Kada se isplati iseljenje iz BiH u druge države?

[Dope_Man]

Slicno ovdje kolegica o saobracaju prica.. idemo jednom do drugog ureda u toku dana, kuka na saobracaj, kako ne mozes nigdje auto.. a idemo bez stajana prakticno.. meni u glavi svakodnevno putovanje do posla i nazad, pa kad stanem vec na Stupu u guzvi

A tek sto zena nema rijeci hvale za javni prevoz u Grazu Kontam bolje da i ne pokusavam objasniti kako sam se ja vozao po Sa.

[Didier]

Ponavljam, moj svijet je moje dijete i moja žena i gdje god da nas baciš, ako smo zajedno, cvjetat ćemo. To je to.

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

[shape of despair]

Ponavljam, moj svijet je moje dijete i moja žena i gdje god da nas baciš, ako smo zajedno, cvjetat ćemo. To je to.

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

Istina istina. Vidim to na rodici kad treba nazad, to suze roni, suza suzu stiže, a bolje im je "gore" nego nama barem 3-4 puta.

[ranger]

Ponavljam, moj svijet je moje dijete i moja žena i gdje god da nas baciš, ako smo zajedno, cvjetat ćemo. To je to.

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

meni je najgore sto djeca redovno placu kad krenemo iz Bosne... ja svoja nedostajanja i mogu kontrolisat al kad i oni krenu kukat...
a opet njima je tamo sve zajebancija i uzvanje, dede i nene gotive, nema zadace i vrtica ni treninga...
sto no kazu nikad dva dobra sastavit
ali treba probat, zasto ne. sretno

[ZoomZoomKiwi]

Ponavljam, moj svijet je moje dijete i moja žena i gdje god da nas baciš, ako smo zajedno, cvjetat ćemo. To je to.

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

Sve je jasno, i slažem se u potpunosti.

Ali ne bih sebi nikad oprostio kad ne bih probao.

Ne napuštam planetu, nije put bez povratka, tako da vidjet ćemo.

[dr_Evil]

Ponavljam, moj svijet je moje dijete i moja žena i gdje god da nas baciš, ako smo zajedno, cvjetat ćemo. To je to.

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

Sve je jasno, i slažem se u potpunosti.

Ali ne bih sebi nikad oprostio kad ne bih probao.

Ne napuštam planetu, nije put bez povratka, tako da vidjet ćemo.

Sve sta kolega @Didier rece je tacno 100%. I tek ces nakon tih 5 godina moci da gledas realno sta ne valja na NZ, a sta ne valja u BiH, prednosti i mane.

Nemoj samo nikad biti tvrdoglav, moze te u zivotu nesto pogodit pa da se ne mozes vratit ili preselit negdje drugo, to su neke opcije zivota na koje ne mozes utjecat. Ali ako ne budes sretan nakon 5-6 godina ti fino kofere i pravac Irska, ili AUstrija ili na kraju dana Bosna.

Mnogi bi ponovno preseljenje ili povratak gledali kao da su izgubili, ali nije tako.

[detroit-mercy]

EFD22,

abd, fino ces ti proci tamo.

Mozda su zadnjih godina popustili zbog manjka populacije i radne snage, al deceniju unazad su cak imali i kvotu viza po drzavama na godisnjem nivou.

Bio sam u fazonu tada da preko slo drzavljanstva idem. 100 viza godisnje je bila kvota.

Za Australiju znam da je jos i teze.

I sam bi prije u NZ, nego Australija.

Samo se alkohola pazi tamo


Sretno.

Imaju problema sa odlivom mladje kvalifikovane radne snage.

[ZoomZoomKiwi]

Spoiler

Show

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

Sve je jasno, i slažem se u potpunosti.

Ali ne bih sebi nikad oprostio kad ne bih probao.

Ne napuštam planetu, nije put bez povratka, tako da vidjet ćemo.

Sve sta kolega @Didier rece je tacno 100%. I tek ces nakon tih 5 godina moci da gledas realno sta ne valja na NZ, a sta ne valja u BiH, prednosti i mane.

Nemoj samo nikad biti tvrdoglav, moze te u zivotu nesto pogodit pa da se ne mozes vratit ili preselit negdje drugo, to su neke opcije zivota na koje ne mozes utjecat. Ali ako ne budes sretan nakon 5-6 godina ti fino kofere i pravac Irska, ili AUstrija ili na kraju dana Bosna.

Mnogi bi ponovno preseljenje ili povratak gledali kao da su izgubili, ali nije tako.

