Dešavanja u Srbiji

[Optimus09]

"Učenik u školi u Srbiji mahao plastičnim pištoljem nakon minute šutnje zbog masakra"
Koju vaspitnu

[Truba]

ja to zovem život beba... život mladih je drugačiji nego naš život starih prdonja

npr kad je bio izraelski odgovor na provociranje iz gaze
naš uvaženi diplomata neki invalid iz minhena bošnjački uhljeb u diplomatsko konzularnom predstavnistvu kompleksas ATIJAS kazu bez noga je mlatretirao online Taubera... radio je što forumaši ovdje rade forumašima... tražio njegove odgovore na ključna pitanja a njegova obitelj je spasila nekoliko židova u drugom svjetskom ratu ( svim ista šuplja da je to istina pola židova bi bilo spaseno)
Tauber ga je iskulirao kao da ne postoji ali ja sam
uglavnom ja sam uletio preko fejsa svima im jebo mater kad sam vidio da je vrag odnio šalu i da je to uvezana sotonska organizacija od nekoliko ljezihljebovića sve sam ih blokirao

djeca to ne mogu... oni se 9 godina viđaju sa svojim zlostavljačima uživo i online
u srednjoj 4 jelte

oni moraju hodati po jajima i na fejsu i po školi pored zlostavljača...prijetnji vrijeđanja ponižavanja

mada nikako mi nije jasno kako te neko može ponižavati i vridjedjati u elitnoj školi...zar kao sin doktora nisi ti taj koji treba druge ponižavati
i kako možeš dobiti keca iz povijesti... pa to kod nas nisu dobivali ni kad pobrkaš jakobince i janjičare

istraga će pokazati

[Zoooka]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

Isti je to mentalitet na balkanu, mene ovdje ubjeđuju da ima neke razlike.

[last mohicans]

Ne mogu da vjerujem da ti tu nista nije sporno!? Nakon ovog sto se desilo covjece!

Ti si onaj sto bi zabranio auta poslje udesa.

Shvatas li koliko djece ide u streljane sirom svijeta?

Zamisljas da nije isao da ne bi pogodio djecu sa dva metra?

Ne bi sigurno čuvara sa 14?

[Bobi]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

mislim da su njega vec posjetili inspektori .Bice spika "nisam ja neko mi hakovao instagram" .

[Dimu1927]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

eh da je popio metak u celo ne bi mu bio kraljina

[Haris.ba]

18 godina i piše "ne zapamćen". Ima logike.

[splinter]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

mislim da su njega vec posjetili inspektori .Bice spika "nisam ja neko mi hakovao instagram" .

Da je on sam, ali nije. Nahodat će se inspektori .
Ali koliko god hodali oni ne rješavaju ovaj problem ukorijenjen u sistemu

"Komentari djece na TikToku o masakru u Beogradu su nešto što bi svakog roditelja trebalo alarmirati: "Južni vjetar; Pao Dragan.."
"Ono što šokira je i količina hladnokrvnosti djece u komentarima na vijest o užasnom zločinu u Beogradu. Riječ je o komentarima na društvenoj mreži TikTok.
"Južni vjetar real life", "Pao Dragan", "Slavimo što je nastavnica istorije crkla", samo su neki od komentara."

https://shorturl.at/rzRT8

Dragi roditelji, promijenite šifre na sefovima . . .

[Bosanski_kralj]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

Po mojim (neprovjerenim) informacijama ovdje se radi o momku kojeg su prije nekog vremena neopravdano prozivali da je silovao neke djevojčice. Prošao je torturu, prozivanje, a sve je bila laž o njemu.

Možda je i ovo sad montaža, ko će znati

[Nano22]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

Po mojim (neprovjerenim) informacijama ovdje se radi o momku kojeg su prije nekog vremena neopravdano prozivali da je silovao neke djevojčice. Prošao je torturu, prozivanje, a sve je bila laž o njemu.

Možda je i ovo sad montaža, ko će znati

Mislis da je tako ??
Da je namonitrano kako on govori?

