingot tokom procesa hlađenja je pucao, tako da su to riješili tek kad su izgradili nove peći za zagrijavanje ingota. Osim peći za zagrijavanje, bio im je potreban i pogon za tehničke inertne plinove (argon).

Kod proizvodnje granata i raketnih komora, koriste se gredice. Nema klasičnih ingota kao za kovanje. Veliki ingoti izlijevaju se u kalup i tako se hlade. Poslije kad se ohlade ponovo se zagrijavaju i otkivaju na velikim presama.

Dok za granate i rakete koriste se gredice. Talina poslije rafiniranja i legiranja ide na mašinu za kontinuirano valjanje u gredice i tek se nakon toga hlade.

Poslije kad dođe do proizvodnje municije, klasično velika gredica se sječe na manje komade(oko 50 kg za 155mm) i više manjih komada se zagrijavaju u peći i ide na kovanje košuljice.

Imaš glavno kovanje, izvlačenje na ekstruderu, da se iduži košuljica, i na kraju se zagrijava vrh/usta gdje ide upaljač, taj dio se sužava, upresuje.

Razlika je u tome kod velikih ingota koliki se komad ingota izlije toliko se i otkiva, a kod granata gredice su težine oko par stotina kg u zavisnosti od dužine gredice 6-12 metara. Kod nas se proizvode kvadratne gredice, dok npr u Americi koriste okrugle debele šipke za proizvodnju košuljica.

Veliki ingot - izlije se 10 tona - otkiva se 10 tona
Gredica - izlije se par stotina kg - otkiva se 50 kg

Znači ove dvije stvari su totalno drugačije. Linija sa mašinama za kontinuirano livenje je iz Italije, došla je zajedno sa modernom elektro čeličanom. Imaju sve mašine za serijsku proizvodnju.

Zbog relevantnosti ako se krene u ovu priču. Mogu se progurati samo uz pomoć Pretisa i BNT-a. Ali tu je i Binas.

Osim gredica koje već mogu da proizvode. Moraju nabaviti mašine za valjanje šipki puni profili, kvadratnih šipki, debelih i tankih limova.

Posmatrajući dosadašnju reakciju Vlade FBiH prema željezari (nisu sa njima odrezali niti jedan sastanak od preuzimanja) nema od te price nista. Ja da sam vlasnik trazio bih saradnju sa nekom stranom kompanijom tipa Rheinmetall, CSG i sl.

[moonco]

Spoiler

Show

Spoiler

Show

Dobro opisano, samo mi jedan dio tu nije jasan. Neko je spomenuo nekada na ovoj temi da je iz nekih razloga kovačnica imala puno škarta u proizvodnji, vjerovatno ingota, te da je to razlog zbog čega je i Arcelor Mitall i zatvorio istu. U pitanju je bio neki visok procenat 60-70 posto koliko se sjećam. E sad ako bi ponovo pokrenuo kovačnicu sa namjerom proizvodnje npr. košuljica je li realno da škarta u proizvodnji bude manje nego kod proizvodnje ingota.

Za one koji nisu upoznati kovačnica u Zenici zauzima cca 60 000 m2. Ogroman prostor.

Škart koji se spominje 60–70%, nema veze sa proizvodnjom košuljica. U vezi škarta. Kovačnica je imala svoju elektro čeličanu, malu od 10-15 tona. To je prijeratna čeličana, imali su i ESR uređaj ali pokvaren, mislim nije se oprema odražavala. To je bio razlog. Tokom ratnog perioda kovačnica je bila pofino opremljena sa raznim pristrojima za proizvodnju municije.

Kovačnicu je zatvorio Mital. Njihove šeme da ne prave sebi konkurenciju. Prije Mitala je radila i izvozila. Ima li su i Američke certifikate za ingote da mogu izvoziti u SAD.

Nakon nabavke velike elektro čeličane iz Italije, mislim 2004/2005. Dio proizvodnje iz te čeličane koristio se za kovačnicu. U tom nekom periodu, 2008/2009. godine izgrađena je i nova hala za livenje velikih ingota, i Messerov pogon za kisik, azot i argon.

