konoplja wrote: ↑15/06/2023 16:38
darius_maximus wrote: ↑15/06/2023 16:18
Realno, otac od Kostelića je manijak.
Sportski radnik, još iz vremena ExYu, spartanski nastrojen, treninzi, itd.
Žena sportistkinja.
Malo ko bi ono radio svojoj djeci, da se ne lažemo.
Djeca su prve skijaške korake pravila u bivšoj Jugi, tako da je vjerovatno tad već uočen potencijal.
Ostalo je manijakalna upornost.
Pitanje je sada samo koliko hoćeš da pritišćeš svoje dijete.
Da nije uspjelo, drugačije bi se o njemu pričalo.
Ljudi ocjenjuju stvari po uspjesima za koje znaju, a ne vide neuspjehe drugih koji nisu postali poznati.
Nekada se stvari moraju i posložiti i onda sve super zvuči na filmu.
Čini se da ti, ako hoćeš da uspiješ "iz ničega", treba roditelj koji će te tjerati dok na kraju ili ne uspiješ ili ne sagoriš.
Za sve ostalo, tu su sistemi i normalna sportska uređenja.
Pa da naravno, ima i toga. Ali argument da je Ante Kostelic manijak nije neki koji zaustvlja svu daljnju diskusiju.
Naravno, treba to uvaziti ali nije to razlog da nema nekog takvog kod nas.
Evo i Blanki Vlasic je otac takodjer trener bio, koliko znam priclicno strog. Rezultat kcerka i sin ostvarili/ostvaruju uspjehe.
Siguran sam i da ih ima koji nisu uspjehe ostvarili, i kao sto kazes o njima se ne prica. Znaci dodje nas na isto kao kod nas. Nema uspjeha, nema price.
Mirko Cro Cop je manje-vise sam sebi put poplocao. Izgradio infrastrukturu i sad vuce dalje talente. Eto jos jedan, i mogli bi sada ici u dubinu o dosta toga i nabrojati jos ljudi. Ne radi se samo o tim jednim jedinim i individualnim slucajevima, a timske sportove nismo ni spomenuli.
Ima tu dosta drugih faktora.
Prvo, Kostelić je fakat trenirao rukometne i skijaške ekipe, tako da je imao podlogu za to.
Znaš ljude, znaš gdje i kada trebaš biti.
Imaš onda slobodu kretanja.
On s djecom malo u Sloveniju, malo u Austriju, Švicu, itd.
Bez putovnice se ti tada nisi baš mogao kretati iz Bosne po Evropi i upoznavati sportske radnike, a neće oni tebi doći na noge.
Teško i danas možeš, jer svaka tri mjeseca ti je rikverc u domovinu.
Treće je generalno pristup boljim trenerima.
Čak i da ne putuješ nigdje, u samoj Hrvatskoj i Srbiji imaš kvalifikovanije trenere nego kod nas.
Samim tim imaš bolju osnovu, bolje se razvijaš, itd.
Džaba tebi što udaraš lopticu cijeli dan na teniskom terenu u Zajki kada nemaš pravu tehniku.
Pogledaj samo kratke isječke iz biografija svih tih ljudi.
Dok su još djeca sretnu se sa sto nekakvih trenera.
Nesumnjivo je da je i upornost kod njih urodila plodom, ali vidiš to kod svih ovih "uspješnih".
Kostelić, Vlašić, Đoković, Jokić, svima je familija entourage i sjede po tribinama, treniraju ih, itd.
Sve to uradiš i opet možeš propasti, jer garancije u sportu nema.
Jedna povreda je dovoljna da se halališ sa svime.