Piše: Goran Redžepović, Trelegram.hr
Za razliku od Ukrajinaca, koji već tri godine uspješno odolijevaju zimskom teroru Moskve, Rusija nije spremna brzo sanirati moguće posljedice masovnih udara po svojoj energetskoj infrastrukturi. Najavljena isporuka američkih krstarećih projektila BGM-109 Tomahawk nema za cilj osigurati pobjedu Ukrajine, nego prisiliti Moskvu na mir. Kakav mir će se ponuditi Ukrajincima, i pod kojim uvjetima, ovisit će o trenutnom raspoloženju Donalda Trumpa.
U dosadašnjim mirovnim pokušajima Moskva nije ni za milimetar odustajala od svojih maksimalističkih zahtjeva nego je, manje-više uspješno, manipulirala američkim predsjednikom stvarajući uvjete za neometan nastavak svoje ljetne ofenzive.
Isto će biti i s najnovijim “pritiskom” iz Washingtona. Tek ako BGM-109 Tomahawk počne vatreno djelovati po ciljevima unutar Ruske Federacije, moglo bi se očekivati djelomično popuštanje Moskve. U međuvremenu, iz Kremlja će stizati sva moguća službena i neslužbena upozorenja o opasnoj eskalaciji rata s nesagledivim posljedicama.
Korišten i protiv Srbije
Je li najpoznatiji krstareći projektil BGM-109 Tomahawk as iz rukava koji može na neko vrijeme zauzdati ruske imperijalističke ciljeve u Ukrajini, a samim tim i u Europi? Otkad je osamdesetih uvedena u upotrebu, krstareća raketa Tomahawk demonstrirala je borbenu učinkovitost u mnogim sukobima, od Zaljevskog rata 1991. godine pa sve do posljednjeg udara po nuklearnim postrojenjima u Iranu u lipnju.
Krstareći projektili ovog tipa letjeli su 1999. i kroz naš zračni prostor. U operaciji Plemeniti nakovanj protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije s američkih brodova i britanskih podmornica lansirano je 218 Tomahawka. Osim plovila, kao lansirne platforme za ovu raketu mogu se koristiti i strategijski bombarderi i mobilni zemaljski lanseri.
Postoje mnoge varijante ovog projektila. Ukrajina bi vjerojatno mogla dobiti BGM-109G Gryphon, zemaljski lansirni uređaj iz vremena Hladnog rata, ali s klasičnom bojevom glavom.
Skriven, precizan, dalekometan
Osnovne karakteristike krstarećih projektila su prikriveni let, preciznost udara i veliki dolet. Tomahawk k cilju leti na visini od 30 do 50 metara iznad tla, ispod radarskog horizonta većine zemaljskih radara. Detekciju otežava i mala odrezana površina rakete za refleksiju elektromagnetskih valova.
Preciznost osigurava trostruki sustav navigacije. Koriste se sateliti, inercijalna navigacija i TERCON, sustav koji uspoređuje konture terena s položajem rakete. Stariji tipovi imaju domet 1600 kilometara, dok suvremene verzije lete preko 2500 kilometara. I na tim daljinama odstupanje od udara na cilj mjeri se u metrima. Masa klasične homogene bojeve glave iznosi 450 kilograma, a kazetnoj verziji nosi 166 bombica.
Iako lete nisko, na visokim podzvučnim brzinama oko 900 kilometara na sat, rakete ovog tipa nisu neoborive. To je dokazano i 1999. godine u ratu protiv SRJ. Međutim, za uspješno obaranje ove vrste projektila treba velika zasićenost sustavim protuzračne obrane, što u Rusiji nije slučaj. Vojska Ruske Federacije nije u stanju obraniti svoj teritorij od napada ukrajinskih dronova, kamoli od sofisticiranih krstarećih projektila.
Smak naftne industrije?
Petrokemijska industrija predstavlja najunosniji cilj za primjenu Tomahawka. To su sve meki ciljevi na kojima se, preciznim udarima, postiže dugotrajni razarajući učinak i s malim brojem projektila. Dnevni kapacitet prerade ruskih rafinerija iznosi 6,5 milijuna barela sirove nafte. U dometu od 1600 kilometara, što je slabija verzija BGM-109 Tomahawk, nalazi se 80 posto ruskih rafinerija. Njihovo izbacivanje iz pogona ne bi trenutno zaustavilo rat, ali bi dovelo do kolapsa gospodarstva.
Čak i kad bi Rusija imala dovoljno novca za uvoz naftnih derivata, pitanje je njihove dostupnosti na svjetskom tržištu, kao i mogućnosti distribucije do potrošača. Napad na ruske pogone za proizvodnju naoružanja imao bi manji učinak jer treba utrošiti znatno veći broj projektila za nanošenje značajnije štete.
