Kako živi Avdivka, grad na prvoj liniji od 2014. godine, priča Vitalij Barabaš, šef vojne uprave.
Od ožujka 2022. u gradu je stvorena vojna uprava. Najteže je bilo prvih nekoliko tjedana, kada nije bilo apsolutno nikakvog razumijevanja što se događa. Posvuda su napadali: na Kijev, na južne regije, sa sjevera...Negdje je situacija zakazala, ali kod nas se praktički ništa nije promijenilo, linija bojišnice bila je stabilna. Tada je stigla zapovijed za evakuaciju svim gradskim čelnicima. Vjerojatno smo jedina općina čije rukovodstvo nikada nije napustilo grad...Teško je bilo kada smo počeli evakuirati civile, ali bilo mi je iskreno drago kada smo u jednom danu izveli i do pet stotina ljudi. Grad je bio pod teškim granatiranjem... Do 2014. ovdje je živjelo oko 40 tisuća ljudi, a trenutno je u gradu 1700 ljudi.
Unatoč svemu, starijim osobama je teško donijeti odluku i napustiti svoje domove. Većina ljudi je u dobi za mirovinu, iako ima i mladih. Sada, posebno mladi ljudi, kažu: "Zašto bismo negdje išli? Da, postoji rizik za život 24/7. Da, živimo u podrumima. Ali ne moramo trošiti novac." Stalno dobivaju humanitarnu pomoć, ne samo hranu, već i sredstva za osobnu higijenu i lijekove. Imamo dvije točke na kojima se nalaze Starlink i televizori, gdje možete gledati ukrajinske vijesti. Ljudi slušaju izvještaje o uspjesima Oružanih snaga Ukrajine u protuofenzivnim akcijama i očekuju da će se linija bojišnice pomaknuti dalje. Ali oni takođe čitaju puno propagande s druge strane... Imamo i volontersku stanicu, gdje osim Starlinka i TV-a postoje i perilice rublja, tuševi, frizer, dijelimo hranu i lijekove. Postoje dvije sale s televizorima, možete napuniti telefon, popiti čaj, kavu, dobiti sendvič, za starije su organizirani topli obroci, pa tu dolaze i gledaju vijesti. Od travnja prošle godine nemamo struju, radijski sadržaj je sav s okupiranih teritorija, naši kanali se ne probijaju...Za svaki slučaj imamo rezervu svega potrebnog za dva mjeseca i stalno je ažuriramo. Najteže je sa logistikom. Postoji dionica ceste od 22 kilometra koja je stalno pod vatrom. Međunarodne organizacije nam sve dovoze u sigurnije sredine, tamo su nam skladišta, a onda to sami prevozimo malim autobusima do grada.
U gradu ukupno ima 225 stambenih zgrada i pet tisuća privatnih kuća. Nema čitave kuće. Sada su tu dva liječnika i četiri medicinske sestre. Agresori stalno jurišaju s juga i sjevera kako bi okružili grad. Tijekom dana imamo od 15 do 30 masovnih granatiranja grada, izvode i raketne napade. Crta u industrijskoj zoni, gdje se linija bojišnice nije pomaknula niti jednog metra, jaka je obrana i oni tu ne mogu ništa. Tijekom ovih godinu i pol bilo ih je raznih: "wagnerovci", specijalci, mobilizirani, DNR...Sada su s druge strane prilično profesionalno obučeni marinci i "Storm-Z. Od početka agresije, poginulo je 150, a ranjeno oko 350 ljudi. Ukupno je od 2014. ubijeno nešto više od 200, a ranjeno gotovo 800 ljudi.
. Nacionalisti obično žele da je njihovima sve najbolje pa makar zbog toga drugima bilo loše.
