Sirija vol. 3

[black]

A u kojoj je ovdje uniformi Jolani, i to bez brade?



Izraelski igrac 100%

[Ironmen]

Furaju se na tatu igrice.

[Vjecita_zavrzlama]

Hoce asmi brit da uzme drzavljanstvo

Sta je tolko cekao???
Da vidi koja opcija pojedjuje???

Asma je dobila agresivan rak -agresivnu vrstu leukemije, ne znam ali zelja za zivotom je jaca od svega pa ako ikako moze vratit ce se u engleskj da se lijeci

Rak je dobila oko 2009 godine, da ga nije izlijecila do sada bi davno bila na drugom svijetu. Nego pusti ti sad bivsu prvu damu da vidimo sta je sa prvom damom sada u Siriji hoceli kao Esma posjecivati skole itd, Esma je bila bas aktivna prije rat.

Rak dojke je Asma imala 2009 a predsjednik je izjavio da se AML(akutna mijelina leukemija) javila april 2024

A ta vrste leukemije ima losu prognozu

https://www.timesofisrael.com/syrian-fi ... ancer/amp/

[japin_mutapi]

Evo i ISIL dobija ponovo krila u Siriji ovaj put na steroidima, kazu da im je Maher prodo amfetamina imaju zaliha za nekoliko godina ratovanja ni Hajzenberg se nebi postidio, sada tek dolazi prava demokratija.

nije im prodo vec su to njegovi ljudi i ortaci u biznisu
banditi i mafijasi, mexico cartel style

[Tarmac]

Post Postao/la narcisaa » 12/12/2024 12:37
Nisu sunije i siije nikada zivjeli u "ljubavi" i miru zajedno jos od kada je Muhamed umro ne ostavljajuci nasljednika.
Nakon njegove smrti a sve zbog nasljedstva, moci i ugleda jedni ubise njegovog unuka pa sve do danasnjih dana vode krvave obracune i ratove.
"Ujedini" ih kratkotrajno iskljucivo zajednicki neprijatelj.

Sta lupas ti? To du cinjenice, klali su se vise nego katolici i pravoslavci izmedju sebe

Kako su poslije toga stoljecima zivjeli u jednoj drzavi/carstvu? Jedan los vladar ne cini narod. Nisu alaviti odgovorni za Asada, niti bilo koji drugi narod za odredjenog vladara. Ovdje se podmecu pomenuta ubistva ogromnoj vecini muslimana koji su suniti, jer su oni kao ubili siju? Sto opet nije tacno. Ocito su Iranci gori mitomani od rusa.

Sta konkretno nije tacno?
Ne bulazni neznanjem i gluposcu, prosvijetli se i procitaj Istorija Arapa, autor Filip Hiti (zidov je ), konkretno poglavlje Borba izmedju Alije i Muavije za polozaj halife od str.139.

Dalje: Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu https://arhiva.tacno.net/interview/enes ... om-sukobu/

Spoiler

Show

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?

Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!

Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).

U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.

Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.

sirenje prvobitnog halifata

O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?

Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!

Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.

Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.

Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.

Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).

Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).

Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.

Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.

Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.

Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.

Pa nije tacno zato sto je to tragedija za sunite isto kao i za siite.

Sunitski stavovi prema Muaviji i Jezidu nisu jednoobrazni. Dok se Muaviju cesto pamti kao sposobnog politicara, Jezid je kontroverzna licnost zbog svoje povezanosti s tragicnim dogadjajem na Kerbeli, sto ga stavlja u negativniji kontekst među vecinom sunita.

Dakle, i sami suniti ne podrzavaju ovo. I slabo ces i kod sunita naci ista pozitivno vezano za Jezida. Ali ti si nasao jevreja da nam pise o historiji, e bravo. Ili si neznalica ili svjesno siris gluposti.

[Vjecita_zavrzlama]

Post Postao/la narcisaa » 12/12/2024 12:37
Nisu sunije i siije nikada zivjeli u "ljubavi" i miru zajedno jos od kada je Muhamed umro ne ostavljajuci nasljednika.
Nakon njegove smrti a sve zbog nasljedstva, moci i ugleda jedni ubise njegovog unuka pa sve do danasnjih dana vode krvave obracune i ratove.
"Ujedini" ih kratkotrajno iskljucivo zajednicki neprijatelj.