MLADIĆ IZ BIHAĆA PODIŽE PANIKU U GRADU: "U video klipu najavljuje da će opet silovati djevojke?"
"Pozdrav ljudi, ja sam Ajdin Z. i ja sam silovao curicu od 12 godina i to ću opet uraditi i ne može mi ništa", kaže ovaj dječak.

[Bloo]

Begagić: Šta sve nismo trebali reći, a jesmo
4. maja 2023.
Lamija Begagić
(...i šta jesmo, a nismo)

Informacije, ma gdje bili, u ovakvim slučajevima doputuju prebrzo. Prvo manje strašne, pa sve strašnije. U trenutku produciranja ovog teksta, one su: naoružani tinejdžer, devetero mrtvih (osmero djece i jedna odrasla osoba), dvoje u životnoj opasnosti, nekoliko lakše ranjenih i desetine trajno traumatizirane djece i njihovih porodica.

Pred tim prvo na tren zanijemimo, a onda prebrzo počnemo da se pitamo, pa da tražimo i nudimo odgovore. I u dva koraka, tri skoka i četiri klika, već smo rekli barem jednu od neistina na koje nikako nemamo pravo.

„Dopustili smo da nam nasilje uđe u škole“
Jesmo. Ali ne juče, ni prekjuče, već otkad je škole. Škola je oduvijek nesigurno mjesto, a nasilje stalni stanovnik, ne čak ni podstanar, u njenim hodnicima, učionicama, dvorištima. Škola jeste prostor nasilja: verbalnog, fizičkog, seksualnog, prijavljenog ili prešućenog. Jedina razlika između vremena u kojima su se školovale generacije roditelja današnjih đaka i ovoga sada nad kojim se snebivamo u tome je što se školski prostor danas proširio i prelio u jedan nepregledni i nekontrolirani kiber-prostor, pa se nasilje u koncentričnim krugovima širi na društvenim mrežama, video servisima, viber grupama… Što, romantizirajući svoja analogna odrastanja, počesto ističemo kao prednost, smatrajući današnje vršnjačko nasilje prefrigranijim, gadnijim, opasnijim, podmuklijim.

Skloni smo gotovo simpatizirati birvaktilskog nasilnika, kao kakvog Robina Hooda, hipstera koji je bio nasilnik prije negoli je to dovedeno do današnje razine. Ti romantizirani pioniri nasilja u našim su pričama hajduci i kavdžije, ali dobrodušni, skoro pa i srčani jer su svoje kavge završavali odmah, u školskom dvorištu, najčešće pesnicama.

Sve je, dakako, kao i svaka priča Broja Jedan, daleko od istine. Sama nisam bila žrtva vršnjačkog nasilja u školi, ali bliski članovi moje porodice i prijatelji jesu. Njihovi nasilnici bili su njihove noćne more koji su ih, naročito ako su živjeli u malim gradovima poput mog mjesta odrastanja i išli u kvartovske škole, proganjali po ulicama i ćoškovima, kako iza zatvorenih vrata škole, tako i van nje.

Možda nisu imali tehnologiju, ali jesu imali jednako nasilničke metode: zastrašivanje, širenje glasina, ponižavanje, vrijeđanje, ucjenjivanje, ostavljanje prijetećih poruka, sačekivanje ispred mjesta gdje stanuju ili treniranju, prenošenje poruka preko mlađih i još nezaštićenijih članova porodice, otuđivanje džeparca, prijetnje da će biti sve gore ukoliko se obrate za pomoć…

A mjesta na kojima bismo tu pomoć dobili, u slavna vremena naših pranasilnika, bilo je daleko manje nego u današnja mračna, naročito ako se radilo o dječacima koje je patrijahalni odgoj sokolio da se brane, da vrate, da rješavaju to muški. Muški je, naravno, značilo jedino na nasilje uzvratiti nasiljem ili u najmanju ruku odšutiti, nipošto ne priznati da si žrtva, da patiš, da se plašiš i da te boli.

