“I Don’t Eat The Last Of Anything”: 45 Habits People Kept From Their Poor Days
Ja sam jedan u mnoštvu onih koji su u ovom društvu, zatrovanom fašizmom, lopovlukom i čime sve ne, iskusili neimaštinu. Bilo - prošlo. Sada mi ide OK. No neki relikti iz tog vremena su ostali. Prvo što mi pada na pamet je korištenje taksi usluga. Kad sam imao malo do nimalo para, najčešće sam se kretao pješke. Ponekad sam se švercao u autobusima i tramvajima. A u zaista rijetkim prilikama, plaćao sam kartu. Taksi nije dolazio u obzir. Taksi je bio, što se kaže, misaona imenica. I evo, i sada, kad se nađem u situaciji gdje bi mi taksi dobro poslužio, javlja se neki otpor. Kontam: đe ću to, kako ću to, jebote, bankrotiraću... I onda se nekako natjeram da podignem ruku. Vozilo se zaustavi. Ja se smjestim, krenemo, stignemo na odredište... I šta bude? Ništa posebno. Platim neki haman zanemariv djelić plate i nastavim za svojim poslom.
Al idući put, opet sve isto. Ista unutrašnja previranja. Isti otpor. Isti napor da se savlada otpor. Isti zaključak: da saam sebi nepotrebno komplikujem život
Vi koji ovo čitate, a u nezavidnom ste finansijskom položaju - uskoro ćete se, nadam se, izvući.
A vi koji ste, poput mene, imali sreće da kokuzluk prevladate, ako nađete vremena, podijelite iskustva. Jeste li u tom nesretnom periodu stekli neke navike koje vas još nisu napustile?
da vidim gdje je to biljana plavsic bila
roditelje nerviram samo tako, stalno mi galame da navlačim sirotinju na sebe.