Kako su poslije toga stoljecima zivjeli u jednoj drzavi/carstvu? Jedan los vladar ne cini narod. Nisu alaviti odgovorni za Asada, niti bilo koji drugi narod za odredjenog vladara. Ovdje se podmecu pomenuta ubistva ogromnoj vecini muslimana koji su suniti, jer su oni kao ubili siju? Sto opet nije tacno. Ocito su Iranci gori mitomani od rusa.

Sta konkretno nije tacno?
Ne bulazni neznanjem i gluposcu, prosvijetli se i procitaj Istorija Arapa, autor Filip Hiti (zidov je ), konkretno poglavlje Borba izmedju Alije i Muavije za polozaj halife od str.139.

Dalje: Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu https://arhiva.tacno.net/interview/enes ... om-sukobu/

Spoiler

Show

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?

Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!

Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).

U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.

Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.

sirenje prvobitnog halifata

O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?

Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!

Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.

Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.

Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.

Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).

Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).

Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.

Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.

Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.

Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.

Pa nije tacno zato sto je to tragedija za sunite isto kao i za siite.

Sunitski stavovi prema Muaviji i Jezidu nisu jednoobrazni. Dok se Muaviju cesto pamti kao sposobnog politicara, Jezid je kontroverzna licnost zbog svoje povezanosti s tragicnim dogadjajem na Kerbeli, sto ga stavlja u negativniji kontekst među vecinom sunita.

Dakle, i sami suniti ne podrzavaju ovo. I slabo ces i kod sunita naci ista pozitivno vezano za Jezida. Ali ti si nasao jevreja da nam pise o historiji, e bravo. Ili si neznalica ili svjesno siris gluposti.

Bajke molim lijepo na podforum koji je za to

[narcisaa]

Post Postao/la narcisaa » 12/12/2024 12:37
Nisu sunije i siije nikada zivjeli u "ljubavi" i miru zajedno jos od kada je Muhamed umro ne ostavljajuci nasljednika.
Nakon njegove smrti a sve zbog nasljedstva, moci i ugleda jedni ubise njegovog unuka pa sve do danasnjih dana vode krvave obracune i ratove.
"Ujedini" ih kratkotrajno iskljucivo zajednicki neprijatelj.

Kako su poslije toga stoljecima zivjeli u jednoj drzavi/carstvu? Jedan los vladar ne cini narod. Nisu alaviti odgovorni za Asada, niti bilo koji drugi narod za odredjenog vladara. Ovdje se podmecu pomenuta ubistva ogromnoj vecini muslimana koji su suniti, jer su oni kao ubili siju? Sto opet nije tacno. Ocito su Iranci gori mitomani od rusa.

Sta konkretno nije tacno?
Ne bulazni neznanjem i gluposcu, prosvijetli se i procitaj Istorija Arapa, autor Filip Hiti (zidov je ), konkretno poglavlje Borba izmedju Alije i Muavije za polozaj halife od str.139.

Dalje: Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu https://arhiva.tacno.net/interview/enes ... om-sukobu/

Spoiler

Show

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?

Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!

Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).

U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.

Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.

sirenje prvobitnog halifata

O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?

Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!

Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.

Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.

Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.

Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).

Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).

Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.

Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.

Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.

Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.

Pa nije tacno zato sto je to tragedija za sunite isto kao i za siite.

Sunitski stavovi prema Muaviji i Jezidu nisu jednoobrazni. Dok se Muaviju cesto pamti kao sposobnog politicara, Jezid je kontroverzna licnost zbog svoje povezanosti s tragicnim dogadjajem na Kerbeli, sto ga stavlja u negativniji kontekst među vecinom sunita.

Dakle, i sami suniti ne podrzavaju ovo. I slabo ces i kod sunita naci ista pozitivno vezano za Jezida. Ali ti si nasao jevreja da nam pise o historiji, e bravo. Ili si neznalica ili svjesno siris gluposti.

Objasni mi ko je Muavija a ko je Jezid !

P.S.
Ja nisam ON nego ONA . Ako si sposoban da napises Istoriju Arapa,...bujrum,...izbacicemo jevreja koji ju je napisao a ne musliman .
Toliko o tvom/vasem poznavanju istorije i religije o kojoj skrabas.

