Zubčević: Pometi zastavu
10. aprila 2023.
Edin Zubčević
Prvih dana aprila počne, pa traje sve do sredine maja, kao neki festival staklenih perli. Sajam lažnih vrijednosti. Karneval laža i paralaža. Evociramo slavne dane, istorijske datume, zazivamo bolje od nas, neslavno. Nemamo se čime danas ponositi pa se dičimo mrtvim, davno otputovalim ratnicima, i žrtvama. Sjećamo se Valtera, sezonski i revijalno, a ne primijetimo da je neko skinuo spomen-ploču njemu i drugovima poginulim 6. aprila u posljednjim borbama za oslobođenje Sarajeva od ustaških i nacističkih okupatora. Stajala je preko sedamdeset godina a onda je neko skinuo i sklonio gdje je njemu ćeif. Kao da to nije spomenik. Kažu da će biti postavljena replika na isto mjesto. Zar može tako sa spomenicima? Kako god se nekom navije?
Ko se sjeća imena Fuada Midžića, osim iz pjesme Zabranjenog pušenja? I on je poginuo u posljednjim borbama za Sarajevo. I Vladimir Andrić, i Galib Fešta, i Asim Slinić, i Vlado Beribaka, i Roman Žagar, i Mustafa Čolpa, i Omer Hafizbegović… Fuad Midžić je imao ulicu u Sarajevu. Sada ta ulica nosi ime Haseta Ferhatovića, jednim dijelom, a drugim Mustafe Busuladžića. Izbrisali su SDA oslobodioci (od vlastite istorije), dok smo mi ratovali, narodne heroje i otjerali sa ulica Sarajeva. Umjesto njih, na mjesto narodnih heroja muslimana partizana uveli su muslimane ustaše i saradnike okupatora, kvislinge, tabor imame regimenti 13. SS divizije. S muslimanima partizanima su se obračunali s posebnim merakom, posthumno. Ali ni drugi partizani, narodni heroji nisu ni mrtvi mogli ostati s mirom od SDA. Svaki dan prođem pored oborenog postamenta spomenika narodnom heroju Peri Kosoriću u dvorištu sarajevske gimnazije koja je nekad nosila njegovo ime. Ostao je Pero bez brončane glave, još jednom ubijen. I zaboravljen. Onda je došao red na nas.
Slično je SDA uradila i sa borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine. Kako su postupali i na kraju fatalno postupili sa Republikom Bosnom i Hercegovinom tako su (mal)tretirani borci Armije Republike Bosne i Hercegovine, oni za jedinstvenu, nedjeljivu, sekularnu… Republiku. Slučaj Sefera Halilovića, prvog (i jedinog kojem smo vjerovali, i prihvatali kao svog) komandanta naše Armije, njegova smjena, pokušaj atentata u kojem su stradali njegova supruga i njen brat. A onda na njegovo mjesto postave ratnog zarobljenika Armije Republike Bosne i Hercegovine… i tako naš zarobljenik postane naš KOMAndant. Odnosno, komandant SDA armije. Zatim, smjena generala Jovana Divjaka, Stjepana Šibera…
Najbolji je primjer slučaj Dragana Vikića. Smetao je SDA, konkretno prvom predsjedniku SDA, kao što mu je i Divjak bio smetnja i brkao planove i kvario računice, od prvog dana rata i opsade Sarajeva. Smetala im multietničnost odreda “Bosna“ kojim je komandovao Vikić. Kao što su zalagali i slali u smrt i druge multietničke jedinice (koje su, danas to znamo, zvali komunjarama i nisu njihove pogibije računali u gubitak, već kao dobitak za “njihovu stvar”). Na kraju su mu konačno dohakali početkom devedeset četvrte. Smijenjen. Pa su mu napakovali da je upravo on odgovoran za zločin koji je počinio pripadnik Izetbegovićevih Ševa, koji je slobodan u Holandiji (ili Belgiji), kao što je slobodan i njegov redovni saradnik, partner u zločinima, koji je uz to poslije rata zaposlen u državnoj instituciji.
