RODOSLOVNE KARTE OBITELJSKIH STABLA

[Benjaminsky]

II NJEMAČKO CARSTVO
DINASTIJA HOENCOLERN
Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda u historiografiji je bilo Prvi Rajh od 962. do 1804. god., a Njemačko Carstvo kojim je vladala din. Hoencolern je Drugi Rajh. Njemačko Carstvo (njem. Deutsches Reich) je nastalo proglasom Vilhelma I 1871., a prestalo je abdikacijom Vilhelma II 1918. god. Zapravo je najveću zaslugu za ujedinjenje Njemačke i promovisanje Carstva imao njem. general Oto fon Bizmark. Prusija se kao vodeća koheziona sila (činila je 60% teritorije Carstva) predvođena Bizmarkom vrlo brzo istakla u svojoj namjeri: vještom (tajnom) diplomatijom uspjela je učvrstiti Carstvo i Njemačka je postala prva vojna sila u Evropi.
U sastavu Carstva bili su kraljevine: Prusija, Bavarska, Saksonija i Virtemberg, zatim: velika vojvodstva: Baden, Meklenburg-Šverin, Hesen, Meklenburg-Štrelitz, Oldenburg i Saksen-Vajmar-Ajzenah; vojvodstva: Saksen-Altenburg-Gota, Anhalt, Braunšvajg, Saksen-Altenburg, Saksen-Majningen; kneževine: Lipe, Reus, Šaumburg-Lipe, Švarcburg-Rudolštadt, Švarcburg-Sonderhauzen i Valdek-Pirmont; te slobodni hanzeatski gradovi: Bremen, Hamburg i Libek i carski teritorij Alzas-Lotaringija (Lorena).
Odavno je poznato da je din. Hoencolern sinonim za kruti prus. disciplinovani duh i istu takvu vojsku koju su njeni kraljevi organizirovali. I oni su kao i mnoge druge din. dobile ime po istoimenome dvorcu blizu Hešingena u Baden-Virtembergu. Prethodnici Hoencolerna bili su švapske vojvode Burkhardi. Kći Burkharda V, Gertruda je pramajka svih Habsburga jer je bila žena Rudolfa I Habsburškog.
Početkom XIII st., od Fridriha I Hoencolerna porodica se podijelila između dva brata na dvije grane. Prva je bila franačka (kasnije evangelička, budući da su prešli na protestantizam), a nju je osnovao Konrad I i oni su bili prvo burggrofovi Nürnberga.
Drugo krilo je švapsko (i ujedno katoličko) krilo, a osnovao ga je mlađi brat sin Fridrih II i imali su posjede u Švapskoj. Švapsko krilo je prvo steklo grofovije Sigmaringen i Feringen, ali se podijelilo na dvije linije. Prva linija Hoencolern-Hehingen i posjedovala je grofoviju Hoencolern, a linija Hoencolern-Sigmaringen istoimenu grofoviju, te Feringen i Hajgerloh.
Linije din. Hoencolern-Zigmaringen i Hoencolern-Hehingen sklopile su nasljedni ugovor po kojem nakon izumiranja tih krila njihovi posjedi trebaju pripasti Brandenburškoj kući. Tako je i bilo; sredinom XIX st. posjedi Hoencolern-Hehingena su pripali Prusiji, dvadesetak godina poslije isto se desilo i sa linijom Hoencolern-Sigmaringen, a Ferdinand I iz potonje linije postao je kralj Rumunije, te su davali kraljeve Rumunima do 1947. Jedan član te din., Leopold predložen je za kralja Španije. Međutim to se nije svidjelo Napoleonu III Bonaparti (koji je insistirao da to bude Maksimilijan Habsbruški, brat austr. cara Franca Josipa) i došlo je do fr.-prus. rata – što je kasnije poslije poraza Francuske doprinijelo ujedinjenju Njemačke i njenom proglašenju u Versaju.

Za evr. historiju značajnije je protestantsko krilo jer su oni davali elektore Brandenburga, Prusije, pa kraljeve Prusije i Njemačke – te careve II Njemačkog Carstva od 1871. – 1918.
Nisu oduvijek svi Hoencolerni bili jake ličnosti. FRIDRIH VILHELM III nije ostao upamćen po svom otporu Napoleonu, već je ostao u sjećanju po velikom poniženju. Kad je Napoleon I Bonaparte odnio pobjede kod Jene i Ojeršteda, u Tilzitu je rus. car Aleksandar I Romanov, uspio nagovoriti suprugu Fridriha Vilhelma III (uz njegovo prisustvo), Lujzu od Meklenburg-Šterlica da ide moliti Napoleona ne bi li poštedio Prusiju. Napoleon i Luiza (koja je bila ljepotica, a poznato je da je Napoleon bio ženskaroš) razgovarali su, ali je u odsutnom momentu u sobu uletio Fridrih Vilhelm i prekinuo razgovor. Kad je suprug, čiji je ponos bio povrijeđen, iz sobe izveo suprugu, Napoleon je rekao caru Aleksandru I: „Uletio je u pravom trenu. Da je zakasnio samo jednu minutu, bio sam spreman njegovoj ženi obećati i učiniti skoro sve.“ Ova banalna anegdota govori dovoljno koliko o velikom osvajaču, toliko i rodonačelniku njem. din.

Sin Fridriha Vilhelma III, FRIDRIH VILHELM IV oženio je Elizabetu, kćerku kralja Bavarske, Maksimilijana I Josipa od Vitelsbaha i oni su produžili din. do danas. Zatim su Hoencolerni napravili presedan jer se poslije napoleonskih ratova, Karlota, kćerku Fridriha Vilhelma III udali za cara Rusije Nikolu I Romanova. A nekoliko godina poslije nje i njen brat, VILHELM I VELIKI, kralj Prusije i prvi car Njemačke, oženio je Augustu Vajmarsku, unuku rus. cara Pavela Romanova.
Poslije napoleonskih ratova, na Bečkom kongresu nastao je Njemački savez, koji se po granicama skoro podudarao sa SRC-om u koji je ušlo 37 drž. i 4 slobodna grada sa Austrijom na čelu. Kao kontratežu tom savezu Prusija je stvorila Pruski carinski savez, a zatim i Njemački carinski savez. Poslije revolucionarne 1848. god. i previranja, zatim ratom protiv Danske i protiv Austrije, te pobjedom Prusije kraj Kenigreca-Sadove, a naročito poslije aneksije Hanovera, Kurhesena, Nasaua i Frankfurta, te pobjedom protiv Francuske, njem. kancelar Oto fon Bizmark je iskoristio okolnosti za ujedinjenje Njemačke.