Vjerovatno misliš na škart od velikih ingota. To je priča iz '50-'60 godina. U to vrijeme proizvodili su ingota od 50-100 tona u Kovačnici, rahmetli Kemal Kapetanović. I za te ingote velike težine se ta priča veže. U to vrijeme nije bilo tehničkih uslova za proizvodnju ingota velike težine. Ingot tokom procesa hlađenja je pucao, tako da su to riješili tek kad su izgradili nove peći za zagrijavanje ingota. Osim peći za zagrijavanje, bio im je potreban i pogon za tehničke inertne plinove (argon).

Kod proizvodnje granata i raketnih komora, koriste se gredice. Nema klasičnih ingota kao za kovanje. Veliki ingoti izlijevaju se u kalup i tako se hlade. Poslije kad se ohlade ponovo se zagrijavaju i otkivaju na velikim presama.

Dok za granate i rakete koriste se gredice. Talina poslije rafiniranja i legiranja ide na mašinu za kontinuirano valjanje u gredice i tek se nakon toga hlade.

Poslije kad dođe do proizvodnje municije, klasično velika gredica se sječe na manje komade(oko 50 kg za 155mm) i više manjih komada se zagrijavaju u peći i ide na kovanje košuljice.

Imaš glavno kovanje, izvlačenje na ekstruderu, da se iduži košuljica, i na kraju se zagrijava vrh/usta gdje ide upaljač, taj dio se sužava, upresuje.

Razlika je u tome kod velikih ingota koliki se komad ingota izlije toliko se i otkiva, a kod granata gredice su težine oko par stotina kg u zavisnosti od dužine gredice 6-12 metara. Kod nas se proizvode kvadratne gredice, dok npr u Americi koriste okrugle debele šipke za proizvodnju košuljica.

Veliki ingot - izlije se 10 tona - otkiva se 10 tona
Gredica - izlije se par stotina kg - otkiva se 50 kg

Znači ove dvije stvari su totalno drugačije. Linija sa mašinama za kontinuirano livenje je iz Italije, došla je zajedno sa modernom elektro čeličanom. Imaju sve mašine za serijsku proizvodnju.

Zbog relevantnosti ako se krene u ovu priču. Mogu se progurati samo uz pomoć Pretisa i BNT-a. Ali tu je i Binas.

Osim gredica koje već mogu da proizvode. Moraju nabaviti mašine za valjanje šipki puni profili, kvadratnih šipki, debelih i tankih limova.

Posmatrajući dosadašnju reakciju Vlade FBiH prema željezari (nisu sa njima odrezali niti jedan sastanak od preuzimanja) nema od te price nista. Ja da sam vlasnik trazio bih saradnju sa nekom stranom kompanijom tipa Rheinmetall, CSG i sl.

Imaju kapacitet. Čak kad bi još neko ušao u suvlasništvo ili vlasništvo. Ovako mi sad izgleda kao da prose i mole da neko ulupa stotine miliona. Pa će oni vidjeti kako šta. A tako to ne ide.

Moje mišljenje je, da je Pretisu lakše sve to realizovati sa Unis-Tokom u Kalesiji(bio je ovaj pogon dio Pretisa, prije rata ) ili TMD u Gradačcu. Jer oni već rade isti posao. Oni rade ležajeve, Pretis granate. I imaju solidne kovačke kapacitete od 10.000-20.000 tona godišnje.

Jednostavno, iz priče oko željezare. Sve mi nekako izgleda da ima tamo dosta muljavine. I svako gleda ko će šta očerupati. Od zemljišta, parcela, hala, mašina, materijala, nus proizvoda.

Imaju dosta konkurencije u BiH

[moonco]

Najlakše je da se kovačnica formalno pravno izdvoji od željezare i da je Pretis ili neko drugi kupi i da se upiše kao vlasnik. Jedino što je tamo vrijedno su velike prese u kovačnici. Može se sa njima svašta bitno proizvoditi za vojnu industriju.

Ovako integralno kao željezara izgleda kao rupa bez dna. Ne može se tu ulupati para koliko mogu pokrasti.

[sak]

Znači
- valjaonica gredica za municiju: granate i rakete
- kovačnica granata i raketnih komora
- livnica ingota za haubice i minobacače

Valjalo bi i valjaonicu šipki, cijevi instalirati. Za pješadijsko naoružanje.

Uz ovo treba i razvoj i proizvodnja specijalnih mašina za proizvodnju naoružanja i municije. Od kovačkih presa, mašina za bušenje, olučavanje cijevi, tokarksih drugova itd..Po gabaritima masi i ovo je značajno.