Ma kakvi, što se toga tiče jako sam fluidan, i smatram da se mogu svugdje snaći u nekoj mjeri, diplomu imam kakvu takvu ali se ne bojim bilo kakvog posla.

Znanje jezika (IELTS 8.5 i Goethe B2 certifikati) mi niko ne može oduzeti, a smatram da je to ključ za globalnu slobodu, ostalo ćemo se snaći

EFD22,

abd, fino ces ti proci tamo.

Mozda su zadnjih godina popustili zbog manjka populacije i radne snage, al deceniju unazad su cak imali i kvotu viza po drzavama na godisnjem nivou.

Bio sam u fazonu tada da preko slo drzavljanstva idem. 100 viza godisnje je bila kvota.

Za Australiju znam da je jos i teze.

I sam bi prije u NZ, nego Australija.

Samo se alkohola pazi tamo


Sretno.

Imaju problema sa odlivom mladje kvalifikovane radne snage.

Ovo je istina, ogroman broj mladih Kiwija ide u Australiju i ne vraća se.

[Karikaturist]

Ziv se covjek na sve navikne, i da nema prijatelja, roditelja, utakmica.
Samo guraj kako si naumio, mozda cak budes vise cijenio dolaske i bude ti ljepse nego da kao neki dolazis svaki mjesec.
Vratiti se ili preseliti na drugu lokaciju je jednostavno.

[detroit-mercy]

Svakome je njegova porodica najvažnija, ali teško da ćeš moći na Novom Zelandu ikome objasniti šta ti leži na duši kada krene prvi talas nostalgije, a vjeruj mi da će se desiti.

Obično to ide u valovima, kad tek dođeš, sve je super, sve je divno i interesantno, istražuju se nove stvari.

Nakon dvije - tri godine skontaš da nisi roditelje predugo vidio, da preko Skajpa nije isto, da si promašio nekoliko svadbi i dženaza/sahrana, pa tu počne malo već da te golica šta se dešava u rodnoj grudi.

Poslije četiri - pet godina si sve naučio napamet u novoj zemlji, iskoristio si sve vrline i mane, znaš tačno šta je bolje, a šta ne, i više ti niko ne može pričati priče. Tad ti dijete već ide u neki razred, i sve ga je teže odvojiti od škole.

Tad otprilike krene i prvi burn out jer shvatiš da radiš mnnogo više nego što si radio kod kuće, pa često i neka blesava depresija, koja možda nije opasna, ali postoji. Imaš sve, a fali ti opet toliko mnogo.

Imovinsko stanje ti se popravilo, i nemaš se bukvalno ni na šta požaliti, ali nedostaje ti da odeš na utakmicu Čelika koji igra u jebenoj drugoj ili trećoj ligi. Znaš da je to nerazumno, ali je tako. Doduše, moj klub se još nije raspao, ali bilo je tih momenata. A još sam bliže, mogu kad god hoću doći iz bilo kog razloga, i kad mi dajdža umre, i kad Željo igra neku važnu utakmicu, a i kad hoću da odem na koncert. Ti to ništa nećeš moći.

Nadam se da shvataš o čemu pričam. Vjerovatno mnoge stvari nisu uporedive, možda te fudbal ne zanima, možda s dajdžom nisi ni dobar, ali imaš nešto svoje što tamo nećeš imati.

I opet će ti biti i lijepo. Daleko od toga da ti kažem nemoj ići, ali budi svjestan da neće biti sve tako kao što sada zamišljaš. Možda ti sve ove stvari izlgedaju i nebitno, i benigno, ali neće tako biti nakon nekoliko godina.

Sve je jasno, i slažem se u potpunosti.

Ali ne bih sebi nikad oprostio kad ne bih probao.

Ne napuštam planetu, nije put bez povratka, tako da vidjet ćemo.

Sve sta kolega @Didier rece je tacno 100%. I tek ces nakon tih 5 godina moci da gledas realno sta ne valja na NZ, a sta ne valja u BiH, prednosti i mane.

Nemoj samo nikad biti tvrdoglav, moze te u zivotu nesto pogodit pa da se ne mozes vratit ili preselit negdje drugo, to su neke opcije zivota na koje ne mozes utjecat. Ali ako ne budes sretan nakon 5-6 godina ti fino kofere i pravac Irska, ili AUstrija ili na kraju dana Bosna.

Mnogi bi ponovno preseljenje ili povratak gledali kao da su izgubili, ali nije tako.