Ipak, od najave do isporuke američkih krstećih projektila tipa BGM-109 Tomahawk, ako do nje ikad i dođe, proći će mjeseci. Čak i ako stignu, bit će to ograničen broj uz uvjetovanje upotrebe od strane Sjedinjenih Država.
Ljuta energetska kriza
U međuvremenu Ukrajinci ne miruju. Od početka ove godine napali su 21 od 38 najvećih ruskih rafinerija u kojima se proizvodi benzin ili prerađuje nafta. To je povećanje za 48 posto u odnosu na cijelu prošlu godinu. Proizvodnja naftnih derivata smanjena je za najmanje 10 posto. Ako se dodaju udari po transportnim kapacitetima, skladištima, pretovarenim terminalima i plinskim postrojenjima, dobije se opseg energetske krize koja prijeti Ruskoj Federaciji.
Glavni nosioci udara po ruskoj petrokemijskoj industriji su ukrajinske bespilotne letjelice AN-196 Ljuti i FP-1, s masom bojeve glave od 75, odnosno 120 kilograma.
Dron-kamikaza Ljuti ostvaruje dolet preko tisuću kilometara, dok FP-1 ima potvrđene udare na udaljenosti 1600 kilometara. Ljuti za polijetanje koristi uzletnu stazu, dok se FP-1 lansira pomoću startnog raketnog motora. Iako je najdalji zabilježen udar s prostora Ukrajine izvršen na fantastičnih 2000 kilometara unutar ruskog teritorija, većina napada odvija se u radijusu od 1200 kilometara.
Neptun i Plamenac
Međutim, treći kvartal ove godine obilježila je pojava većeg broja ukrajinskih krstarećih projektila domaće proizvodnje. Sad je već jasno da Ukrajinci razvijaju dvije koncepcije krilatih raketa na mlazni pogon.
Protubrodska raketa R-360 Neptun prilagođena je za udar na zemaljske ciljeve. Proizvodi se u varijantama dometa 280, 500 i 1000 kilometara i bojevog glavom mase od 150 do 250 kilograma. Neptun ima značajke svih suvremenih projektila ove kategorije zapadnog porijekla — prikriveni let i veliku preciznost. Zato je i cijena proizvodnje relativno visoka.
Drugi, paralelni koncept koji je razvila domaća industrija je relativno jeftina, ne baš precizna, ali razorna krilata raketa FP-5 Plamenac. Plamenac nema vrhunske mogućnosti prikrivenog leta i točkastu preciznost, ali isporučuje izuzetno razornu bojevu glavu mase preko jedne tone. Plamenac je kombinacija rashodovanih mlaznih motora i dostupnih avionski bombi.
Gubitak mobilnog lansera
Ukrajinci već duže vrijeme najavljuju masovnu proizvodnju svojih krstarećih projektila. Međutim, provjerljivi dokazi njihove upotrebe ukazuju na ograničenu primjenu. Tijekom 2024. godine zabilježeno je preko 50 slučajeva upotrebe raketa Neptun. U ovoj godine najpoznatiji je udar izvršen po termoelektrani u Karačevu u Brijanskoj oblasti, 120 kilometara u dubini ruskog teritorija.
Također, nema neovisnih potvrda o masovnoj proizvodnji i primjeni krstarećih raketa FP-5 Plamenac. Relativno je uspješno upotrijebljen po cilju na Krimu i pri napadu na termoelektranu u Bjelgorodu, 70 kilometara od granice.
Ruska protuzračna obrana ima potvrđena presretanja oba tipa ukrajinskih krstarećih projektila, što i nije neka posebna vijest. Međutim, Rusi su uspjeli detektirati i taktičkom balističkom raketom Iskander-M uništiti mobilni lanser za R-360 Neptun. To je mnogo veći gubitak nego presretanje samog projektila. Mobilni lanseri krstarećih projektila relativno su veliki, nezaštićeni pokretni ciljevi.
‘Isključiti grijanje Rusiji’
Prema nekim analitičarima, Kijev taktizira s masovnom primjenom svojih krstećih projektila. Navodno stvaraju zalihe za nadolazeću zimu kao odgovor na očekivane ruske napade po energetskoj infrastrukturi. Prema riječima predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajina je sposobna “isključiti grijanje” ruskim gradovima. Napadi na termoelektrane u Karačevu i Bjelgorodu bili su demonstracija ukrajinskih sposobnosti.