Peći za termičku obradu već proizvodimo.

Kakva je isplatljivost ovoga? Da li je ovo socijalni projekat da se stvore poslovna mjesta ili ima ekonomsku opravdanost?

Jedna granata od 155mm skuplja je od 1 tone čelika.

A jedna topovska cijev sirovo obrađena skuplja je od 150 tona čelika.

MIL grade čelik za municiju i naoružanje skuplji je od običnih čelika za civilnu industriju, jer su hemijske kompozicije strože, sa manjim sadržajem sumpora, fosfora, azota. Plus što se u proizvodnji takvih legura koriste skuplji metali kao Ferohrom i Feronikal.

Ovdje su dvije stvari u pitanju. Da ne bude zabune.

1. Proizvodnja sirovog repromaterijala za NI
2. Proizvodnja vojnih polu-proizvoda, sa kapacitetom za finaliziranje u NVO.

Sama proizvodnja sirovog repromaterijala nije ekonomski opravdana i dovoljna da finansijski pokrije sve troškove.

Uz kovačke kapacitete koje Kovačnica ima za velike otkivke (za topovske cijevi, zatvarače, šasije za oklopna vozila, šasije za teške mašine, prese, velike strugove). Mora se ići na nabavku dodatnih presa za kovanje velikoserijski košuljica za granate i rakete. Ovdje je najveća zarada, a znanje i iskustvo već imamo.

Oni najviše para mogu da zarade od proizvodnje sirovih košuljica za municiju. Ali i ovdje treba izgraditi kapacitete za termičku obradu košuljica (popuštanje, kaljenje), jer se u procesu proizvodnje koristi termička obrada.

Uz ugovor sa Pretisom, mogu da rade i finaliziranje uz nadzor i obuku radnika iz Pretisa. Mogu da koriste Pretisov poligon za testiranje municije.

Oni moraju da naprave diversifikaciju poslovanja. Za proizvodnju čelika za NVO nisu dovoljne elektro čeličane i osnovna rafiniranja. Moraju se imati ESR uređaji za pretapanje ingota (proizvodnju ekstra čistih čelika), moraju se imati i vakumske VIM peći za ultra čiste čelike. U serijskoj proizvodnji moraju imati kapacitet proizvodnje par stotina vrsta legura čelika.

Druga stvar zašto se samo zadržati na čeliku, kad vojna industrija koristi i aluminij za upaljače, stabilizatore za mine, za avio motore koji se koriste u dronovima koriste se primarno alu legure. Za dronove velikih doleta/dometa par hiljada kilometara i više.

Ova ideja uguravanja u vojnu industriju može da ide samo uz pomoć firmi vojne industrije. Bez vojne industrije teško će ovo ići.

Mislim oprema mašina, peći. To je jedan segment. Za ovo se moraju imati školovani i obučeni ljudi. Jer ovdje se radi o dvije stvari. O metalurgiji - proizvodnji repromaterijala i o vojnoj mašinskoj industriji. Sama metalurgija nije dovoljna i ekonomski opravdana. Arcelor Mital je proizvodio desetak legura čelika i to je to. Ovakva vrsta čeličana, proizvodnje specijalnih čelika, zahtjeva takvu stručnost i kapacitet da se precizno i tačno proizvede par stotina vrsta legura, a da ne padaju serije i šarže tokom proizvodnje. Jer kad padne šarža ili serija to ti je odmah šteta u desetinama i stotinama hiljada. Odmah zaboli. A o reputaciji da ne govorim. Ako bi vojna industrija vratila repromaterijal, ako ne bi zadovoljavao tražene karakteristike. Onda u ovome poslu mogu da se pozdrave. Znači nema muljanja sa specifikacijama materijala.

Sama trenutna kovačnica (veliki otkivci) bez mašinske obrade i barem bez minimum 80-90% finalizacije i to bi se samo teško ekonomski opravdalo. Poslije rata izvozila je Kovačnica ingote od 10 tona i u Ameriku i Afriku i Aziju. Za namjensku industriju radili su sirove cijevi za proizvodnju D-30 122mm haubica koje je finalizovao BNT u Novom Travniku. Oko 50-tak komada haubica.

