Ti ljudi se zapravo bave mnogo bitnijim: nacelom da bilo ko ko iz bilo kojeg valjanog razloga ne zasluzuje da obavlja znacajnu drustvenu funkciju mora prestati obavljati tu funkciju od onog trenutka kad se takav razlog pojavi, pri cemu i ne bi trebalo biti pretjerano bitno ko ce ga tacno zamijeniti uzevsi u obzir da je i taj po istom nacelu zamjenjiv po kratkom postupku.dale cooper wrote: ↑16/03/2025 19:24 Dobar članak Vojkovića na Indexu o protestima u Srbiji:
Prosvjed u Srbiji neće postići ništa
https://www.index.hr/vijesti/clanak/pro ... 51893.aspxSpoilerShowPROSVJED studenata u Srbiji, koji je jučer okupio oko 300.000 ljudi, prema procjenama Arhive javnih skupova, ući će u političke anale kao možda i najveći politički skup u svijetu koji neće polučiti apsolutno nikakav učinak.
Ništa, ali ništa se nakon ove serije prosvjeda u susjednoj Srbiji ne mijenja - a nema ni neke naznake da će se promijeniti. Što je, naravno, loše za Srbiju, zemlju politički zamrznutu u prošlom stoljeću, a ekonomski toliko uništenu da su im devizne doznake iz Hrvatske, novac koji šalju građani Srbije koji odrađuju sezonu na Jadranu, postale statistički nezanemariv dio prihoda.
Studente treba pohvaliti, ali cijela stvar se rasplinula
Studenti su krenuli u prosvjede čista srca. Želeći, jednostavno rečeno, bolju Srbiju. Nešto na čemu im treba čestitati i za što ih treba pohvaliti - jer, uostalom, svakome je u interesu da mu susjedna država, kao i susjedna kuća ili zgrada, budu pravno uređene i gospodarski razvijene. Razvijena demokratska Srbija je interes ne samo građana Srbije nego i svih nas koji sa Srbijom graničimo.
Nešto što je krenulo čista srca, s idejom bolje Srbije, u međuvremenu se rasplinulo. Jučer je Beograd imao nekih 300.000 ljudi na ulicama. Ogroman prosvjed. Prosvjed koji neće donijeti ništa - jer čini se da vlast možete uzeti od Vučića, ali je nemate kome dati. A kada nemaš kome dati vlast, ona ostaje gdje je.
Faktografski je lako objasniti. Dana 15. ožujka 2025. u Beogradu je održan jedan od najvećih prosvjeda u novijoj povijesti Srbije, poznat kao "15. za 15", kojim se obilježila tragedija u kojoj je 1. studenog 2024. u Novom Sadu urušavanje nadstrešnice željezničke stanice usmrtilo 15 osoba.
Urušavanje nadstrešnice je bio samo povod - ovo je u svojoj srži bio prosvjed protiv političkog i društvenog sustava, ali ne u nekoj anarhističkoj varijanti kao što su bili prosvjedi krajem 60-ih, ovo je bio prosvjed i izraz ogorčenja protiv duboke nefunkcionalnosti srpske države.
Nije samo ta nadstrešnica pala, nego je pala odgovornost, pala je država, pala je u konačnici i pravda, ma što pod pravdom podrazumijevali. Nadstrešnica je pala jer se dozvole dijele ne po tehničkim pravilima, nego po političkoj volji, jer se položaji dijele ne po stručnosti, nego po političkom rodbinskom i drugom nepotizmu, jer je cijeli državni sustav zamišljen da štiti sam sebe i političke vođe u vidu Vučića i njegove oligarhije. Govorimo o potpuno zaključanoj državi koja postoji samo zbog blagostanja svoje elite - a za građane nikoga nije briga.
Vrhunac prosvjeda - i nije se dogodilo ništa
Prosvjed studenata je bio potpuno opravdan. Krenuli su u prosvjed vidjevši da se bez pritiska ništa ne mijenja. Jučer je, nakon nekoliko mjeseci, bio vrhunac prosvjeda u Beogradu. Velik broj ljudi, velika ljudska sila. Velika mogućnost. Nije se dogodilo ništa. Niti će se dogoditi išta. Jer, ako se nakon jučer nije ništa dogodilo - što bi dalje trebalo?
Problem nije jednostavan - studenti su (pametni su to mladi ljudi) ispravno detektirali da Vučićev režim koristi model osobnog denunciranja bilo kakvog ozbiljnijeg političkog suparnika. Jednostavno rečeno - ako se pojavi netko tko bi na neki način mogao postati kakav lider oporbe, Vučićeve televizije, tabloidi i stotine sendvičima plaćenih komentatora na društvenim mrežama krenu u osobni napad.
