Dvije zemlje u Europi imaju nuklearno oružje, jedna nije u EU. To postaje sve važnije.
Mario Galić za Index
27. januara 2024.
Utješna je spoznaja da u Europskoj uniji postoje političari koji ne samo da su spoznali koliko će toksičan biti spoj Putina u Kremlju i Trumpa u Bijeloj kući već i pozivaju da se Europa pokrene. Jedan od njih je Manfred Weber, čelnik Europske pučke stranke desnog centra (EPP).
Europske nuklearne snage su jako važno pitanje.
Uzimajući u obzir prezir Donalda Trumpa i prema Europi i prema NATO-u (u prošlom mandatu davao je izjave da je NATO zastario i da ga treba ukinuti), Weber je pozvao da se odmah krene s jačanjem europskih odbrambenih kapaciteta. U telefonskom intervjuu za Politico otvorio je jako važno pitanje – stvaranje europskih nuklearnih snaga odvraćanja.
Jedine dvije europske države koje su u posjedu nuklearnog oružja su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Weber se zalaže za oživljavanje ideje o internacionalizaciji “force de frappea”, odnosno francuskih nuklearnih snaga. A ne isključuje ni ideju da se objedine francuski i britanski nuklearni kapaciteti u jedinstveni europski “nuklearni kišobran”.
Predsjednik Emmanuel Macron iznio je ideju europskog nuklearnog odvraćanja pod vodstvom Francuske još 2020. godine pozvavši na “strateški dijalog” o “ulozi francuskog nuklearnog odvraćanja u europskoj kolektivnoj sigurnosti”. Tadašnja kancelarka Angela Merkel to je odbila.
Macron je istu ponudu ponovio 2022. godine, ovog puta njemačkom Olafu Scholzu. I tada je dobio odbijenicu. Možda bude treća sreća? Pitanje jedinstvenog europskog nuklearnog odvraćanja treba se podijeliti na tri područja: političko, ekonomsko i vojno.
Njemačka je deklarativno za jačanje europske obrane, ali...
Problem s formiranjem bilo kakvih jedinstvenih europskih odbrambenih snaga je u tome što je Berlin uvijek deklarativno za jačanje europske obrane. Ali kad treba to operacionalizirati, onda nastane zastoj i odnekud iskrsnu problemi.
Najbolji primjer nedavna je odluka Berlina o kupovini izraelskog proturaketnog sustava Arrow 3. Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu i učestalih prijetnji iz Moskve da će upotrijebiti nuklearno oružje, Berlin se uspaničio. I odmah počeo kupovati oružje kojim će se barem pokušati obraniti. Odabrali su Arrow 3 jer je njegov razvoj dovršen, a učinkovitost je dokazana u borbenim djelovanjima.
Međutim, ta se odluka nije svidjela Parizu. Oni su, s punim pravom, očekivali da će proeuropski Berlin odabrati francusko-italijanski sustav Mamba-SAMP/T. Doduše, razvoj projektila koji će moći obarati balističke projektile s nuklearnim bojnim glavama Aster 30 Block 2 BMD još uvijek nije dovršen, ali ni Putin neće već sutra početi bacati nuklearne bojeve glave po Europi.
Stoga su prvo u francuskim medijima krenule optužbe o nelojalnosti, a potom i otvorena svađa Pariza i Berlina. Jedan od najvećih nedostataka Mamba-SAMP/T sustava je što nijedna velika i utjecajna njemačka firma ne sudjeluje u njegovoj proizvodnji. A kad nema zarade za njemačke firme, Berlin se odlučio za izraelski sustav.
Njemačka je ekonomski div, ali vojni patuljak.
Najveći problem je što je Njemačka ekonomski div, ali vojni patuljak. Zbog toga Nijemcima nije milo gledati kako se u Europskoj uniji političko težište s pitanja ekonomije i ekonomskog rasta premješta na područja sigurnosti i obrane.
Zakržljala njemačka vojska ne može obraniti ni domovinu, a kamoli pomoći NATO saveznicima. Posljedica je to tri desetljeća sustavne degradacije, posebice u četiri mandata vladavine Angele Merkel. Kad bi francuski nuklearni arsenal postao paneuropsko oružje odvraćanja, to bi ojačalo politički položaj Francuske, ali na štetu Njemačke koja nema čime parirati.
Ko će nadzirati nuklearno oružje?
Naravno, tu je pitanje tko će nadzirati nuklearno oružje? Hoće li ostati pod francuskim nadzorom ili bi se formiralo europsko zapovjedništvo za nuklearne snage? Hoće li posade u strateškim podmornicama i dalje biti isključivo francuske ili multinacionalne?