U Nikšiću željezara proizvodi specijalne čelike ali samo putem EAF elektro čeličane i putem sekundarne metalurgije LF/AOD. Imaju i kovačku presu od 1850 tona.

U Zenici imaju mnogo veće kovačke prese. I peći za zagrijavanje ingota. Mogu da otkivaju mnogo veće ingote. Tokom rata proizvodili su municiju. Također prije rata su radili za vojnu industriju. Imaju tradiciju i iskustvo. Za haubicu Noru 152mm proizvodili su topovske cijevi i zatvarače.

Oni bi morali nabaviti ESR i VIM tehnologije za još kvalitetnije specijalne čelike. Sa ove dvije investicije niko im na Balkanu i šire ne bi bio konkurencija. Jedina željezara koja bi imala slične kapacitete je Ravne u Sloveniji, ali oni nemaju iskustvo proizvodnje naoružanja i municije, dok je kovačnica u Zenici proizvodila granate i naoružanje tokom rata. Uz kapacitete vojne industrije u BNT-u i Pretisu, imaju veću šansu i mogućnost da se bore na ovom tržištu od željezare Ravne, jer oni u Sloveniji nemaju iskustvo u proizvodnji municije, niti imaju finalizatore proizvodnje topova, haubica, granata i raketa.

Za proizvodnju 1.000.000 granata 155mm potrebno je oko 50.000 tona čelika. To je prema masi trenutno frtalj ukupnih kapaciteta proizvodnje željezare. Ne moraju ni prodavati gredice na tržištu. Neka rade samo uz Pretis dok pare ne zarade za proširenje kapaciteta. Za legure čelika za granate ne treba ESR ili VIM, dovoljan je trenutni kapacitet EAF + LF/VD. A već imaju valjaonicu za gredice. Trebaju da urade homologaciju proizvodnje čelika za municiju preko domaćeg instituta u Zenici, uz certifikate iz EU i inostranstva, da urade testne serije i da krenu sa proizvodnjom. I postojeće prese mogu da iskoriste i da prilagode proizvodnju košuljica od 155mm.

Jedina investicija koja im je potrebna su peći za termičku obradu, jer bez ovoga ne može da se proizvede finalizovana košuljica. Ne moraju da ulijevaju eksploziv, ne moraju da suše eksploziv, ne moraju da imaju poligon. Čak im prema zakonu ni ne treba bilo kakva dozvola za proizvodnju NVO jer nisu nikakvi finalizatori i proizvođaći municije, već samo dobavljači repromaterijala i metalnih podsklopova.

Za početak, čak ne moraju čelik ni da proizvode. Dok ne osposobe kovačnicu. Njima se za početak isplati da čak gredice uvoze. Jer ovdje najviše para generiše kovačnica.

Imaju glavne prese. Moraju da nabave prese za ekstrudiranje košuljice i prese za sužavanje za gornji dio granate kod upaljača.

Mislim realno ovu priču ne treba uopšte miješati sa proizvodnjom čelika u Zenici. Jer čak ni vojna industrija u BiH nije dovoljna da se u Zenici ekonomično proizvodi čelik za vojnu industriju u trenutnim kapacitetima koje Zenica ima. (To bi bila mala željezara kao što je ona u Ilijašu 50.000-100.000 tona godišnje). Sad jedino, kad bi Unis Tok, TMD i druge velike fabrike metalske industrije koje koriste alatne čelike kupovao materijal u Zenici, isto tako malo u regiji exYu.Možda bi imalo nekog smisla.Ali generalno kovačnica je ta koja generište pare. Bilo ingoti, gredice ili poluproizvodi tipa košuljica za granate i rakete ili od ingota za topove i haubice.

Opširan odgovor na pitanje koje nije postavljeno! Ja se izvinjavam, ja nisam pismen na našem jeziku pa ću probati još jednostavnije.

Koliko čelika traba? Koliko čelika može proizvesti ova fabrika i kako se ta proizvodna cijena poredi sa tržištem čelika za ovu svrhu? Ili je ovo po kominustičkom, otvoriti će mo fabriku pa i gubili pare, samo da se svi zaposle... Diroktor dobije skrataricu, šofera, zaposli nečijeg malog'.

Ili još jednostavnije: Ja neću ženi objasniti cijenu naftnih sirovina i otvoriti fabriku auto guma samo da promijenimo četiri gume na njenome autu, jer je nafta jeftina...

