Advokat i novinar Senad Pećanin komentarisao je posljednja politička dešavanja, koja posljednjih nekoliko mjeseci potresaju političku scenu BiH. U intervjuu za Klix.ba Pećanin je govorio o nametnutim odlukama Christiana Schmidta i brojnim drugim temama.
Za početak, možete li nam prokomentarisati vaše viđenje odluke visokog predstavnika u BiH Chritiana Schmidta, koju je nametnuo na izborni dan i posljedice koje su nastale u postizbornom periodu?
Visoki predstavnik Schmidt je nekompetentan, nedobronamjeran, nesputan demokratskim principima i procedurama, neodgovoran, nadmen, ohol. On gaji duboki prezir prema svima koji mu mašu, poput brodolomnika na splavu, očekujući spas od visokih talasa, i govore: "Hej, i mi smo Evropljani!". On je svoju funkciju u potpunosti stavio u službu trajnog osiguranja povlaštenog položaja HDZ-ove oligarhije. Nakon njegovih intervencija u Izborni zakon i Ustav Federacije BiH u potpunosti se obesmišljavaju i posljednji i svi budući izbori: oni se mogu održavati, kao pučki igrokaz sve manje preostalih građana koji vjeruju da ima smisla izići na izbore i glasati, ali će o izvršnoj vlasti odlučivati, bez obzira na izborne rezultate, HDZ. Ovo što Christian Schmidt radi - ruga se osnovnim demokratskim principima i presudama Evropskog suda za ljudska prava - po posljedicama za mogućnosti stvaranja evropske BiH, ali i očuvanju ikakve države, ravno je uvođenju i držanju embarga na oružje braniteljima Bosne tokom genocidne agresije koja je započeta 1992. godine.
Vjerujete li da je suštinski problem visoki predstavnik Christian Schmidt?
Christian Scmidt nije problem sam po sebi: on je samo dobrovoljni izvođač radova, zvučnom funkcijom počašćeni njemački politički penzioner, u projektu rekonfiguracije Zapadnog Balkana koji je započela Trumpova, a na kojem još prilježnije radi Bidenova administracija, uz asistiranje Velike Britanije. Treba biti jasno: iako formalno-pravno Visoki predstavnik ima ovlasti za samostalno donošenje odluka, niti jednu nije nametnuo, niti će to učiniti, bez naloga ili suglasnosti Amerike.
Ključ problema leži u novom američkom "softweru za Zapadni Balkan", koji je usvojila Bidenova administracija. U osnovi, radi se o uvjerenju da će Zapadni Balkan konačno biti stabilan kada Srbija putem Srpske pravoslavne crkve uspostavi marionetsku vlast u Crnoj Gori (obavljeno), kada jedna polovina BiH bude pod vlašću Beograda, a druga polovina pod vlašću Zagreba (poodmakli radovi u toku) i kada se Kosovo "kurtališe" Kurtija i bude pod kontrolom Tirane i kooperativnog Edija Rame.
Dakle, prema vašem mišljenju odgovornost snose i Sjedinjene Američke Države. U kojoj mjeri?
Neko je rekao da je ponekad jedina gora okolnost od one u kojoj ti je Amerika neprijatelj - ona u kojoj ti je Amerika prijatelj. Amerika je bila prijatelj Bosne i kada je držala embargo na naoružavanje njenih branitelja tokom agresije i kada je povela odlučnu NATO intervenciju, nakon srebreničkog genocida protiv Vojske Republike Srpske. Odnos Amerike prema BiH kao da potvrđuje lucidnost ocjene Winstona Churchilla: "Ne brinite za Ameriku! Ona na kraju uvijek donese ispravnu odluku, onda kada prethodno isproba sve druge mogućnosti." Smatram da je Amerika ispravno procijenila da su korumpirana SDA i vlast dinastije Izetbegović ozbiljna prepreka perspektivama stabilne, evropske Bosne. Ono što izostaje, sa pogubnim posljedicama, jeste jednak tretman prema ne manje toksičnim akterima Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Njihovo i stavljanje njihovih najbližih saradnika na američke "crne liste" pretvara se u farsu kada poslanik Trojke Peđa Kojović prije glasanja za izbor čelnika Parlamenta BiH nazove američku ambasadu u Sarajevu i pita da li da glasaju za Čovićevog Marinka Čavaru, koji je na "crnoj listi". Ne zna se šta je tu tužnije: to što poslanik zove stranu ambasadu da pita kako će glasati, to što dobije odgovor da glasaju za izbor čovjeka koji je na "crnoj listi" države koju ta ambasada prestavlja ili to što poslanici "Trojke" stvarno glasaju za Čavaru.
