Filmsko-serijska svaštara

[suspect_zero]

A mladi, zgodni glumci. Iste takve glumice. Ljubavna priča posuta sjajem i začinjena nekim kvazivampirskim forama. Ja ne bih konto da je uspjeh izostao

Bilo je takvih priča i biće ih još. To je primjena oprobane formule za uspjeh - igra na sigurno.

Gledala samo radi Vukodlaka

[dale cooper]

Ne znam vala to o The Dark Knight kao nekoj prekretnici i dolasku "mračne" savremene kinematografije. Nolanova trilogija
je svakako značajna kao dolazak nove vrste blockbustera kao i benchmark za filmove o superherojima. Pametna, elegantna, realistično gritty
i naravno....mračna.

Ali 90-tim nije falilo mraka, posebice sa prijelaza sa 90-tih na 00-te. Naprimjer Fight Club, American Beauty i Magnolia su svaki na svoj način
istraživanje mračnog underbellya američkog života. Bilo to nihilizam i prije milenijska tenzija, osjećaj ispraznosti života u američkoj suburbiji
ili narušeni porodični odnosi između roditelja i djece "umrljani" bolom, tugom i žalom.

[n+1]

Ne radi se o tome da nije bilo mračnih tema, nego načinu na koji se istima pristupalo, a još više prevladavajućoj estetici. I kada bi obrađivali tragične događaje i mračne teme, činili su to ili kroz romansu (Titanic, Meet Joe Black) ili u maniru mračne komedije (American Beauty). Fight Club, iako se donekle preklapa tematski sa The Dark Knight, a to je, recimo, kada se dotiče pitanja anarhije i mentalnog zdravlja, još uvijek u poređenju s ovim izgleda kao lepršava akcija. To su godine kada oskare osvajaju Shakespear in Love, Forrest Gump, The English Patient, filmovi koji, čak i kada imaju gorčine u sebi, ona je uvijek bittersweet.

Šta je u kinematografiji tog vremena zaista uporedivo sa, recimo, Manchester by the Sea, filmom koji na ramena svoje publike spušta težinu svijeta. A čak i oni komercijalniji post-dark-knight filmovi, poput Jokera, nose nihilizam kakvav nije bio prisutan prije Viteza tame.

Naravno, ne želim reći da je The Dark Knight jedini faktor koji je doveo do promjene estetske paradigme, ali je svakako najprepoznatljiviji.

[Osmi Socrates]

Requiem for a Dream

There will be Blood

Ima ih još. Zapravo, Amerikanci uvijek izbacuju mračne filmove.

Što se tiče američke kulture, ne može film o superheroju biti takva prekretnica. Naravno, film, Dark Knight, i nije o superheroju, ali zbog superheroja koji na kraju ipak pobjeđuje podsjeća upravo na ono što si opisao kad si spominjao druge filmove. Pravda i dobro pobjeđuju.

[n+1]

Jesi li uopće gledao film? Na kraju, protagonist je poražen, slomljen, i odlazi u egzil.

To i jeste jedan od razloga zašto je promijenio paradigmu i sahranio klasični happy ending.

[dale cooper]

Ne radi se o tome da nije bilo mračnih tema, nego načinu na koji se istima pristupalo, a još više prevladavajućoj estetici. I kada bi obrađivali tragične događaje i mračne teme, činili su to ili kroz romansu (Titanic, Meet Joe Black) ili u maniru mračne komedije (American Beauty). Fight Club, iako se donekle preklapa tematski sa The Dark Knight, a to je, recimo, kada se dotiče pitanja anarhije i mentalnog zdravlja, još uvijek u poređenju s ovim izgleda kao lepršava akcija. To su godine kada oskare osvajaju Shakespear in Love, Forrest Gump, The English Patient, filmovi koji, čak i kada imaju gorčine u sebi, ona je uvijek bittersweet.

