MUSLIMAN SA VELIKO „H“: Tuđinci su instalirali TUĐMANIZAM među Bošnjake
Filip Mursel Begović nudi nam direktnu, čak biološku poveznicu s hrvatskim tuđmanizmom. Nakon što se u Zagrebu nije uspio ostvariti, relocirao se u Sarajevo i tu kroz notorni Stav tuđmanizam je nakalemio na bošnjaštvo
Animozitet prema Franji Tuđmanu i njegovim politikama (tuđmanizam) obilježio je moju mladost, pa i cijeli dosadašnji život. Naravno da mi je i kao tinejdžeru, koji u podrumu u Tuzli čeka da završi granatiranje s Majevice, bilo jasno da je Slobodan Milošević još veće zlo, ali taj “bankarski pacov zbog kojeg će biti krvi do koljena” (kako ga je opisao Koča Popović) nije imao Tuđmanovu karizmu zlikovca iz filma o Jamesu Bondu, već mi je izgledao poput bajate buhtle, piše Gordan Duhaček u svojoj analizi objavljenoj na portalu Valter.
Tuđman je imao sve što tada nisam podnosio, a ne podnosim ni danas: uvijek namrgođen, bez trunka smisla za humor, prelivan, rigidni nacionalist i zadrti desničar, rehabilitator ustašluka i NDH, teški kompleksaš, opterećen mesijanskim kompleksom, obožavatelj kiča i etničkog čišćenja, toliko ispunjen mržnjom da su mu se usta iskrivila i, last but not least, pun omalovažavanja prema Bosni i Hercegovini, koju je želio raskomadati.
„REMETILAČKI ČIMBENICI“
Da parafraziram osmrtnicu koju je Hunter S. Thompson napisao za Richarda Nixona, „Tuđman je imao jedinstvenu sposobnost da učini svoje neprijatelje časnima“. Svi moji prijatelji u Hrvatskoj su slavili kad je konačno umro.
Nije ni čudo što normalni ljudi u Hrvatskoj desetljeće Tuđmanove vladavine nazivaju “mračne devedesete”, te što je bila potrebna njegova smrt da bi građani Hrvatske konačno upalili svjetlo i počeli slobodnije disati.
No, najgore mi je u vezi Tuđmana to što je u mnogočemu bio uspješan političar, koji je u deset godina vlasti ostvario mnoge svoje ključne ciljeve (neuzavisna nacionalna država očišćenja od “remetilačkog čimbenika” Srba), s velikom iznimkom potpunog uništenja Bosne i Hercegovine. Dao je sve od sebe, nanio ogromnu štetu BiH koju i danas živimo, ali ipak nije do kraja uspio.
BiH nije jedina Tuđmanova žrtva, i susjedna Hrvatska se i dan danas muči s njegovim naslijeđem, koje je u korijenu većine problema te države. Stranka koju je utemeljio, HDZ, je u međuvremenu čak i osuđena za pljačku vlastitog naroda i države, ali je još od Tuđmanovog vremena izgradila klijentelistički i koruptivni sistem zbog kojeg ju je vrlo teško i maknuti s vlasti, a kamoli poslati u “bespuća povijesne zbiljnosti”.
Pritom im pomaže to i što su potpuno otrovali ideju patriotizma odnosno domoljublja, koje u tuđmanističkoj verziji nije utemeljeno na ljubavi, već na mržnji i konstantnom traženju neprijatelja koje treba otjerati iz društvene zajednice, pa i zemlje. Zbog te toksične kombinacije Hrvatska je na putu propadanja, iako je ostvarila strateške ciljeve poput ulaska u NATO i Evropsku uniju. Ispod te fasade formalnih uspjeha nalazi se od stanovništa ispražnjen i ekonomski ruiniran teritorij bez pravog životnog sadržaja i perspektive za ljude. Ali se zato i dalje mnogo maše zastavama i busa u domoljubna prsa.
Zbog svega toga već neko vrijeme, a naročito od 2020. godine, s užasom svjedočim kako se tuđmanizam organizirano širi među Bošnjacima u BiH, koji su među najvećim žrtvama Tuđmanove politike. U političkom smislu je danas najžešći promotor bošnjačke verzija tuđmanizma ideološki mutant poznat pod kraticom SDfA, u medijskom to su list Stav i televizija Hayat, a postoji i još niz pojedinaca i aktivističkih skupina koji funkcioniraju ili kao dobrovoljna pješadija, ili kao korisni idioti takvog trovanja Bošnjaka i razaranja supstancije BiH.