Da ponizi Francuze, prus. kralj Vilhelm I Veliki dao se u Versaju proglasiti njem. carem. U doba careva Vilhelma I Velikog i njegovog nećaka FRIDRIHA III politiku je vodio Oto fon Bizmark. Njegova je zasluga da je Njemačka postala prva industrijska drž. Evrope. Vrlo vješt diplomata, taj je kancelar ostvario vrlo praktičnu mrežu međudržavnih paktova i time nastojao osigurati Njemačku. Tako je nastao Trocarski sporazum, zatim Dvojni savez, pa Trojni savez. Ali zbog kolonijalnih prohtjeva i imperijalističkih planova, Njemačka je došla u sukob sa V. Britanijom koja je već bila svjesna da joj je Njemačka najveći konkurent u borbi za svjetsku prevlast. Projekt Bagdadske željeznice (Berlin – Bagdad, zbog transporta nafte) i suprotnosti između Trojnog saveza i Antante sa druge strane, uskoro su doveli do I svjetskog rata i pada II njem. carstva i din. Hoencolern.

Car Vilhelm I Veliki pokušao se približiti Velikoj Britaniji. Naime, on je oženio sina Fridriha III sa istoimenom kćerkom britanske carice Viktorije. Fridrih III je sa njom imao osmero djece, ali je najvažniji postao samo VILHELM I. Naslijedio je svoga oca Fridriha III koji je bio na vlasti samo 99 dana jer je umro od raka grla. Vilhelm II je oženio Augustu Šlezvig-Holštajn koja mu je rodila sedmoro djece od čega su šestorica bili sinovi. Iskompleksiran od rođenja, jer imao je jednu ruku nemoćnu što je posljedica vrlo lošeg zahvata babice pri porođaju, nastojao se prikazati više vrijednim nego što jeste. Vrlo nesmotreno je prisilio starog Bizmarka da odstupi od mjesta kancelara Njemačke, a kasnije se nastojao poigravati sa starim carem Austrije Francom Jozefom gurajući ga svojim postupcima u I svjetski rat. Cijelo vrijeme svoje vladavine nastojao je proširiti uticaj Njemačke preko Balkana na Bliski i Srednji istok, a istovremeno je pojačavao vlast u njem. kolonijama. Kompletna njegova vanjska politika udaljila je sve saveznike Njemačke osim Austro-Ugarske, a pojedini politički besmisleni potezi dovodili su do diplomatskih afera koje su ukazivale na vrlo neinteligentnu
politiku koja je postajala sve opasnija u međunarodnim razmjerima. Sprovodio je politiku intenzivnoga naoružanja, osobito na moru, a to je ubrzalo izbijanje I svjetskog rata. Poslije vojnog sloma Njemačke, a pod prijetnjom revolucije, tadašnji kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrih Vilhelm Badenski prisilio ga je na abdikaciju.
Jedan detalj je vrlo znakovit. Poslije I svjetskog rata, kada su propali i Romanovi i Hoencolerni, ali i poslije II svjetskog rata, predstavnici obje te moćne din. nastojale su da se što više povežu vjenčanjima. Ludvig Ferdinand, unuk zadnjeg njem. cara Vilhelma II oženio je Kiru Kirilovič, koja je bila kći Kirila, brata od strica zadnjeg rus. cara Nikole I A brat Kire Kirilovič, Vladimir Kirilovič imao je kćerku Mariju Vladimirović koja se udala za Franca Vilhelma Hoencolerna i imaju sina Georga koji je titularni car Rusije. Sa druge strane, unuk Kire Kirilovič Georg Fridrih Hoencolern i on je titularni car Njemačke. Tako je bračna kombinatorika dovela do toga da su dva današnja pripadnika din. Hoencolern ujedno dva titularna cara i Njemačke i Rusije.

[Benjaminsky]

VATIKAN

Vatikan je imao u prošlosti vrlo veliki utjecaj na razvoj naroda i država pa i Bosne. Rigidnih principa nastojao je da dominira cijelom Evropom i Svijetom kroz Katoličku crkvu i religiju. jer su između ostalog i mnogi ratovi (npr. krstaški u Palestini i progoni heretika u Evropi) su planirani u Vatikanu. Budući da se u tekstovima spominju pape dolje je naveden spisak svih papa od prvog do današnjeg.

[Benjaminsky]

MLETAČKA REPUBLIKA

Venecija, službeno ime drž. bilo je Republika Svetog Marka, nastala je od izbjeglica koji su se na pješčanim sprudovima sakrili od najezde Langobarda u VII st. Ime je dobila po ant. plemenu Veneta koje je nekad živjelo na tom području. Državom je upravljao dužd (vojvoda) koji je biran od drž. Parlamenta, tj. Sinjorije. Dužd je bio najstariji član Sinjorije i biran je doživotno.
Venecija je bila jedna od najvećih pomorskih sila na srednjovjekovnom Mediteranu (druga je bila Đenova) ali je važila i kao trgovačka i diplomatska sila. Zbog prestiža je vodila ratove sa svima koji su ugrožavali ono što je ona smatrala svojim pravom na moru.
Zbog blizine Bosne koja je kao država izlazila na Jadran, Venecija je nastojala utjecati na Bosnu dok je bila kraljevina, a kasnije dok je bila pod Osmanlijama.
God. 1416. pobjedom nad osm. mornaricom kraj Galipolja, privremeno je učvrstila položaj na Levantu. Pad Carigrada u ruke Osmanlija značio je za mlet. trgovce gubitak velikih tržišta. Osm. sila je ugrožavala njihove interese i posjede. Venecija je sa Milanom, Napuljem, Firencom i Vatikanom, nakon pada Carigrada sklopila opšteitalijanski mir u Lodiju koji je bio nužna reakcija na strah od Osmanlija i njihove invazije na Italiju. Nakon rata sa Osmanskim Carstvom u savezu sa ugar.-hrv. kraljem Matijom Korvinom, Venecija je izgubila Negropont, Sporade, Lemnos, Skadar i Kruju a dvadeset god. kasnije osm. je flota porazila Mletke te su morali prepustiti Osmanlijama i Kipar. Te iste godine oni su mnogo pridonijeli pobjedi kršćanske mornarice kraj Lepanta. U Kandijskom ratu Venecija je izgubila Krit, ali je stekla Moreju, koju je opet izgubila. U protuosmanskim ratovima Venecija je uspjela proširiti svoj posjed u Dalmaciji na štetu osm. Sa druge strane, otkrića novih zemalja potkraj XV i početkom XVI st. prebacila su trgovinsko i privredno težište od mlet. Mediterana na Atlantik, a novi put u Indiju (oko Rta dobre nade) otvorio je velike mogućnosti trgovanja sa Istokom. Ipak, izgubila je značaj kad je otkriven zapadni put za „Indiju“, tj. Ameriku, jer više nije trebalo ploviti prema Levantu po začine, svilu i barut koji su stizali sa Orijenta.