[moonco]

Kakva je isplatljivost ovoga? Da li je ovo socijalni projekat da se stvore poslovna mjesta ili ima ekonomsku opravdanost?

Jedna granata od 155mm skuplja je od 1 tone čelika.

A jedna topovska cijev sirovo obrađena skuplja je od 150 tona čelika.

MIL grade čelik za municiju i naoružanje skuplji je od običnih čelika za civilnu industriju, jer su hemijske kompozicije strože, sa manjim sadržajem sumpora, fosfora, azota. Plus što se u proizvodnji takvih legura koriste skuplji metali kao Ferohrom i Feronikal.

Ovdje su dvije stvari u pitanju. Da ne bude zabune.

1. Proizvodnja sirovog repromaterijala za NI
2. Proizvodnja vojnih polu-proizvoda, sa kapacitetom za finaliziranje u NVO.

Sama proizvodnja sirovog repromaterijala nije ekonomski opravdana i dovoljna da finansijski pokrije sve troškove.

Uz kovačke kapacitete koje Kovačnica ima za velike otkivke (za topovske cijevi, zatvarače, šasije za oklopna vozila, šasije za teške mašine, prese, velike strugove). Mora se ići na nabavku dodatnih presa za kovanje velikoserijski košuljica za granate i rakete. Ovdje je najveća zarada, a znanje i iskustvo već imamo.

Oni najviše para mogu da zarade od proizvodnje sirovih košuljica za municiju. Ali i ovdje treba izgraditi kapacitete za termičku obradu košuljica (popuštanje, kaljenje), jer se u procesu proizvodnje koristi termička obrada.

Uz ugovor sa Pretisom, mogu da rade i finaliziranje uz nadzor i obuku radnika iz Pretisa. Mogu da koriste Pretisov poligon za testiranje municije.

Oni moraju da naprave diversifikaciju poslovanja. Za proizvodnju čelika za NVO nisu dovoljne elektro čeličane i osnovna rafiniranja. Moraju se imati ESR uređaji za pretapanje ingota (proizvodnju ekstra čistih čelika), moraju se imati i vakumske VIM peći za ultra čiste čelike. U serijskoj proizvodnji moraju imati kapacitet proizvodnje par stotina vrsta legura čelika.

Druga stvar zašto se samo zadržati na čeliku, kad vojna industrija koristi i aluminij za upaljače, stabilizatore za mine, za avio motore koji se koriste u dronovima koriste se primarno alu legure. Za dronove velikih doleta/dometa par hiljada kilometara i više.

Ova ideja uguravanja u vojnu industriju može da ide samo uz pomoć firmi vojne industrije. Bez vojne industrije teško će ovo ići.

Mislim oprema mašina, peći. To je jedan segment. Za ovo se moraju imati školovani i obučeni ljudi. Jer ovdje se radi o dvije stvari. O metalurgiji - proizvodnji repromaterijala i o vojnoj mašinskoj industriji. Sama metalurgija nije dovoljna i ekonomski opravdana. Arcelor Mital je proizvodio desetak legura čelika i to je to. Ovakva vrsta čeličana, proizvodnje specijalnih čelika, zahtjeva takvu stručnost i kapacitet da se precizno i tačno proizvede par stotina vrsta legura, a da ne padaju serije i šarže tokom proizvodnje. Jer kad padne šarža ili serija to ti je odmah šteta u desetinama i stotinama hiljada. Odmah zaboli. A o reputaciji da ne govorim. Ako bi vojna industrija vratila repromaterijal, ako ne bi zadovoljavao tražene karakteristike. Onda u ovome poslu mogu da se pozdrave. Znači nema muljanja sa specifikacijama materijala.

Sama trenutna kovačnica (veliki otkivci) bez mašinske obrade i barem bez minimum 80-90% finalizacije i to bi se samo teško ekonomski opravdalo. Poslije rata izvozila je Kovačnica ingote od 10 tona i u Ameriku i Afriku i Aziju. Za namjensku industriju radili su sirove cijevi za proizvodnju D-30 122mm haubica koje je finalizovao BNT u Novom Travniku. Oko 50-tak komada haubica.

U Nikšiću željezara proizvodi specijalne čelike ali samo putem EAF elektro čeličane i putem sekundarne metalurgije LF/AOD. Imaju i kovačku presu od 1850 tona.