Ako je kandidati proeuropski - onda bi prodao Srbiju NATO-u. Ako spomene da povratak Kosova nije realan - onda je albanski plaćenik. U svakom slučaju, uvijek ga se može proglasiti ustašom. Agitprop škola Slobodana Miloševića. Uostalom, sam Aleksandar Vučić je ožujku 1998. godine bio izabran za ministra informiranja u Vladi Republike Srbije. Miloševićevoj. Naučio je školu denunciranja tamo.
Studenti su zato krenuli u potpuno depersonaliziranu akciju. Nema studentskih vođa. Nema osoba koje nastupaju u svoje ime. Nema političkih lidera koji vode prosvjede. Vučić, navikao graditi sukob lažnim optužbama preko medija i društvenih mreža, našao se zbunjen. Izgledao je kao netko tko se protiv mlaza vode ide braniti mačem. Ne ide.
Studentski prosvjedi su se proširili po cijeloj Srbiji. Uključilo se puno mladih. Vučićev propagandni model ne funkcionira na mladima - oni ne gledaju klasičnu televiziju, ne čitaju klasične novine, mnogi ne čitaju ni online tabloide.
Dodatno, pokret koji kreće od studenata uključuje s vremenom i njihove roditelje, djedove i bake - Srbija je relativno siromašna zemlja, obitelji teško i s ponosom šalju svoje sinove i kćeri na studij. Kada ti mladi ljudi dođu kući, pričaju o svojim problemima, pričaju o tome što im se događa. Obitelji će im vjerovati. To je trenutak koji je za Vučića postao opasan.
Kome predati vlast?
Tek tijekom prosvjeda se iskristalizirao problem. Kada nemaš kome dati vlast - vlast ostane tamo gdje je. Vlast nikada ne silazi sama. Studenti su iskazali nezadovoljstvo, jasno rekli da su Srbiji potrebne promjene - iskazali su veliku moć jučer. Ali i vatromet ima veliku moć. Obasja cijelo nebo. Zadivi. I raspline se u nekoliko sekundi kao da ništa nije bilo. Prosvjed je jučer izgledao kao vatromet, ne kao početak promjena.
Prosvjed u Beogradu nije samo bunt protiv jedne nesreće, nego općenito protiv načina na koji se vodi država. Prosvjed je bio odraz one stare boljke: nepravde koja se ne ispravlja, nesposobnosti koja se ne kažnjava i političke moći koja ne osjeća odgovornost. Ljudi su vikali jer su umorni od istih obrazaca - od toga da se gradi po političkim linijama, da se posao daje podobnima, da se mulja na svakom koraku, a da se onda svi prave nevini kad dođe do tragedije.
Međutim, nije se pojavio nitko tko će sada preuzeti zastavu. Tko će krenuti s promjenama. Na kraju dana, ako ne postoji politička alternativa, sve to ostaje samo krik u prazno. Može se izaći na ulice, može se vikati, ali ako nema sustavne promjene i jasne alternative, moć se ne pomiče.
Nema jasnog puta, gdje Srbija želi - jučer smo uostalom gledali neke blago rečeno čudne zastave kojih se ne sjećamo po dobrome. Nije bilo zastava Europske unije. Želi li Srbija u Europsku uniju ili biti ruska gubernija? Što ćemo s Kosovom? Nijedna relevantna politička snaga u Srbiji ne želi priznati da je Kosovo za Srbiju izgubljeno - a oni koji viču da je Kosovo Srbija, ne žele dati odgovor što bi s 1.6 milijuna Albanaca da se čak i sutra Kosovo integrira…
Vučić je sinoć odahnuo - moći će sam planirati svoj odlazak
Aleksandar Vučić sinoć je paradoksalno odahnuo - nije se pojavio nitko tko bi ga potencijalno zamijenio. Ako bude morao otići (što je moguće), moći će programirano pripremiti svog nasljednika i sebi osigurati budućnost koja neće biti u zatvoru ili apartmanu u Moskvi.
Za sve one koji su jučer prosvjedovali, poruka - sustav ne pada od lijepih želja. Ne pada ni od prosvjeda na ulicama. Može ga zamijeniti samo drugi sustav, a gdje je taj u Srbiji? Tko je taj koji može preuzeti Srbiju, čak i da Vučić sutra raspiše izbore i da izbori budu demokratski provedeni?
Stvar je da ono što je bila u početku najveća prednost studenata, depersonaliziranost protesta, sad najveći problem, jer ako hoćeš da skineš
i zamjeniš Vučića moraš imati nekoga sa kime ćeš ga zamjeniti.
Ne bih rekao da nece postici nista