[Benjaminsky]

KRALJEVINA ITALIJA

SAVOJ-KARINJAN
Savojska dinastija je jedna od najstarijih evropskih dinastija i dobila ime po istoimenom feudu koji je car SRC-a Konrad I Salijski početkom XI stoljeća dao u leno rodonačelniku dinastije Umbertu I. Dinastija je relativno brzo proširila svoje posjede te su sebi uzeli dijelove Švicarske, Ženevu i Vercelli, zatim Nicu, te Torino s Pijemontom gdje im se pomjerio centar vladanja. Od cara SRC-a Heinricha IV dobili su naziv grofova, a Sigismund Luksemburški im je dodijelio titulu vojvoda. Težište vladanja Savojske dinastije premjestilo uskoro se u Pijemont. Teritorijalno širenje obiteljskih posjeda pratio je i rast obiteljskog ugleda. Car SRC-a Heinrich IV dodijelio 1101. naslov carskih grofova, a Sigismund Luksemburški naslov vojvoda.

KARLO ALBERTO On je sin kneza od Karignana, Karla Emanuelea i Kristine, kćeri kralja Saske, Friedricha Augusta II od Wettina. Osim Karla Alberta, imali su i kći Elizabetu koja se udala za Reinera, sina cara Austrije, Leopolda I Karlo Albert je kao mladić bio simpatizer Napoleona i revolucije jer se školovao u Parizu, ali je pri povratku u Pijemont lavirao između kralja i revolucionara. Imao je ambicije ujediniti Italiju pod dinastijom Savoja. Zbog toga je dva puta ratovao protiv Austrije. Sa suprugom Marijom Tereuom, kćeri velikog vojvode Toskane, Ferdinanda III Habsburškog, osim sina koji će ga naslijediti, imao je i sina Ferdinanda – koji će imati kći Margeritu koja će biti supruga svome prvom rođaku kralju Italije Umbertu I. Karlo Albert je nakon poraza kod Novara abdicirao u korist sina i pobjegao u Portugal. Naslijedio ga je:



VIKTOR EMANUEL I On je bio zadnji kralj Sardinije i prvi kralj ujedinjene Italije. Poslije poraza Austrije kod Magente i Solferina dobio je Lombardiju, a poslije pokrajinu Veneto s Venecijom i na kraju od pape Rim i ostatke Papinske Države. Monarhija je postala parlamentarna, a dobio je populistički epitet “oca domovine”. Ženio se dva puta, i imao trinaestero djece, ali sva važnija djeca su iz prvog braka s Adelaidom koja je kći njegove tetke Elizabete i gore spomenutog Reinera (sina cara Austrije Leopolda II). Dva su sina bili kraljevi. Mlađi sin je bio vojvoda od Aoste, Amadeo i proglašen je za kralja Španjolske. Amadeo je djed Aimoneu koji je instaliran kao neokrunjeni kralj Hrvatske – Tomislav I Viktora Emanuela I je naslijedio stariji sin:

UMBERTO I Kao dječak je prišao Garibaldiju i borbom kod Custoze protiv Austrije zadivio svoje suborce. Sa samo 25 godina je proglašen vojnim upraviteljem Rima, a već u prvoj godini vladanja izbjegao je atentat Giovannija Passanantea. U svojoj politici se približio Austro-Ugarskoj, a i Njemačkoj te je počeo vladati represivno. Zbog toga ga je ubio anarhist Gaetano Bresci. S Margeretom, kćeri svoga strica Ferdinanda imao je samo jednog sina koji ga je naslijedio:

VIKTOR EMANUEL II Naslijedio je svoga oca poslije atentata. Tri godine prije I svjetskoga rata postao je car Etiopije, a iste godine kad je počeo taj rat i kralj Albanije. Bio je kralj Italije u dva svjetska rata, uspon i pad fašizma, ali je morao abdicirati poslije rata nadajući se da će Talijani glasati za monarhiju. S Jelenom, kćeri kralja Crne Gore Nikole I. Petrovića imao je petero djece, četiri kćeri i jedinog sina koji ga je naslijedio:

UMBERTO I Otac ga imenovao svojim namjesnikom i abdicirao u njegovu korist u želji da spasi dinastiju. Ali Talijani su plebiscitarno glasali za republiku te je Umberto, poslije 33 dana vladavine pobjegao u egzil u Portugal, a umro je u Švicarskoj.

[Benjaminsky]

KRALJEVINA FRANCUSKA

DINASTIJA BURBON
Iako Kraljevina Francuska u doba te din. nije imala neki značajan i direktan utjecaj na Bosnu. Međutim Francuska je, naročito od tog doba postala veliki politički subjekt ne samo u Evropi već i cijelom Svijetu. Zbog toga je zatupljena ovdje.
Burboni su stara francuska din. koja je od XIV st. ima veliki značaj za monarhiju. Din. je smijenila prethodnu din. Valoa i vladali su Francuskom sve do Francuske buržoaske revolucije. Poslije Napoleona došlo je do restauracije monarhije, a njeni su ogranci kasnije vladali kao dinastija Burbon-Orleans), a I u Španiji, Napulju (Kraljevstvo Obiju Sicilija) i kao vojvode Parme.

HENRI IV je prvo je bio kralj Navare kao Henri III (špan. Enriko) i idejni zaštitnik hugenota. Njegovo vjenčanje s Margaritom Valoa bilo je povod za Bartolomejsku noć. Sve do ubistva fr. kralja Henrija III iz din. Valo bio je zatočen na njegovim dvoru. Da smiri situaciju u državi prilazi katolicima, ali Nanteskim ediktom daje hugenotima vjersku slobodu čime se završavaju vjerski ratovi u Francuskoj. Henrija IV je vjerski fanatik François Ravaillac. Ženio se dva puta; prva mu je supruga bila već spominjana Margareta Valoa s kojom nije imao djecu. Druga mu je supruga bila Marija de Mediči s kojom je imao šestero djece. Imao je još jedanaestero vanbračne djece od šest ljubavnica. Najvažniji je sin koji ga je naslijedio:

LUJ XIII U doba maloljetnosti vlast je u zemlji imao kardinal A. Ž. D Plezis d Rišelje koji ga je izmirio s majkom Marijom de Mediči. Kad je postao „premijer“ Rišelje ga je nagovorio da uđe u Tridesetogodišnji rat protiv Austrije i Španjolske. U njegovo doba utemeljena je Francuska Akademija. Sa suprugom Anom, kćerkom kralja Španije, Filipa III Habsburškog, imao je samo dvoje djece. Mlađi sin je bio Filip, vojvoda od Orleansa i osnivač je vladarske kuće Burbon-Orleans, a stariji sin je:

LUJ XIV Kao i otac imao je regenta, kardinala Ž. Mazarena (učenik Rišeljea) i majku Anu protiv kojih se digao ustanak – fronda. Uspio je završiti Tridesetogodišnji rat i tada je Francuska postala jedna od vodećih država u Evropi. Loj je vladao apsolutistički i vodio je vrlo agresivnu vanjsku politiku. Progonio je hugenote i osnovao Galikansku crkvu te se zbog toga sukobio s papom. Upamćen je i po maksimi: „Država, to sam ja.“ Oženio je kći svoje tetke Elizabete, Mariju Terezu s kojom je imao šestero djece, a s pet ljubavnica još četrnaestero vanbračne. Luj XIV je toliko dugo vladao da ga nije naslijedio ni sin, ni unuk već praunuk:

