ZAŠTO NE SAOSJEĆATE S NJIMA?! Issawi: Izrael čini genocid, a zapadni mediji mu pomažu u skrivanju tijela
U posljednjih skoro 11 mjeseci, mejnstrim zapadni mediji su juriš u Gazi koji je u toku predstavljao ‘klasični’ sukob između dvije strane. Masovno ubistvo u Gazi je uglavnom bez krvi na televizijskim ekranima. Na platformama društvenih medija odvija se druga priča; bujica užasnih izvještaja o izraelskim ratnim zločinima počinjenim nad civilima koji nadmašuju svakiu nadrealnu sliku nasilja, postavljenih od strane samih žrtava kao i njihovih počinitelja, koji s ponosom slave svoju nekažnjivost.
Krećući se između svojih sadržaja na društvenim mrežama i TV ekrana, teško je povjerovati da pratim istu priču. Susreti stanovnika Gaze s njihovim „golim životom“ su izvan bilo kakvih halucinacija koje naša mašta može stvoriti, uključujući naša vlastita životna iskustva traume.
Rođena sam i odrastala u zoni sukoba u Južnom Libanu gdje je život bio isprekidan izraelskim napadima i nekoliko invazija. Međutim, zapadni mediji ostaju uglavnom ravnodušni prema žrtvama. Odsustvo njihovih raskomadanih tijela iz mainstream izvještavanja je više perverzno od obične apatije zbog nedostatka geografske i kulturne blizine, dok podučavamo naše studente na kursevima novinarstva. Zaista, mediji služe za izbjeljivanje izraelskih ratnih zločina i stoga sudjeluju u brisanju onih koje nasilno ciljaju. Žrtvama je uskraćeno osnovno pravo da budu priznati kao subjekti koji pate.
Implicitna poruka je: u redu je ubiti ih jer su neki od njih potencijalni teroristi, a njihova djeca će vjerovatno slijediti njihov primjer.
Pasivni glasovi i blage formulacije koje se klone pojmova kao što su „masakr“, „zločini“ ili „ubistvo“, samo su neki od bezbrojnih primjera brisanja korištenih u mainstream zapadnom izvještavanju. Na primjer, u nedavnom izvještaju BBC-a spominje se da je broj žrtava u Gazi premašio 40.000, dok se dodaje, s velikim naglaskom, da brojke ne prave razliku između civila i boraca. Ovo ne samo da implicira da su neka od ubistava opravdana jer Izrael provjerava one koje smatra „sigurnosnom prijetnjom“, već bi i nedostatak jasnoće o tome koliko njih sedi u ovoj kategoriji mogao poslužiti da opravda tako visok broj smrtnih slučajeva i ograniči empatiju među gedaocima.
Još jedan upečatljiv primjer sa BBC-a je njihovo izvještavanje o divljačkom ubistvu čovjeka u Gazi koji je imao Downov sindrom i koji je ostavljen da umre nakon što ga je napao borbeni pas IDF-a. Početni naslov medija glasio je: ‘Usamljena smrt čovjeka iz Gaze s Downovim sindromom’. Nakon javnih kritika na društvenim mrežama, BBC je izbrisao objavu i izmijenio njihov naslov.
Međutim, BBC nije usamljen. U naslovu New York Timesa istaknuti su ‘užasni uslovi’ kao uzrok ‘mnoštva amputiraca’ u Gazi. Ovo neodređeno pozivanje na uvjete otklanja odgovornost Izraela, a umjesto toga krivicu stavlja na nepoznato i neizbježno.
Izvještavanje o ratu u Gazi doživjelo je neviđene oblike izvještavanja koji dovode u pitanje novinarsku etiku i njihovu primjenu ovisno o kontekstu.
