Evo jedan smislen osvrt, prenesen s FB (javni).
Predstavljanje filma koji relativizira i glorifikuje ulogu četničkog pokreta u II. svjetskom ratu u okviru jedne podgrane programa SFF-a je svakako kontroverza. Kontroverza koja oslikava stanje društva u čitavoj regiji. Društva koje od nekadašnjeg univerzalno priznatog i stvarnog ponosa na partizanski antifašistički pokret, sada ima potrebu da relativizira i reaktivira ulogu kojekakvih fašističkih i nacionalističkih organizacija. Takav projekat sponzoriše državna firma Srbije, samim tim je očito da su takvi projekti i oblik politike trenutnog državnog vrha Srbije koji koristi te firme kao instrument za sprovođenje svoje ideološke politike, uglavnom kao i sve druge zemlje i vladajuće politike u regionu.
Odgovornost rukovodstva SFF-a je u onoj mjeri u kojoj se sponzoru ponudilo potpuno pravo selektovanja projekata koji će biti predstavljeni i o kojima će se razgovarati na navedenim panelima. SFF je privatna firma, sumnjam da ima više od 10 zaposlenih i sa proširenom ekipom od 50 aktivno uključenih ljudi u toku festivala, priroda takve organizacije je da se mogu desiti propusti i da se u tome treba utvrditi odgovornost u skladu sa veličinom napravljenog propusta. SFF je također regionalni festival koji se trudi biti profitabilan i održiv, a za to trebaju sponzori. Telekom Srbije je najveći spoznor audio-vizuelne industrije u regionu i po prirodi da će se rezultati njihovo rada reflektirati i na SFF na kojem su zakupili određeni prostor za sebe. Moralizatorska politika i kojekakva prozivanja na odgovornost od strane banalnih političkih ličnosti u Sarajevu je pretjerana. Ovdje se ne radi o svjesnoj selekciji i poticanju tog filma i projekta, već o propustu u programskom i sponzorskom zapećku festivala. Ništa to ne opravdava niti relativizuje karakter serije ili filma, osnovna odgovornost jeste u samom festivalu, ali temelj problema nije.
Međutim, važnije pitanje stoji u tome odakle dolazi potreba političkim ličnostima da se agresivno sruče na privatni filmski festival i zahtijevaju različite sankcije i preuzimanje odgovornosti.
Dva su razloga za to. Prvi: SFF-u je dat pretjeran društveni značaj. Radi se o filmskom festivalu od regionalnog značaja s određenim bljeskovima naslanjanja na globalne i europske tokove. Koji je u našem javnom prostoru predstavljen u ravni sa Kanom ili Venecijom. Selekcija filmova je dominantno iz postjugoslavenskih zemalja i šire regije jugoistočne Europe. Do tog davanja pretjeranog značaja dolazi zbog simboličke jačine koju je SFF nosio, a koja iz godine u godinu slabi. Simboličkom uloga ratnog festivala u Sarajevu, izgrađenom kroz narativ o kulturi otpora i posebnosti Sarajeva, festival uspijeva godinama da privlači različite svjetski poznate ličnosti, a što je po automatizmu davalo i na značaju festivalu. To je proizvod neizmjernog truda i rada administracije festivala i vješte marketinške strategije. Kao rezultate te strategije na tako izgrađenoj slici festivala su počele jahati i različite lokalne političke ličnosti, premijeri, ministri, gradonačelnici itd. koji godinama pokušavaju iskoristiti popularnost festivala, kako bi podigli svoju popularnost. Najbolji primjer toga je i Benjamina Karić. Prošlogodišnja prva paradna zvijezda, ovogodišnja prva buntovnica festivala vješto koristi sve prilike kako bi sebe postavila u fokus i povećala si značaj. Iznoseći banalne kritike i još banalniju podršku Benjamina jaše na svim simboličkim događajima koji se oko nje dešavaju, mjereći uspjeh svoje uloge isključivo trenutačnom popularnošću. Ona je ove godine festival gurnula u aktivnu dnevnopolitičku ulogu u kojem se organizacija istog ne snalazi dobro. Odatle dolaze i neki propusti koji su se desili u komunikaciji, ali koji u potpunosti nisu problematični do mjere do koje su dimenzionirani, jer se radi o privatnom filmskom festivalu sa svojim kapacitetima i ograničenjima, a ne o političkoj stranci ili figuri.
Drugi razlog: sva ta novonastala klima dolazi kao kec na desetku u tinjajućem ideološkom otporu koji postoji kod konzervativnih i nacionalističkih figura prema samom festivalu. Oni koji godinama već zamjeraju festivalu premal fokus na probleme nacionalnih bošnjačkih pitanja, a uz to baštine opštu averziju prema bilo kakvom vidu zabave napokon su dobili plodno tlo da se iz svoje uskonacionalističke pozicije obračunaju sa određenim univerzalističkim porukama koje festival nosi. Navaljujući na ono što karakterišu kao "sarajevsku elitu" obrušavaju se prema svakoj manifestaciji koja baštini ima progresivnije stavove i nekakve liberalno-lijeve tendencije (što SFF sa svojim programom baštini) žele da obore značaj kulturnom projektu koji nije u njihovom nacionalističkom melosu i pruža barem sedam dana osjećaja života u nekakvoj dinamičnoj zajednici. Ove godine je povećan udar na direktora festivala Jovana Marjanovića, kako zbog njegove pozicije, tako i zbog njegovog imena. Istovremeno, objektivno je reći da i festival i ima svoje probleme u smislu kreiranja određene zatvorene i kičaste elitističke parade, ali nije li to karakteristika svakog sličnog društvenog događaja.
Benjaminino pretjerano moraliziranje nad svim događajima koji se dešavaju oko nje i forsiranje simboličkog izražavanja i bitisanja su isključivi proizvod čitave političke kulture koju sam u jednom svom tekstu okarakterisao kao sintetička politička kultura. Radi se o hibridu/sintezi nacionalističkih narativa kroz nastup sa univerzalističkih pozicija. Ovu političku tradiciju je stvorio Željko Komšić, a Benjamina, Irfan Čengić i ostali su samo proizvodi takve kulture čije vrijeme sada dolazi. Populističkom selekcijom tema kojima će se baviti, forsiranjem pozitivnog privida i izraženim moraliziranjem nad temama u skladu sa mahalaškim duhom kasabe, što Sarajevo postaje, njihova popularnost svakodnevno raste, a oni su spremni da se do krvi bore za nju.
Stoga, kada Benjamina pokreče proteste, to nisu protesti vlasti protiv vlasti, to je samo nastavak njenog metoda simboličkog iskorištavanja popularnih pitanja u društvu kako bi njena pozicija na tome nastavila da raste. Rezultati i posljedice nisu bitne, bitna je samo trenutna popularnost i privid djelovanja. Ona nema prijatelje, partnere, odanost prema ideji ili stranci, ima samo sebe i oko sebe može okupiti interesnu struktru. Zato se svađa sa koalicionim partnerima i kolegama iz stranke. Izgrađena je površna politička kultura u kojoj ljudi rezonuju samo simboličku politiku. Na kraju se sav gorespomenuti simbolički balon o vlastitoj bitnosti na kojoj je SFF formirao svoj renome, a čitava kulturna zajednica gradila narativ nakon rata sručio na svoga kreatora.
Sarajevo i njegova politička zajednica nikada neće moći prerasti simbolizam u kojem se davi, on će sve dublje ulaziti u nas. Uskoro će i pitanja na nivou mjesnih zajednica postati pitanja simbolike.
Faris Šehović