LUJ XV U djetinjstvu umjesto njega su vladali vojvoda Filip od Orleansa i kardinal A. H. d Fleri. Kasnije je Luj XV ušao u Rat za poljsku baštinu, a Bečkim je mirom stekao pravo na pokrajinu Lorenu. Poslije Rata za austrijsku baštinu morao je priznati Pragmatičku sankciju i Mariju Tereziju za kraljicu Ugarske. Poslije Sedmogodišnjeg rata protiv Pruske i V. Britanije Pariškim ugovorom je ustupio je Britaniji posjede u S. Americi i Indiji. Svi ti ratovi su financijski iscrpili Francusku. Ipak, u to doba se pojavljuju francuski prosvjetitelji i enciklopedisti koji su duhovni preludij za dolazak Francuske revolucije. Oženio je Mariju, kći kralja Poljske, Stanislava I Lesšćinskog koja mu je rodila desetero djece, od kojih je petero umrlo u djetinjstvu. Međutim, imao je još četrnaestero djece od deset ljubavnica. Kći Lujza je s njegovim nećakom, Filipom (sinom Foilipa Burbon-Orleansa) osnovao krilo Burbon-Parma, a naslijedio ga je unuk Luj XVI.



LUJ XVI Budući da su njegovi prethodnici bili velike raspikuće, nastojao je Francusku spasiti od financijskog bankrota. Tome je doprinijela i njegova supruga Marija Antoaneta (tj. Marija Antonija, kći ugarsko-hrvatske kraljice Marije Terezije) koja je bila vrlo vrlo rastrošna. Zbog nje je izgubio potporu Parlamenata, a ženu mu je narod uziamo kao povod za početak Velike Francuske buržoaske revolucije. Pokušao je pobjeći u inozemstvo, ali su ga uhvatili i vratili u Pariz gdje je morao položiti prisegu na republikanski ustav. Poslije toga je Konvent proglasio republiku, a na sud je izveden kao građanin, te je zbog veleizdaje (bježeći je htio organizirati kontrarevoluciju) osuđen na smrt i smaknut giljotinom. S Marijom Antoanetom, koja je također giljotinirana, imao je četvero djece (dvoje umrlo u djetinjstvu), a nominalno ga je naslijedio:

LUJ XVII On nikad nije stupio na francuski tron iako je poslije pogubljenja njegovog oca postao prvi pretendent. Utamničen je u tvrđavi Templ gdje ga je do smrti čuvao obućar i pijanica Antoan Simon.

LUJ XVIII Unuk je kralja Luja XV. Do revolucije je bio grof Provanse, a onda je pobjegao u Belgiju da bi se poslije giljotiniranja Luja XVI proglasio regentom u ime Louisa XVII, a nakon njegove smrti proglasio se kraljem. Međutim, tek poslije pada Napoleona vratio se u Pariz da bi restaurirao monarhiju. U doba Napoleonovih „100 dana“ ponovno bježi iz Francuske da bi se vratio u nju nakon definitivnog Napoleonova pada kod Vaterloa 1815. kako bi se obračunao s bonapartistima i u politici i u vojsci. Bio je oženjen za Đuzepu od Savoje, ali nije mogao imati djecu.

ŠARL X Mlađi je brat Luja XVIII. Prije revolucije bio je grof od Artoa, a u revoluciji je izbjegao iz zemlje i postao vođa rojalističke emigracije. Poslije prvog pada Napoleona vodi rojaliste u namjeri da se obnove ranije privilegija velikaša. Nakon smrti brata Luja XVIII okrunjen je za kralja. Crkvi je vratio zaplijenjena imanja, uveo je cenzuru štampe i raspustio Parlament. U Julskoj revoluciji 1830. je abdicirao u korist svog unuka Henrija (V), vojvode Bordoa te je trajno izbjegao iz zemlje. Oženio se sa sestrom svoje snahe Terezom Savojskom i imao je četvoro djece od koje je dvoje preživjelo, a stariji sin je postao kralj:

LUJ XIX Došao je na vlast poslije abdikacije svoga oca Šarla X. Istog trena su mu revolucionari uručili ultimatum: republika ili abdikacija. Izabrao je abdikaciju i ostao zabilježen kao kralj koji je najkraće vladao; svega 20 minuta koliko je trebalo da se pripremi dokument o odricanju vlasti. Bio je oženjen s kćeri giljotiniranog kralja Luja XVI, Marijom Terezom s kojom nije imao djecu. Umro je u egzilu, u Sloveniji kao i njegov otac. Naslijedio ga je nećak:

HENRI V Sin je Šarla, brata kralja Luja XIX. U julskoj revoluciji bio je proglašen kraljem poslije abdikacije Luja XIX. Cijelu sedmicu potom trajale su zakulisne igre u Parlamenta koje su vodili pobunjenici i ispalo je da je abdikacija Louisa XIX. nelegalna te je Henri V zbačen s vlasti, a njegov rođak Luj-Filip je proglašen novim kraljem.

[Benjaminsky]

I i II FRANCUSKO CARSTVO

DINASTIJA BONAPARTE
Ova din. je porijeklom iz Toskane. Kasnije su se preselili u Đenove a onda na Korziku.

NAPOLEON I je uz Aleksandra III Velikog, Hanibala i Cezara najveći ratni strateg. Po završetku vojne akademije pristalica je jakobinaca, a za odbranu luke Toulon dobio čin generala sa samo 24 godine i postao zapovjednik artiljerije. Kao jedan od članova Direktorija izvršio je drž. udar i proglasio se konzulom, a poslije plebiscita i carem. Vrlo inteligentan, ambiciozan i vješt vojni strateg i taktičar uspješno je vodio niz bitaka i ratova protiv sedam koalicija koje su predvodile: Austrija, Rusija, Prusija i V. Britanija. Modernizovao je drž. uvodeći novi ustav, Građanski zakon, centralizovao upravni sistem, osnovao drž. banku. Za dvije decenije stvorio je carstvo koje je obuhvaćalo skoro polovicu evr. stanovništva. Ali nakon katastrofalnog pohoda na Rusiju, Napoleon se odrekao prijestolja i prognan je na ostrvo Elbu. Francuski narod nezadovoljan okupacijom nakratko mu je omogućio povratak na vlast te nakon 100 dana kampanje i poraza kod sela Vaterlo, 16 km od Brisela u Belgiji, abdicirao je još jednom i bio protjeran na ostrvo Sveta Jelena usred Atlantika gdje su ga Englezi tajno otrovali u pedeset i drugoj godini života jer je udisao olovo iz tapeta sa zidova svoje spavaće sobe. Napoleon se ženio dva puta. Prva supruga Žozefina d Borane (djevojački: Marija Žozefina Roza d Tašer de la Pažeri) koja je već imala brak iza sebe i sa njom nije imao djecu. Drugi brak je bio političke prirode u kojem je dobio željenog nasljednika. Vjenčao je Mariju Lujzu, kćerku cara SRC-a (kasnije Austrije) Franje I. Poslije Napoleona se Marija Lujza udavala još dva puta, a njeni potomci, sa mužem, grofom Adamom Adalbertom fon Najpergom žive i danas. Osim suprugâ, zna se da je Napoleon sa barem još dvije ljubavnice imao vanbračnu djecu. Poznatija od njih dvije je Marija Lešćinska Valevska, sa kojom je imao sina, a čiji potomci su živi i danas.