Nismo, dakle, dopustili nasilju da uđe u škole, niti je ono, siroto, ušlo u nju skupa sa dial-up signalom, šireći se poput kakvog zloslutnog galopirajućih tumora s razvojem tehnologije.

Nasilje je bilo tu, ono se samo, za razliku od škole, prilagodilo vremenu.

Škola je, pak, uz sitne kozmetičke promjene, ostala ista, okamenjena.

Počelo se, istina, više govoriti o mentalnom zdravlju, u proteklih dvadesetak godina nominalno smo ga destigmatizirali, otvorili smo vrata škola inkluziji, napravili smo famozne „individualne programe brige“, uveli asistente u nastavi za djecu s poteškoćama, pojačali smo, kadrovski, škole mobilnim timovima za stručnu pomoć.

No, u svojoj osnovi, škola je bila i ostala: deklarativno besplatna institucija za odgoj i obrazovanje, praktično: ideološki državni aparat, prostor moći i kompatitivna institucija u kojoj valorizirajući znanje samo ocjenama umjesto empatije, solidarnosti i socijalne uključenosti insistiramo na takmičenju, utrci za ocjenama, uspjehu i izvrsnosti.

Obrazujemo mahom okamenjenim znanjima i odgajamo egoistične pojedince s osjećajima pripadnosti jedino vjersko-nacionalnim kolektivitetima, nauštrb altruizma, kozmopolitizma i brige o drugima.

„Stigao nas je Zapad“
Kao društva koja prolaze jednu tvrdoglavu višedecenijsku divlju tranziciju, jedina je istina da nas ništa, još uvijek, nije „stiglo“. Jedan smo sistem ostavili iza sebe i sasvim smo odlučni da ostane u prošlosti, sistemski zaboravljen, sa svim njegovim vrijednostima i nasljeđem antifašizma. Od onog ka kojem putujemo očekujemo mnogo, ljudsko lice, radna mjesta, dobre plaće, religijske slobode, slobodno tržište, istovremeno kao đavo od križa bježeći od onog čemu tepamo sintagmom „sve loše sa Zapada.“

Niti „zapadni“, niti „istočni“ vrijednosni sistem, dakako, ne postoji. Mogli bismo govoriti ili sanjariti o nekom „sjevernom“, skandinavskom, onom koji podrazumijeva socijalnu uključenost i sistemsku društvenu skrb, brigu, pomoć i potporu. Ali ne govorimo.

Govorimo i sanjamo o Zapadu. I strahujemo od „svega lošeg sa Zapada“, bila to ljudska prava LGBTIQ osoba ili kriminal i naoružavanja civila.

Da nije tragično, mora da bi dokonom posmatraču sa bilo koje strane svijeta bilo smiješno da oružje „zapadnom inovacijom“ smatraju društva čije su kuće, tavani, ostave, šupe, podrumi, smočnice i špajzevi krcati oružjem kojim su do juče pucali na komšije, društva koja generacije podižu na epskom narativu ratova, herojskih bitaka, vojnih operacija, koja su svaku slobodu izborila puškama i bajonetima, koja nisu ni blizu razoružana ni trideset godina nakon posljednjeg rata, koja rođenja i vjenčanja slave pucanjem, a vrtićku djecu vode u posjetu kasarnama u sklopu redovnog obrazovnog plana i programa.

Ništa nismo uvezli. Sve su zapravo posve naše „tradicionalne vrijednosti“. Oružje je naša vrijednost, nije nas stiglo. Svako oružje kojim svake godine supružnici zapucaju na partnerke i majke svoje djece, naše je oružje. Svaki pištolj kojim je „ljubomorni“ dečko zapucao na djevojku jednako je naš kao i očev pištolj kojim četrnaestogodišnjak zapuca po školskim drugarima.