Moze biti ali i ne mora. Ja sam vec preko 20 godina vani i iskreno ne vidim da sam icim uskracen. Sto se tice prijatelja, vecina mojih je na raznim stranama svijeta a i ovdje sam stekao neka prijateljstva koja nisu nista slabija nego ona prijasnja. Zbog prirode posla, imam mogucnost da budem i u BiH, u zadnje vrijeme i po dva mjeseca, uglavnom ljeti. Medjutim, vec nakon 4-5 sedmica mi bude dosta, pocnu mi nedostajati mnoge stvari odavde. Djeca, isto tako, vole da odu, imaju prijatelje dole ali i oni kazu nakon mjesec, mjesec i po, da je vrijeme da se ide "kuci".
Stvari se mijenjaju, covjek se mijenja, odjednom ti utakmica izmedju UofM i Ohio State postane derbi koji se ne propusta
Meni licno, idealan svijet bi bio da mogu da zivim na 3-4 mjesta u svijetu. Trenutno sam na dva, ostaje jos ova dva, radi se i na tome .

[detroit-mercy]

Spoiler

Show

Sve je jasno, i slažem se u potpunosti.

Ali ne bih sebi nikad oprostio kad ne bih probao.

Ne napuštam planetu, nije put bez povratka, tako da vidjet ćemo.

Sve sta kolega @Didier rece je tacno 100%. I tek ces nakon tih 5 godina moci da gledas realno sta ne valja na NZ, a sta ne valja u BiH, prednosti i mane.

Nemoj samo nikad biti tvrdoglav, moze te u zivotu nesto pogodit pa da se ne mozes vratit ili preselit negdje drugo, to su neke opcije zivota na koje ne mozes utjecat. Ali ako ne budes sretan nakon 5-6 godina ti fino kofere i pravac Irska, ili AUstrija ili na kraju dana Bosna.

Mnogi bi ponovno preseljenje ili povratak gledali kao da su izgubili, ali nije tako.

Ma kakvi, što se toga tiče jako sam fluidan, i smatram da se mogu svugdje snaći u nekoj mjeri, diplomu imam kakvu takvu ali se ne bojim bilo kakvog posla.

Znanje jezika (IELTS 8.5 i Goethe B2 certifikati) mi niko ne može oduzeti, a smatram da je to ključ za globalnu slobodu, ostalo ćemo se snaći

EFD22,

abd, fino ces ti proci tamo.

Mozda su zadnjih godina popustili zbog manjka populacije i radne snage, al deceniju unazad su cak imali i kvotu viza po drzavama na godisnjem nivou.

Bio sam u fazonu tada da preko slo drzavljanstva idem. 100 viza godisnje je bila kvota.

Za Australiju znam da je jos i teze.

I sam bi prije u NZ, nego Australija.

Samo se alkohola pazi tamo


Sretno.

Imaju problema sa odlivom mladje kvalifikovane radne snage.

Ovo je istina, ogroman broj mladih Kiwija ide u Australiju i ne vraća se.

Citao sam da ih dosta ide u Englesku na postdiplomske studije i ostaju tamo.

[dr_Evil]

Moze biti ali i ne mora. Ja sam vec preko 20 godina vani i iskreno ne vidim da sam icim uskracen. Sto se tice prijatelja, vecina mojih je na raznim stranama svijeta a i ovdje sam stekao neka prijateljstva koja nisu nista slabija nego ona prijasnja. Zbog prirode posla, imam mogucnost da budem i u BiH, u zadnje vrijeme i po dva mjeseca, uglavnom ljeti. Medjutim, vec nakon 4-5 sedmica mi bude dosta, pocnu mi nedostajati mnoge stvari odavde. Djeca, isto tako, vole da odu, imaju prijatelje dole ali i oni kazu nakon mjesec, mjesec i po, da je vrijeme da se ide "kuci".
Stvari se mijenjaju, covjek se mijenja, odjednom ti utakmica izmedju UofM i Ohio State postane derbi koji se ne propusta
Meni licno, idealan svijet bi bio da mogu da zivim na 3-4 mjesta u svijetu. Trenutno sam na dva, ostaje jos ova dva, radi se i na tome .

Sve je do covjeka, a i do zemlje u kojoj si. Ne mozes ti poredit USA koja nudi ljude raznih profila i mogucnosti svih vrsta sa preseljenjem u odredjene europske zemlje, gdje je svaki domicilac ko nakalemljen.

[Dope_Man]

Stvari se mijenjaju, covjek se mijenja, odjednom ti utakmica izmedju UofM i Ohio State postane derbi koji se ne propusta

Imas i ljude koji nisu sposobni izgraditi novi zivot, vec ono jedno na sta su navikli im je "svetinja" i kad se ode za parama i/ili boljim zivotom, ostaje zal na "svetinjom" na koju su navikli. Pa nikad ne steknu nove prijatelje jer se sami zatvaraju u svijet u kom su jedini pravi oni koji vec imaju, nece pogledati lokalni klub jer je [UBACI_BIH_KLUB] nesto sto "ima dusu" a ti lokalci to nemaju.. itd.. uglavnom, uskracivanje samom sebi prava na potpuno uzivanje u zivotu, gdje god covjek bio.