Kakve su posljedice sada, pola godine nakon izbora, na proces formiranja vlasti i općenito na političku klimu u zemlji.
Važno je i neophodno i Amerikance i Christiana Schmidta neprestano upozoravati da su oni, nametnutom odlukom od 2. oktobra 2022. godine, proizveli tešku krizu u Federaciji BiH. Polovinu svog cilja su ostvarili: Zagrebu su, kroz povlašteno pozicioniranje HDZ-a, omogućili dominantni utjecaj i upravljanje Federacijom BiH, i to trajno ukoliko zadrže nametnute promjene izbornog zakona. Istovremeno su proizveli dvije posljedice, od kojih možda jednu i nisu željeli: osakatili su nenacionalističke, građanske stranke i ojačali SDA. Prethodno su duže od četiri godine tolerirali Čovićevu blokadu Federacije BiH i primjenu rezultata izbora iz 2018., koju je uspješno provodio upravo Marinko Čavara, tadašnji predsjednik Federacije BiH. Više nego licemjerno zvuči kada Amerikanci i OHR sada vrše pritisak i osuđuju potpredsjednika Federacije BiH Refika Lendu što potpuno legalno koristi mogućnost koju su prethodno godinama koristili HDZ i Čavara. Pri tom, SDA i Lendo nikada ne bi bili u ovoj poziciji da im Schmidtove katastrofalne nametnute promjene izbornog zakona nisu to omogućile.
Kako onda izići iz ove krize, koji su to konkretni potezi koje bi politički predstavnici u našoj zemlji mogli povući?
Najvažniji potez koji mogu i moraju u ovom trenutku povući sve stranke kojima je stalo do Bosne i Hercegovine i njene evropske perspektive jeste jasno, najjasnije, hitno javno upozorenje Schmidtu i Americi da oni neće prihvatiti ulazak u Vladu Federacije BiH ukoliko se nove promjene izbornog zakona ili Ustava Federacije BiH budu odnosile samo na ovaj izborni ciklus koji je za nama. Prihvatljivo je rješenje da, do nužnih promjena i Ustava BiH i Ustava Federacije BiH, federalna vlada može biti formirana uz podršku dva člana Predsjedništva Federacije BiH. U ovom kontekstu, valja zapaziti i priznati dvije ohrabrujuće činjenice: da je SDA javno podržala takvo rješenje iako je ono definitivno izbacuje iz federalne vlade SDA za najmanje četiri naredne godine; i drugo, principijelan stav Semira Efendića i Nermina Ogreševića, lidera stranaka "Osmorke", da njihove partije, unatoč primamljivim ponudama resora, neće ući u vladu ukoliko njeno formiranje bude omogućeno nametnutim rješenjem za jednokratnu upotrebu.
Možemo li računati na zapadne saveznike, šta možemo očekivati u tom pravcu?
Za sve one kojima je Bosna na srcu aktuelna situacija u kojoj se nalazi država i njene perspektive nisu nimalo ohrabrujuće. Stanje podsjeća najviše na ono koje je ovdje vladalo tokom agresije, a prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Dogovor Miloševića i Tuđmana o međusobnoj podjeli Bosne su na terenu marljivo, udruženo, teškim zločinima nad Bošnjacima, "implementirali" Mladićeva vojska i Hrvatsko vijeće obrane. Uspostava Federacije BiH je po opstanak države bilo najmanje loše rješenje kojim je raskinuto otvoreno savezništvo Beograda i Zagreba, Tuđmana i Miloševića. Pritisak na Tuđmana ( prijetnje sankcijama i ucjenjivanje perspektivom ulaska Hrvatske u NATO i Evropsku uniju) su dale rezultat i tok rata je preokrenut. Međutim, Amerika više nema ni tako moćan "štap" da zaprijeti Hrvatskoj, a niti tako primaljivu "mrkvu" da je privoli na poštivanje integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Zato je Hrvatskoj sada ponuđeno dugotrajno tutorstvo i praktično vlasništvo nad Federacijom BiH, u zamjenu za prekid savezništva Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji brutalno razvaljuju državu.