Izvještavajući o izraelskoj operaciji u kojoj je ubijeno više od 270 civila i koja je dovela do oslobađanja četiri izraelska taoca koje je Hamas držao u izbjegličkom kampu Nuseirat u centralnoj Gazi 8. juna, BBC je u jutarnjim satima emitirao prvi izvještaj navijajući za oslobađanje talaca i njihov ponovni susret sa svojim porodicama. Nije bilo niti jedne riječi koja bi spominjala masovno ubijanje civila koje je rezultat operacije. Tek nakon što je visoki diplomata EU, Josep Borrell, osudio “masakr” i izjave šefa pomoći UN-a o scenama “isjeckanih tijela na terenu”, reporter BBC-ja je konačno spomenuo ubijanje palestinskih civila. Čak i tada, ubistva su bila pretočena u blaži jezik „patnje“. Do masakra, prema onome što je ispričao reporter, nije došlo.
Nadalje, primjetne su razlike u načinu na koji se intervjuiraju izraelski zvaničnici u odnosu na palestinske; na ove druge se kontinuirano vrši pritisak da osude Hamas. Da ne spominjemo da postoji dodatni sloj kulturnih stereotipa koji označavaju neskrivenu pristrasnost novinara. Jedan od zloglasnih primjera je intervju palestinskog poslanika dr. Mustafe Barghoutija britanske TV voditeljice Julije Hartley-Brewer na TalkTV-u, koji je završio tako što je voditeljka vikala jer je implicirala da arapski muškarci ne poštuju žene.
Lažne vijesti
U prvim mjesecima nakon napada Hamasovih boraca 7. oktobra, zapadni mediji su naveliko izvještavali o svjedočenjima preživjelih ili članova porodica žrtava. Povremeno su ova svjedočenja podržavala diskurs “divljaka protiv civiliziranih” i ponavljala neke od najnevjerovatnijih priča o zločinima koje je navodno počinio Hamas. Neke od ovih tvrdnji koje su objavljene bez pitanja, poput izraelske tvrdnje da je Hamas koristio seksualno nasilje nad Izraelkama tokom njihovog napada, kasnije su razotkrivene i pokazano da su dio izraelske propagandne mašine. Šteta je, međutim, već bila učinjena; sa ovim narativima koji rade na podsticanju podrške vojnoj operaciji.
Upečatljiv nedostatak solidarnosti sa palestinskim novinarima ubijenim na neviđenim nivoima je još jedan aspekt ovog čina brisanja medija. Nedavno je više od 70 organizacija, uključujući Associated Press, Agence France-Presse, BBC, CNN, The Guardian, The New York Times i Washington Post, potpisalo pismo tražeći pristup medijima u Gazi, kako bi ublažili pritisak na domaće novinare i suzbijanje besnih dezinformacija. Ipak, iz Gaze izvještavaju uglavnom lokalni novinari, od kojih su mnogi bili predmet ciljanih izraelskih atentata.
U trenutku pisanja ovog teksta, najmanje 116 novinara i medijskih radnika ubijeno je od 7. oktobra, prema podacima Komiteta za zaštitu novinara. Međunarodni mediji do sada su uglavnom šutjeli o ovom pitanju, uprkos nedavnim istragama konzorcija medija, uključujući The Guardian i Le Monde, otkrivajući obim namjernog ciljanja na novinare od strane izraelskih snaga.
U Gazi, prepoznatljive plave pancire i kacige novinara, simboli potrage za istinom u opasnim uvjetima, sada također predstavljaju izraelsko nasilje i ušutkavanje.
Dok pregledavam svoje feedove na društvenim mrežama, obojene krvlju najnovijih zločina u Gazi, gledam još jedan video na kojem mlada djevojka od tuge viče kako se obraća odsutnoj publici: “Iscrpljeni smo, zašto ne saosjećate s nama? ” Želim joj reći: osjećam tvoj bijes, ali mediji te ne mogu vidjeti. Svakodnevno nas upućuju da negiramo vašu patnju, čak i vaše postojanje, kao ljudskog bića. Za njih bi se to trebalo nastaviti kaonešto uobičajeno.