Šta je u kinematografiji tog vremena zaista uporedivo sa, recimo, Manchester by the Sea, filmom koji na ramena svoje publike spušta težinu svijeta. A čak i oni komercijalniji post-dark-knight filmovi, poput Jokera, nose nihilizam kakvav nije bio prisutan prije Viteza tame.

Naravno, ne želim reći da je The Dark Knight jedini faktor koji je doveo do promjene estetske paradigme, ali je svakako najprepoznatljiviji.

Mislim da se The Dark Knight "samo" uključio u tu promjenu paradigme koja se već počela događati prije, na prijelazu milenija.

Malo mi je presmjelo sugerisati da bez The Dark Knighta ne bi postojali filmovi kao Manchester by the Sea.

[Osmi Socrates]

Se7en čak

Fincher je nekad znao praviti remek djela.

To o odlasku u egzil ne kupujem, jer ima i treći dio.

[n+1]

Ne radi se o tome da nije bilo mračnih tema, nego načinu na koji se istima pristupalo, a još više prevladavajućoj estetici. I kada bi obrađivali tragične događaje i mračne teme, činili su to ili kroz romansu (Titanic, Meet Joe Black) ili u maniru mračne komedije (American Beauty). Fight Club, iako se donekle preklapa tematski sa The Dark Knight, a to je, recimo, kada se dotiče pitanja anarhije i mentalnog zdravlja, još uvijek u poređenju s ovim izgleda kao lepršava akcija. To su godine kada oskare osvajaju Shakespear in Love, Forrest Gump, The English Patient, filmovi koji, čak i kada imaju gorčine u sebi, ona je uvijek bittersweet.

Šta je u kinematografiji tog vremena zaista uporedivo sa, recimo, Manchester by the Sea, filmom koji na ramena svoje publike spušta težinu svijeta. A čak i oni komercijalniji post-dark-knight filmovi, poput Jokera, nose nihilizam kakvav nije bio prisutan prije Viteza tame.

Naravno, ne želim reći da je The Dark Knight jedini faktor koji je doveo do promjene estetske paradigme, ali je svakako najprepoznatljiviji.

Mislim da se The Dark Knight "samo" uključio u tu promjenu paradigme koja se već počela događati prije, na prijelazu milenija.

Malo mi je presmjelo sugerisati da bez The Dark Knighta ne bi postojali filmovi kao Manchester by the Sea.

Moja zadnja rečenica bukvalno kaže suprotno od onoga što kaže tvoja zadnja rečenica. Filmovi poput Manchestera su postojali i prije 50 godina. No, bez utjecaja koji je sa sobom nosio The Dark Knight, baš zato što je bio blockbuster i baš zato što je bio tako popularan, ta nihilistička estetika vjerovatno ne bi postala dominantna u kinematografiji našeg vremena. Skoro pa šablon.

[konoplja]

Dobar vam je ovaj razgovor. Ne pada mi na pamet mnogo filmova, a da ih niste vec spomenuli, koju su mracni, psiholoski sjeb i nihilisticki, a da su preteca The Dark Knightu iz 90ih i 00. American Psycho? Mozda Saw fransiza?
Definitivno nisu blokbusteri poput TDK.

[n+1]

Uzmimo za primjer još jedan kritički priznat film iz vremena prije Nolanovog Viteza tame: The Pursuit of Happyness (2006). Film koji cilja na realizam, priča o čovjeku koji zbog ekonomske situacije jede kofe govana. Ali, ispod sve te sizifovske muke, ima uvijek silver lining: njegov sinčić, zbog koga se sve to isplati.

Savremena kinematografija, kada govori o teškim temama, nema silver lining, i tu je ključna razlika. Šta je tačno silver lining u Machester by the Sea? Šta je u Jokeru, šta je u Stillwateru, šta u Midsommaru, šta u The Killing of a Sacred Deer, ili u prošlogodišnjem Aftersunu?

Uostalom, postoji razlog zašto je u posljednjih desetak godina publika tako snažno rezonovala sa Rustovim nihilizmom u prvoj sezoni True Detectiva, ili zašto je Black Mirror tako popularna.

