Serhi Kuzeljuk, heroj Ukrajine, komandant 1. bataljona 46. brigade: Sad je najteže dovesti vojnike do položaja i vratiti ih nazad/Jednako je loše kad se vojnik boji i kad izgubi strah/Teritorije možemo vratiti politički.
- Kurahove, Girnik, Gostre, Krasnogorivka: imali smo dobro opremljene položaje, ali je nedostajalo ljudstva i granata. Sad je najteže dovesti ljude na položaj i odatle ih izvesti. Koliko se puta dogodilo: vojnik je dva tjedna na položaju, u rovu, sve je u redu, vrhunski ratnik, učinkovito odbija sve napade. Onda ga pri odlasku stigne dron, ostane invalid ili dobije potres mozga. Nakon toga se, po pravilu, nitko ne vraća, pa makar zadobio minimalnu ranu, lakšu kontuziju. Traži bilo koji način da se ne vrati. To su čisto psihološki razlozi…Sve je strašno, i KAB i Grad i tenk, ali FPV je po vojnika najopasnija stvar.
- Osim mladih vojnika koji su nedavno došli, nemam niti jednog koji već nije ranjen. Od onih koji se bore od 2022, takvih više nema...Najgori je strah, strah dovodi do gubitka osoblja, ali je jednako loše kad vojnik izgubi osjećaj straha. Mora postojati neki balans. Evo vam primjer: na naš položaj idu tenk i dva borbena vozila pješaštva. Oni koji su ostali u rovu i dočekali neprijatelja, preživjeli su. Poginuo je onaj koji je iskočio iz rova i trčao preko polja. Uništio ga je strah. A evo drugog primjera. Vojničina, ranjen tri puta, prošao kroz pakao posvuda – Herson, Zaporožje, Marinka. Poginuo je jer je izgubio strah. Odlučio je uništiti neprijateljski položaj, ali nije puzao, nepotrebno je riskirao. Takvih slučajeva je malo, ali tad gubimo najbolje borce…
- Stvarnost govori da čak i da imamo i opremu i oružje i streljivo, bez pješaštva opet ništa nećemo učiniti. Sada nema ljudi i teritorije koje smo izgubili, nećemo silom uzeti. Možemo reći da su to izgubljeni teritoriji. Neću reći zauvijek, ali je izgubljeno. U budućnosti to možemo vratiti, možda političkim putem, ali vojnički ih sada ne možemo uzeti. To je realnost. Možda se novi domoljubi pojave za pet godina, oni koji sada imaju 15-18 godina. Ili za deset…
- Oni koji su bili samo djeca 2014, već su se oprostili od života. Šestorica njih, imali su 19, 20 i 21 godinu. To se dogodilo u Marinki. Napadali su nas čitav dan, svi su bili ranjeni, a mi im nismo mogli nikako pomoći. Preko veze su se oprostili i raznijeli se...Majka jednog od njih i dalje zove, ne može shvatiti čin svog sina...To je tuga...taj dan neću nikad zaboraviti...(Prekida razgovor sa suzama u očima)