U Zenici imaju mnogo veće kovačke prese. I peći za zagrijavanje ingota. Mogu da otkivaju mnogo veće ingote. Tokom rata proizvodili su municiju. Također prije rata su radili za vojnu industriju. Imaju tradiciju i iskustvo. Za haubicu Noru 152mm proizvodili su topovske cijevi i zatvarače.

Oni bi morali nabaviti ESR i VIM tehnologije za još kvalitetnije specijalne čelike. Sa ove dvije investicije niko im na Balkanu i šire ne bi bio konkurencija. Jedina željezara koja bi imala slične kapacitete je Ravne u Sloveniji, ali oni nemaju iskustvo proizvodnje naoružanja i municije, dok je kovačnica u Zenici proizvodila granate i naoružanje tokom rata. Uz kapacitete vojne industrije u BNT-u i Pretisu, imaju veću šansu i mogućnost da se bore na ovom tržištu od željezare Ravne, jer oni u Sloveniji nemaju iskustvo u proizvodnji municije, niti imaju finalizatore proizvodnje topova, haubica, granata i raketa.

Za proizvodnju 1.000.000 granata 155mm potrebno je oko 50.000 tona čelika. To je prema masi trenutno frtalj ukupnih kapaciteta proizvodnje željezare. Ne moraju ni prodavati gredice na tržištu. Neka rade samo uz Pretis dok pare ne zarade za proširenje kapaciteta. Za legure čelika za granate ne treba ESR ili VIM, dovoljan je trenutni kapacitet EAF + LF/VD. A već imaju valjaonicu za gredice. Trebaju da urade homologaciju proizvodnje čelika za municiju preko domaćeg instituta u Zenici, uz certifikate iz EU i inostranstva, da urade testne serije i da krenu sa proizvodnjom. I postojeće prese mogu da iskoriste i da prilagode proizvodnju košuljica od 155mm.

Jedina investicija koja im je potrebna su peći za termičku obradu, jer bez ovoga ne može da se proizvede finalizovana košuljica. Ne moraju da ulijevaju eksploziv, ne moraju da suše eksploziv, ne moraju da imaju poligon. Čak im prema zakonu ni ne treba bilo kakva dozvola za proizvodnju NVO jer nisu nikakvi finalizatori i proizvođaći municije, već samo dobavljači repromaterijala i metalnih podsklopova.

Za početak, čak ne moraju čelik ni da proizvode. Dok ne osposobe kovačnicu. Njima se za početak isplati da čak gredice uvoze. Jer ovdje najviše para generiše kovačnica.

Imaju glavne prese. Moraju da nabave prese za ekstrudiranje košuljice i prese za sužavanje za gornji dio granate kod upaljača.

Mislim realno ovu priču ne treba uopšte miješati sa proizvodnjom čelika u Zenici. Jer čak ni vojna industrija u BiH nije dovoljna da se u Zenici ekonomično proizvodi čelik za vojnu industriju u trenutnim kapacitetima koje Zenica ima. (To bi bila mala željezara kao što je ona u Ilijašu 50.000-100.000 tona godišnje). Sad jedino, kad bi Unis Tok, TMD i druge velike fabrike metalske industrije koje koriste alatne čelike kupovao materijal u Zenici, isto tako malo u regiji exYu.Možda bi imalo nekog smisla.Ali generalno kovačnica je ta koja generište pare. Bilo ingoti, gredice ili poluproizvodi tipa košuljica za granate i rakete ili od ingota za topove i haubice.

Opširan odgovor na pitanje koje nije postavljeno! Ja se izvinjavam, ja nisam pismen na našem jeziku pa ću probati još jednostavnije.

Koliko čelika traba? Koliko čelika može proizvesti ova fabrika i kako se ta proizvodna cijena poredi sa tržištem čelika za ovu svrhu? Ili je ovo po kominustičkom, otvoriti će mo fabriku pa i gubili pare, samo da se svi zaposle... Diroktor dobije skrataricu, šofera, zaposli nečijeg malog'.

Ili još jednostavnije: Ja neću ženi objasniti cijenu naftnih sirovina i otvoriti fabriku auto guma samo da promijenimo četiri gume na njenome autu, jer je nafta jeftina...