TUĐMANISTI MEĐU BOŠNJACIMA
Šta znači tuđmanizam u Bošnjaka u praksi? Najsvježiji reprezentativni primjer toga je “stub srama” koji je na svom profilu na Facebooku objavio stanoviti Nihad Aličković, koji se u javnosti predstavlja kao “pokretač i vođa Antidayton pokreta”. Aličković je naveo imena nekoliko ljudi, pretežito Bošnjaka, te ih proglasio “štetočinama bošnjačkog digniteta”, pozvavši svoje pratitelje da na taj svojevrsni spisak za odstrel dodaju svoje kandidate i da ga što više prošire online.
Riječ je o tipičnom potezu tuđmanista iz 1990-ih, koji su tada redovito u hrvatskim medijima objavljivali liste nepoćudnih Srba i Hrvata, za koje su smatrali da nemaju pravu izražavati svoja mišljenja jer nisu u skladu s vladajućom politikom. I sam Tuđman je više puta govorio o “djeci oficira JNA” – posve slijep u svojoj mržnji da to uključuje i njegovu djecu! – „koja nisu prihvatila hrvatsku državu”, te čak procjenjivao da je među Hrvatima takvih do 30 posto. Čak je i terminologija napadno slična – dok tuđmanisti u Hrvatskoj laprdaju o “dignitetu Domovinskog rata”, Aličković spominje “dignitet Bošnjaka”.
Naime, tuđmanizam je ideologija progona i isključivanja, koja nije bila ograničena samo na hrvatske Srbe, već je usmjerena i na Hrvate koji misle drugačije, a koje se zbog toga odmah proglašava neprijateljima nacije i države. San tuđmanista nije samo etnički čista država, već etnički čista država u kojoj svi misle isto. Tuđmanisti naročito mrze pripadnike svoje nacije koji ne dijele njihove maligne stavove, njima se redovito lijepi etiketa (vele)izdajnika.
Nekoliko dana prije nego će objaviti svoju tuđmanističku potjernicu na Facebooku, Aličković je gostovao u prvom izdanju podcasta već spomenutog lista Stav. Kud će suza nego na oko. Tamo je, između ostaloga, ponudio da će sarajevskom matematičaru i uredniku portala Prometej Franji Šarčeviću, koji je meta najnovije hajke bošnjačkih tuđmanista, “platiti kartu za Zimbabve”. To je standardni tuđmanistički impuls – tjeranje ljudi iz države, što je posebno destruktivno u stanju demografske katastrofe u kojoj se nalazi BiH (ali i Hrvatska, zahvaljujući tuđmanizmu). U trenutku kada se treba boriti da svaki čovjek ostane u BiH, bošnjački tuđmanisti bi ljude još više raseljavali, jer svaki je tuđmanizam, bio hrvatski ili bošnjački, u svojoj biti samouništavajuća ideologija.
Aličkoviću je u tim fantazijama o etničkom čišćenju Šarčevića i njegove porodice iz Sarajeva oduševljeno sekundirao glavni urednik Stava Filip Mursel Begović, koji nam nudi direktnu, čak biološku poveznicu s hrvatskim tuđmanizmom. Naime, Filip Mursel je sin Seada Begovića, u književnom smislu marginalnog zagrebačkog literata, koji je 17. juna 1989. bio među osnivačima HDZ-a Franje Tuđmana. Valjda kao “Musliman s velikim H” ili možda Hrvat, ko bi ga znao. Begović je brzo marginaliziran u Tuđmanovom HDZ-u, te nije ostvario karijerni i društveni uzlet kojem se vjerojatno nadao u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Njegov sin Filip Mursel se u Zagrebu također nije uspio ostvariti kao bitan društveni faktor, pa se u jednom trenutku relocirao u Sarajevo i tu kroz notorni Stavtuđmanizam nakalemio na bošnjaštvo.