[Point.]

Na wikipediji nema zakonsku zenu, kako ce i imati covjek u ratu od kako zna za sebe, vjerovatno ima sleper robinja nije lud da se zeni kao Assad pa kad treba bjezat valja natovarit svu markiranu odjecu. Lik stvarno ima izvanrednu karijeru nema gdje ga nije bilo koliko puta je prebjegao iz jedne stranke u drugu i nasi politicari bi se postidjeli, sledece godine moze i u NiP doci kod nas.

Splinter i Ninja Kornjače.

[TojoOptics]

Bliski Istok je kartel. I nafta. I vjerski turizam. The End.

[Tarmac]

Sta konkretno nije tacno?
Ne bulazni neznanjem i gluposcu, prosvijetli se i procitaj Istorija Arapa, autor Filip Hiti (zidov je ), konkretno poglavlje Borba izmedju Alije i Muavije za polozaj halife od str.139.

Dalje: Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu https://arhiva.tacno.net/interview/enes ... om-sukobu/

Spoiler

Show

Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?

Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!

Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).

U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.

Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.

Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.

U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.

Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.

sirenje prvobitnog halifata

O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?

Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!

Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.

Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.

Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.

Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.

Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).

Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).

Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.

Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.

Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.

Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.

Pa nije tacno zato sto je to tragedija za sunite isto kao i za siite.

Sunitski stavovi prema Muaviji i Jezidu nisu jednoobrazni. Dok se Muaviju cesto pamti kao sposobnog politicara, Jezid je kontroverzna licnost zbog svoje povezanosti s tragicnim dogadjajem na Kerbeli, sto ga stavlja u negativniji kontekst među vecinom sunita.

Dakle, i sami suniti ne podrzavaju ovo. I slabo ces i kod sunita naci ista pozitivno vezano za Jezida. Ali ti si nasao jevreja da nam pise o historiji, e bravo. Ili si neznalica ili svjesno siris gluposti.

Objasni mi ko je Muavija a ko je Jezid !

P.S.
Ja nisam ON nego ONA . Ako si sposoban da napises Istoriju Arapa,...bujrum,...izbacicemo jevreja koji ju je napisao a ne musliman .
Toliko o tvom/vasem poznavanju istorije.

Pa toliko toga ima napisano, zasto da citam jevrejske clanke
A to da ne znas ko je ko a pises u ubistvima i razlikama izmedju sunita i siita dovoljno govori. Ocito si neko sa strane, ali je fino vidjeti kad se muslimani zavade, jel tako?

[GandalfSivi]

A u kojoj je ovdje uniformi Jolani, i to bez brade?



Izraelski igrac 100%

Trolas trolas

[deer_hunter]

A u kojoj je ovdje uniformi Jolani, i to bez brade?



Izraelski igrac 100%

Milion posto, batler Adama Sandlera koji je naravno Zidov, pametnom dosta

[HarTar]

Kakvi zlotvori su članovi porodice Assad....

[Peacean]

Na wikipediji nema zakonsku zenu, kako ce i imati covjek u ratu od kako zna za sebe, vjerovatno ima sleper robinja nije lud da se zeni kao Assad pa kad treba bjezat valja natovarit svu markiranu odjecu. Lik stvarno ima izvanrednu karijeru nema gdje ga nije bilo koliko puta je prebjegao iz jedne stranke u drugu i nasi politicari bi se postidjeli, sledece godine moze i u NiP doci kod nas.

Splinter i Ninja Kornjače.

Isto mi prvo palo na pamet kad sam vidio sliku

[Ironmen]

Kakvi zlotvori su članovi porodice Assad....

U zatvoru uradio Hollywood smile ?? Jedino sto je gore od ruske propagande je turska definitivno.

[narcisaa]

Pa nije tacno zato sto je to tragedija za sunite isto kao i za siite.

Sunitski stavovi prema Muaviji i Jezidu nisu jednoobrazni. Dok se Muaviju cesto pamti kao sposobnog politicara, Jezid je kontroverzna licnost zbog svoje povezanosti s tragicnim dogadjajem na Kerbeli, sto ga stavlja u negativniji kontekst među vecinom sunita.