[Osmi Socrates]

Čak i Woody Allen ima jedan. The Match Point. Na svoj način, ali nihilističan.

Mulholland Drive svakako.

[dale cooper]

Da, ok, slažem se da je The Dark Knight svojim blockbuster statusom i mega uspjehom popularizirao nihilističku viziju za široke mase.
Ali dovraga, to je vrelo koje je postojalo i mnogo prije njega, a i počelo je dobijati ponovo na trakciji sa kraja starog i početku novog milenija.
Još jedan uticaj na promjenu paradigme je bio i početak novog zlatnog doba televizije koje je u mnogočemu uticalo i na Hollywood
u story wise smislu i ambiciji i smjelosti.

[dale cooper]

Uzmimo za primjer još jedan kritički priznat film iz vremena prije Nolanovog Viteza tame: The Pursuit of Happyness (2006). Film koji cilja na realizam, priča o čovjeku koji zbog ekonomske situacije jede kofe govana. Ali, ispod sve te sizifovske muke, ima uvijek silver lining: njegov sinčić, zbog koga se sve to isplati.

Savremena kinematografija, kada govori o teškim temama, nema silver lining, i tu je ključna razlika. Šta je tačno silver lining u Machester by the Sea? Šta je u Jokeru, šta je u Stillwateru, šta u Midsommaru, šta u The Killing of a Sacred Deer, ili u prošlogodišnjem Aftersunu?

Uostalom, postoji razlog zašto je u posljednjih desetak godina publika tako snažno rezonovala sa Rustovim nihilizmom u prvoj sezoni True Detectiva, ili zašto je Black Mirror tako popularna.

Jebiga koji je silver lining u Requiem For A Dream ili There Will Be Blood?

[Osmi Socrates]

Ja Requiem for a Dream odbijam da gledam drugi put, toliko je nihilističan. Dok se filmovi o superherojima uvijek mogu gledati. Ne možeš ih nikad u potpunosti ozbiljno shvatiti. To je silver lining.

Hajde dobro blockbuster.

Već Joker je druga priča. Tu i nema superheroja da odvraća pažnju.

Meni je i The Master krajnje nihilističan. Kakav crni silver lining u tom filmu? Nema toga.

[n+1]

Uzmimo za primjer još jedan kritički priznat film iz vremena prije Nolanovog Viteza tame: The Pursuit of Happyness (2006). Film koji cilja na realizam, priča o čovjeku koji zbog ekonomske situacije jede kofe govana. Ali, ispod sve te sizifovske muke, ima uvijek silver lining: njegov sinčić, zbog koga se sve to isplati.

Savremena kinematografija, kada govori o teškim temama, nema silver lining, i tu je ključna razlika. Šta je tačno silver lining u Machester by the Sea? Šta je u Jokeru, šta je u Stillwateru, šta u Midsommaru, šta u The Killing of a Sacred Deer, ili u prošlogodišnjem Aftersunu?

Uostalom, postoji razlog zašto je u posljednjih desetak godina publika tako snažno rezonovala sa Rustovim nihilizmom u prvoj sezoni True Detectiva, ili zašto je Black Mirror tako popularna.

Jebiga koji je silver lining u Requiem For A Dream ili There Will Be Blood?

There Will be Blood možda nije najbolji primjer, jer je studija karaktera, nešto kao i Kum, pa je kao takva hiperfokusirana na pojedinca, i moralnu dekadenciju istog. Rekvijema se ne sjećam najbolje, pa ne bih komentarisao.

No, nije uopće suština kako filmovi bez silver lininga nisu postojali i prije, već sam rekao da jesu. Čak mislim da je bolji primjer No Country for Old Men, koji samim naslovom, a onda i završnim monologom eksplicitno podcrtava da budućnost pripada ljudima poput Chigurhina. Poenta je da su takvi filmovi uvijek bili izuzetak, dok su danas norma.

