Jurij Sirotjuk, bivši narodni zastupnik, sada narednik u 5. jurišnoj brigadi, koji je prošao gotovo sve najgore sektore fronta: Često se šalim da ne mogu poginuti, imam imunitet..
- Otac je kao dijete odveden u Sibir. Vratio se kao odrastao čovjek i uvijek je mrzio sve sovjetsko. Odgajan sam i odrastao u okruženju u kojem smo shvaćali da je rat s Rusijom neizbježan. Mnogi su nam se smijali…
- 2014. godine podnio sam nacrt rezolucije o stvaranju obrambeno spremne ukrajinske države i društva. Tamo u preambuli piše da je Rusija vječna prijetnja i da moramo biti spremni na totalni sukob s njom. Ovaj koncept je predviđao obveznu službu prema švicarskom modelu: svaka osoba mora proći najmanje pet mjeseci obuke, svaki Ukrajinac ide na vježbe dva puta godišnje i pripada rezervi itd. Plan je bio da stvorimo takvo društvo: miran, ali do zuba naoružan ukrajinski narod.
- Negdje trećeg dana agresije javljeno je da se Moskovljani probijaju do Brovarija i da je potrebno prijeći u obranu. Stigli smo tamo, dali su nam boce sa zapaljivom smjesom i rekli: "Ako krenu ruski tenkovi, bacite ove boce na njih i pokušajte ih zaustaviti“. Sad se svemu tome smijem, jer razumijem da bismo poginuli u prvim sekundama. Ali, onda smo sin (17 godina) i ja sjedili na tom mostu, blizu tih boca, i znali smo: ako stignu tenkovi, bacit ćemo ih…
- Općenito, bilo je puno sreće u bitkama za Kijev. Psiha je još uvijek bila normalna. Osim toga, okruženje su bili dobrovoljci koji su bili željni borbe…
- Lisičansk, Vugledar, Majorske...Izgubili smo položaj, stigla je zapovijed da ga ponovno zauzmemo. I jesmo. Ali, konsolidacijska grupa nije stigla uskočiti, a dečki koji su tamo bili, nažalost, poginuli su. Druga jurišna grupa je otišla. Ali napali su Wagnerovci i opet su naši poginuli. Treća grupa je onda uništila Moskovljane. Od tada je Peta jurišna postala tako zajebana…
- Soledar...Grupa od 20-30 Wagnerovaca juri na nas, a mi smo ih samo "pokosili". Bilo je čudno gledati kako su ih tjerali na klanje…
- Zatim su nas prebacili u Bahmut. Radio sam s oklopnim transporterom M-113. Pričvrstili smo naš bacač granata na vrh i pucao sam. Sve do zime 2023. to je bilo najstrašnije oružje prve crte. Tamo gdje je bila dobra posada MK-19, Moskovljani nisu imali šanse napredovati…
- Nakon Bahmuta, vrlo teške bitke za Kliščivku. Napredovali smo, kretali se, morali živjeti u rovovima koji su bili ispunjeni leševima Moskovljana. Živjeli smo u takvim uvjetima. Odeš s položaja, okupaš se i opereš odjeću, a i dalje se osjeti miris leša…
- U ovoj fazi rata, ključni je problem doći do mjesta bitke i izaći iz njega. "Kilzone" je postao jako velik. Sada smo pod zemljom, to je strašno i psihički teško. Postaje sve kompliciranije. Logistika se pogoršala. Prošle godine su je uglavnom osiguravali dronovi - dostavljala se hrana i streljivo. Sada aktivno radimo s robotskim sustavima na zemlji. Naš zemaljski dron "Termit" već je prešao oko 300 kilometara. Posljednja tri dana bavimo se logistikom kako na položaje donijeli zalihe hrane i vode za mjesec dana, streljiva za učinkovit rad i benzina. Rat se dramatično promijenio…
- Nema više onog žara i entuzijazma kao 2022. Samo pokušavaš raditi što profesionalnije. Međutim, psihološki umor se nakuplja. Ljudi se bore već gotovo četiri godine. A kad odeš na odmor i vidiš što se događa, na primjer, u Kijevu, shvatiš da više ne želiš ići tamo i gledati sav taj nered. I mnogi dečki kažu: "Ne želimo ići kući, nema se što raditi i nema se s kim razgovarati…"
- Kada imam priliku komunicirati sa višim časnicima, uvijek im kažem: "Neće biti drugih vojnika." Razumijemo da nas je manje. Ako vojnik osjeća da je učinjeno sve da mu se spasi život, vratit će stostruko. U rovu na položaju stalno razmišljam: što motivira dečke da dolaze iznova i iznova? Igram ovaj "rulet" četvrtu godinu zaredom, znajući da ne mogu uvijek utjecati na situaciju…
- Neće biti mira. Možda će doći do neke vrste predaha, primirja, ali jednom će biti sljedeća faza. Zamislimo da sada Moskovljani pristanu na primirje. Što će se dogoditi kod njih? Teški mamurluk. Vidjet će koliko je ljudi ubijeno, koliko je gubitaka pretrpljeno. Putin to razumije. Stoga će rat završiti tek kada Rusija nestane kao carstvo. Samo mi, Ukrajinci, to možemo provesti. Činimo li sve za ovo? Ne.
- Ne želim da se sva djeca bore, nisam neki ludi fanatik. Iako razumijem da svijet ide prema destabilizaciji, a taj ciklus, kada sila postaje glavna "valuta" u međunarodnim odnosima, može trajati dugo. Jer Sjedinjene Države su izgubile ulogu svjetskog hegemona, a Kina je još nije preuzela. Dok traje preraspodjela, pojavljuju se regionalne sile. To jest, taj će se kaos povećavati dok se ne uspostavi novi poredak…
- Moramo ponovno pregovarati o društvenom ugovoru. 24. veljače 2022. manifestirao se takav učinkovit društveni konsenzus - svi koji su htjeli, otišli su u rat. Ta luda energija Ukrajinaca zaustavila je Putina. Ali, s vremenom se nešto slomilo. Sad ispada da ne dobivamo ovaj rat, jer, prvo, svi ga ne želimo stvarno dobiti. Drugo, nisu se svi uključili. A da se to dogodilo, vrlo brzo bismo riješili pitanje s Rusijom…
- Kada rat stane, moramo stvoriti takvu atmosferu da se pred lice pravde privede svatko tko je ukrao i jedan cent u ovom ratu. Mi se ne borimo za korumpiranu, postsovjetsku, Ukrajinu, već za onu o kojoj sanjamo. Tek je moramo stvoriti. Pitaju me što ću raditi nakon rata. Rekao sam da želim ili živjeti u samostanu ili ostati kod kuće, kako ne bih nikoga vidio i ne bih komunicirao ni s kim. Ali razumijem da to neće biti slučaj, jer ćemo se svi morati baviti državom. Ako preživimo...