U suštini, ko je po vama, kada su u pitanju domaći politički akteri, najveći krivac za sadašnju situaciju u zemlji?
Apsolutno najveći krivci za položaj u kojem se danas nalaze i država Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nisu Sjedinjene Države, već Izetbegovići i Stranka demokratske akcije. Je li Bakir Izetbegović, u prisustvu ambasadora SAD, Velike Britanije i predstavnika Evropske unije, potpisao 18. juna 2020. godine "Mostarski sporazum" kojim prihvata zahtjev HDZ-a za "legitimnim predstavljanjem"? Jesu li i Amerikanci i Zapad upozoravali decenijama na nepojmljive razmjere krađe državnih i javnih resursa, kriminala, korupcije, kontrole nad pravosuđem, zloupotrebe institucija od strane SDA kadrova i njihovih tajkuna? Je li Bakir Izetbegović oslanjanjem na Tursku i njenog autokratskog lidera izolovao Bosnu i Bošnjake ne samo od Amerike i Zapada, već i od cijelog islamskog, muslimanskog svijeta ( sa izuzetkom Katara, koji ne zanima BiH)? Je li se Bakir Izetbegović u Predsjedništvu BiH slikao sa liderima radikalnog "Muslimanskog bratstva", podižući četiri prsta ( njihov tradicionalni simbol), zabijajući pri tom svaki od tih prstiju direktno u oči liderima i muslimanskog svijeta i Zapada? Je li ministrica vanjskih Bisera Turković u Sarajevu primila iranskog ministra vanjskih poslova upravo u trenutku dok ruska vojska iranskim dronovima ubija ukrajinske civile i dok zločinački režim u Iranu po ulicama ubija djevojke, sportiste i umjetnike? Je li počasni profesor nekog kineskog univerziteta Zlatko Lagumdžija osujetio njemačku investiciju od tri i po milijarde eura u tuzlanski Blok 5, promovirajući Kineze i je li BH Telecom za partnera u uspostavi 4G mreže odabrao Huawei, dok većina zapadnih zemalja čak uvodi zabrane korištenja kineske aplikacije TikTok za sve zaposlene u državnim službama? Je li bivši reis Mustafa Cerić, kandidat za "počasnog građanina Kantona Sarajevo", nakon jedne od posjeta "Putinovom Arkanu" Ramzanu Kadirovu utvrdio da bi Evropa od Rusije moga učiti kako integrisati muslimane u društvo? Je li taj isti Cerić, nedavno sa novopazarskim muftijom Dudićem, pohvalio Kinu za odnos prema muslimanima Ujgurima, nakon što su bili gosti Komunističke partije Kine i njen vlade? Je li nas Zaltko Lagumdžija nekoliko sedmica prije agresije na Ukrajinu ubjeđivao da su Rusija i Kina prijatelji Bosne i Hercegovine? Ako pošteno odgovorimo na ova pitanja, onda će biti i manje čuđenja nad odnosom Amerike prema Bosni i Hercegovini.
Samo SDA? Šta je sa strankama koje su okupljene unutar Osmorke?
S druge strane, treba osuditi i duboko provincijalnu, propagandnu optužbu koju koriste protivnici SDA po kojoj je svako neslaganje sa odnosom Amerike prema Bosni "antizapadna histerija", "muslimanski radikalizam" i slične bedastoće. Dijeljenje zajedničkih vrijednosti sa Amerikom se ne dokazuje klimanjem glavom ili šutanjem nad odnosom Amerike kojim se direktno potkopavaju temelji države i ravnopravnosti svih njenih građana. Amerika nikada tokom rata nije ukinula embargo na naoružavanje Armije BiH, ali je zato, i usljed promašenosti svog odnosa prema embargu na naoružanje, morala na kraju sama povesti prvu vojnu operaciju u historiji NATO saveza, prvo u Bosni, a onda i protiv Miloševića zbog zločina na Kosovu. Jesu li tadašnje izjave Harisa Silajdžića i u Bijeloj kući i u State Departmentu kojima je oštro osuđivao embargo bile dokazi "antizapadne histerije" Bošnjaka i neprijateljstva prema Americi? Je li zbog tih stavova Silajdžića Amerika više ili manje cijenila Bosnu i Hercegovinu?