NAPOLEON II je jedini sin Napoleona I imao je kićene i beznačajne titule: kralj Rima, vojvoda od Rajhštata, princ od Parme, Pijačence i Gvastale. Poslije očevog progonstva živio je na austr. dvoru, a austr. ministar Meternih koristio ga je kao moguću prijetnju za diplomatski pritiske na Francusku. Umro je od tuberkuloze bez potomaka.

NAPOLEON III je bio nećak Napoleona I. Otac mu je Napoleonov mlađi brat Luj, ministar policije, a majka Hortenzija, kći Napoleonove prve supruge Žozefine i njenog prvog muža Aleksandra de Boarnea. Poslije pada strica sa vlasti živio je u emigraciji, a poslije smrti Napoleona II postaje pretendent bonapartista za fr. tron. Učestvovao je u pokušaju zbacivanja kralja Luja Filipa Burbonskog za što je osuđen na doživotni zatvor, ali je pobjegao u Englesku. U Francusku se vratio revolucionarne 1848. god. i biva izabran za predsjednika republike da bi tri godine poslije izveo drž. udar. Ukida stari ustav, a novim se proglašava predsjednikom na deset godina, a onda, opet plebiscitarno se proglašava carem Napoleonom II Uplitao se u Krimski rat i kolonijalne avanture u Africi i Aziji, a podržavao je Pijemont u ratu protiv Austrije te je tako stekao pokrajinu Savoju. Inicirao je širenje fr. uticaja u Meksiku i instaliranje Maksimilijana Habsburškog za cara Meksika. Vrlo je nepromišljeno ušao u rat sa Prusijom i pretrpio katastrofu. Zarobljen od Prusa doživio je historijsko poniženje kada je Vilhelm I u Versaju proglasio ujedinjenje Njemačke. Iz Francuske je protjeran u Njemačku iz koje je pobjegao u V. Britaniji gdje je umro.

[Benjaminsky]

KRALJEVINA VELIKA BRITANIJA

DINASTIJE SAKS-KOBURG-GOTA i VINDZOR
Jedno krilo njem. din. Saks-Koburg-Gota vjenčanjem je ušlo u V. Britaniju jer je Franc Albreht oženio Viktoriju, koja je i sama pripadala toj din.

VIKTORIJA, osim što je bila brit. kraljica bila i carica Indije. U braku sa Frensisom Albertom (kako je nazivan u V. Britaniji nazvan Franc Albreht) imala je devetero djece i svi su se vjenčali ili za kraljevsku djecu, ili za vojvodske potomke. Sa tim brakovima se engleska kraljevska porodica povezala sa svim bitnijim monarhijama u Evropi pa je Viktoria dobila nadimak „baka Evrope“. Poslije muževe smrti se povukla iz javnog života. Dugogodišnje konzervativno vladanje je ostavilo traga na stil života u V. Britaniji, a to doba je dobilo naziv viktorijanska epoha. Ono se smatra zlatnim periodom britanske Imperije jer je kolonijalizam dosegao najviši uspon, a kapitalistička proizvodnja je bila izrazitija nego u drugim drž. Evrope. Viktoriju je naslijedio njen najstariji Edvard.

EDVARD VII je sin kraljice i carice Viktorije koji je vladao vrlo kratko u odnosu na svoju majku, ali je u njegovo doba završen burski rat i V. Britanija se u politici približila Francuskoj (Entente Cordiale), a sa carskom Rusijom je ostvaren dogovor o podjeli interesnih sfera u Aziji. On je zbog svojih rodbinskih veza sa ostalim kraljevskim kućama dobio nadimak „stric Evrope“. Oženio je Aleksandru, kćerku danskoga kralja Kristijana IX Gliksburga i sa njom je imao 6 djece, a naslijedio ga je Džordž.



DŽORDŽ V je Versajskim mirovnim ugovorom dobio njem. kolonije u Africi, a ugovorom iz Sevra, mandat nad važnim osm. posjedima na Bliskom istoku (Palestina i Sirija). Zbog antinjemačkog raspoloženja u zemlji tokom I svjetskog rata, kralj Džordž V je 1917. god. promijenio naziv svoje din. iz Saks-Koburg-Gota u Vindzor, po dvorcu koji je izgradio prvi kralj ujedinjene Engleske Viljem I Osvajač. Oženio je Mariju od Teka koja je porijeklom Njemica, iz din. Virtemberg. Imali su šestero djece od kojih su prva dva sina bili kraljevi iz din. Vindzor. Poslije smrti Džordža V naslijedio ga je najstariji sin Edvard VII

EDVARD VIII je vladao je nešto više od devet mjeseci a onda je abdicirao jer se nije htio odreći vjenčanja sa Valis Varfild Spenser Simpson (koja je već imala dva braka iza sebe) budući da je to od njega zahtijevao tadašnji premijer Stenli Baldvin. Tek prije dvadesetak godina se doznalo da je bio veliki ljubitelj nacista. Poslije abdikacije kao vojvode od Vindzora bio je guverner Bahama, a kasnije je živio u Francuskoj. Sa Valis nije imao djecu. Poslije abdikacije na tron je sjeo njegov mlađi brat Džordž VI.

DŽORDŽ VI je bio kralj Engleske, u njegovo doba je bio II svjetski rat, a Indija je stekla nezavisnost. Uopšteno, kraj rata je najavio raspad Britanskog Carstva jer su mnoge kolonije stekle nezavisnost. Džordž VI je oženio Elizabetu Bouz-Lion i sa njom je imao samo dvije kćeri. Starija kći je postala kraljica Elizabeta II koja, je zbog svoje dugotrajne vladavine već postala dio historije.

