moimoi wrote: ↑08/05/2024 11:15
Karikaturist wrote: ↑08/05/2024 10:58
Pa i konobar ne radi nista sto nije u opisu njegovog posla isto kao i ta kasirka ili neko peti.
Dobar konobar treba da te usluzuje. Nigdje u opisu posla ne pise da mora raditi sa osmjehom, da treba biti brz i sl. Pa tako imas one koji se prave da te ne vide. Da dodju nakon 10min., da preko q uzimaju narudzbu i sl… isto kao sto imas one koji dodju svaki put cim podignes ruku sa osmjehom na licu ili svrate povremeno da pitaju je li sve ok? Treba li jos nesto?
Uvijek možeš gazdi reći da je ovo posljednji put da si mu ušao u lokal i reći ćeš svima koje poznaješ da ne dolaze. Kada gazda pita zašto, kažeš zbog tog konobara.
Pa neka uslužuje preko q i neka se ljuti što nije dobio bakšiš.
Ne mora mi se smiješiti. Neka dođe u razumom roku, pristujno uzme narudžbu i u razumnom roku je donese, mogu i sam doći do šanka da platim, ne mora mi doći na noge sa računom.
Očekujem korektnu uslugu, ne očekujem, niti želim, da titra oko mene. Štaviše, smeta mi.
Ako pitaš one koji su nekada davno hodali po ozbiljnim restoranima i kafanama, reći će ti nešta ovakvo:
Nekada su konobari u poznatim lokalima bili kao čarobnjaci. Uđeš u restoran, skineš kaput, sjedneš, taman se smjestiš i želiš da pozoveš konobara, on je uz sto. Ni momenat prerano, niti prekasno. Znali su po govoru tijela da li ih želiš pozvati. Ne vidiš ga, ne visi ti iznad glave, a kada ti zatreba, tu je. Znali su da će uz određena jela i slično vjerovatno gost tražiti više vode, ili neki dodatni sos, ili slično, pa ne moraš ni pitati, podigneš glavu i prije nego što si ga pozvao, on dolazi do tebe sa onim šta želiš. Čini ti se da priča sa kolegom za šankom i ne obraća pažnju na goste, ali kada ti zatreba i bez poziva ti priđe. Kao da ima oči na tjemenu. Prepozna govor tijela, način na koji gost pogleda po restoranu. I zato je bonton zahtijevao da gost ne urla po restoranu tražeći konobara, ne maše mu rukom, ne diže prst u znak poziva. to je bilo nepristojno, jer su konobari znali predvidjeti šta gost želi.
Ali, to je bilo nekada, kada se za konobara ozbiljno školovalo. I kada je bilo dovoljno radnika da nije jedan čovjek i pravio kafe i usluživao i prao suđe i naplaćivao itd, kada gazde nisu štedjele na radnicima jer je zadovoljstvo uslugom bila najbolja reklama za objekat.
Mi za ta vremena ne znamo.
Kese sa zehirom i ne pikam.
