_BataZiv_0809 wrote: ↑18/11/2023 22:36
Ideja da će emigracija obezglaviti našu ekonomiju jednostavno je pogrešna, jer polazi od pretpostavke da smo ekonomija inžinjera i doktora. Međutim, zvanično, 75% privrednih subjekata su registrovani u djelatnostima trgovine, proizvodnja tekstila i autopresvlaka, ugostiteljstva, prevoza, i špedicije.
Međutim, broj privrednih subjekata u tim djelatnostima ne znači, nužno, da isti najviše doprinose ekonomskoj aktivnosti. Hajde, stoga, da pogledamo sektore koji dominiraju u našem bruto domaćem proizvodu. Na prvom mjestu je trgovina (14.01%), zatim prerađivačka industrija (13.98%), javna uprava (7.11%), poljoprivreda i hrana (6.81%), poslovanje nekretninama (4.3%), građevinarstvo (4.24%), metali (3.58), prijevoz i skladištenje (3.27%), rudarenje (2.63%), smještaj i usluživanje hrane (1.63%).
Uz opasnost da pojednostavnim stvari, ali ovi podaci pokazuju da skoro 2/3 ekonomije čine: Bingo, Prevent, Mittal, uhljebi u javnoj upravi, rudnici, poljoprivreda, stanogradnja, prodaja i rentanje nekretnina, prevoz, hoteli/hosteli, i kafići/restorani.
Hajde da pogledamo koliki je udio djelatnosti koje tipično i dominantno privlače visokoobrazovanu radnu snagu i koje smatramo kremom društva: IT i telekomunikacije (4.41%), finansije i osiguranje (3.47%), naučne i tehničke djelatnosti (2.91%). Kumulativno 10.79% naše ekonomije, značajno manje od samog sektora trgovine.
Dakle, ekonomijom dominiraju djelatnosti za koje je radnike moguće obučiti relativno brzo, a kako mi imamo stotinu hiljada nezaposlenih koji trunu na biroima rada, čak ni potpuni egzodus radnog naroda neće nas ostaviti bez radne snage koja je potrebna za ono što naša ekonomija JESTE, a to je low-skill proizvodnja i low-level usluge. Dakle, exhibit A: neće nam nestati radne snage potrebne za kičmu naše ekonomije.
Nadalje, s obzirom na broj radno neaktivnog stanovništva, koji je čak i po najkonzervativnijim procjenama, a to su procjene koje se vrše po metodologiji ILO (Međunarodna organizacija rada), gdje se nezaposlenima smatraju samo ljudi koji nisu a) uopće radno aktivni, ni zvanično, ni u sivoj ekonomiji, a koji pri tome b) aktivno traže posao, i ne mogu ga naći, dakle po tim procjenama, a ne po buđavim evidencijama s biroa, mi još uvijek imamo preko 100k nezaposlenih. To sugerira da imamo mnogo neiskorištenog ekonomskog potencijala.
Dakle, nakon svih ovih odlazaka, nakon sve ove priče o masovnom egzodusu, i dalje imamo BAREM stotinu hiljada ljudi sa kojima ne znamo šta ćemo. Počevši od danas, da više nijedan čovjek ne ode iz države, naša ekonomija još uvijek ne može da apsorbuje sve ljude koji su nezaposleni. U takvim okolnostima, kada barem šestina radno sposobnih ne radi, insistirati da je naš osnovni problem odlazak, na način na koji to mediji rade, jednostavno je šizofreno. Ne, emigracija je oprobani recept za problem nezaposlenosti.
Zato sam prvobitno i odgovorio na tvoje pitanje: treba da idu i šalju pare. Ako ode nezaposlen čovjek, pa, imamo nezaposlenog manje. Ako ode zaposlen, pa vjerovatnoća je da poslodavac može relativno lako da zamijeni istog, jer nam većina radne snage nije visokoobrazovana i usko specijalizirana, i život ide dalje. U oba slučaja, oni koji ostaju u BiH imaju koristi od povećanog pritiska na rast plata, zbog bolje pregovaračka pozicije, i smanjenog poola radna snage, koja bi inače bila spremna raditi za kikiriki. Stoga, exhibit B: nemamo manjak, nego višak radnika, a smanjivanjem tog viška standard onih koji ostaju, zapravo, raste.
Što nas dovodi do inžinjera i doktora. OK, već smo utvrdili da ove fancy djelatnosti čine otprilike 10% ekonomije. Da ih neko izbriše, ne bi bilo lijepo, ali ekonomija ne bi još uvijek bila obogaljena. Međutim, neko će reći, bez obzira što inžinjeri i doktori nisu kičma naše ekonomije, oni su i dalje esencijalno važni. Jebi ga, neko nas mora liječiti, neko nam mora projektovati zgradu, most, ili hidrocentralu, da bi šljakeri uopće mogli stvarati gro ekonomske aktivnosti o kojoj pričamo. Ako odu, stvar bi se mogla rušiti kao kula od karata, principom domino efekta.
Međutim, evo u čemu je caka. Nije pravo pitanje da li inžinjeri i doktori odlaze, nego je pravo pitanje šta se dešava sa sektorima ekonomije iz kojih oni odlaze. Jer, teoretski, ako poslodavci i obrazovni sistem uspijevaju obučiti nove ljude za posao, i/ili povećati produktivnost postojećih radnika, i/ili zaposliti radnike iz drugih država, i/ili tehnologija omogućava da se ostvaruje isti output uz manje radne snage, ili ili ili... onda zadaci koje ti ljudi obavljaju za društvo nisu ugroženi, uprkos odlacima, a to i jeste ono što je relevantno: da li nastavljamo liječiti ljude, da li nastavljamo projektovati zgradu, most, i hidrocentralnu? Ako pak sektori ne uspijevaju da se prilagode, onda očekujemo pad ekonomske aktivnosti i outputa u tim sektorima, jer prosto nema ko pružati te usluge. Pa hajde da vidimo dugoročni trend.
IT sektor i telekomunikacije: godine 2015. udio u bruto društvenom proizvodu bio je 4.48%, godine 2018. pada na najnižu tačku od 4.02%, a potom se oporavlja do 2021. na 4.41%.
Finansije: godine 2016. udio je 3.62%, raste do 2017. na 3.78%, a onda postepeno pada na 3.47% u 2021.
Naučne i tehničke djelatnosti: godine 2015. udio je 2.7%, potom 2017. pada na 2.68%, i raste do 2.91% u 2021. godini.
Hajde da pogledamo i druge djelatnosti gdje se tipično javljaju inžinjeri i doktori:
Građevinarstvo: godine 2015. udio je 3.87%, a potom raste na 4.24% u 2021. godini.
Zdravstvo: godine 2015. udio je 4.69%, a potom rast na 4.87% u 2021. godini.
Energetski sektor: 2015. udio je 3.77%, a potom rast na 4.19% u 2021. godini.
I šta nam ovo govori? Pa nivo ekonomske aktivnosti u ovim sektorima je manje-više konstantan zadnjih 8 godina. Istina, ne postajemo ekonomija doktora i inžinjera, kakva bismo voljeli da jesmo, ali ne vidimo ni slom kakav bismo očekivali da ovi sektori masovno ostaju bez radne snage. Exhibit C: Neko očito i dalje obavlja posao inžinjera i doktora, a output koji ostvaruju uglavnom blago raste, što sugerira da predmetni sektori postaju više, a ne manje, zastupljeni u ukupnoj ekonomiji.