Mislite li da unutar lidera Osmorke postoji političar koji može adekvatno odgovoriti izazovima pred kojima se nalazi Bosna i Hercegovina?
Nažalost, ni među liderima današnje Osmorka ne nazire se format političara i državnika kakav iziskuje težina izazova pred kojim se nalazi zemlja, izazova koji prijeti opstanku države. Elmedin Konaković i Edin Forto zaslužuju priznanje za upornost i hrabrost kojom su značajno doprinijeli više nego zasluženom porazu dinastije Izetbegović i Stranke demokratske akcije. Nažalost, sve je jači utisak da je njihov cilj prevashodno bio zaposjedanje zvučnih ministarskih fotelja, uz suštinsku podršku katastrofalnim Schmidtovim odlukama, klimanje glavama pred službenicima američke ambasade i pitijske izjave kojim oni, kao, osuđuju loša, nametnuta rješenja. Posebna je tragedija za Bosnu i Hercegovinu današnja Socijaldemokratska partija BiH. Bez jake ove partije nema ni snažne građanske Bosne i Hercegovine. Tužno je što je ovu stranku na vlastiti format uspio svesti njen predsjednik Nermin Nikšić. Zamislite društvo u kojem se ne čuje nijedan glas povodom činjenice da je jedini kandidat za drugi mandat premijera Federacije BiH profesionalni političar, a uz to još i lider stranke, koji čak dva puta u osam godina, u svom rodnom Konjicu ne uspijeva biti izabran za poslanika, pa čak ni uz pomoć "kompenzacionih lista", na kojima je bio na samome vrhu! Vjerovatno zbog toga što o njemu, Nikšiću, znaju, baš kao i u tužilaštvima, za njega ne glasaju ni oni koji ga najbolje znaju - njegovi sugrađani, komšije, prijatelji, rođaci... Ako ne može po tim glasovima biti ni poslanik, onda može, zahvaljujući svojoj "kooperativnosti" i Čoviću, Dodiku, Konakoviću, Forti, Mijatoviću... biti premijer!
Za kraj, možete li prokomentirati rezultate izbora u Crnoj Gori. Šta možemo očekivati kada su u pitanju odnosi sa ovom zemljom?
Tragična sudbina kroz koju prolaze država Crna Gora i etnički Crnogorci morala bi biti upozorenje Bosni i Hercegovini i posebno Bošnjacima. I Amerika i Zapad bili su saveznici koji su pomogli Aleksandru Vučiću da uz pomoć Srpske pravoslavne crkve Crnu Goru pretvori u prema Beogradu vazalnu drugu Republiku Srpsku, sa izlazom na more. Prije tri godine Francuska je uputila zvanično izvinjenje Crnoj Gori, zbog ključne podrške dinastiji Karađorđević koja je okupirala Crnu Goru, ukinula državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu i protjerala kralja Nikolu, poglavara države saveznice pobjednika u Prvom svjetskom ratu. Zahvaljujući istovjetnom odnosu "zapadnih saveznika" stotinu godina kasnije, Crna Gora i etnički Crnogorci će, nakon predstojećih izbora i popisa stanovništva, te promjene ustavne definicije države kao građanske, biti na izglednom put nestanka, koji preko "Otvorenog Balkana" vodi u "Srpski svet". Richard Holbrooke se godinama nakon Daytona pravdao, priznajući grešku, što je kroz Republiku Srpsku stvorio ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine koja je rezultat prihvatanja genocida i drugih najtežih ratnih zločina. Prije nekoliko dana Bill Clinton je javno priznao da se se kaje što je Ukrajince 1994. nagovorio da svoj moćni arsenal nuklearnog oružja predaju Rusiji. Treba li Sarajevo učiniti sve da otvori oči zapadnim prijateljima Bosne dok još nije kasno ili treba čekati nekoliko decenija da Antony Blinken, Gabriel Escobar ili Michael Murphy priznaju svoje greške i izraze žaljenje što su uništili jednu državu i od Bošnjaka napravili evropske Kurde?