Ubici (Herendi) iz Velikog parka, se na dušu stavlja da je ubica i supruge komandanta Halilovića, ubica Boška i Admire, sarajevskih Romea i Julije, zatim francuskog vojnika kod Parlamenta… između ostalih Ševe su (u operaciji Trebević) ubile najmanje jednog odlikovanog zlatnog ljiljana i najmanje jednog nosioca najvišeg ratnog odlikovanja ranile, obojica iz slavne brigade. Istinski heroji bitaka za kotu 850 i drugih pobjeda na brdu Žuč. Obojicu sam upoznao na obuci prve ratne zime. Ranjeni mi je poslije bio komandir do kraja rata.
Sve ovo je dio velikog projekta SDA da postanemo sve ono za šta nas je optuživala srbo-četnička propaganda. Da se uklopimo u propagandni okvir neprijatelja. Neko se zaista svojski trudio da Armija Republike Bosne i Hercegovine zaista postane „muslimanska vojska“, a otišlo se tako daleko da je na kraju postala stranačka.
Primjera je bezbroj, a najbolji opšti primjer je stanje u kojem se naše davno uništeno društvo trenutno nalazi, sa tendencijom daljnjeg pogoršavanja. Dovoljno je pogledati da se odmah vidi kako je SDA sve učinila od dolaska na vlast do danas, a i sada dok ovo čitate oni čine isto što čine od prvog dana – svakojaku štetu državi Bosni i Hercegovini (zajedno sa HDZ-om i SNSD-om) na sve njima dostupne načine. I neće se umoriti dok ne unište ili Bosnu i nas, ili sebe.
Ubrzo se došlo do kraja procesa islamizacije Armije Republike Bosne i Hercegovine – i u ovome je glavni egzekutor bio SDA general Muslimović. On nam je nanio neuporedivo više štete nego neke jedinice agresora. Nije više trebalo otvoriti nijedan mesdžid u kasarnama Armije Republike Bosne i Hercegovine, većina boraca Bosanaca, odnosno Srba i Hrvata (a i značajan broj Bošnjaka) već je napustila Armiju. Dezertirala. S pravom. Devedeset i četvrte smo imali egzodus pripadnika Armije, nakon što je otvoren Plavi put. Umjesto da Armija postane jača, trajno je oslabljena. Devedeset pete je uvedeno intoniranje himne SDA na jutarnjim postrojavanjima Armije Republike Bosne i Hercegovine. Himna svih prevara – „Ja sin sam tvoj“. I danas mi se pokrenu i PTSP i kamen u bubregu kad čujem ili pomislim na tu nakaradu zamaskiranu kao pjesma.
Paralelno sa sklanjanjem prvobranilaca dešavala se invazija JNA oficira (i njihov prelazak na islam direktno iz Saveza komunista Jugoslavije) na Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Već devedeset treće oni koji su pripremali agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, postali su više “naši” od nas samih, “prešli na našu stranu” u maju devedeset druge ili kad su zarobljeni – e, ti su nam JNA oficiri, a SDA generali, dohakali na svoj način upotpunjavajući zlo koje su nam činili JNA oficiri koji su crvene petokrake na titovkama zamijenili kokardom, kao što su četrdeset treće skidali kokarde sa šubara i šajkača i stavljali partizanske zvijezde.