[Benjaminsky]

RUSKO CARSTVO

DINASTIJA ROMANOV
Ruska din. Romanov izdigla se poslije velike smutnje i prijestolnih ratova u Rusiji. Kada se Anastazija kći boljara Romana Jurjeviča Zaharina udala za cara Rusije iz din. Rjurika – Ivana IV. Groznog te je postala carica, Romanovi su na dvoru postali viđeniji. Ivana IV Groznog čiji je otac Vasilij III nosio srp. gene (mati mu je bila Zoe, vidi Srbiju i Vizantiju) je naslijedio njegov sin Fjodor I, koji nije imao djecu i time se ugasila ta višestoljetna din. Rjurika. Kasnije su Rusi izabrali prvo boljara Borisa Godunova kojem je Fjodor bio zet jer je bio muž Borisove sestre Irine. Borisa Godunova je naslijedio sin Fjodor II koji takođe nije imao djecu. Problem je bio što su Romanovi bili konkurentska porodica Godunovima: Godunov je Fjodora Nikitiča Romanova i njegova ženu Kseniju natjerao da odu u manastir. Poslije seljačkoga rata nametnuo se kao patrijarh Rusije Dmitrij II Samozvanac koji je pomogao Romanovima da se izdignu iz te velike smutnje, jer su Poljaci postavili za rus. cara Šveđanina Vladislava IV Vasu.



On je uzdigao na prijestol prvog Romanova – MIHAJLA kad je ovaj imao samo šesnaest godina i sa njim je upravljala mati. Kasnije se upustio u ratove sa Švedskom i Poljskom koje su i međusobno ratovale.

Naslijedio ga je sin ALEKSEJ I koji je podupirao kozački ustanak Bogdana Hmeljnickog te je Ukrajinu pripojio Rusiji i dovršio je osvajanje Sibira. I on je ratovao protiv Poljske i Švedske, a kasnije je ugušio ustanak donskih kozaka Stjenke Razina. Ženio se dva puta i imao je 15 djece. Druga žena mu je bila tatarskog porijekla, Natalija Nariškina, vrlo sposobna kraljica koja je uspjela preživjeti nemirna vremena poslije smrti muža. Od 15 djece Alekseja I četvero je vladalo, a to su:

SOFIJA, FJODOR III i IVAN V, a njih je sve zasjenio Petar I Veliki. Inače se din. Romanov početkom XVIII st. počela miješati sa njem. din., tako da je vremenom bivalo sve manje slavenske, a sve više germanske krvi. Prvi mješoviti brakovi su sklopljen u razmaku od pet godina.

Prvo se carica ANA (kći cara Ivana V) udala za vojvodu od Kurlandije, Fridriha Vilhelma i taj je brak ostao bez djece. Zatim je Aleksej, sin

PETRA I VELIKOG oženio Karlotu Blankenburg, kćerku Ludviga Rudolfa, hercega od Braunšvajga-Volfenbitela – koji je punac Karlu VI (ocu kraljice Marije Terezije). Petar Veliki je došao na vlast s IVANOM V, ali regent im je bila sestre Sofije. Nakon smrti Ivana V, Petar je preuzeo vlast i inkognito otputovao u Evropu kao Petar Mihajlov gdje je uvidio napredak Zapada. Bio je u gradovima: Berlin, Amsterdam, London, Prag i Beč. Po povratku u Rusiju postao je veliki reformator drž., sposoban vojskovođa i diplomat. Izgradio je grad Sankt Peterburg, ustrojio je redovnu vojsku i flotu te je osnovao čak i Akademiju nauka. Ratovanjem je izveo Rusiju na Crno more, a pobjedom nad Švedskom Rusija je postao prva sila na Baltiku. U ratu sa Perzijom zauzeo je zapadnu obalu Kaspijskoga jezera. Vrlo strog nemilosrdno je lomio svaki otpor, te je dopustio da se i nad njegovim sinom Aleksejem, koji je bio samo sredstvo u rukama reakcionara, izvrši smrtna kazna. Ženio se dva puta i osim spomenutog Alekseja imao je i dvije kćerke Anu i Jelisavetu koja je bila carica.

Kćerka Ana je nastavila lozu. Udala za Karla Fridriha, hercega od Šlezvig-Holštajn-Gotorpa. Oni su dobili sina Karla Ulriha koji je postao car Rusije sa imenom PETAR III, koji je vladao nešto više od šest mjeseci i ubijen je u dvorskoj zavjeri. Na tron je došla njegova supruga, takođe Njemica, Sofija Augusta Fridriha od Anhalt-Serbsta, rus. nazvana Katarina II Velika. Dakle, više se ne može govoriti o tome da je din. Romanov na vlasti i da su to njihovi carevi kad je već dvije ili tri generacije unazad u njima njem. krv. Zbog toga zapadni historičari od Katrine Velike tu din. nazivaju Holštajn-Gotorp ili Oldenburg.

KATARINA II VELIKA je jedino preživjelo žensko dijete (od četiri kćeri) svojih roditelja Kristijana Augusta od Anhalt-Serbsta i majke Johane Elizabete od Holštajn-Gotorpa. Kao šesnaestogodišnja djevojka udala se za Petra III (sina carice Ane) koji nije bio mentalno zdrav. Neki historičari tvrde da je potražila oca za svoje buduće dijete u nekom zdravom Rusu, jer i sama je priznala u svojim memoarima da je imala 23 ljubavnika. Nastavila je sa naprednom politikom Petra Velikog, sudjelovala je u sve tri podjele Poljske te stekla Bjelorusiju, veći dio Ukrajine, a i Litve. Vodila je pobjedničke ratove protiv Osmanlija te je time proširila svoju novu domovinu do Crnoga mora od Dnjepra do Dnjestra, a stekla je i obale Azovskoga mora i poluostrvo Krim koji je bio osm. protekorat. Usporedno sa širenjem rus. teritorija nastojala je poput Petra Velikog modernizovati upravu, ali je dopustila da se pojačaju društvene suprotnosti. Mada je bila napredna, ugušila je seljački ustanak koji je vodio Kozak Jemeljan Ivanovič Pugačev, a položaj seljaštva se još više pogoršao. Sa svojim ljubavnikom Grigorijem Orlovim imala je sina čiji potomci žive i danas. Naslijedio ju je sin Pavel.



PAVLE (Pavel) je kratko vladao jer je ubijen u dvorskoj zavjeri budući da je bio naklonjen Napoleonu. Žena mu je bila Sofija Doroteja (u Rusiji: Marija Fjodorovna), sestra Fridriha I, kralja Virtemberga, sa kojom je imao samo jednog sina, i jednu kći koja je umrla sa mjesec dana (i dvoje vanbračne djece). Naslijedio ga je sin Aleksandar.

ALEKSANDAR I se pridružio trećoj i četvrtoj koaliciji protiv Napoleona, ali je sa njim sklopio mir u Tilzitu i prihvatio kontinentalnu blokadu protiv V. Britanije. Napoleon mu je rekao da je „car koji želi biti vojskovođa, pa nije ni dobar car, ni komandant“. Ipak, zaratili su i vodili vrlo krvave bitke kod Smolenska i Borodina te su mu Francuzi zauzeli, doduše praznu Moskvu. Raspad „velike armije“ pri povlačenju iz Rusije iskoristio je, te je kao glavna figura antifrancuske koalicije prvi ušao u Pariz. Uz to je osvojio Azerbajdžan, Besarabiju, Dagestan, Finsku, Gruziju i „kongresnu“ Poljsku. Oženio je, naravno, Njemicu – Lujzu Badensku sa kojom je imao je samo dvije kćeri koje su umrle u djetinjstvu i devetero vanbračne djece od sedam ljubavnica. Umro je bez nasljednika pa ga je naslijedio mlađi brat Nikola.

