Viktor (24), nadimak „Skin“, potpisao je vojni ugovor prije sedam mjeseci. Bori se u Pokrovsku u sastavu 68. brigade. Ovo je njegova priča…
- Do prije sedam mjeseci o ratu nisam znao gotovo ništa. Nitko se u mojoj obitelji nije borio. Pomislio sam: zašto čekati, skrivati se...nemam zdravstvenih problema, fizički sam otporna osoba. Prošao sam obuku u Latviji, tamo sam dobio prva znanja o tome što je rat, što je vojska...Kad sam stigao u brigadu, mjesec i pol obučavao sam se za operatera proturaketnog oružja: "Stugna", "Fagot", "Corsair"...Ali sada je realnost takva da neprijateljske opreme uopće nema…
- Na početku sam nosio ploče od pet i pol kilograma, ukupno je cijeli „oklop“ težio 14 kilograma. Bilo je teško hodati. Sada sam kupio lakše ploče, dva i pol kilograma svaka, sada je puno lakše kretati se…
- Najteže je mentalno napraviti prvi korak. Na primjer, pretrčati sto metara na otvorenom prostoru. Ali ako želite živjeti, trčat ćete, nema drugog načina…
- Da stignemo do položaja, pješačimo oko 18 kilometara. Držimo se unaprijed određene rute. Osim toga, cijelo vrijeme smo u kontaktu s našim zapovjedništvom. Oni nas ispravljaju, daju nam informacije, vide li nešto, što se mijenja, sve se prati iz zraka pomoću dronova…
- Neke kuće se raspadnu od bilo kakvog projektila. Stoga moraš pronaći pouzdaniji podrum…Navečer sjedimo u podrumu, počinje pucnjava i neprijatelj napada. Puca se na sve strane, sjedio sam tamo, opraštajući se od svih, jer nisam vjerovao da ćemo se odande izvući…
- Najsigurnije mjesto u zgradi od pet katova je drugi ili treći kat (treći je manje siguran). FPV se među zgradama ne može spustiti na razinu drugog kata, inače će izgubiti komunikacijski signal. Mavik se neće spustiti na razinu drugog kata radi promatranja, jer također gubi vezu…
- Uđemo u kuću, pušimo, gledamo kroz prozor – nailazi mlad Rus, oko 18 godina. Otvorimo vatru, ali je pobjegao i javio svojima da smo u kući. Samo što smo izašli iz kuće i pretrčali 50 metara, FPV visi iznad kuće, dolazi drugi, pa treći, traže nas. A mi smo pod gustim grmljem lijeske. Kad naiđe FPV, samo legneš, kriješ se i moliš se da te ne vidi. Ako te vidi, nećeš preživjeti…
- Čujemo da je momak ranjen, propucana mu je noga. I tako ranjen prvog dana je prešao skoro 3 kilometra, a drugog 2,4. Pokazali su mi rutu, objasnili što moram učiniti: pronađi Juru i izvedi ga. Poveo sam cool tipa Sanju. Pješačili smo više od 20 km. Jura je na radiju rekao da je jako umoran, da je na nekoj farmi i da ne može dalje. To su još tri kilometra i taj put smo prešli za sat vremena i našli ga…
- Jesam li požalio što sam došao u vojsku? Ne, jasno mi je da sam tamo gdje trebam biti. Kad sam se vratio u Kijev na odmor, prijatelji su mi rekli: „Ne vraćaj se na front“, ali to mi nije palo na pamet. Imam mnogo prijatelja koji se skrivaju od vojske…
- Da je više ljudi u vojsci, situacija u Pokrovsku bi bila drugačija. Na liniji smo bili mi protuoklopni topnici, tu je mitraljeska posada i tu su snajperisti. Iza nas su minobacači i to je sve. Uz nas bi trebalo biti više pješaštva. Svi ovi neprijatelji koji su sada u Pokrovsku, ušli su tamo s jedne točke – sa strane Zvirova. Da je naša pješadija bila u samom Pokrovsku, da su samo sjedili u podrumima i osmatrali ulice, ne bi bilo ovakve situacije…