Dakle, i sami suniti ne podrzavaju ovo. I slabo ces i kod sunita naci ista pozitivno vezano za Jezida. Ali ti si nasao jevreja da nam pise o historiji, e bravo. Ili si neznalica ili svjesno siris gluposti.

Objasni mi ko je Muavija a ko je Jezid !

P.S.
Ja nisam ON nego ONA . Ako si sposoban da napises Istoriju Arapa,...bujrum,...izbacicemo jevreja koji ju je napisao a ne musliman .
Toliko o tvom/vasem poznavanju istorije.

Pa toliko toga ima napisano, zasto da citam jevrejske clanke
A to da ne znas ko je ko a pises u ubistvima i razlikama izmedju sunita i siita dovoljno govori. Ocito si neko sa strane, ali je fino vidjeti kad se muslimani zavade, jel tako?

Kao prvo, TI si jedan polupismeni i neobrazovani stakor , muslimanski fundamentalista koji ni istoriju svoje vlastite konfesije ne poznaje.
Skrabas ovdje o Muaviji i Jezidu kao o dvije zasebne osobe, NE ZNAJUCI, jado neobrazovana da je to jedna te ista osoba .

Yazid ibn Mu'awiya ibn Abi Sufyan (Arabic: يزيد بن معاوية بن أبي سفيان, romanized: Yazīd ibn Muʿāwiya ibn ʾAbī Sufyān; c. 646 – 11 November 683), commonly known as Yazid I, was the second caliph of the Umayyad Caliphate, ruling from April 680 until his death in November 683. His appointment by his father Mu'awiya I (r. 661–680) was the first hereditary succession to the caliphate in Islamic history. His caliphate was marked by the death of Muhammad's grandson Husayn ibn Ali and the start of the crisis known as the Second Fitna.
https://en.wikipedia.org/wiki/Yazid_I

P.S. Istoriju Arapa i Filipa Hitija ne cita polupismena svjetina ali ti ne procita ni ovaj naslov Enes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu
Ovo o unutarmuslimanskom sukobu je napisao Enes Karic, koji je ipak musliman, Bosnjak, ne zidov!
https://arhiva.tacno.net/interview/enes ... om-sukobu/

[GandalfSivi]

Nikada mi nece biti jasno kako su ba ovoj temi emocije jedno 100 puta vece nego cak i na temama o nasem ratu. Nije ni cudo da su svi redom likovi koji su pisali na startu teme o Siriji dozivotno banovani…

Samo opusteno…

[PreWiBa]

Muslimani treba da se pitaju sto su u takvoj situaciji kakvi su, slika iz Nigerije oslikava sve sto mislim

Sta mislite zasto je ovako?

Katoličanstvo se treba upitati zašto je sigurnije hodati teritorijama pod Isil-om nego u 50% urbane teritorije Brazila.

[PreWiBa]

Povrh toga, komentar ti je prijavljen zbog očiglednog off-topica.

[1Dante1]

Kakvi zlotvori su članovi porodice Assad....

Toliki užas i ovako ok stanje i super zubi za 30g pakla?

[Point.]

U Siriji iole normalni su ovi Kurdi i SDF. Ostalo je da te Bog sačuva.

[PreWiBa]

U Siriji iole normalni su ovi Kurdi i SDF. Ostalo je da te Bog sačuva.

[GandalfSivi]

Nego, je li ko gledao onu ofirnu propagandu CNN-a kada reporterka “nadje” zarobljenika ispod deke? Mene sramota za njih bilo svega mi

[PreWiBa]

Ja još uvijek trebam upoznati Sirijca koji kraj Assada ne slavi 24/7.

Naravno, treba vidjet šta će biti, ali ovo sa zatvorenicima nije neka propaganda.

[Ironmen]

Nego, je li ko gledao onu ofirnu propagandu CNN-a kada reporterka “nadje” zarobljenika ispod deke? Mene sramota za njih bilo svega mi

20 postova u nazad smo pricali o tome. Novinarka poznata od prije po sirenju izraelske propagande, ali narod pusti uveliko to dovoljno ti je samo da procitas komentare.