Industrija je kompleksna tako da bi se moglo ispravno odgovoriti potrebno je znanje. Mora se imati pod broj jedan znanje da bi uopšte mogao da postaviš precizno i relevantno pitanje. Da nije tako ne bi mnogi narodi i države nasilje doživljavali.

Velika elektročeličana koju ima željezara Zenica može kompletnu EU snabdjeti sa ratnim materijalom. Za naše BH potrebne za ratnim materijalom toliki kapacitet nije potreban. Velika elektročeličana troši mnogo struje, a povećana je cijena struje za industriju. Nama je dovoljna mala elektročeličana kapaciteta 10-20 tona, Kao što je kovačnica imala, ili kao što ima Željezara Ilijaš. Sa izgradnjom male elektročeličane za specijalne i alatne čelike, nema priče o nekakvoj komunističkoj priči ili rupi bez dna. Za takvu čeličanu trebaju školovani i obučeni radnici. Ako se bude išlo na izgradnju takve čeličane ona će maksimalno zapošljavati 100-200 radnika. Ovdje govorimo samo o metalurškom dijelu proizvodnje. (topljenje otpadnog željeza, rafiniranja i legiranja, valjanje profila, izlijevanje ingota). Prije rata kapacitet kovačnice bio je oko 50.000 tona kovanog čelika. Tako da bi kapacitet proizvodnje nove mini čeličane bio između 50.000-100.000 tona godišnje.
Pola od toga je minimum dovoljno za potrebe naše vojne industrije i metalske auto industrije. Firme koje imaju kovačke kapacitete godišnje proizvedu oko 40.000-50.000 kovanih proizvoda. Još par stotina išlo bi na kovačnicu, na proizvodnju košuljica (kovanje, termička obrada, ispiranje) poluproizvoda za vojnu industriju. Treći dio je mašinska obrada poluproizvoda za vojnu industriju na CNC obradnim mašinama, tokarskim strugovima i glodalicama.

Ne radi se ovdje samo o cijenama i tržištu već i o politici. Tačnije o dešavanjima u Evropi i svijetu. Jer Evropa neće da ovisi od proizvodnje ratnog materijala u Kini i drugim državama koje nisu u Evropi. Suvlasnik Pretisa pokušao je iz Kine da nabavi sirovine iz Kine, a zakoni o nabavci naoružanja i vojne opreme u EU/SAD kažu da se od Kine ne može kupovati repromaterijal. Ni čelik, aluminij, ni kiseline, ni barut ni eksploziv. Ništa!

Vjerovatno je cilj da domaće firme vojne industrije nabavalju repromaterijal u novoj mini čeličani, a tu je i vojne industrija u Srbiji. Kako je 50% suvlasnik željezare Pavlović, i kako se spominje i regija u kontekstu izgradnje nove čeličane. To je to.

Ako neka firma vojne industrije iz Češke, Slovačke, Hrvatske, Mađarske, Makedonije, Albanije bude nabavaljala materijal kod nas, to će biti samo prednost.

Osim proizvodnje čelika za municiju i naoružanje. Trebalo bi da se ide paralelno i na proizvodnju čelika za alat u firmama vojne industrije.

I ne radi se ovdje samo o tržištu i ekonomiji, već o samodostatnosti. Da se u sigurnosnom smislu ne ovisi o nekoj trećoj strani. Ako ćemo biti još konkretniji, izgradnja željezara, rudnika i tvornica fero legura prethodio je rat u Evropi. Tako da je Austrougarska ulagala u metalurgiju i rudarstvo u BiH. Pa je tokom Prvog svjetskog rata željezara Zenica i Vareš isporučivala materijal u Mađarsku, Austriju i Češku, i u takvim ratnim uslovima pozitivno poslovala.

[zigzag]

Od koga Pretis sad nabavlja te stvari? Nisu male količine.

[liyf]

Od koga Pretis sad nabavlja te stvari? Nisu male količine.

Jednom sam čuo od jednog radnika da nabavljaju čelične grede iz građevine, ne znam da li im je to uopšte upotrebljivo za legure i finalne proizvode, al eto

[moonco]

Od koga Pretis sad nabavlja te stvari? Nisu male količine.

Jednom sam čuo od jednog radnika da nabavljaju čelične grede iz građevine, ne znam da li im je to uopšte upotrebljivo za legure i finalne proizvode, al eto

Radio je Mittal prema zahtjevu kupca gredice prema zahtjevu kupca legure i hemijske kompozicije.