Kolike su ukrajinske prijetnje stvarne, pokazat će nadolazeća zima. Jedno je sigurno: za razliku od Ukrajinaca, koji već tri godine uspješno odolijevaju zimskom teroru Moskve, Rusija nije spremna brzo sanirati moguće posljedice masovnih udara po svojoj energetskoj infrastrukturi.
Ipak, koliko god “smrzavanje” Moskve izgleda kao pravedan odgovor na ruski teror, utrošak ogromnih sredstava s takvim ciljem ne bi ubrzao završetak rata, niti poboljšao situaciju na frontu. Bio bilo suludo preusmjeriti ionako ograničena ukrajinska ofenzivna sredstva za teroriziranje ruskog civilnog stanovništva.
Golemi nebranjeni prostor
Ukrajinsko iskustvo, a i povijest, ukazuju da takva strategije ne donosi opipljive političke, a niti vojne rezultate. Winstonu Churchillu je laknulo kad je Luftwaffe, tijekom Bitke za Britaniju, obustavio napade na vojna i industrijska postrojenja i počeo bombardirati gradove.
Ukrajina računa na sve veće rupe u protuzračnoj obrani ruskog teritorija. Kao posljedica dalekodometnih udara, Vojska Ruske Federacije morala je izvršiti prioritizaciju zona intenzivne protuzračne obrane oko važnih političkih i vojnih objekata. Takva koncentracija ljudi i sredstava ostavlja veliki prostor za nesmetano djelovanja u ogromnom zračnom prostoru Ruske Federacije.
Na prvom mjestu je Moskva. Pored već postojećih sustava S-300/400, za obranu glavnog grada na unutarnjem moskovskom ringu 50 kilometara od centra identificirana su 54 specijalizirana tornja. To su povišene platforme za smještaj sustava protuzračne obrane za odbijanje udara niskoletećih dronova i krilatih raketa.
Probili se do Krima
Rusi se oslanjaju na Pancir-S1, radarski vođeni PZO sustav koji kombinira protuzrakoplovne rakete i automatske topove kalibra 30 milimetara. Slični tornjevi za smještaj protuavionske artiljerije, koji i danas stoje, građeni su u gradovima Hitlerove Njemačke.
Objekt broj dva na listi ruskih prioriteta je Krimski most. Ipak, Ukrajinci su uspjeli probiti PZO istočnog dijela Krima i u luci Feodozija zapaliti najveće skladište nafte na poluotoku.
Za obranu od niskoletećih sredstava iz zraka Rusija balansira između borbene avijacije bazirane na aerodromima i sustava protuzračne obrane velikog dometa. Svaka baterija S-300/400 u svojoj formaciji trebala bi imati po jedan Pancir-S1 za obranu od niskoletećih napada. Međutim, Ukrajinci već duže vrijeme uspješno uništavaju elemente sustava S-300/400; očito u mnogim baterijama nedostaje neposredna obrana.
Nema dosta ni za Moskvu
Industrijska postrojenja, gradovi, transportna infrastruktura — sve to je niža razina prioriteta. Ruski problem je ogromna diskrepancija između zahtjeva i mogućnosti. Sustava Pancir-S1, NATO-ove oznake SA-22 Greyhound, ukupno je proizvedeno nešto više od dvjesto komada.
Vojska Ruske Federacije nije uspjela zaposjesti sve vatrene položaje ni u moskovskom ringu. Ukupni neovisno dokumentirani gubitak ruskih PZO sustava iznosi 107 radara i 348 elemenata raketnih sustava, od čega 35 komada Pancir-S1. Stvarni su daleko veći.
Za razliku od ostalog naoružanja, masovnu proizvodnju radarskih i PZO sustava nije moguće organizirati. Dakle, većina ruskih gubitaka je nenadoknadiva u kratkom periodu.
Može i bez Tomahawka
Težište napada na ruske PZO sustave je u Donbasu, Zaporižju i na Krimu. Ukrajinci očito žele probiti brešu u ruskoj protuzračnoj obrani kako bi težište napada iz zraka usmjerili prema istoku i jugoistoku. Zasad, pored uspješnog probijanja ka unutrašnjosti Rusije, vrlo učinkovito djeluju s ciljem izolacije tog dijela vojišta, ozbiljno ometajući rusku logistiku.
Dakle, Kijev svoje ratne planove ne veže uz isporuku krstarećih raketa BGM-109 Tomahawk. Uz pomoć europskih saveznika uspješno razvija vlastite ofenzivne sustave velikog dometa kojim ozbiljno potkopava rusku ofenzivnu moć i sposobnost financiranja rata. Tko bi pametan svoju sudbinu vezao uz obećanja i uvjete koje će postaviti Donald Trump?
Pteuzeto sa portala: Telegram.hr