Mora mu se priznati da je to konzekvetno proveo, pretvorivši Stav iz broja u broj u enciklopediju bošnjačkog tuđmanizma. Sve je tu: opsjednutost srednjovjekovljem i falsificiranje povijesti iz nacionalističke perspektive, demoniziranje socijalističkog perioda, širenje mržnje prema drugim narodima i pripadnicima svojeg koji ti nisu po volji, pretvaranje svog naroda u vječnu žrtvu, laž o tome kako se u obrani ne može počiniti ratni zločin, beskrajne tekstualne masturbacije o “državotvornosti” (omiljena Tuđmanova riječ), pa čak i jezičke upute Bošnjacima o tome kako bi ispravno trebali govoriti maternji jezik. Tuđman je Hrvate svojom poremećenom jezičnom politikom pretvorio u naciju koja se plaši govoriti vlastiti jezik i koja se fanatično bavi utjerivanjem jezičnog čistunstva unutar sebe, a sada to bošnjački tuđmanisti žele napraviti i Bošnjacima.
NA METI INTELEKTUALCI, UMJETNICI, SLOBODNOMISLEĆI LJUDI
Naravno, u bošnjačkom tuđmanizmu SDA figurira kao ekvivalent HDZ-u u originalnom tuđmanizmu. Tu se najbolje može vidjeti o kakvoj je ideološkoj perverziji riječ, o kakvoj podvali Bošnjacima. Alija Izetbegović kakav god bio, nije bio ni približno sličan Tuđmanu (ili Miloševiću), ali on to postaje u ideologiji bošnjačkog tuđmanizma, što je još jedan falsifikat povijesti koji promoviraju.
Bošnjački tuđmanizam ima i svoje karikaturalne paralelizme u odnosu na toksični original, čega je najbolji primjer bivši federalni premijer Fadil Novalić. Tuđman je naučio svoje sljedbenike da pljačkaju državu i narod, pa je Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ-a Ivo Sanader, hrvatski premijer izabran u dva mandata, završio iza rešetaka zbog korupcije. Tako je i Novalić, kao omiljeni poltron bošnjačkog tuđmanista Izetbegovića juniora, na pragu odlaska u zatvor zbog istoga.
Tuđmanizam je u Hrvatskoj posebno na meti imao intelektualce i umjetnike koji su se odbijali postrojiti po tadašnjoj novoj nacionalističkoj modi. Iz Hrvatske je otjerao, primjerice, najveću suvremenu hrvatsku književnicu Dubravku Ugrešić, koja je baš u ovo vrijeme prije godinu umrla u Amsterdamu.
Bošnjačkom je pak tuđmanizmu omiljena meta Jasmila Žbanić, nagrađivana filmska autorica svjetskog glasa, koja je za reputaciju Bosne i Hercegovine u svijetu učinila više nego cijela ta bošnjačka tuđmanistička bulumenta, koja u stvari BiH po svijetu sramoti.
Istovremeno s progonom najboljih, tuđmanizam je promovirao niz antitalenata na ključna mjesta hrvatske kulture, među kojima je najpoznatiji primjer režiser Jakov Sedlar, vječna meta ruganja u filmofilskim krugovima. Isto, naravno, radi i bošnjački tuđmanizam, predstavljajući umjetničku sitnež kao nacionalne kulturne veličine, što se nedavno moglo vidjeti prilikom osnivanja Bošnjačkog društva pisaca.
Dovoljno je pogledati listu njihovih članova koju su objavili na službenim stranicama da svakome iole upućenom u književnost bude jasno kako tu, uz par izuzetaka, nema autora koji će zapamtiti sljedeće generacije. Ne znaju ih ni ove, riječ je o nevažnim ljudima. Zato im je i potreban tuđmanizam bošnjačke varijante, da ih napravi relevantnim kao branitelje Bošnjaka, Bosne, čega već ne, s obzirom na to da ih njihov književni rad jedino preporučuje zaboravu.
Sam Franjo Tuđman bi vjerojatno bio oduševljen bošnjačkim tuđmanistima, jer bi shvatio da ta ideologija i oni koji je šire proizvodi baš ono o čemu je od početka fantazirao, a to je pretvaranje Bosne i Hercegovine u “zemljicu Bosnu”. Zato bi bilo idealno da što prije u zaborav ode ta štetočinska višegodišnja kampanja inficiranja Bošnjaka tuđmanizmom. Predstavlja petokolonašku opasnost i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, a takvih opasnosti imamo više nego dovoljno, piše Duhaček.
?