Odgajati djecu na strahu, u patrijahalnim sredinama koje baštine obiteljsko nasilje i romantiziraju kuduze i bademe, pa za njihovo nasilničko ponašanje kriviti „zapadni trend“ ne samo da je licemjerno, već nas i potpuno oslobađa odgovornosti, a našu djecu ostavlja bespomoćnu u svijetu koji navodno za njih nismo kreirali, već nam je, zaboga, odnekud pristigao dok smo spavali.

S maljutkom „iz onog rata“ pod jastukom ili sijenom.

„Sve je to od igrica“
U ranim dvadesetim znala sam ujutro doći na posao i u redakciji zateći pet godina starijeg kolegu obješenih podočnjaka koji je osvanuo igrajući na brzom redakcijskom internetu i računaru posljednju verziju Call of Dutyja. Nakon cjelonoćnog ubijanja, uredno bi radio na prelomu teksta u dječijim novinama, predano i posvećeno.

Istina je, ekrani su, decenijama već, zavodljivi i ne diskriminiraju rodno, klasno, ni dobno. Čak i generacije koje su rođene u analogna vremena, ali su se u tinejdžerskim godinama ukačili na digitalni vozić, poput tog mog kolege, u tom su svijetu počesto kao Čarli u tvornici čokolade.

No, razlika ipak postoji. Dok je moj kolega bio svjestan da je njegovo virtualno ratište stvoreno da ga zavede, kao što su ga u djetinjstvu zavodili Rambo i Rocky, digitalnim urođenicima, simulacija je dio njihovih realnosti. Kada do savršenstva dovedenim simulacijama stvarnosti, bojama, zvucima, paralelnim svjetovima u kojima „žive“ stvarni prijatelji, dodamo i činjenicu da niti kognitivni, niti emotivni razvoj nije završen, te da se svijest o uzroku i posljedici i osjećaj za empatiju još uvijek uče, jasno nam je kolika je sila posla pred stručnjacima, društvima, roditeljima, školom.

Cijeli je spektar izazova, od strahovito malog „attention spana“, oslabljenog fokusa, loših „višezadaćnih“ kognitivnih sposobnosti, težeg praćenja sadržaja, otežanog linearnog čitanja bez vizualnih senzacija…

Možda je lakše reći da je sve do telefona, igrica, tiktoka, Farme, Zadruge. No, kukajući, a istovremeno ne kontrolirajući ni vlastito, ni dječije online vrijeme, sve dok su petice u e-dnevniku i koristeći tehnologiju kao omiljenu dadilju za nemirnu djecu, djecu koja slabije jedu, djecu koja teže ostvaruju socijalne kontakte, zasigurno nećemo dobiti odgovore kako usporiti svijet brze senzacije.

„Iz fine je kuće“
Da ne nastavljamo dalje, jer lista bi mogla biti podugačka za jedan tekst koji načelno poziva na šutnju. Od „nikad se ne bi reklo, ni po čemu se nije vidjelo“ – a i kad se vidi, zanemarimo, pojačamo muziku dok otac tuče dijete ili suprug majku, preko „iz fine je kuće“ do „sve se to nosi iz kuće“ – osim kada je potrebno selo da se podigne dijete, a to selo gradimo na zakopanom oružju, ratnim traumama, nasilju i nerazgovaranju.

Kada toj patrijahalnoj tradiciji dodamo i trend „helikopter roditeljstva“ gdje roditelji sve duže drže djecu u vlasitoj kontroli, ne dopuštajući da razviju sposobnost prilagodbe na životne izazove, uporedo insistirajući na izvrsnosti, u školi, u sportu, u vannastavnim aktivnostima iz palete plaćenih programa usmjerenog „slobodnog“ vremena (a kapitalizam stoji u ćošku i zadovoljno trlja ruke), dobijamo armiju emotivno i mentalno zapuštenih odlikašica i odlikaša koji osvajaju medalje i pozdravljaju komšije i povremeno dignu ruku na sebe ili druge.

Nasilje ne diskriminira. I djeca očeva specijalista ove ili one medicinske grane i majki s diplomama doktorica nauka koja u društvima sve strašnije klasne polarizacije imaju veće prilike i veći pritisak jednako su kao i dječacice i djevojčice s društvene margine i potencijalne žrtve, i potencijalni nasilnici.

