"Ovo je najstrašnije mjesto na svijetu: Nigdje nema tužnijih prizora, a iza svega stoji okrutni projekt po uzoru na naciste…"
N1 26. novembra 2024.
Ruska taktika ‘mljevenja mesa‘, nemilosrdnog slanja vojnika u valovima u izravne napade na ukrajinske položaje, u kojima Kremlj ne mareći uopće što gubi više od tisuću ljudi dnevno, užasno je učinkovita.
Uzrokuje užasne gubitke i nepojmljivo je okrutna, a uz to ruski vođa Vladimir Putin ne može je primjenjivati zauvijek, navodi u svojoj analizi
Foreign Policy, opisujući središnji ruski centar za prikupljanje posmrtnih ostataka ruskih vojnika u Rostovu na Donu – logističkom središtu ruske invazije na Ukrajinu – kao jedan od najtužnijih prizora i mjesta na svijetu.
Osmišljena za obradu stotina tijela odjednom, ta mega-mrtvačnica mjesecima je bila pretrpana. Snimke iznutra, koje su svjedoci objavili na društvenim mrežama, prikazuju stotine tijela u različitim fazama raspadanja i udove razbacane po podovima hodnika. U drvenim kutijama postavljenima uza zidove od poda do stropa, nalaze se, kako se navodi, ‘sretnici‘ – oni čija su tijela izvučena s bojnog polja, identificirana, zapečaćena u pocinčanim kovčezima i pripremljena za slanje ožalošćenoj rodbini u najudaljenijim dijelovima Rusije.
A puno je više leševa ostavljeno da trunu na ukrajinskim poljima jer je njihova evakuacija nepraktična pod stalnom baražnom paljbom braniteljskog topništva i dronova.
Kako napominje autor, ruski neovisni novinar Aleksej Kovaljev, ove smrti vojnika nužna su posljedica prava Ukrajine da se brani od ilegalnog osvajačkog rata. Štoviše, navodi dalje, mnogi od tih običnih ruskih vojnika vjerojatno su počinili prezira vrijedne brutalnosti i ratne zločine protiv Ukrajinaca, uključujući bespomoćne civile. No, užasna stopa kojom Rusi ginu na bojištu – mnogo veća od ukrajinskih gubitaka, iako obje strane taje točne brojke – ukazuje na dvije uznemirujuće istine o ruskom načinu vođenja rata.
Kao prvo, radi se o okrutnom neobaziranju na ljudske živote koje se proteže i na vlastite vojne snage, koje Kremlj sustavno raspoređuje u tzv. mesne napade i ljudske valove. Kao drugo, kako navodi Kovaljev, masovne pogibije u ruskim redovima postale su dio sve eksplicitnije eugeničke politike, kojom Kremlj nastoji osloboditi Rusiju nepoželjnih elemenata i rekonfigurirati rusko stanovništvo. Eugenički aspekt ruskog rata dugo je bio javna tajna, o kojoj se naširoko raspravljalo u ruskim političkim talk showovima i na društvenim mrežama, a sada je jedan visoki ruski političar to prvi put jasno obznanio.
Sve počelo s Prigožinom u bitci za Bahmut
Brojke su zapanjujuće – s procijenjenom stopom od 1500 žrtava dnevno, listopad je bio najkrvaviji mjesec rata za Rusiju jer ruski vođa sve što ima na raspolaganju šalje u borbe. Procjene poginulih ruskih vojnika u ratu kreću se od 115.000 do 160.000, što je preko 10 puta više od poginulih sovjetskih vojnika u Afganistanu.
Ukupni ruski gubici – ubijeni i ranjeni vojnici – procjenjuju se na oko 800.000. Prema Anastasiji Kaševarovoj, gorljivoj proratnoj ruskoj novinarki, prosječni ruski pješak preživi manje od mjesec dana na fronti prije nego što izgubi život. S gubicima koji premašuju rusku sposobnost regrutiranja novih vojnika, malo je vojnika prošlo ikakvu ozbiljniju obuku prije nego što budu poslani u napade na ukrajinske linije, prenosi
Jutarnji.