Nuklearno oružje je oružje političara, a vojske ga samo čuvaju. Zbog toga u svim državama s nuklearnim oružjem samo predsjednici ili premijeri imaju mogućnost odlučiti hoće li se ono upotrijebiti pa je pitanje tko bi nadzirao europske nuklearne snage presudno za njihovo formiranje.
Ideja da bi o tome odlučivalo Europsko vijeće tehnički je neizvediva jer bi ruske nuklearne bojne glave već odavno popadale po europskim gradovima dok bi se oni skupili. A i onda bi Orban vjerojatno bio protiv. Ili bi o tome odlučivao predsjednik Europske komisije? A možda bi to i dalje bila odluka francuskog predsjednika?
Ko će to platiti?
Prvo i glavno ekonomsko pitanje je podjela troškova proizvodnje i održavanja nuklearnog oružja. Stvaranje jedinstvenih europskih nuklearnih snaga odvraćanja vjerojatno bi značilo i formiranje posebnog EU fonda iz kojeg bi se te snage finansirale.
Cijena jedne strateške podmornice na nuklearni pogon s balističkim projektilima veća je od tri milijarde eura. Tome treba pridodati trošak razvoja i proizvodnje nuklearnih bojnih glava te balističkih projektila koji će ih prenijeti do ciljeva.
Pariz će vrlo rado podijeliti te troškove s europskim saveznicama. Tim prije jer se zahvaljujući mornaričkom programu gradnje podmornica s nuklearnim pogonom istovremeno razvija i civilni ogranak industrije koji gradi nuklearne elektrane.
To bi mogao biti dodatni problem. Naime, Nijemci su odlučno protiv nuklearne energije. To odlučno protivljenje je relativno novo, odnosno od rujna 2011. kad je njemačka korporacija Siemens objavila da odustaje od nuklearnog programa.
Ako se izuzme brod na nuklearni pogon Otto Hahn, koji je bio poluvojno-civilni projekt, Njemačka nikad nije imala vojni nuklearni program. Zbog toga se Siemens nije mogao oslanjati na novac iz budžeta, koji, primjerice, dobiva francuska firma TechnicAtome za razvoj reaktora za ratne brodove.
Nijemci su antinuklearno usmjereni, to bi mogao biti problem.
Skoro istovremeno s odlukom Siemensa da više neće razvijati nuklearnu tehnologiju promijenila se i njemačka energetska strategija koja je tražila gašenje nuklearnih elektrana (posljednje tri ugašene su u aprilu prošle godine) i prelazak na zelene izvore, s naglaskom na vjetroelektrane. Vjerovatno sasvim slučajno područje na kojem je Siemens posebno jak.
Dok se to ne bi potpuno ostvarilo, električna energija se trebala (a donedavno i jest) dobivati iz termoelektrana u kojima je izgarao ruski plin. Vjerovatno sasvim nebitno, ali Siemens je i svjetski vodeće tvrtka u izgradnji termoelektrana na plin. Tako se još jednom potvrdila uzrečica “Politika je umijeće da se interes manjine pokaže kao potreba većine.”
Teško da će antinuklearno usmjereni Nijemci pristati davati milijarde eura da bi se finansirao razvoj francuske nuklearne industrije.
Ključno pitanje je ono vojno.
Iako francusko ratno i mornaričko zrakoplovstva ima višenamjenske borbene avione Rafale koji mogu nositi nuklearno oružje, ipak su glavno oružje francuskih nuklearnih snaga četiri podmornice klase Triomphant.
Rafali su naoružani krstarećim projektilima ASMP-A, koji imaju vrlo skroman domet od tek 500 kilometara. Balistički projektili na podmornicama imaju domet od 10 hiljada kilometara. Uz to, u svakom trenutku barem jedna od francuskih strateških podmornica nalazi se negdje u oceanskim dubinama. Stoga su strateške podmornice glavno oružje odvraćanja.
Svaka od četiri podmornice klase Triomphant dugačka je 138 metara, promjera trupa 12.5 m i istisnine u zaronu 14.200 tona. To je dovoljno da se u trup smjesti 16 okomitih lansera za balističke projektile s nuklearnim bojnim glavama. Podmornicu pogoni nuklearno postrojenje K15 izlazne snage 150 MW, koje električnom energijom opskrbljuje elektromotor SEMT Pielstick snage 30.5 MW. To je dovoljno za vršnu brzinu u zaronu od 25 čvorova.
S jednom podmornicom francuski nuklearni kapaciteti nisu nešto.