Nakon rata krenula je najezda bojovnika iz Prve zagrebačke uzaludne i Treće minhenske zemuničarske brigade i počeli su, a do danas nisu prestali, pričati svoje priče o patriotizmu, vjeri, narodu, bajke i basne o građanskoj Bosni… tako smo na mjestu mrtvih branilaca dobili žive karikature. Došle su lažne patriote, lažni vjernici, lažni biznismeni a ovdje su ih slični jedva dočekali, i sve je postalo jedna velika laž. Živimo laž od jutra do sutra. A svaka istina, i svako ko pokuša reći istinu o lažima, odmah postaje neprijatelj (izdajnik!) na kojeg navaljuju sdaovci, masovno, kao što su masovno bježali iz Bosne ili kao što su činili kriminal, od šverca i pljačke, pa sve do ubistava. A mi smo ih čuvali dok su krali, vjerujući da se borimo za Republiku, a ne za provizorij koji se predstavlja kao država, provizorij koji je platforma za totalnu otimačinu svega čega se SDA domogne. Ispade da smo se borili i izborili samo za to da sdaovci mogu pljačkati našu domovinu “po zakonu” i još nam se smješkati u lice. I tako, evo, preko trideset najtežih godina. A da SDA ništa nije sveto, vidjeli smo u ratu, svi mi koji smo čuli cvrkut smrti SDA ševa. Malo nam je bila opsada već su SDA ubice djelovale po gradu kao što su JSO zlikovci Jovice Stanišića ubijali po Beogradu, i šire.
Digresija o civilu Marku (i drugim svetinjama)
Primjeri, slučajevi, komandanta Dragana Vikića i generala Jovana Divjaka su svi primjeri koji nam trebaju da uvidimo pravi (dijabolični) karakter SDA. Ta dva imena su simboli odbrane i nema poštenog branioca Sarajeva koji nije volio i poštovao komandanta i generala. Vikić i vikićevci su bili pojam i simbol odbrane Sarajeva. Borci bez straha i mane. Zbog njih smo i mi imali pravo pokušati biti hrabri.
U vrijeme opsade general Divjak mi je bio na istoj deredži kao i novinar Petar Luković. Saborac i svjedok. Kao što su bili moji saborci Safet, Keva, Ismir, Darko, Sejo, Danijel, Ljubiša… moj brat i rahmetli otac.
Pero i nekoliko drugih novinara (i novinarki) i malobrojni autentični intelektualci u Srbiji bili su možda najveće svjetlo istine u mraku koji je prekrio sve nas. Bez njih bih zauvijek izgubio svaku vjeru i nadu u ljude, u čovječanstvo. Veliko je svjetlo ono koje svijetli kad se sva druga svjetla ugase. Vidjeli smo da nisu svi isti. I da nismo sami u svojoj istini, kao što smo usamljeni u svojoj tragediji.
U istom, vječnom stroju mojih stvarnih i fiktivnih saboraca, hrabro stupa i profesor Marko. Slično kao i Vikića, i Divjaka, gledao sam i slušao prvih sedmica opsade bez treptaja Marka Vešovića. Sugrađanina, Crnogorca zadivljujućeg čojstva, pjesnika i herojskog borca za istinu (i pravo na pjevanje). Prevelik je Marko, a ovaj tekst prekratak da bilo šta zaista važno i veličajno kaže o Marku. Dodajmo ovom prigodom samo – hvala ti, Marko, što si bio insan kad skoro niko nije.
Bez Marka, Vikića, čika Divjaka, komandanta Halilovića, saboraca svih boja i nacija, a svi smo se do jednog osjećali Bosancima, ne bi bilo ni moje Bosne, one koju sanjam. Branili smo Republiku, borili se protiv pobunjenika. Bili smo vojska međunarodno priznate države. A onda je pravnik Izetbegović ukinuo međunarodno priznatu Republiku za koju smo se borili. Malobrojnim puškama sa polupraznim magacinima protiv tenkova. Možda zvuči smiješno, ili patetično, ali je tragično na sve zamislive i nezamislive načine. Pobunjenici i teroristi su dobili Republiku, a mi izgubili ono za šta smo se borili.