Rusija ne gubi samo živote – i vojna oprema se gubi brzinom daleko većom od one koju je moguće nadoknaditi proizvodnjom oružja ili zalihama koje presušuju. Prema WarSpottingu, otvorenoj obavještajnoj platformi koja koristi video potvrde za praćenje gubitaka ruske opreme, Rusija je u listopadu izgubila više od 500 komada teške opreme, uključujući tenkove, borbena vozila pješaštva i zrakoplove, što je dvostruko više nego tijekom bitke za Grozni u Čečeniji od 1994. do 1995. godine, čiji su katastrofalni gubici u ljudstvu i tehnici demoralizirali ruske snage i tadašnje društvo.
Danas su neke od najvećih ruskih vojnih skladišnih baza gotovo prazne, čak su i stari tenkovi i oklopna vozila iz sovjetskog doba dovučeni na ukrajinska bojišta.
Ruski političari, eksperti i obični građani, koji javno maštaju o masovnim ubojstvima Ukrajinaca, smatraju da životi njihovih vojnika vrijede ipak nešto više. Prijelaz na taktiku ‘mljevenja mesa‘ u stilu Drugog svjetskog rata predmet je širokih i strastvenih rasprava na proratnim Telegram kanalima još od bitke za Bahmut, koja je započela u ljeto 2022. i trajala gotovo cijelu godinu do pada grada.
Ta bitka je označila doktrinarni pomak od neuspješnog koncepta bataljunskih taktičkih skupina, sastavljenih od nekih od najelitnijih i najučinkovitijih ruskih jedinica, poput padobranskih i specijalnih snaga, do masovnih frontalnih napada u sovjetskom stilu.
U bitci za Bahmut je sada pokojni šef i zapovjednik grupe Wagner, Jevgenij Prigožin, uveo ono što je sada standardna ruska taktika slanja pješaštva u valovima u napad sve dok oružje ukrajinskih branitelja ne zaglavi ili branitelji ostanu bez streljiva. U slučaju plaćeničke skupine, to su uglavnom bili osuđenici regrutirani u zatvorima, kojima su obećani sloboda i velika plaća.
Kremlj je izborio pobjedu u jednogodišnjoj bitci za sravnjeni grad po cijeni od najmanje 20.000 života plaćenika Wagnera. Nakon toga je za cijelu rusku vojsku usvojena praksa ‘stroja za mljevenje mesa‘, pri čemu je svaka veća postrojba u te svrhe formirala jurišne skupine.
Namjerna okrutnost i ‘poništavanje‘ ‘potrošnih ljudi‘
Iako je radi o zastrašujuće učinkovitoj taktici, ruski gubici su izvan svake usporedbe u novijoj vojnoj povijesti. Samo u bitci za ukrajinski grad Avdiivku izgubljeno je, kako se procjenjuje, oko 16 000 ruskih života, a čini se, ističe autor, da se radi o vrlo konzervativnoj procjeni koja kruži među ruskim proratnim vojnim blogerima, koji općenito imaju praksu umanjivati gubitke svoje strane.
No, rusko neobaziranje na ljudske živote nije samo pitanje taktike na bojnom polju. Ono što se ističe je, navodi Kovaljev, namjerna okrutnost. Ruska vojska je zaprepastila svijet svojom bezobzirnom brutalnošću prema ukrajinskim civilima – uključujući silovanja, mučenja, ubojstva i otmice – te ratnim zarobljenicima, koji se, kako napominje autor, sada rutinski pogubljuju, što je još jedan na dugom popisu ruskih ratnih zločina.
No, šokantna je i okrutnost koju časnici iskazuju prema vlastitim podređenima. Ruski Telegram kanali prepuni su izvještaja o vojnicima koji su mučeni zbog odbijanja izvršavanja ili propitkivanja zapovijedi, o teško ranjenim vojnicima koji su poslani u napade u sigurnu smrt te o vojnim postrojbama u sovjetskom stilu postavljenim iza prve linije, čiji je jedini zadatak pucati na vojnike koji se povlače i na dezertere, što je poznato kao ‘poništavanje‘. Samoubilački napadi ljudskim valovima su istovremeno i sredstvo i cilj – zapovjednici su navodno ubacivali vojnike u te potrošne jedinice kao kaznu zbog raznih razmirica ili neplaćanje mita.
U ovakvim okolnostima, ne iznenađuje da mnogi ruski vojnici odluče okončati svoje živote. Do sada postoje stotine videozapisa na internetu koji prikazuju ruske vojnike kako si pucaju u usta kako bi izbjegnuli još jeziviju smrt, znajući da nema nade za medicinsku evakuaciju na ruskoj strani.