Za danas ćemo lako. Grlit ćemo ih i nećemo pitati kako prođe kontrolni. Sklanjat ćemo ih od vijesti i medija.

Sutra ćemo se, ili za koji dan, vratiti u škole, jednako ne znajući o onima koje učimo i koje odgajamo ništa.

Bilo bi, za početak, lijepo i ljudski i trunku odraslo, priznati to naše nepregledno neznanje, jer je takav closure neophodan da bismo počeli učiti, razumijevati i pitati sebe i druge kako smo. Ne za ocjenu, ne za e-dnevnik, ne za društvenu prezentaciju. Za sebe i za svoju djecu.

[Bosanski_kralj]

Po mojim (neprovjerenim) informacijama ovdje se radi o momku kojeg su prije nekog vremena neopravdano prozivali da je silovao neke djevojčice. Prošao je torturu, prozivanje, a sve je bila laž o njemu.

Možda je i ovo sad montaža, ko će znati

Mislis da je tako ??
Da je namonitrano kako on govori?

MLADIĆ IZ BIHAĆA PODIŽE PANIKU U GRADU: "U video klipu najavljuje da će opet silovati djevojke?"
"Pozdrav ljudi, ja sam Ajdin Z. i ja sam silovao curicu od 12 godina i to ću opet uraditi i ne može mi ništa", kaže ovaj dječak.

To za silovanje je dokazano da je laž, bar je tako bila zvanična informacija.

[piupiu]

Čao, čao, hvala na dodavanju lošeg graha u sjećanje

Stavila sam ja još prije nekoliko strana link na neku staru temu, petero ljudi još napisalo da su imali obuku u osnovnoj, išli na Pale, ovo-ono, ali jok. Fatamorgana

Ja sam i na strelištu bila najmanje dva puta, dobro se sjećam ljubičastog ramena od udarca one tandžare.

Sorry na offu

Sta jok. Pa lik kaze da je pucao iz vazdusne WTF. O cemu ti. Da si u osnovnoj pucala iz tandzare. Iz vazdusne i da ti povjerujem ali tandzare jesi al uqurcu.

Sa priloženog linka:

da, predmet se zvao Opstenarodna Odbrana i Drustvena Samozastita. svasta se tu nesto "ucilo" hemijski, bioloski, nuklearni napad, zastita od istih. ne/konvencionalno ratovanje, napad, odbrana, zavoji, prenos ranjenika, saso mange.
taj predmet je bio i na fakultetu, prije i poslije rata, ne znam ima li sad. uglavnom, po meni, gubljenje vremena.
cini mi se da se u 7 osnovne gadjalo vazdusnom, a kasnije u 8 i iz m48 na palama. u srednjoj se rokalo u ucionici iz vasdusne, a na zetri,i nesjecam se tacno gdje iznad sarajeva, iz m48.

MI iz vazdusne nismo nikad pucali, al' smo zato pucali iz M48, na Crepoljskom. U osnovnoj.

Pašino brdo u drugom srednje iz tandžare se gađalo (M-48). Prije toga se u osmom razredu osnovne škole išlo na Pale. Komplet predvojnička obuka i tri dana se tamo boravilo. Gađalo se iz vazdušne i tandžare i učilo se rasklapanje tandžare. Pa se učila navigacija u prirodi (sve u 8, razredu). Ludo i nezaboravno... Tada sam krenuo u skolu ninjutsua i vidio sam kako je tandžara obično sranje, jer ako si brži od metka, dovoljno je samo se skloniti sa njegove putanje... Zato je u ruci majstora katana puno efektnija na bliskim rastojanjima. Na distanci je šuriken bez premca (nema pucnja)

Dosadan si i nepristojan i agresivan pride. Da prestanemo s offom. Izvinjavam se svima.