[Osmi Socrates]

Na osnovu čega tvrdiš da su norma?

Nabrojao si filmove koji su dobili Oskara prije the Dark Knight. Nabroji i one poslije the Dark Knight. Ništa se tu značajno nije promijenilo. Nekad (donekle) pogode, uglavnom ne. Sve ostalo isto.

Američka kinematografija je ogromna i nihilistički filmovi nisu norma ni danas. Uostalom, čak i da jesu norma, zašto bi to bila pozitivna stvar?

[dale cooper]

Jebiga koji je silver lining u Requiem For A Dream ili There Will Be Blood?

There Will be Blood možda nije najbolji primjer, jer je studija karaktera, nešto kao i Kum, pa je kao takva hiperfokusirana na pojedinca, i moralnu dekadenciju istog. Rekvijema se ne sjećam najbolje, pa ne bih komentarisao.

No, nije uopće suština kako filmovi bez silver lininga nisu postojali i prije, već sam rekao da jesu. Čak mislim da je bolji primjer No Country for Old Men, koji samim naslovom, a onda i završnim monologom eksplicitno podcrtava da budućnost pripada ljudima poput Chigurhina. Poenta je da su takvi filmovi uvijek bili izuzetak, dok su danas norma.

Koji? Bez silver lininga ili sa nihilističnim outlookom? Šta misliš pod ovim da su danas norma? U kojem smislu?

[Tito_i_Partija]

Nah, Pattinson je sasvim solidan glumac. Ostvario je barem tri (koje znam i koje sam odgledao) odlične uloge i nekolicinu dobrih.

Slažem se, ja lično nemam nikakvih zamjerki što se tiče njegovih glumačkih sposobnosti. A očigledno nemaju ni mnogi talentovani režiseri koji su sa njim radili, poput Nolana, Herzoga, Cronenberga, Safdie braće, itd.

Dark Knight itekako ima silver lining, i to ne jedan nego dva, tako da je ta cijela priča o nekom prelomu u kinematografiji čisti Nihin fanboyizam i idoliziranje Dark Knighta, koji svako malo ispliva na površinu. TDK je bez sumnje odličan film, al' nije jebena Odiseja koja tragove ostavlja i danas.
Uostalom, on i ja smo imali sličnu diskusiju ranije, gdje sam pokuš'o da mu objasnim da je ustvari Batman Begins film koji je počeo trend kopiranja Nolanovog rada, atmosfere, i tematike. Nastavak jeste bolji film, međutim promjena na filmskom pejzažu je nastala odmah nakon BB, počevši sa Casino Royale.

[n+1]

Nah, Pattinson je sasvim solidan glumac. Ostvario je barem tri (koje znam i koje sam odgledao) odlične uloge i nekolicinu dobrih.

Slažem se, ja lično nemam nikakvih zamjerki što se tiče njegovih glumačkih sposobnosti. A očigledno nemaju ni mnogi talentovani režiseri koji su sa njim radili, poput Nolana, Herzoga, Cronenberga, Safdie braće, itd.

Dark Knight itekako ima silver lining, i to ne jedan nego dva, tako da je ta cijela priča o nekom prelomu u kinematografiji čisti Nihin fanboyizam i idoliziranje Dark Knighta, koji svako malo ispliva na površinu. TDK je bez sumnje odličan film, al' nije jebena Odiseja koja tragove ostavlja i danas.
Uostalom, on i ja smo imali sličnu diskusiju ranije, gdje sam pokuš'o da mu objasnim da je ustvari Batman Begins film koji je počeo trend kopiranja Nolanovog rada, atmosfere, i tematike. Nastavak jeste bolji film, međutim promjena na filmskom pejzažu je nastala odmah nakon BB, počevši sa Casino Royale.

Griješiš, meni taj film čak ne spada među draže filmove, o čemu sam na ovom forumu pisao iscrpno u vrijeme kada je i bio aktuelan.

