Zbog suosjećanja prema svim žrtvama, kako u Donjoj Jablanici tako i u ostalim mjestima, nemilih događaja poplava i odrona, do sada se nismo oglašavali niti postali slike, iako smo bili sudionici timova za spašavanje. Nećemo ni sada objaviti slike jer su mediji svoje obavili. Sada nakon malo odmaka vremena i hladne glave, pokušat ćemo opisati kako je to izgledalo iz naše perspektive i što smo sve doživjeli.
U našoj priči nema „Superman-a“ niti „Batman-a“ koji sve spašava, dapače ima osjećaj tuge, boli i žala da se možda moglo uraditi malo više boljim menadžmentom. Jedini superjunaci u ovoj objavi su mještani Donje Jablanice koji su uspjeli spasiti sebe ili svoje susjede u prvim kritičnim minutama. Svi mi koji smo kasnije pristizali smo samo pokušavali ugasiti požar koji je izmakao kontroli, a za kojeg su davno prije stečeni svi preduvjeti.
Kao mnogi od nas i mi smo toga kobnog jutra 04. listopada. dobili poziv u 5:08 sati ujutro iz Uprave za civilnu zaštitu i vatrogastvo HNŽ-a, da se desila katastrofa na području Jablanice. Na moj upit: Šta se točno desilo?“, odgovor je: „ima mrtvih, zatrpanih, ozlijeđenih, poplave, odroni, katastrofa“. Oko 5:15 pozivam HGSS stanicu Mostar i govore mi da su dobili isti poziv i da su pred stanicom. Dva naša člana društva se sastaju u stanici sa pripadnicima HGSS-a Mostar, uzimamo svu potrebnu opremu i polazimo prema Jablanici.
Pored standardne opreme sa sobom nosimo i opremu za proširivanje, koja će se pokazati jako ključna kasnije. Za sve koji ne znaju o čemu se radi, to je jedan čitav set posebne opreme koji se koristi u jamama/spiljama za širenje uskih prolaza.
Kada smo došli do Begića mosta uočavamo zaustavljene aute i kamione, te shvatimo da je to otprilike najdalje što ćemo stići sa autima. Zaustavljamo se malo prije restorana Vrelo i čekamo daljnje upute. Ispred nas se vide novonastali slapovi koji se nemilo sručavaju preko ceste u Neretvu, malo dalje od nas je nestala cesta, a čije je mjesto zauzela novonastala bujica. Poviše ceste se vide tračnice u zraku, a iza njih jedno nepregledno bjelilo koje ukazuje na količinu odrona koji se pokrenuo.
Malo prije nas su stigli iz ISS-a koji su sa sobom imali dva čamca, te ih spuštaju u vodu i samim time oni i njihovi ljudi postaju operativni, te odlaze do mjesta nesreće. Bitno je naglasiti da je komunikacija bila jako jako otežana iz više razloga i prema timovima koji su na terenu i prema timovima koji tek trebaju krenuti iz svojih stanica.
Nakon meni osobno vječnog čekanja čamca da dođe „odnekud“ kako bi nas prebacio do mjesta nesreće, uspijevamo se ugurati u drugoj turi prebacivana ljudi, jer u ovakvim nesrećama svi znamo da je vrijeme presudno.
Kako plovimo prema mjestu nesreće prolazimo kroz stotine metara smeća na površini Neretve. Između drveća odjednom oko nas plutaju lopte, dječje lutke, igračke, papuče, i u tom trenutku shvatite gdje idete i pokušavate sebe pripremiti psihički za prizor koji slijedi. Koliko se god osobno pripremao nisam se mogao pripremiti za prvi prizor razmjere razaranje „jednog odrona“.