NIKOLA I je usvojen od svoga brata, cara Aleksandra I budući da ovaj nije imao muške djece. Stariji brat Konstantin, između Nikole i Aleksandra, nije dolazio u obzir jer je već imao vanbračnu vezu i sina. Već dan po stupanju na tron ugušio je pobunu dekabrista koji su podupirali liberalnijeg brata Konstantina. Nastavio je borbe sa Osmanlijama za Bosfor i Dardanele što je bilo u sklopu ostvarenja „istočnog pitanja“ i oporuke Petra I Velikog – izlazak Rusije na Mediteran. Potpomagao je protuosmanske ustanke u Grčkoj, Srbiji i Crnoj Gori te gašenje madžarske revolucije. U Krimskom ratu se suprotstavio Velikoj Britaniji, Francuskoj i Pijemontu, kojima nije trebala rus. konkurencija na Mediteranu. Kao sva njegova braća i sestre i on je nastavio praksu vjenčanja sa Nijemcima. Uzima za suprugu Karlotu, sestru kralja Njemačke, Vilhelma I Hoencolerna. Sa njom ima osmero djece (samo jedno umrlo), ali i šestero djece od tri ljubavnice. Naslijedio ga je najstariji sin Aleksandar.

ALEKSANDAR II je morao pokrenuti reforme jer ga je na to natjerao neuspjeh politike njegovog oca. Ukinuo je kmetstvo i izvršio reforme u izbornom pravu, upravi, pravosuđu, demokratizaciji univerziteta i vojsci. Prodao je Aljasku Amerikancima i time zauvijek upropastio primat u geostrateškoj prednosti Rusije. Nakon dugih borbi bio je „pacifikovan“ Kavkaz, a poslije je ugušen i polj. ustanak. Loše provedene reforme i napredak demokratske misli u Rusiji dovele su do atentata u kojem je ubijen. Bio je oženjen Marijom, kćerkom velikog vojvode Ludviga II od Hesen-Darmštada. Sa njom je imao 12 djece (dvoje umrlo u ranoj dobi) i troje vanbračne od tri ljubavnice. Naslijedio ga je drugorođeni sin Aleksandar, budući da je prvi umro od tuberkuloze.

ALEKSANDAR III nije školovan za nasljednika, ali je volio vlast. Ukinuo je sve one koliko-toliko napredne reforme svog oca i ponovo uveo režim strahovite policijske represije. Iako je Rusija osjećala konkurenciju Austro-Ugarske Monarhije zbog Balkana, ipak je ostala u Trocarskom savezu sa njom i Njemačkom. Ali odlaskom Bizmarka, Rusija se zbližila sa svojim nekadašnjim neprijateljem Francuskom i osnovala rus.-fr. savez. Aleksandar je prekinuo stopedesetogodišnju tradiciju vjenčanja sa „čistim“ Njemicama i uzima za ženu dansku princezu, Dagmar, kći kralja Danske Kristijana IX i Lujze Hesen-Kazel. Sa njom ima šestero djece (dvoje umiru u mladosti), a nasljeđuje ga sin Nikola.

NIKOLA II je zadnji rus. car koji je bio vrlo nesposoban vladar te je nepromišljeno ušao u rusko-japanski rat u kojem se pokazala slabost rus. vojske. Kasnije je stupio u savez i sa V. Britanijom te je intervenisao u aneksionoj krizi u BiH i balkanskim ratovima te je ušao u I svjetski rat na strani Antante. Doživio je i prvu revoluciju 1905. pa je mislio da će mu to pomoći u donošenju prvog rus. ustava, ali je njegovu vladavinu dokrajčila druga, god. 1917., Oktobarska revolucija. Odrekao se prijestolja u svoje ime i u ime sina jedinca Alekseja Nikolajeviča, ali više nije bilo pomoći. Njegova supruga Aleksandra (unuka kraljica Viktorije) i njihovo petero djece strijeljani su od revolucionara i time je zapečaćena sudbina Romanovih kao careva Rusije.

[Benjaminsky]

Ovim je završen treći dio knjige. Četvrti dio knjige čini Aneks u kojem su prikazane obiteljske veze između dinastija u Bosni, Hrvatskoj, Vizantiji, na Balkanu, između križara koji su prolazili našim prostorima do Palestine, zatim veze u Srednjoj Europi, u Svetom rimskom carstvu njemačkog naroda, veze između dinastija uoči I. svjetskog rata, veze između dinastija koje su detronizirane i one koje i danas vladaju.
I šlag dolazi na kraju. Na tri karte sam radio stvarno podugo. Prvu zovem "kap bosanske krvi", a naslov joj je Bosansko porijeklo evropskih kraljeva" (dvije karte) na kojoj se jasno i precizno vidi krvne veze od našeg bana Stjepana II. Kotromanića kako idu ženskom linijom do svih današnjih kraljeva u Europi.
Druga je "Uzlazna rodoslovna karta zadnjeg bosanskog princa", naravno misli se na Zigmunda Kotromanića koji je prešao na islam. Iz nje se također vidi njegovo porijeklo koje vodi do kraljeva: Ugarske, Poljske, Češke, Makedonije, Vizantije, normanske Sicilije, Rusije, Norveške, Švedske, Danske, Engleske, Flandrije, Franačkog carstva i Francuske, Savoje, Venecije, Srbije, Hrvatske, Zete i Kosova.
Bez lažne skromnosti, ponosan sam na te dvije karte. Znam da ima ljubitelja genealogije mada se oni ne javljaju već samo gledaju i kopiraju. Neka, zbog toga sam i stavio cijelu knjigu jer vrlo mali broj ljudi je do sad mogao vidjeti sve ovo što sam ponudio ovom forumu.
Dakle, sutra ide aneks sa zadnjih 14 karata.
P. S. - Vjerojatno se nekome može činiti da brkam bosanski i hrvatski vokabular jer pišem Evropa i Europa. Stvar je u tome što sam ATLAS RODOSLOVNIH KARATA BiH pisao na bosanskom, jer je namijenjen BiH, da je nešto namijenjeno Hrvatskoj, pisao bih hrvatski.

[Suzie Q]

Svaka cast na trudu i odvojenom vremenu.

[dr_Evil]

Svaka cast na trudu i odvojenom vremenu.

Jest, stvarno se je potrudio, mora mu se priznati.

Bit ce da mi zivimo u vremenu stvaranja novih plemickih familija, i onda kad covjek vidi da je to sve od zla oca i od jos gore matere zgadi mu se na sve to, pretpostavis vjerovatno tacno da su i prije isto ovako nastajali.