Tehnološki postupak je isti. Ništa specijalno ni drugačije od redovne proizvodnje.

[sak]

Industrija je kompleksna tako da bi se moglo ispravno odgovoriti potrebno je znanje. Mora se imati pod broj jedan znanje da bi uopšte mogao da postaviš precizno i relevantno pitanje. Da nije tako ne bi mnogi narodi i države nasilje doživljavali.

Razumijem ja industriju (ili više njih ako je u pitanju moja radna istorija). Ono što ne razumijem je Balkanizam gdje ni patriotizam ni ekonomija nisu razlog za akciju ali me ovde neko pali da je nešto dobra ideja.

Tako da je pitanje sasvim precizno i validno. Ako domaće fabrike municije nemaju potrebu (pokrivene su iz manjih pogona), kakva je potreba za čelik po cijeni iz ovoga zatvorenoga pogona? Kakva je tu ekonomska prednost da se njihov proizvod može probiti na tržište. Kako se dolazi do manje cijene nego kod konkurencije? Kol'ko košta da se to napravi?

Aka ne znate, to je sasvim uredu bez opširnog istresanja da je repro material jefriniji od gotovoga proizvoda .

[moonco]

[anelsol]

Ili je fejk njuz ili su imali mega uspješan decembar 2025 godine

Prema podacima do kojih je došao Raport iza nas je najuspješnija godina kada se govori o namjenskoj industriji naše zemlje. Kako kažu podaci Uprave za indirektno oprezivanje BiH, izvoz je u 2025. godini bio čak 28,9 posto veći nego godinu ranije. U 12 mjeseci prošle godine izvezli smo proizvoda iz namjenske industrije u vrijednosti od 449.315.216,89 KM, dok smo u 2024. imali 348.614.378,64 KM.

[GOLDZEN]

Ili je fejk njuz ili su imali mega uspješan decembar 2025 godine

Prema podacima do kojih je došao Raport iza nas je najuspješnija godina kada se govori o namjenskoj industriji naše zemlje. Kako kažu podaci Uprave za indirektno oprezivanje BiH, izvoz je u 2025. godini bio čak 28,9 posto veći nego godinu ranije. U 12 mjeseci prošle godine izvezli smo proizvoda iz namjenske industrije u vrijednosti od 449.315.216,89 KM, dok smo u 2024. imali 348.614.378,64 KM.

Budemo vidjeli šta iz VTK kažu. Trebao bi uskoro izvještaj već smo prešli u drugu polovinu januara. Iskreno nisam bio optimista.

[zigzag]

ma kakav VTK. nisu tri mjeseca osvježili stranicu

[GOLDZEN]

ma kakav VTK. nisu tri mjeseca osvježili stranicu

Neće je ni osvježiti. Čekam da izbace spreadsheet sa svim oblastima industrije pa da onda gledamo brojeve.

[zigzag]

Nema, otišla senida na bolovanje a nema je ko zamijeniti

[anelsol]

Ili je fejk njuz ili su imali mega uspješan decembar 2025 godine

Prema podacima do kojih je došao Raport iza nas je najuspješnija godina kada se govori o namjenskoj industriji naše zemlje. Kako kažu podaci Uprave za indirektno oprezivanje BiH, izvoz je u 2025. godini bio čak 28,9 posto veći nego godinu ranije. U 12 mjeseci prošle godine izvezli smo proizvoda iz namjenske industrije u vrijednosti od 449.315.216,89 KM, dok smo u 2024. imali 348.614.378,64 KM.

Budemo vidjeli šta iz VTK kažu. Trebao bi uskoro izvještaj već smo prešli u drugu polovinu januara. Iskreno nisam bio optimista.

Iz VTK imamo ovo

Prema podacima Spoljnotrgovinske komore BiH, izvoz je u 11 mjeseci 2025. godine iznosio oko 502 miliona KM, dok je u istom periodu 2024. bio oko 506 miliona maraka.

[moonco]

Preko 0.5 milijarde je izvoz. Ne zna se da li su brojali one šibice, pripale, hepo kocke

[GOLDZEN]

Ne broje to oni nikad. Kakav li je decembar bio pitanje je. S obzirom na praktičan gubitak američkog tržišta moglo je i gore biti.