[n+1]

There Will be Blood možda nije najbolji primjer, jer je studija karaktera, nešto kao i Kum, pa je kao takva hiperfokusirana na pojedinca, i moralnu dekadenciju istog. Rekvijema se ne sjećam najbolje, pa ne bih komentarisao.

No, nije uopće suština kako filmovi bez silver lininga nisu postojali i prije, već sam rekao da jesu. Čak mislim da je bolji primjer No Country for Old Men, koji samim naslovom, a onda i završnim monologom eksplicitno podcrtava da budućnost pripada ljudima poput Chigurhina. Poenta je da su takvi filmovi uvijek bili izuzetak, dok su danas norma.

Koji? Bez silver lininga ili sa nihilističnim outlookom? Šta misliš pod ovim da su danas norma? U kojem smislu?

U smislu koji objašnjavam, evo, sve ovo vrijeme.

[dale cooper]

Koji? Bez silver lininga ili sa nihilističnim outlookom? Šta misliš pod ovim da su danas norma? U kojem smislu?

U smislu koji objašnjavam, evo, sve ovo vrijeme.

[Osmi Socrates]

Po cijenu da izazovem pretjeranu i nepotrebnu reakciju Nolanovih fanova širom foruma, da napišem šta mi smeta kod njegovih filmova. Ne svih u cjelosti, ali će se tragovi uvijek naći, pa i u njegovim najboljim filmovima. Što se mene lično tiče, najbolji mu je Insomnia, a i on sam kaže da mu je to najličniji film, i da drugi reditelji često sa njim žele razgovarati baš oko tog filma, a ne oko njegovih uspješnijih (što se tiče profita) uradaka.

Nolan je uvijek uplašen da ga publika neće razumjeti. Zato počesto zaboravlja jedno od pravila uspješne naracije - show, don't tell. To se odnosi na književnost, ali je primjenljivo i na film. Najočigledniji primjer je Inception, gdje čovjek ubi Boga u publici objašnjavanjem. Shvatam, morao je, "komplikovano sve, a dream within a dream within a dream, publika je glupa, neće ništa razumjeti ako ne rastabirim to do najsitnijih detalja". Ali, jbt, mora da se šališ. Kao da čitam uputstvo za upotrebu filma.

Uplašen, i ne vjeruje publici. U najkraćem, Kubrick for dummies. I dalje, to mu je veliki kompliment, nije mala stvar, odličan je autor, ali... Pažljivo tragajte za ovakvim momentima u svim njegovim filmovima. Nekad, kao u slučaju Inception, to je čitav jebeni film. Relax, dude, razumjeće publika ako joj vjeruješ i ako si toliki talenat kao što se priča.

[Osmi Socrates]

Anderson nema takvih problema. Zato je autentičniji. U Magnoliji, u pola filma, svi glavni likovi zapjevaju pjesmu out of fucking nowhere, i sve izgleda savršeno uklopljeno. I to čak i meni koji mrzim takve egzibicije, to jest pjevanje u filmu koje se ne može racionalno objasniti. Žablja kiša.

Vjeruje publici i nema šta objašnjavati. Jedan od rijetkih.

[Bloo]

Ne znam vala to o The Dark Knight kao nekoj prekretnici i dolasku "mračne" savremene kinematografije. Nolanova trilogija
je svakako značajna kao dolazak nove vrste blockbustera kao i benchmark za filmove o superherojima. Pametna, elegantna, realistično gritty
i naravno....mračna.

Ali 90-tim nije falilo mraka, posebice sa prijelaza sa 90-tih na 00-te. Naprimjer Fight Club, American Beauty i Magnolia su svaki na svoj način
istraživanje mračnog underbellya američkog života. Bilo to nihilizam i prije milenijska tenzija, osjećaj ispraznosti života u američkoj suburbiji
ili narušeni porodični odnosi između roditelja i djece "umrljani" bolom, tugom i žalom.

Kids?
Gummo?

Il samo se doticemo "popularnih"?

[Osmi Socrates]

Kids je devastirajući film.

I Bully od istog lika.