[darius_maximus]

Bully je samo nesigurno i uplašeno dijete koje se iživljava na drugima koji su slabiji od njega, nikakav "glas razuma".
Možda misliš na ono što Ameri zovu jock, što je uspješan sportista, popularan u školi, itd.
Jock može i pozitivno uticati na grupe i slabije, biti uzor, itd. dok je kod bullya "fuck around and find out" princip, jer nerijetko nalete i na nekoga ko ih neće trpiti pa dobiju po ustima.

Malo realnosti. Osnovna predpostavka za bulija jeste visoko misljenje o sebi i samopouzdanje.

Tacno je da ponekad fasuju, ali to je cesce na filmu nego u stvarnom zivotu. Ti sad pricas o fantazijama ljudi koje su pretvorili u filmove.

Poenta je da to sto neko dozivi kao bulijanje cesto nema veze sa maltretiranjem nego je cisto doza realnosti koja drugoj strani tesko padne.

Bullys se uglavnom oslanjaju na dvije stvari:
- da će se malo ko peglati s njima (ili imaju svoju grupu ili "leđa")
- da škole ne zanima pretjerano, dok neko ne uzvrati i onda je belaj

[Isner]

mislim da su njega vec posjetili inspektori .Bice spika "nisam ja neko mi hakovao instagram" .

Da je on sam, ali nije. Nahodat će se inspektori .
Ali koliko god hodali oni ne rješavaju ovaj problem ukorijenjen u sistemu

"Komentari djece na TikToku o masakru u Beogradu su nešto što bi svakog roditelja trebalo alarmirati: "Južni vjetar; Pao Dragan.."
"Ono što šokira je i količina hladnokrvnosti djece u komentarima na vijest o užasnom zločinu u Beogradu. Riječ je o komentarima na društvenoj mreži TikTok.
"Južni vjetar real life", "Pao Dragan", "Slavimo što je nastavnica istorije crkla", samo su neki od komentara."

https://shorturl.at/rzRT8

Dragi roditelji, promijenite šifre na sefovima . . .

Smijem u ne znam kakve pare da je sifra sefa bio rođendan djeteta ili neka takva kombinatorika...

[laik1981]

Najstrasnije je sto je ovakvu pojavu gotovo pa nemoguce predvidjeti. Ovo dijete je na papiru bilo dijete za pozeljeti. Bavio se sportom, bio odlican ucenik primjernog vladanja, ucesnik skolskih sekcija, kojekakvih medjuskolskih takmicenja u kojima je osvajao nagrade. Po mnogim stvarima nadprosjecno uspjesno dijete. Samo sto to "na papiru" izgleda nista ne znaci.

[HelaS]

Gledaj ovog debila.
Jel treba čekat da i kod nas bude ovdje ili ce neko radit svoj posao.??

mislim da su njega vec posjetili inspektori .Bice spika "nisam ja neko mi hakovao instagram" .

Jaštasu, aha.. Koji inspektori, po čijem nalogu

[last mohicans]

mislim da su njega vec posjetili inspektori .Bice spika "nisam ja neko mi hakovao instagram" .

Jaštasu, aha.. Koji inspektori, po čijem nalogu

Evo ja predlazem da bobi zove Ramu, da to pogura.

[HelaS]

Najstrasnije je sto je ovakvu pojavu gotovo pa nemoguce predvidjeti. Ovo dijete je na papiru bilo dijete za pozeljeti. Bavio se sportom, bio odlican ucenik primjernog vladanja, ucesnik skolskih sekcija, kojekakvih medjuskolskih takmicenja u kojima je osvajao nagrade. Po mnogim stvarima nadprosjecno uspjesno dijete. Samo sto to "na papiru" izgleda nista ne znaci.

Ne pratiš....

Kako je jučer naveo šef beogradske policije, Veselin Milić, dječak je u razgovoru u prisustvu Centra za socijalni rad izjavio da je bio ignorisan od strane društva u kojem se nalazio, i da je kroz svoj društveni život bio izolovan od komunikacije i igre na odmoru ili ekskurziji, i da ga je to navelo da kroz svoje misli i radnje učini to.