Imali smo cast da dozivimo 3 drzave i tri sistema u nekih 60-70 godina, svaki taj sistem je imao svoju povlastenu klasu. Familije koje imaju pare i utjecaj na politiku su de facto plemicke familije, mada ih danas tako necemo nazvati, cisto jer nije popularno.

[Suzie Q]

interesantno je da se do danasnjih dana zadrzalo to pravilo da se jednaki vjencavaju medju sobom kako bi jacali. Iako nemamo plemstvo, kad bi npr pogledali neki nasu vodecu stranku, toliko se ispreplelo kumstava i rodbinskih veza da se to vise ni ne moze pohvatati.

Ne bih da kvarim temu spominjanjem doticnih i ova opaska je previse za ovako interesantnu temu.

Konkretno znam da je mijesanje iste krvi u njemackoj plemickoj obitelji Hohenzollern dovelo do ozbiljnih zdravstvenih poremecaja kod djece rodjene u novije vrijeme.

[dr_Evil]

interesantno je da se do danasnjih dana zadrzalo to pravilo da se jednaki vjencavaju medju sobom kako bi jacali. Iako nemamo plemstvo, kad bi npr pogledali neki nasu vodecu stranku, toliko se ispreplelo kumstava i rodbinskih veza da se to vise ni ne moze pohvatati.

Ne bih da kvarim temu spominjanjem doticnih i ova opaska je previse za ovako interesantnu temu.

Konkretno znam da je mijesanje iste krvi u njemackoj plemickoj obitelji Hohenzollern dovelo do ozbiljnih zdravstvenih poremecaja kod djece rodjene u novije vrijeme.

Meni se cini da kod nas raste broj ozbiljnih zdrastvenih poremecaja kod djece svakako. Ja ne znam jel se prije autizam sakrivao, ali sad primjetim na svakom koraku.

[Suzie Q]

interesantno je da se do danasnjih dana zadrzalo to pravilo da se jednaki vjencavaju medju sobom kako bi jacali. Iako nemamo plemstvo, kad bi npr pogledali neki nasu vodecu stranku, toliko se ispreplelo kumstava i rodbinskih veza da se to vise ni ne moze pohvatati.

Ne bih da kvarim temu spominjanjem doticnih i ova opaska je previse za ovako interesantnu temu.

Konkretno znam da je mijesanje iste krvi u njemackoj plemickoj obitelji Hohenzollern dovelo do ozbiljnih zdravstvenih poremecaja kod djece rodjene u novije vrijeme.

Meni se cini da kod nas raste broj ozbiljnih zdrastvenih poremecaja kod djece svakako. Ja ne znam jel se prije autizam sakrivao, ali sad primjetim na svakom koraku.

mobiteli. Simptomi slicni kao autizam, ali manjak dobrih lijecnika dovodi do lose dijagnoze. Ima i roditelja kojima je lakse prihvatiti da dijete ima poremecaj nego da su krivi jer su dozvolili ekrane od rodjenja.

[dr_Evil]

mobiteli. Simptomi slicni kao autizam, ali manjak dobrih lijecnika dovodi do lose dijagnoze. Ima i roditelja kojima je lakse prihvatiti da dijete ima poremecaj nego da su krivi jer su dozvolili ekrane od rodjenja.

Nah, ekranizacija je kod nas uletila kao promaha i ne sjedaj na beton prehladit ces jajnike. Ne kazem ja da nece dijete biti asocijalno, ali daleko je to od mentalnih bolesti.

Nijedan ozbiljan doktor van lijepe nase Juge nece optuziti mobitele za autizam i promahu kad ti se okrenu usta. S druge strane, krpelj moze biti krivac za sve navedeno

[Piaty]

Ko je moderator ovdje?

Benjaminski, svaka čast!

[Benjaminsky]

Hvala Piaty, Suzy Q i dr_Evil.

[Benjaminsky]

Sve ove bračne veze koje su prikazane na ovoj karti (a i sljedećim kartama) mogu se vidjeti i na rodoslovnim stablima konkretnih obitelji u I., II. i III. dijelu knjige. Kao što se može primijetiti svi su nastojali da se orode sa što više drugih dinastije bez obzira kojoj vjeri ili narodu oni pripadali. Smisao nije bio u emotivnom zbližavanju obitelji već u političkim savezima, po onoj devizi brit. političara W. Churchilla: „Nema vječnih prijateljstava, postoje samo vječni interesi.“

[Benjaminsky]

Ova karta je kuriozitet zbog vrlo uočljive činjenice: pokazan je direktan slijed od prvog srpskog vladara iz dinastije Nemanjić do zadnjeg titularnog kralja Aleksandra II. Karađorđevića. Gledajući osobe koje čine krvni lanac odmah sam se zapitao na osnovu čega velikosrpska ideja propagira teoriju „čiste srpske krvi“ kad se jasno vidi da je u genima Karađorđevića vrlo malo srpskoga. U 23 generacije oni imaju 23 osobe su Germani, a samo 11 (uvjetno rečeno) su Slaveni. Osim toga tu su još francuski, grčki, ugarski, kumanski, talijanski, litvanski i portugalski geni – pa je najblaže rečeno vrlo čudno govoriti o nekoj „čistoj srpskoj krvi“ kao što o njoj pričaju velikosrbi.

[Benjaminsky]

Vizantijske dinastije su osobito gajile miješanje sa slavenskim obiteljima jer su uglavnom bile okružene njima i bilo im je u interesu imati mirno susjedstvo. Osim toga, nastojali su se zbližiti i sa križarskim monarsima kako bi koliko-toliko sačuvali svoju zemlju od razuzdanih pljačkaša u križarskim redovima.

[Benjaminsky]

Križari su daleko od svog zavičaja nastojali opstati na Levantu jer su bili okruženi Arapima kojima su došli i uzeli zemlju. Iako su bili nesložni, nastojali su se držati jedni drugih, međutim to je bilo nedovoljno jer su na kraju morali otići iz osvojenih zemalja.

[Benjaminsky]

Ugarska, a i Bugarska kao neslavenski elementi na tlu Europe naročito su nastojale sklopiti mnoge saveze bračnim ugovorima.

[Benjaminsky]

Rodbinske veze u Srednjoj Europi pokazuju kako su Habsburzi u početku polako i naizgled nenametljivo prodirali u slavenske dinastije i zemlje.

[Benjaminsky]

Iz ove karte se vidi koliko je Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda bilo nekoherentna cjelina jer su njime vladale mnoge suparničke dinastije. Ta monarhija nije bila ni konfederacija, a kamo li nešto više.

[Benjaminsky]

Na ovoj se karti vide sve konekcije suprotstavljanih snaga u I. svjetskom ratu. Neki su povjesničari nazvali WWI i „rat rođaka“ jer su sile Antante ratovale protiv Centralnih sila, a bili su rodbinski vezani jedni uz druge. Vrlo zanimljiv i znakovit labirint.