[ZoomZoomKiwi]

Ma ja razumijem da nas ne pogone iste stvari.


Mene ne definiše ni BiH, ni Čelik, ni koješta odavdje, definišu me neke totalno druge stvari.

Od svega najviše volimo putovati, i žena i ja, tačno smo prije djeteta nekako izgledali kao brod bez sidra, pa nema gdje nas nije bilo. Tako najbolje plivamo, tako se najbolje osjećamo.

Odlazak dole će sigurno biti neka vrsta sidrenja na određeno vrijeme, ali ako će to kasnije postati odskočna daska za dalji obilazak cijelog svijeta, spremni smo na to. Kako god okreneš, bolje nego da trunemo ovdje u čekanju nekog boljeg sutra koje nikako da dođe.

[512MB]

Previše si ti fokusiran na ženu

[ZoomZoomKiwi]

možebit

[Dope_Man]

Njemu se i ne ide, al zena rekla svoje i sad je gotovo

[512MB]

Hoće što dalje od Svekrve, čuj Novi Zeland

[ZoomZoomKiwi]

[moimoi]

Stvari se mijenjaju, covjek se mijenja, odjednom ti utakmica izmedju UofM i Ohio State postane derbi koji se ne propusta

Imas i ljude koji nisu sposobni izgraditi novi zivot, vec ono jedno na sta su navikli im je "svetinja" i kad se ode za parama i/ili boljim zivotom, ostaje zal na "svetinjom" na koju su navikli. Pa nikad ne steknu nove prijatelje jer se sami zatvaraju u svijet u kom su jedini pravi oni koji vec imaju, nece pogledati lokalni klub jer je [UBACI_BIH_KLUB] nesto sto "ima dusu" a ti lokalci to nemaju.. itd.. uglavnom, uskracivanje samom sebi prava na potpuno uzivanje u zivotu, gdje god covjek bio.

Mislis na one “niDze prirode k’o u nas”

[izvrsni direktor]

Nismo svi isti i nemamo svi iste prioritete ljudi

[512MB]

Stvari se mijenjaju, covjek se mijenja, odjednom ti utakmica izmedju UofM i Ohio State postane derbi koji se ne propusta

Imas i ljude koji nisu sposobni izgraditi novi zivot, vec ono jedno na sta su navikli im je "svetinja" i kad se ode za parama i/ili boljim zivotom, ostaje zal na "svetinjom" na koju su navikli. Pa nikad ne steknu nove prijatelje jer se sami zatvaraju u svijet u kom su jedini pravi oni koji vec imaju, nece pogledati lokalni klub jer je [UBACI_BIH_KLUB] nesto sto "ima dusu" a ti lokalci to nemaju.. itd.. uglavnom, uskracivanje samom sebi prava na potpuno uzivanje u zivotu, gdje god covjek bio.

Mislis na one “niDze prirode k’o u nas”

I one "moš li tamo sjaranima na fuka poslije fuce"

[NecuVise]

Jedva čekam da udahnem punim plućima. U svakom smislu te riječi.

ja preselio u zimskom periodu i kad sam dosao naravno sokiran i odusevljen koliko je cist zrak u pola zime, kao da sam na vlasicu, kad na poslu jedan dan spominju kako je javni prevoz besplatan danas, pitam sto, kad govore pa zbog zagadjenog zraka, ja reko gdje, kad ovi njemci "pa jel ti vidis kako se ne moze disat napolju koliko je smog", ja i usutim tu

[auspuhc]

Smijete li vi sto ste u Svedskoj i Njemackoj izaci vani kasno navecer od migranata? Pustate li zene same na ulice?

[NecuVise]

Slicno ovdje kolegica o saobracaju prica.. idemo jednom do drugog ureda u toku dana, kuka na saobracaj, kako ne mozes nigdje auto.. a idemo bez stajana prakticno.. meni u glavi svakodnevno putovanje do posla i nazad, pa kad stanem vec na Stupu u guzvi

A tek sto zena nema rijeci hvale za javni prevoz u Grazu Kontam bolje da i ne pokusavam objasniti kako sam se ja vozao po Sa.

Pa dobar je u Grazu prijevoz ako ćeš u određenom smjeru, gdje ide pet tramvaja, ali za drugi smjer ide samo jedan.