[Truba]

18 godina i piše "ne zapamćen". Ima logike.

ja sam bio truba za pismenost u 4.razredu naspram likova koji su upisali medicinu a ja FPN

6 godina poslije njihove medicine oni su pisali htjeo i nisu 2 -3 rečenice mogli napisati bez pogreške

s kim si takav si

[mk ultra]

Kakva smo mi sranja pravili i sta smo sve trpili, kakva maltretiranja, da smo zbog toga pucali ne bi nas ostalo 5 (slovima: pet) u generaciji...

od nastavnika ili od drugova?
mislim ipak od nastavnika, ali prema svima je uglavnom bilo isto.

u vrijeme kad je nastavnik ipak bio batina, ali isto tako, tvoj otac i mater (koji su vrlo češće bili skupa nego otac i mater danas) su bili na strani nastavnika i sistema

promijenilo se mnogo toga, a školsko maltretiranje Učenik bully ka drugim učenicima ili nastavniku, poprima sve veći zamah.
i sve će češće biti sličnih odgovora na bullya.

kada je zadnji put bio da su bullya javno optužili za bilo šta? ne sjećam se.
a u tlačenom tinja, neko će se zatvoriti u sebe i možda počiniti samoubistvo, neko neće ništa, a neko će uraditi ovo.

pored rješavanja mentalnih problema tlačenih učenika i nastavnika, mislim da je jako bitno da se bully izbaci iz svih sfera.
sistem ih ne kažnjava, čak štaviše, favorizuje bullya.

[madner]

Malo realnosti. Osnovna predpostavka za bulija jeste visoko misljenje o sebi i samopouzdanje.

Tacno je da ponekad fasuju, ali to je cesce na filmu nego u stvarnom zivotu. Ti sad pricas o fantazijama ljudi koje su pretvorili u filmove.

Poenta je da to sto neko dozivi kao bulijanje cesto nema veze sa maltretiranjem nego je cisto doza realnosti koja drugoj strani tesko padne.

Bullys se uglavnom oslanjaju na dvije stvari:
- da će se malo ko peglati s njima (ili imaju svoju grupu ili "leđa")
- da škole ne zanima pretjerano, dok neko ne uzvrati i onda je belaj

Buli radi sto radi jer zeli zastiti zajednicu od delikventnih pojava.

Oni su ti koji prijetnjom nasiljem drze psihopate dalje od ostatka populacije.

Problem je sto su filmovi uglavnom snimani iz perspektive njihovih zrtava, pa izgleda kao okrutnost bez cilja. Ali vise je nego jasno da su sve ove pojave narasle odkako su zene bore protiv ove vrste odgoja u skolama.

[Altsa]

mislim da su njega vec posjetili inspektori .Bice spika "nisam ja neko mi hakovao instagram" .

Jaštasu, aha.. Koji inspektori, po čijem nalogu

[HelaS]

[piupiu]

gledajući presice, progovorio sam jedino kad su se spomenule zapadne vrijednosti, gdje sam ministra zatjerao u kurac. pričati o zapadnim vrijednostima, a pritom prizemno misliti na redovne pucnjave po američkim školama, a potpuno ignorisati narativ na kojem naša djeca odrastaju i kojeg i dotični kreira je vrhunac licemjerja.

djeca su puna bijesa i frustracije. faktori su brojni. ojađeni roditelji koji krpe kraj sa krajem, nepravda, licemjeri na televizijama na koje se zakoni ne primjenjuju, društvene mreže na kojima se vidi kako vršnjaci bolje žive i kako su sretniji samo zato jer imaju novac, idoliziranje likova koji su nasumnjive načine stekli sve što imaju ili otvoreno kriminalan, vjerske figure kojima je bitnija čistota nacionalnog bića od svega drugog...

Klasična kognitivna disonanca. Hoćeš ratničku, mačo kulturu, nacionalizam, korupciju i kriminal. Ali nećeš da se suočiš sa posljedicama. Sve dođe na naplatu.