Nierika wrote: ↑17/06/2023 23:10
SmokingMan wrote: ↑17/06/2023 22:06
Meni su njihovi protesti ekstra ima omladine drama, nisu nasilni, mada su pomalo postali dosadni jer i neki od politologa koji su gostovali u medijima su komentarisali da se mora učiniti neki konretan korak, postoji vjerovatnoća da bi se protesti na kraju mogli doslovno obezvrijediti sami od sebe, ponajviše zbog postavljenih uslova koji vjerovatno Alex neće ispuniti, on je jasan ne da Gašića, jer je on u suštini dobar odani poslušnik
. Aleksandru odgovara ovakav tempo protesta, ima dovoljno medijskog mjesta da umanjuje njihovu vrijednost. REM je nešto gdje sigurno ne mogu računati na promjenu strukture, a to da Vučić izgubi, gotov da je neemoguće da će se desiti, Vučić bi već za 14 dana bio bivši. Zapamtite koliko utjecaj medija na javno mjenje može promjeniti percepciju glasačkog tijela, promijeniti čitavu atmosferu društva.
Ja živim za dan kada ćemo mi imati nešto slično, jednostavno i ove male promjene koje su se kod nas dogodile u proteklom vrmeneu jednostavno nisu dovoljne. Neki dan haman da sam zaplakao od neke muke, zbog tolike letargije koliko se ovo drutšvo urušilo u vlastitom strahu od nesigurnosti. Pa ja iskreno više i ne znam kakvo mi poniženje galaktičkih razmjera moramo doživjeti da u sebi prelomimo taj strah.
Nejasno mi je za te proteste što ne žele da se održe izbori a traže ostavku Vučića, i da dođe do ostavke pretpostavljam da bi se morali raspisati izbori.
Ja sam više za postepene i umjerenije promjene, svaka osoba koja izađe na proteste vjerovatno može i u svojoj sferi uticaja poboljšati državu, društvo itd, iako razumijem i neophodnost protesta.
Mogla si pročitati između redova, otpada bilo kakav dogovor i kompromi sa njim, sve i da ih raspiše vjerovatno se glasači naklonjeni opoziciji ne bi odazvali u većem broju. Izbori u Srbiji sigurno ne bi bili regularnil, na što su ukazivali više puta. Druga stvar su desničari, i tu postoji dilema da li uopšte sa njima praviti bilo kakve koalicione blokove ako bi eventualno pristali na izboree u jesen. Tu je dosta različitih mišljenja od popuštanja, jer se promjene trebaju dešavati postepeno, do toga da sa njima ne treba praviti nikakve okvirne dogovore. Zaboravih napomenuti kako sada aktuelni na vlasti gledaju na nove pokušaje dogovora "
iza zatvorenih vrata bez medija" između Vućića i nekoga iz opozicije. Brzo su se u opoziciji i sjetili kako je prošao Đilas tokom pandemije, tj.prije proglašenja rezultata izbora na nivou Republike i grada Begrada 2022. Opozicija po ovom pitanju ima odbojan stav, shodno kakva haotična atmosfera u skupštini Srbije vlada, i da se po ustaljenoj praksi sa neke od tački dnevnog reda skreće na domen ličnih obračuna. I da se želi ići u dogovru sa vlasti, niakve su šanse da se isti održi bez toga da on bude javno dostupan kroz medije.
Ide ljeto, a protesti će vjerovatno biti prolongirani za Oktobar / Septembar, nemaju ni oni sada neku snagu, i što jedan od gostiju na Nova RS reče, parafraziram, "...
kako protesti moraju preći iz nekakvog opuštenog karnevalskog tipa na konkretne akcije...", sada je svakom ostavljeno da se bavi kontekstualizacijom. Naravno, Vučić sebe u svojim medijima figurativno doživljava predmetom vješanja, ali i svoj "konačni pad" kao porobljavanjem Srbije od stranje tajkuna Šolaka (
shodno da je Đilas već davno postao neupotrebljiva opoziciona medijska figura). I to je sigurno agenda koja će mu na još neki određeni vremenski period pomoći da se bavi gorućim ekonomskim problemima, koje pokušava da dijelom prelije na stranu opozicionara, jer se u njegovoj glavi oni obično javljaju kao neprijatelji Srbije, mada gledajući EPS u potonuću sve mi govori da Srbija ipak ne treba čekati, i da je stepen radikalizacije protesta pa gotovo neizbježan. Možda to i neće biti u duhu nasilja 5.Oktobra, jer kada pogledaš masu, a pogotovo tu mladost koja je koncenrisana unutar same jezgre, nema tu više onih koji mašu Ruskim zastavama, nosaju ikone, kliču sumnjivim narodnim "herojima" devedesetih. Masa je suviše, meni se čini, imuna u odnosu na sr.nacionalizam, mada dovoljno nedorečena u pogledu toga kako oni zaista vide i doživljavaju te promjene.
Nedostaje im pravo liderstvo, a ono ne može biti u vidu pomalo aljkave opozicije bez konkretnog plana i dogovora, na način da postoji neki konsenzus gdje bi izabrali centralnu figuru vođenja čitavog procesa promjena. Kao da se svi unutar te opozicije boje preuzimanja odgovornosti, i da očekivaju da će se promjene nekako spontatno dogoditi, i da masa ima tu neku snagu i kolektivnu karizmu. Na žalost, takve promjene istorija još nije doživjela, jer sa druge strane postoje ne samo obični ljudi sa kojima se treba suočiti, već zaista opasne mračne sile, koje prijete da Srbiju iznova povedu putem devedesetih.