Iskačemo iz čamca i odmah se zaustavljamo nama najbližoj „oštećenoj“ kući pokraj koje su mještani. Zašto oštećenoj, jer usporedbi sa ostalima koje se nestale sa lica zemlje ove postoji još dio, iako je kroz nju prošla voda, blato i kamenje. Pitamo mještane što rade, oni nam odgovaraju da je u tom dijelu kuće uvijek spava starica (baba/nena). U toj kući u fizički neoštećenom dijelu je spavala starica, gdje je mulj bio sada skoro do stropa donjeg dijela kuće. U trenutku našeg dolaska sa krampama su mještani pokušali izbiti bočni zid kako bi došli do starice.
Mi vadimo našu opremu za proširivanje, u međuvremenu molimo mještane da se sklone, koji bez pogovora slušaju i puštaju nas da radimo. U roku od 15 minuta pravimo dvije rupe na bočnom zidu i spuštamo nivo mulja za cca 20 cm. Zatim uzimamo opet opremu da napravimo novu rupu kako bi nastavili sa ispuštanjem mulja.
U tom trenutku netko me kucka po leđima, okrećem se jer ne čujem zbog čepova u ušima i pokazuje mi da prekinem sa radom. Zbunjen, vadim čepiće i pitam šta se događa, govora mi da FUCZ daje naredbu kako se svi trebamo sklonimo. Ništa ne razumijem, jer nisam čuo početak razgovora, pitam u čemu je problem, odgovara mi da će puštati novonastalo jezero iznad, i da smo u opasnosti da se moramo skloniti. Postavljam pitanje da li mogu dobiti još 20 minuta vremena da dođemo do starice, odgovara mi odgovara: „Rekao da se svi moramo skloniti“.
More pitanje mi se vrti u glavi: „Ako znamo da je tu osoba, zar ne bi to trebao biti prioritet, a ne ispuštanje jezera koje će trajati satima (kasnije se ispostavilo da je trajalo skoro 24h). Ne samo to, što ako je kojim slučajem neka osoba preživjela ispod silnih ruševina nizvodno od jezera, ti ih ideš potopiti još jednom? Između ostalih i ova starica, sada možemo doći do nje, a poslije toga? Kad smo počeli prikupljati našu opremu jedan momak kraj nas drhtavim glasom izgovara: „Ljudi, hvala vam“.
Zbog silnih emocija koje su vladale kod svih, i napetog stanja zbog same situacije, odlučujemo se povući u nadi da će nas angažirati kasnije. To čekanje kasnije se odvilo tako da FUCZ, koji je valjda predvodio čitavu akciju, rekao da će se oni dalje nastaviti sami i da ostali timovi nisu potrebni.
I poslije nekoliko dana još uvijek mi je starica u glavi, i ne samo ona neko i drugi do kojih smo možda mogli doći našom tehnikom proširivanja, ali jednostavno nismo dobili ni vremena ni prostora. Jednom davno sam čuo izreku koja kaže: „Čovjek i magarac su pametniji, nego sam čovjek“. Da se neko ne bi uvrijedio, ja sam u ovoj priči magarac.
Još jednom ponavljam, jasne su mi bile emocije, revolti, osjećaj nemoći i tako dalje, sve je to ljudski, i ljudski je griješiti, samo se nadam da će nam ovo svima biti lekcija za bolje i uspješne uspostavljanje nekog kriznog menadžmenta, koji bi u svakom trenutku znao s kim, sa čim i gdje raspolaže kao i sa resursima koju nude i sve ostale ne vladine organizacije.
Ovim tekstom ukazujemo na hitnost postojanja nekog kriznog menadžmenta koji će upravljati u ovakvim ili sličnim situacijama. Na terenu je to izgledalo kaotično, puno različitih timova, nitko ne zna tko je sve točno na terenu, tko sa kim upravlja, tko kome naređuje itd. Nadalje potrebno je znati sa kojima resursima i ljudstvom se raspolaže, a ne stihijski ili na „ho-ruk“ se ljudi dignu, pa tko šta uradi, valjda ispadne dobro. Nažalost ovo nam je svima jedna loša škola, ali pametan iz grešaka uči. Valjda ćemo biti dovoljno pametni da težimo istom rješenju jer imamo zajednički cilj.
