Ukrajinski analitičar Jevhen Dykyi reaguje na tekst Grahama Alissona, profesora sa Harvarda, koji je za Washington Post „izračunao“ da će ukrajinskim snagama ovim tempom biti potrebno 16 godina da oslobode okupiranu teritoriju.
Neprijatelj kontrolira nebo, nadmoć avijacije nad našom veća je od deset puta. Štedimo svaki projektil, neprijatelj ih troši višestruko više. Saveznici su nam dali oklopna vozila za otprilike dvije američke divizije. Pred nama je fronta duga tisuću i pol kilometara, stotine četvornih kilometara gustih minskih polja i ešalonirana obrana tri linije utvrda. To je realnost u kojoj je naša ofenziva započela i trenutno se odvija. Stvarnost u kojoj niti jedna vojska naših saveznika nije napredovala, niti pokušala nešto slično. U njihovoj teoriji to je nemoguće. Teorija je zapravo mudra i točna, u takvim uvjetima ne treba napadati. Ali u našoj stvarnosti jednostavno nemamo izbora – pa napredujemo...
Za to vrijeme, u drugoj stvarnosti, dobro uhranjeni profesor političkih znanosti s Harvarda, koji je rat gledao isključivo na TV-u, uzima kalkulator i dijeli udaljenost do Sevastopolja s udaljenosti koju su naši momci prevalili u jednom danu. I s pogledom punim poštovanja piše da nam je do oslobođenja Krima ostalo još oko 16 godina. Ne može shvatiti da u ratu udaljenosti nisu linearne – postoji jedan kilometar koji se mora prevaljivati mjesecima, a onda iza linija obrane ostaju stotine kilometara koje se potom prevale u jednom danu – ako ste prije toga svladali taj prvi kilometar. To je razumljivo svakome tko se borio, ali što se tiče tog bahatog Harvarda, on vidi kartu na internetu i smatra je dovoljnom za mudre zaključke. Ovu besmislicu tiskaju utjecajne tiskovine, a ona se pretače u čitav niz drugih tiskovina, čiji se opći sadržaj svodi na jedno: saveznici, koji nam nisu dali ni jednu desetinu sredstava koja je - prema njihovoj vojnoj doktrini - neophodna za ofenzivnu kampanju koju smo započeli, "razočarani" su niskim tempom našeg napredovanja koje "ne ispunjava njihova očekivanja..."
Dykyi međutim naglašava da Ukrajinci krivce prvenstveno moraju tražiti u sopstvenim redovima.
Čini se da moramo odbiti snažan informacijski napad, pa čak i ofenzivnu kampanju koja determinira promjene u javnom mnijenju i čiji je cilj da nas prisili na "zamrzavanje sukoba". To sada postaje gotovo naš glavni problem, stoga vrijedi shvatiti suštinu i pokušati pronaći moguća rješenja. Za početak, odbacimo emocije i napustimo pozu "uvrijeđeni od saveznika", jer mi se stvarno nemamo što vrijeđati. Saveznici postoje, mi drugih nemamo, nećemo ih prepravljati i tjerati da gledaju svijet našim očima, osjete našu bol i misle našim mozgovima...
Ne zaboravite da nas nisu saveznici spriječili da se pripremimo za ovaj rat. Čak i tih osam godina kad je rat već trajao, iz nekog razloga nismo se pripremali da će on postati isti u biti, ali potpuno drugačijih razmjera – iako je to bilo sasvim očito. I zato sada moramo moliti svaku granatu od saveznika, iako smo za 8 godina mogli imati sve potrebne zalihe oružja, opreme i streljiva, kao i obučenu vojnu rezervu. Sva ta 3-4 mjeseca, kada su saveznički obavještajci već iscrtali na mapi sve strijele koje su napadači doista i zabili, umjesto zasjede duž ovih strelica, unaprijed naoružavajući teritorijalnu obranu i vodeći pravovremenu mobilizaciju – mi smo se spremali za roštilj u maju. Zato su sve naše pobjede u ovom ratu plaćene neusporedivo višom cijenom nego što je to moglo i trebalo biti. Zato nam sada treba ova očajnička i iznimno složena ofenzivna kampanja – iako bi bilo neusporedivo lakše zadržati Jug u proljeće 2022. nego ga sada ponovno zauzeti. Stoga, nemojmo sve grijehe svaljivati na Bidena, Trumpa i Sullivana, i nemojmo se smatrati nedužnima. Došli smo do sadašnjeg stanja, posebice do potpune ovisnosti o vanjskoj pomoći, te do potrebe oslobađanja gotovo svakog petog metra naše zemlje prvo zbog niza sopstvenih grešaka, a tek onda zbog čudnih "crvenih linija" u glavama naših saveznika...