Još zlokobniji aspekt ruskog obezvrjeđivanja života je sve otvorenije oblikovanje rata kao nacionalnog eugeničkog projekta. “Potrošni ljudi” s niskom “društvenom vrijednošću” – tako je ruski parlamentarac Aleksandar Borodaj opisao svoje sunarodnjake poslane kao topovsko meso u Ukrajinu na jednoj procurjeloj snimci, čiju je autentičnost kasnije potvrdio. Potrošne snage, rekao je, može se poslati na “najhrabrije (i) najsmjelije” Ukrajince i “do maksimuma iscrpiti neprijatelja”.
Pritom Borodaj nije bilo tko – on je politički savjetnik iz Moskve koji se 2014. proglasio premijerom samoproglašene tzv. Narodne Republike Donjeck u Ukrajini, a sada je član ruskog parlamenta iz vladajuće stranke Ujedinjena Rusija. Budući da dolazi od nekoga tako istaknutog, to je u biti potvrda kako Rusija vodi rat.
Da je rat promijenio sastav ruskog stanovništva odavno je jasno iz neusporedivo veće stope po kojoj u ratu ginu pripadnici neruskih etničkih manjina – Burjati, Tatari, Tuvanci. No, to nisu jedini pogođeni dijelovi ruskog stanovništva, dok rusko vodstvo istovremeno pošteđuje politički važno stanovništvo Moskve i Sankt Peterburga, gdje bi nemiri mogli ugroziti režim i gdje živi velik dio ruske elite.
Nacionalni eugenički projekt
Zatvori su praktički ispražnjeni jer se zatvorenici šalju na najkrvavije dijelove bojišta, a pošteda građana u većim urbanim središtima u europskom dijelu Rusije znači da ispaštaju udaljenije, siromašnije i manjinske ruske regije.
Kako bi se nadoknadio namjerni gubitak “potrošne robe”, presudnu ulogu u moskovskom eugeničkom programu igraju Ukrajinci. Nekoliko milijuna Ukrajinaca protjerano je s okupiranih teritorija i preseljeno u Rusiju, a nerazmjeran udio njih čine žene i djeca. Na njihovo mjesto dolaze ruski doseljenici.
Deseci tisuća, ako ne i stotine tisuća otete ukrajinske djece sada se ‘rusificiraju‘ kako bi im se izbrisao svaki ukrajinski identitet, što je jasan odjek nacističke eugeničke politike slanja plavokose poljske djece u Reich kako bi bila usvojena i ‘transformirana‘ u Nijemce. Neki od otetih ukrajinskih dječaka sada su već dovoljno stari da budu prisilno regrutirani u rusku vojsku, što je još jedan ruski ratni zločin na već dugom popisu.
Rusija i dalje ima brojčanu nadmoć, ali njezini resursi, ističe autor, nisu beskonačni. Samoubilačka ruska strategija vođenja rata, iako je učinkovita, dugoročno nije održiva, posebice s obzirom na to da rusko gospodarstvo već pokazuje znakove golemog pritiska.
Golemi pritisak
Sudbina ruske invazije sada zapravo ovisi o spremnosti Zapada da se posveti naporu Ukrajine da se odupre ruskim neoimperijalističkim težnjama i ostane neovisna država. Posljednji tjedni na dužnosti američkog predsjednika Joea Bidena mogli bi se još pokazati ključnim – njegova odluka da Ukrajini dopusti udare na ključne vojne ciljeve na ruskom teritoriju američkim i britanski projektilima dugog dometa već je izazvala gnjevan odgovor Moskve, iako tu nema ništa novo jer Kijev i inače koristi zapadno oružje za udare na vitalne ciljeve na svojim teritorijima koje Kremlj smatra svojim zemljama, uključujući nezakonito anektirani Krim.
Na Zapadu je da pomogne Ukrajini da osigura da Putin izgubi svoju okladu dok šalje sve što ima protiv ukrajinskih snaga, i prije nego što mu ponestane opreme i obučenih vojnika. Katastrofalni ljudski gubici neće ga spriječiti u njegovom naumu jer su oni duboko ukorijenjeni u ruski okrutni način vođenja rata, zaključuje u svojoj analizi za Foreign Policy Aleksej Kovaljev.
*Većina mojih pitanja ima odgovore u ovom gore tekstu.