Posadu čini 15 časnika i 95 dočasnika. Kako bi strateške podmornice bile što više u patrolama, francuska ratna mornarica za svaku ima dvije posade – plavu i crvenu. Nema službenog podatka o tome koliko traje uobičajena patrola, no procjena je da je to oko 70 dana.
Od 2010. godine francuske strateške podmornice naoružane su balističkim projektilima M51. Projektil M51 ima najveći domet 10.000 kilometara. Može ponijeti šest do deset povratnih modula TN 75, svaki naoružan jednom termonuklearnom bojnom glavom. S deset TN 75 najveći domet se smanjuje na 8.000 km. Inačica M51.2 dobila je novi povratni modul Tête nucléaire océanique (TNO). Iako tek nešto slabija od TN 75 (100 naprama 110 kilotona), TNO ima znatno veću preciznost (CEP joj je 200 metara). Uz to, pouzdanija je za upotrebu i ima dulji vijek.
S deset povratnih modula po svakom balističkom projektilu svaka podmornica klase Triomphant može ponijeti 160 termonuklearnih bojnih glava i naciljati isto toliko ciljeva. Sa samo jednom strateškom podmornicom pod morem francuski kapaciteti nuklearnog odvraćanja nisu nešto, naročito ne u usporedbi s američkim, ruskim i kineskim kapacitetima.
Nova podmornica?
Francusko ministarstvo obrane već je pokrenulo razvoj nasljednice klase Triomphant – SNLE 3G (Sous-Marin Nucléaire Lanceur d'Engins de Troisieme Génération), što nas vraća na ekonomsko pitanje.
Naime, francuski mediji tvrde da će trošak razvoja i gradnje četiri podmornice biti minimalno 40 milijardi eura. S obzirom na to da je cijeli projekt u ranoj fazi (prva bi podmornica trebala biti dovršena 2035.), sad je izvrsna prilika da ga se proglasi europskim te da EU sufinancira projektiranje, razvoj sustava i gradnju. Francuzi se zasigurno ne bi bunili.
Mogu li Britanci pomoći Europi?
Manfred Weber u intervjuu za Politico nije odbacio ni mogućnost da britanske nuklearne snage postanu dio europskih. Kao jedan od dobrih razloga za to Weber je naveo: “I oni imaju poteškoća u osiguravanju vlastite sigurnosti. I njima ponestaje novca za dva nosača zrakoplova koje imaju. Teško održavaju i svoje kapacitete. I po tom pitanju je možda sada ispravno započeti organizirani, strukturirani dijalog s Velikom Britanijom.”
Britanska ratna mornarica ima četiri strateške podmornice klase Vanguard, a svaka je naoružana s po 16 američkih balističkih projektila Lockheed Trident II D5. Međutim, trenutno u gradnji imaju tri od planirane četiri nove strateške podmornice klase Dreadnought. Prvotni trošak gradnje s planiranih 7.75 milijardi funti po podmornici prešao je 10 milijardi funti. Zbog toga bi Britanci mogli razmisliti da troškove podijele sa saveznicima.
Puno veći problem mogao bi biti politički jer se Ujedinjeno Kraljevstvo više voli sigurnosno vezati uz Sjedinjene Američke Države nego uz Europu. Uostalom, na strateškim podmornicama ima američke, a ne britanske ili europske balističke projektile.
Puno toga ovisi o Trumpu.
Dojam je da London nije odveć uplašen mogućnošću povratka Trumpa u Bijelu kuću. I u prvom mandatu njegove vladavine imali su vrlo dobre odnose pa se nadaju da će ih imati i sada. Doduše, krene li Trump razgrađivati NATO, London bi ipak mogao razmisliti o promjeni orijentacije.
Kongres je 15. decembra prošle godine donio zakon koji sprječava bilo kojeg predsjednika da Sjedinjene Države jednostrano povuče iz NATO-a. Međutim, ako Trumpovi MAGA republikanci ostvare većinu u oba doma Kongresa na izborima 5. novembra (zajedno s predsjedničkim, bit će izbori za novi saziv Zastupničkog doma i 33 od 100 mjesta u Senatu), ovaj se zakon lako može ukinuti. Uostalom, Trump može lako i brzo ekonomski i vojno potkopati NATO tako da se samouruši.
Možda su Britanci 2016. odlučili napustiti zajedničko tržište, no pitanja sigurnosti i dalje su nam zajednička.
Davno pisao pa me popljuvase "strucnjaci", ljubitelji diktatura i mrzitelji istinske demokratije
jer je samo u zakarpatju milion ukrajinaca
