Zbog čega i koga neke lekcije o humanosti vrijeđaju i bole do kosti?
Bezbroj scena iz Ukrajine koje imamo priliku pratiti i vidjeti na različitim portalima sablasne su. Jedan poremećeni diktatorski um drznuo se da napadne suverenu zemlju i da svim mogućim sredstvima ubija nedužne ljude, žene, djecu i starce, razara njihove domove, ruši, pali i uništava sve pred sobom kako bi zadovoljio svoju diktatorsku sujetu.
U toj zločinačkoj namjeri podržava ga većina stanovnika njegove zemlje a njegova soldateska izvršava njegove naloge pri tome bezobzirno ubijajući, pljačkajući, utjerujući strah i iživljavajući se na nedužnim građanima . Plan je bio pokoriti i uništiti suverenu Ukrajinu pretvorivši je u Rusiju.
Ova repriza nama dobro poznatog scenarija u mnogima od nas probudila je slike koje smo svojim očima gledali devedesetih godina kada smo mi i naše porodice bili u ulozi Ukrajinaca. Kada smo nemočni, nenaoružani i potpuno nedužni na svojim kućnim pragovima dočekivali razularenu i pijanu soldatesku koja je na naše oči ubijala našu djecu, porodice, starce i palila našu imovinu dok smo mi, znajući šta nas čeka, sakriveni sve to gledali ne mogavši povjerovati svojim očima šta su te zvijeri bile spremne činiti.
Neko je te zvijeri poslao na naše kućne pragove sa istim ciljem i motivom koji Putler danas ima.
Prije toga vršene su temeljite pripreme, trenirani Draženi Erdemovići da na svinjama vježbaju klanja, sabrani kriminalci svih vrsta diljem svijeta, dato im naoružanje i poslani su da bez milosti i izuzetka kolju, ubijaju, pale i ruše sve pred sobom... Iza njih stajala je soldateska čije naoružanje smo svi nabavljali odvajajući od svog i zalogaja svoje djece.
Što nije ubijeno na kućnom pragu i uspjelo je u prvi mah pobjeći bez igdje ičega hvatano je kao marva a onda ubijano ili odvođeno u mučilišta, logore i tzv. sabirne centre da bi iskusilo nezamislive patnje, poniženja, uvrede i zvjerska iživljavanja nad sobom i članovima familije shvatajući da je smrt koja ih je bila mašila premija i stotinu puta bolji izlaz i rješenje od ovoga što ih je tu zadesilo.
Ne postoji jezik kojim se može izraziti i opisati tuga, bol i patnja koja je svakodnevno priređivana tim osobama koje su vapile za smrću i doživljavale je kao premiju i jedini mogući izlaz iz tog pakla. Majke su doživljavale smrt svoje djece kao olakšanje jer više neće gledati strahote mučenja i iživljavanja nad njima.
Mi koji smo pobjegli, tražili načina da se domognemo puške i konačno se uspjeli skrasiti u nekoj grupi koja je imala koju puškicu jurišali smo na dobro opremljenu, naoružanu i obučenu soldatesku i njene jedinice kao da njihove granate ne raznose i njihovi meci ne ubijaju. Ginuli smo jurišajući na tu gamad u nastojanju da saznamo gdje su nam djeca, porodice, roditelji, rodbina, komšije, prijatelji... Ginuli i jedni drugima rane vidali i bez saniteta, i bez zavoja i bez anestetika gledajući svakodnevno kako spora i odgođena smrt može biti teška a patnje u ranam, uz glad i neizvjesnost nepodnošljive.
Potom smo saznavali ili svojim očima viđali da su soldatesci i Erdemovićima pristupile i naše komšije, bivši školski drugari, prijatelji, kumovi i da zajedno s njima učestvuju u našoj golgoti, uživaju u našim patnjama i raduju se kada shvate da su nam priredili neizdržive patnje. Da smo mi i naše porodice pred uništenjem i nestankom. Njihova radost bila je veća što su naši gubici i patnje bili nepodnošljiviji.
Naš inat i mržnja prema svemu tome što nam je priređeno učinio nas je ovakvim. U onome što gledamo u Ukrajini vidimo reprizu toga. A one što nam danas drže lekcije o humanosti šaljemo Erdemoviću i njegovim instruktorima, šaljemo ih soldatesci, soldateskama i pomraćenim diktatorskim umovima da njima dijele lekcije i pričaju o humanosti.
[][/spoiler]