Građanska Republika Bosna i Hercegovina pade šaptom, uz vrisak pravnog novorođenčeta – Republike Srpske. RS je Izetbegovićevo kumče. Iako je Izetbegović u Ženevi prihvatio teroristu Karadžića kao legitimnu stranu i pregovarača (a za to nije imao ničiju podršku, niti mandat), Milošević i Tuđman su priznali Izetbegovića kao predsjednika Republike prvi (i jedini) put kad je trebao potpisati kapitulaciju Republike Bosne i Hercegovine. Mogao je to isto uraditi devedeset druge, da nas bar jednom u istoriji zaobiđu totalno razaranje, genocid, svesvirepa ubistava, sistematska silovanja, sveopšta pljačka. I kao bonus, totalni moralni sunovrat na kraju, umjesto moralne satisfakcije preživjelih. Mogao je odmah sve završiti, kad mu je već toliko bilo stalo da dokine Republiku. Nije se smirio dok je nije dokusurio. Dogovarao je „razgraničenje“ i prije rata. Probao je devedeset treće sa Bošnjačkim saborom, ali nije mu pošlo za rukom. Zato je negdje, tamo daleko od nas i Bosne potpisao smrt Republike Bosne i Hercegovine. Na mirovnim pregovorima u ime Republike ukinuo je tu Republiku! I dokinuo svaku nadu da Bosna i Hercegovina ima bitno bolju budućnost od nedavne prošlosti. Iskopao kabur za nas i našu djecu. A na tom kaburu dvorac za svoju djecu.
I onda nakon svega, SDA gamad danas skiči i ciči, kmeči i urla, prijeti i zastrašuje zbog gubitka vlasti, zbog ugroze begovata. U sve im diraj, u trezor ne diraj! A riječ nisu rekli kad je izdana i zadavljena Republika. Njima je drama samo kad se gubi vlast, a kad se gubila i prodavala, i praktično džaba davala država, Republika, i međunarodnopravno legitimirala RS, nisu se žalili. Samo su hladno potpisali smrt Republike. A tako osudili na poraz i sve nas koji smo se zaista za tu Republiku borili i sve građane kojima je ta i takva Republika bila po mjeri, ravnopravna i dovoljno dobra za sve. A da mrtvi ustanu i vide za šta su poginuli, ili za šta su ubijeni, umrli bi od tuge još jednom.
I evo, još i danas bauljamo poput zombija. Svi, i građani i konstitutivni. Svako na svoj način, dok živimo u paralelnim svjetovima, svepodijeljeni i sveraseljeni.
Gledamo kako povodom 6. aprila odlaze na šehidsko mezarje Kovači, da polože cvijeće i prouče fatihu političaru među šehidima, istom onom koji je učinio sve da ukine sve tekovine antifašizma. Partizansko spomen-groblje na Vracama vide samo kad idu na Trebević vikendom. Samozvani ljevičari učenjem fatihe odaju počast palim komunistima. Ili, još gore, prvog marta za Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine polaže se cvijeće na mezar i uči fatiha upravo onome ko je tu nezavisnu Republiku pravno za sva vremena ukinuo. Prinuđeni smo da živimo i gledamo totalnu travestiju.
Sve su učinili da ogade Bosnu i Hercegovinu svima koji je vole. “Borimo se“ sa početka rata i “nikad više“ nakon Srebrenice, spojili su u naše ime u – borimo se nikad više. Sdaovci ne treba da brinu za državu (koje skoro tri decenije nema) Bosnu i Hercegovinu i njenu budućnost, jer je taj posao davno završen, a ovaj njihov simulakrum kofol građanske Bosne ne treba nikom. I za to se niko pametan neće boriti, a budala nam svakako ne manjka. Bitno je da nas još prije nego odu zavade sa cijelim svijetom. A komšije i susjedi su nam najveći neprijatelji. Naravno, nakon nas samih. Tako da nemamo ama baš nikog na svojoj strani ili bar blizu. A strateški smo pozicionirani samo za nove srednjevjekovne opsade. Aferim!
Zastava sa zlatnim ljiljanima je sa ko minaret visokog jarbola davno pala u blato. Sada leži u prašini. Pometi zastavu, od Bosne Vikiću. Red je. Zaslužio si.
Naš štitoliki grb sa zlatnim ljiljanima danas je grb bošnjačke manjine u Hrvatskoj, i profilna slika SDA botova; i na utakmicama se maše zastavom republike koje više nema.
Bosanski ljiljani cvjetaju još samo u srcu da mirišu duši.
“Ljiljani cvjetaju, heroji pjevaju…
. Kofol grlato za državu, a igraju po pravilima odluke.
hocu.
