Daleko od toga da su svi komunisti ili partizani bili liberalno nastrojeni prema zenama. Enver Cemalovic, govoreci o Mostarskom partizanskom bataljonu:
Nenad Vasić je naredio da se strijelja naš drug, star oko 18 godina, đak gimnazije, kome je puška ispala iz ruke prilikom povlačenja, a nije prošlo dugo vremena, u sličnoj situaciji se našao i on, te je ostao bez svoje puške. On ne samo da nije strijeljan, nego nije ni partijski odgovarao. Kriterijum kažnjavanja nije bio isti za sve nas. Pitanje je koji su korijeni oportunističkog ponašanja u našem bataljonu i partijskoj organizaciji. Mislim da je gradski ilegalni život ostavio traga, da je svaki drug stariji po partijskom radu, bio za svakog od nas zakon. Čini mi se da je takav način ilegalnog partijskog i skojevskog života imao presudan uticaj u stvaranju autoriteta u tom vremenu.
Ne bih ovom prilikom htio govoriti o strijeljanju dvije drugarice, što je bila naša sramota. Drugovi zbog kojih su stradale, bili su vodnici ili viši rukovodioci. Međutim, samo su one platile glavom, zbog svoje slobode i, duboko sam uvjeren, zbog našeg pogrešnog propovijedanja, »slobodne ljubavi«.
Meni je, kao komesaru čete, stiglo pismo u kojem je pored ostalog, rečeno: »Očistite kulake na terenu čete, ili ćemo mi doći i očistiti oportuniste«. Partijska ćelija naše čete zasijedala je skoro cijelu noć, tražeći kulake kod nas. Kao takvog smo obilježili nekog starinu Lazu iz sela Luke koji je bio pročetnički orijentisan, imao oko 150-200 ovaca, jednu kućerinu sa pojatama i nekoliko malih vrtača za krompir, te smo ga iduće noći strijeljali. Pročetnički orijentisan je bio i naš Lazar Račić Radinovac sa Zijemalja, koji je imao oko 250-300 ovaca i kao najbogatijeg četničkog saradnika smo ga strijeljali.
Vise detalja o boldiranom daje Vasko Gnjatic:
Dolaskom Vasića na taj teren postavilo se pitanje likvidiranja i uništenja pete kolone, dok je pismo Operativnog štaba, napisano u martu 1942. godine, do kraja zaoštrilo to pitanje. Ističem, pismo je Komanda uputila bataljonskom Birou. Zanimljivo je da su pismo u ime Komande Operativnog štaba, potpisali komandant i politički komesar. Oni naređuju bataljonskom Birou Partije i Komandi bataljona da preduzmu konkretnu akciju za likvidiranje pete kolone. U pismu je doslovno rečeno da je krajnje vrijeme da se počne tući peta kolona na našem terenu. Ukoliko to ne uradimo, zaprijetili su nam da će poslati Udarni bataljon da nas likvidira. Sazvali smo prošireni sastanak bataljonskog Biroa, na kome smo pročitali pismo kao i informaciju u kojoj je vrlo slikovito prikazan način i metod likvidacije pete kolone u selima u Hercegovini. Priloženi su bili spiskovi sa imenima ljudi koji su likvidirani.
Pismo je ostavilo vrlo mučan utisak, a posebno komandant Šator i ja, kao komesar, nismo bili ubijeđeni u ispravnost takvog postupka. Ipak, pismo je trebalo sprovesti u život.
U nekim selima su likvidirani pojedini imućniji seljaci i bivši žandarmi, ali masovnog likvidiranja nije bilo. U stvari, donekle smo zadovoljili formu, iako nismo bili ubijeđeni u ispravnost takvog postupka.
Koliko je Nenad Vasić bio tvrdoglav i prijek, govori i sljedeći podatak. Decembra 1941. godine iz Mostara je stigao jedan omladinac - skojevac, musliman čijeg se imena ne sjećam. U prvoj akciji, krajem januara 1942. godine, po velikoj hladnoći i snijegu, on se okliznuo i pao, uhvatio se za neko drvo da ne bi pao u provaliju, ali je tom prilikom izgubio pušku. Nenad Vasić je rekao da ga treba strijeljati. Komandant Šator i ja smo pokušali da ga razuvjerimo, ukazujući na izuzetne okolnosti pod kojima se to dogodilo. Vasić je bio kategoričan, napao je posebno mene, smatrajući da sam ja, s obzirom na to što se radilo o Muslimanu, pokušao da mu se suprotstavim. Napao me je da branim oportuniste i kukavice. Ja sam mu odgovorio da je važnije to što se radi o skojevcu, Muslimanu koji je dobrovoljno došao u partizane. To nije uradio pod prisilom, nije bio kompromitovan, niti mu je prijetila neka opasnost. Međutim, Vasića niko nije mogao ubijediti da griješi i mladić je strijeljan. To je teško i poražavajuće djelovalo na sve borce bataljona.
Nisu pomogla nikakva obrazloženja - stvorena je vrlo mučna situacija i psihoza. Kada bi neko bio pozvan u Glavatičevo, sa strepnjom je odlazio, posebno ako je znao da se radi o Vasićevom pozivu. Ljudi su se plašili i pitali se da li će natrag vratiti žive glave.
Posebna priča je slučaj maturantkinje Učiteljske škole iz Mostara, člana SKJ, Suzane Lakatoš. Ona je prije rata sa Ljubicom Mihić pohađala Učiteljsku školu. Po nacionalnosti bila je Mađarica. Imala je svoje posebne stavove u pogledu odnosa sa muškarcima. Nenad Vasić je oformio sud koji je ispitao njen odnos sa jednim komandirom čete. Suzana je priznala, ali je rekla da joj se to ne može zabraniti, nakon čega je naredio da se strijelja. Nenad je imao apsolutnu vlast i niko od nas nije mogao spriječiti Suzanino strijeljanje.
Kao i mnoge stvari vezane za "lijeva skretanja", i ovdje su svi zlocini i greske svaljene na ljude koji su kasnije postali IB-ovci (npr. ovaj Vasic), razisli se sa zvanicnom politikom Partije (Djilas u Crnoj Gori), ili nisu vise bili medju zivima i nisu mogli da se brane (Drapsin i Popara u Hercegovini).