LSD wrote: ↑24/05/2023 01:11
Hakiz wrote: ↑23/05/2023 23:31
U ovom kontekstu nije čak važno ni ko je autor. Ako je vlasnik prava na javno izvođenje i umnožavanje audio zapisa izdavačka kuća nekog muzičara (autora nekog djela), ne pita se autor, muzičar, pita se izdavačka kuća smije li se to djelo izvoditi ili ne. Izdavačka kuća ima copyright.
Nekada je autor djela i vlasnik copyrighta, ali u većini slučajeva nije. Copyright uglavnom ima izdavač, ne autor.
Nekada prava ima neka fondacija, država, neka institucija, ali većinom izdavač se pita.
Nevezano za ovu temu, zanima me kako se to reguliše oko autorskih prava.
Npr. kada neka grupa ili izvođač plagira (pokrade/pođoni) neku drugu grupu ? ukrade neke dijelove originalne pjesme, ali ih navede i prodaje kao svoj proizvod - milion takvih primjera ima... a drugi primjer- kada neki izvođač obradi neku tuđu pjesmu (u nekom svom fazonu/ruhu) i navede pravog autora ?
Kako se to reguliše zakonski

to mi je uvijek bila misterija.
https://cir.unsa.ba/wp-content/uploads/ ... ma-BiH.pdf
Inače je tih 70 godina previše. Kada je prije nekih 200 godina u Engleskoj nastao koncept copyrighta (prava na objavljivanje i distribuciju), zakon je propisivao da to pravo traje 14 godina nakon prvog objavljivanja nekog djela. To bi bio i danas ispravan pristup. Ovih 70 godina je nastalo pod lobiranjem i korupcijom izdavača koji su htjeli što duže zarađivati na nekom djelu.
Treba razlikovati autorsko pravo i pravo na distribuciju (copyrigt). Pojednostavljeno, ovako je to nastalo:
Prvo da napomenem da je pravo na kopiranje izdavanje i distribuciju (copyright) nastao u oblasti izdavanja literature. Naprosto zbog toga što u trenutku nastajanja koncepta prava na copyright nisu postojali nosači zvuka. Muzika se nije mogla snimati (pa onda štampati, kopirati i prodavati i slušati na uređajima), muzika se mogla samo javno izvoditi. Nije postojala tehnologija za snimanje, niti za nosače zvuka. Dok je štampanje knjiga postojalo već nekoliko stotina godina, još otprije Gutenberga. A ručno kopiranje (prepisivane) knjiga i duže. To je razlog nastanka koncepta o kojem govorim prvo u oblasti literature.
Autor je autor, recimo neke knjige, nekog muzičkog djela. On ima sva svoja prava. Kako nema smisla praviti takva djela a da ih javnost, publika, nema priliku konzumirati, autoru je potrebno da plati štampanje knjige, snimanje muzike, da se onda te knjige i ti audio zapisi šalju po svijetu u knjižare, prodavnice nosača zvuka, u slučaju koncerata treba platiti sale, ozvučenje, rasvjetu, prevoz i muzičara i opreme, hotele itd.
Treba platiti marketing, promociju i djela i autora itd.
Kako autori, naročito ako su mladi i početnici, nemaju novac za te stvari, obrate se onome ko taj novac ima. Dakle, izdavaču. Izdavač kaže, OK, platiću za sve to šta ti treba, ali napravićemo ugovor po kojem ti na mene prenosiš sljedeća prava: I prava se navedu.
U tom trenutku, izdavač, ne autor, postaje vlasnik tih prava, ili samostalni vlasnik ili suvlasnik sa autorom, zavisi kakav je ugovor.
I od tada izdavač postaje onaj koji se pita, autor zarađuje neki procenat ako se njegovo djelo prodaje ili javno izvodi, ako se prodaje nekom drugom pravo na korištenje dijelova tog djela, itd, to su ti čuveni tantijemi, ali izdavač je taj koji se pita.
Pa je tako nastao sistem po kojem je, na primjer, CD koštao 12 dolara standardno, a autori su od tog CD-a dobijali između 0,5 i 5 dolara, zavisi koliko su bili moćni, da li su sami plaćali neke troškove (na primjer studio u kojem je snimljen album nije plaćao izdavač nego su autori imali svoj studio ili su oni plaćali iznajmljivanje studija) itd, to jeste zavisno od toga kakav su ugovor potpisali sa izdavačem.
Izdavač, naravno, u prvom ugovoru se potrudi da autora dovede u skoro robovski položaj prema sebi, ti jeste od prvog ugovora autor skoro pa zavisi od milostinje izdavača. Pa se tako izdavač potrudi da odredi ne samo koliko procenata od prihoda nekog djela pripada autoru, nego i koliko dugo taj ugovor traje, da autor, na primjer, mora svake godine napraviti novo djelo na koje će ta izdavač imati prava itd. Ti uslovi zavise od moći autora i izdavača, ko je jači, ko od koga više zavisi, taj bolje prođe.
Pa se tako desilo, u slučaju Princea, da je taj čovjek izgubio pravo da nastupa pod imenom Prince, morao se početi nazivati "Umjetnik ranije poznat kao Prince". Njegov izdavač je imao pravo i na njegovo (umjetničko) ime. Do tog nivoa ugovori određuju prava.
Autor koji ne želi da potpiše takav ugovor uvijek može sam pokušati platiti štampanje knjige, snimanje i štampanje albuma, tražiti prodavnice koje će ih prodavati, plaćati kamione koji će te knjige i albume transportovati do ti prodavnica, plaćati plakate, radio, TV i ostale reklame itd. Ako je toliko lukrativan, ne treba mu izdavač. 99% autora nema novac za te stvari.
Zato izdavač postaje najvažniji, ne autor.
A izdavač će pokušati na svaki način povećati zaradu. Nije autor, nema emotivini, mistični odnos sa djelom, izdavaču je prodati knjigu, album kao prodati kašiku ili cipelu. Pa će početi prodavati dozvole ne samo za izvođenje itd, nego i dozvole za korištenje dijelova djela, modifikaciju itd. Mislim, kada je katolička crkva mogla prodavati oproste grijehova za novac (Onda se Martin Luter naljutio i osnovao protestantizam), zašto izdavači knjiga, muzike itd ne bi prodavali dušu nekog djela. A time i autora
Youtube (i neke druge platforme) je donekle promijenio koncept, ali ne previše. Youtube postaje "izdavač". Autor koji ne sluša Youtube, neka sam napravi svoju web stranicu na koju će postavljati svoja djela, i neka plaća marketing da ljudi saznaju za tu stranicu. Ali ,ako je muzičar, prije ili poslije će trebati na turneju, ljudi žele živa čovjeka vidjeti i slušati. Opet trebaju pare.
I tako...